1.7.24
Sufur vo zima - Bajram Bero
30.6.24
"Plemeniti Mostar" - knjiga o jednoj od najhumanijih akcija u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi
29.5.24
17.5.24
Horo so mesečina - Namik Dokle
![]() |
Naslovna strana albanskog izdanja |
Pisac Namik Dokle je početkom marta 2024. u izadnju izdavačke kuće TOENA objavio na albanskom jeziku knjigu VALLËZIM ME HËNËN (Legjendat e Gorës).
Početkom maja mjeseca u prijevodu s albanskog Nevruza Mehmetija i literarnoj
redakciji prof. Sadika Idrizija, objavljena je na goranskom govoru "Horo so mesečina - Goranske legende".
Maria Roces Gonzales ju je već prevela na španski (Danza con la luna - Leyendas de Gora) i poslala izdavaču Ani Cristini Herrero. Ova knjiga, sa 52 legende i priče iz Gore, zapravo je nastala na prijedlog i zahtjev španskog izdavača.
Također, izdavačka kuća Connectum iz Sarajeva već planira izdavanje ove knjige na bosanskom "Ples sa mjesecom - Legende iz Gore" u prijevodu prof. Sadika Idrizija.
Tamo kede snce iljiza dva puti
Muži od Gušafce beše ošlje čimbiljer kede da prašajet za boljez od nihno selo, a žene tražeha hubava voda niz šume i ljivade.
Prašaha najpametne od sedom nahije, ama svakoj davaše um svoj što ne beše isti ka što zboreha druge. Ga ostajha taja rabota, samo koga jen hodža što beše došof od Alep od Sirija, vo malova džamija vo Mljike, im reče da od ovaja boljez može da se olječet svi, ka će najdet i da dignet kuće vo jeno mesto ke snce iljiza dva puti na den i mesečina se krije dva puti svaki noć.
Što beše sme bilje prokvnate od Sajbija; nigde nema takvo mesto ke se rađa snce dva puti na den - rekoha muži od Gušavce. I take primiha kako što Bog gi kaznif. Samo žene ostanaha da tražet i jen sabah rano, pred da stignet na Crni vrh, denetisaha da snce, što go videha malo vreme napre, nemago nigde.
Zatrćaha malo katamo, ka zaminaha jena ridka, videha da snce, svitna jope među dva vrha, po nad bukojne ljisje.
-Evo go! - viknaha oni i ne dotpriha da čekaje noč da viđet mesečina. Poljaj ovde, među dve ridke, snce se rađa dva puti i mije ovde će naprajme naše kuće.
I take postana novo selo. Poslje nekoljko godine, mlogo ljuđi što misljiha da menajet rodeno mesto, zaradi nekuje boljezi, siromaština, elji da se spaset od krv, prašujejeći tamojvamo, strećavaha nekogo što će im reče: -Ako sakate da se spasite, idite vo seloto kede snce iljiza dva puti svaki den a mesečina zajduje dva puti svaki noć.
I vake Gori i se pridodaha, od dvanaeset puasa napre dur docna, familjije i pljemena, što narod prvujet gi nazua “došljaci”.
Na kraj-kraj, i oni same ne beha vniknalje tuje, beha došlje stotine godine napre, poterane od krstari i popoi, so sablje i nožoji vo ruke, da gi ubijet, da im presečet ruke dur lakči, elji još pološo, da im presečet jezik da oni nikoga ne spomnet hereza, što kažuješe da vo nebo i nad zemna ima dva Boga: Jeden Bog od hubaine i drugujet Bog od lošoštije.
I vake oni gi primiha dojdenite vo selo, i poslje pet veka od koga stignalje nihne prajdedovci bogumili, im davaha svim došljacim odžak i pravo da se ženet i mužet so dejke vo selo.
Ama došljaci ne prajeha nikakov šer vo selo, mada begaha od šer, na umot da će najdet mir tuje ke snce se rađa dva puti na den.
Prvo dojdoa Šundinci, od jen šer krvav za planina vo nihna nahija, kede za jen plot ilji kotar, za jeno bunarče voda elji pločiće so solj za krmene stoka, se potepalje među sebe ka pljeme. Toga take rekoha: “Svaka planina - svua temnina”.
Prvi Šundo dojde sam deveti, ama osom od nih beha ženske, žena negova so sedom dejčića. Muškarci beha ostajlje koske vo planine i padine. On donese so sebe jen braf i jena ofca i od nih napraj najgoljemo trlo vo selo, što rasteše zajeno so dejčića negove.
Koga dejčića porastoha i se naprajha dejke, seljani videha da oni beha najpristalje na duna, elji napristalje što oko im zateklo. Mlogo brgo, bećari zapuaha jena pesna, što i deneska, poslje stotine godine, se razviva ka crešnino cveće:
“Zajdi snce među dve planine,
A ja ljegna među dve Vlahine”.
Od kniga:
NAMIK DOKLE - Horo so mesečina (Goranske legende)
Tirana, 2024.
Prevod od albanski: Nevruz Mehmeti
7.5.24
Imenovanje naiba u Skoplju - 1936.godine
Za naiba* pri Vakufsko-mearifskoj direkciji u Skoplju postavljen je g. F.H. Hamzić
Zastupnik Ministra pravde i Ministar socijalne politike i narodnog zdravlja g. Dragiša Cvetković potpisao je dekret, kojim je g. Fevzija Hadži Hamzić, advokat iz Skoplja, naimenovan za naiba Vakufsko-mearifske direkcije u Skoplju.
G. Fevzija Hadži Hamzić rodom je iz Priboja. Pravni fakultet završio je u Beogradu i već duže vremena živi u Skoplju, gdje je svojim radom stekao uvaženje naročito među muslimanskim življem. On je jedan od onih naših muslimana, koji od svojih nacionalnih osjećaja, nije pravio kapital.
G. Hamzić je čovjek sa Juga, za koji je vezan i rođenjem i radom i porodičnim vezama. Oženjen iz beogradske porodice Kumbaradžija, koji su potomci Isa-bega, Kosačinog sinovca, on je stekao sve uslove da upozna sve slojeve muslimanskog življa u Južnoj Srbiji, gdje ima mnogo muslimana naše krvi, kao što ima mnogo muslimana naše krvi i našeg jezika koji su do skora nazivani Turcima i Torbešima i kojima niko nije posvećivao ozbiljnu i sistematsku pažnju.
Zadatak naiba g. Fevzije Hadži Hamzića je da u Vakufsko-mearifskoj direkciji vodi poslove odlučno i pošteno u duhu islamskih vjerskih popisa i pozitivnih zakona, koji vladaju u našoj zemlji, vodeči računa i o tome, da se i muslimanima naše krvi i našeg jezika ne uskrate sve dužne prosvjetne i moralne pažnje, koje oni zaslužuju.
(”Vardar”)
*arapski - zastupnik, predstavnik
IZVOR:
Nezavisni kulturno-prosvjetni i informativni list “Islamski glas”
10. April 1936.
18. Muharema 1355.
Broj. 26 str.7
Sarajevo
6.5.24
"VREME" i "POLITIKA" 06. maj 1924.
Uz pisku zurli i tresku goča, arnautska kolonija u Beogradu proslavila je svoj praznik
Juče je bio turski praznik Bajram, i nigde se po Beogradu nisu mogli videti ni beli kečovi, ni čalme, ni fesovi. Nigde bozadžija na ulici. Industrija boze i briga o sjaju naših cipela poverena je, kao što se zna, našim došljacima sa Juga, stotinama Arnauta koji strpljivo slažu dinare u Beogradu i misle na daleka sela oko Prizrena. A pošto je bio juče njihov praznik, oni su spakovali svoje alatke, i u novo obučeni proveli ceo dan na otvorenom polju u Kralja Aleksandra ulici, na igralištu “Srpski Mač”.
Tamo su oni odmerkali odavna one procvetale bagreme i tuberkulozne boriće. Tu, u “gori zelenoj” zapištala je zurla još sabajle, zalupao je ogromni doboš i povelo se lagano i mirno kolo, sve muško do muškog, bez ijedne Arnautke. One su ostale tamo dole, da primaju uputnice i čekaju.
A stari su, prekrstivši noge, posmatrali mladež, eglenisali od jutra do podne i od podne do mraka. Pravoslavne bozadžije točili su im bozu i zaradili pare na ovom narodnom veselju, jer ova kolonija sa belim kečevima nije bila tako mala. Možda ih je bilo na pet stotina.
IZVOR:
Novine VREME
utorak, 06.maj 1924.
godina IV br. 854. str.4
SPORT, jedno tursko hrvanje
Jašar je onda iz punih pluća dunuo u svoju spravu, a Memed razvukao svom snagom po zategnutoj koži. Mladi Aslan, tigrovskih pokreta i skoro ćelavi Mazlom, puniji ali ipak divovskih mišića izvode prvo počasni marš, pozdravljaju se neobičnim dodirivanjem i hvataju se najzad u strašan koštac.
Novine “POLITIKA”
Utorak, 06. Maj 1924.
Broj. 5758
Godina XXI str. 5.
22.4.24
Odlomci iz romana "Štit od zlata" - Ferid Muhić
Rođen je 8. juna 1943, na visokim Rudinama, selo Mahoje, zaseok Zuber, srce Bosne. Muhić piše o filozofiji i ljudskim naravima, o svojim putovanjima diljem svijeta i planinarenjima, o konjima, psima i čovjekovu susretu sa prirodom. Na bivšem eksjugoslavenskom prostoru objavio je više stotina priloga, eseja, pjesama, naučnih rasprava, polemičkih ogleda. Najviše na bosanskom i makedonskom jeziku.
Odlomci iz romana "ŠTIT OD ZLATA"
***
ZVIJEZDE NA VRACOM
Hamza i ja se razumijemo; on zna da se i ne može bolje objasniti zašto čovjek, makar mu sve bilo dobro i na svom mjestu, ipak, ponekad čuje žuborenje zvijezda nad nekom Vracom i zašto krene za tim pozivom, bez obzira na sve teškoće i svu besciljnost takvog puta.
Sam, sve kroz oblake putujući, ostavljao sam, iz sata u sat, nevidljiva mjesta: Vakuf, Karabunar, Smreka, Džini Beg, Sulejmanica, Milevo; sopstvena stopala nisam mogao vidjeti, Samo povremeno, procjepalo bi svijetlo kroz perine oblaka i onda bih ugledao mokar, žut komad travnatog tla, zasutog ponegdje sa krpama snijega. Studen se hvatala u inje i ledenice.
I Ovčinec je osvojen. Na samom vrhu susnježica i fijuk vjetra. Jednako zasljepljeno spuštanje. Poslije punih jedanaest sati hoda bez odmora, noge se još drže dobro. Postepeno primjećujem da sam već ušao u neki sokak. Vjetar natjeruje oblake između kuća, kroz kapije, preko krovova; oko mene, na rastojanju, raste grupa radoznale djece i prolaznika. Osim huka vjetra, čuju se još samo udari mog drvenog štapa po kliskoj, mokroj kaldrmi uske i strme ulice; pridružuje se jak žubor česme.
Izbijam ne sred selo: pet mlazeva iskri kroz mutno lepršanje oblaka i pada u ozidano, betonirano korito. Po kaldrmi, odsječene, krvave glave teladi, ovnova; sa streha krvave, odrane kože - kaplje i toplo isparava zadnje što je ostalo od života; ljudi se ostavljaju posla. Okružuje me - još na rastojanju. Nema nikakvog zvuka - samo žubor onih pet mlazeva. Najzad mi prilazi jedan čvrst, markantan čovek u poodmaklim godinama. Želi mi dobrodošlicu i oslovljava me imenom.
Kasnije, u njegovoj kući, sjedimo na bijelim krznima ovnova, uz toplu peć, pijemo čaj. Soba puna ukućana. Hamza me pita:
- Zašto ideš u planine?
Ne znam kako da mu objasnim; svi koje sam, putujući sam planinama, sretao, smatrali su me ili šumarom ili geometrom, ili... u svakom slučaju čovjekom koji je izabrao vrlo tešku službu čim i po svakom kijametu mora u planinu i to - sam! A ubjeđivati ih da mi to nije služba, značilo je predstaviti se u ulozi veselinka kome nisu sve na broju.
I onda Hamza odgovara: - Ja imam već osamdeset i tri godine. Najbolje bi bilo sjediti kod kuće, grijati se i uživati uz unuke i djecu.
Zvijezde na Vracom pročitaj: OVDJE
***
LOŠ DAN ZA RESTELIČKE ŠARPLANINCE
Ali, pravi znalci iz Tetova i okolnih planinskih sela, neprekidno su bili svjesni da se ta titula ne može prisvojiti, makar se pobjedile sve rase i sva čudovišta, svi hibridi krvoločnih pasmina, sve dok se ne pobjedi jedna tiha, ali nedodirnuta, neosporena legenda: legenda o resteličkim šampionima.
Kao i većina dana koji loše završe i taj dan je počeo - dobro; i kao što često biva sa danima koji osvanu sunčano, sumrak je stigao obliven tamom i gustom kišom; kao i mnoge bitke, završene velikim porazom i nenadoknadivim gubitkom i ova je otpočela blistavim pobjedama i slavnim dobitkom.
Ono na šta se čekalo više od dvije godine, bilo je dogovoreno da se desi upravo tog nedjeljnog dana. Poznavaoci, ljubitelji, seirdžije, kavgadžije - čak i stočari koji nikada nisu pristajali na takve stvari, niti su ih odobravali - svi su jedva čekali da vide kako će proći veliki dvoboj dvije škole u odgajanju pasa, dva pristupa životu, dva shvatanja svijeta.
Tetovski psi, od davnina poznati kao prvorazredni borci, prošli su, posljednjih godina, kroz nekoliko velikih izazova - stalno pobjeđujući! Od kada se jedan Tetovčanin, zaposlen u Njemačkoj, odlučio da dovede veliku, kao ponoć crnu dogu, u naponu snage i treniranu za borbe i da je pusti u borbu sa tadašnjim tetovskim šampionom, čuvenim Baljošem, obje sukobljene pozicije samo su se oštrije oblikovale; osokoljeni sjajnom pobjedom Baljoša, poslije neviđeno krvave borbe pune okrutnosti, pristalice tetovskog soja počeli su izazivati bilo koga da nađe kakvog hoće psa, protiv njihovih asova! Oponenti su, u porazu smjele i snažne doge, teže punih trideset kilograma i pleća viših punih dvadeset santimetara, samo dobili jedan novi prostor za traženje pravih rivala koji će se, tetovskim perjanicama suprotstaviti i jednakom brzinom, žestokošću i majstorstvom.
I tako su počele borbe sa nekoliko novih doga, mješanaca punih snage i krvoločnosti, dovedenih iz okoline Prizrena, Đakovice i Gnjilana... Pobjedničkim tetovskim psima - borcima, nov izazov došao je u liku pedigriranih šarplaninaca, prekrasnog dugog krzna, krupnih dimenzija, veličanstvenog izgleda, kupljenih od odgajivača iz sjevernih ravnica. Ali, uskoro su i oni, uprkos treninga kojem su ih podložili najbolji tetovski majstori, na čelu sa Memetom Jusufom, velikim znancem i Iljazom, iskusnim Hasanom, pokazali da, uprkos srodne krvi, nemaju onu staminu, da ne posjeduju onu tvrdokornu izdržljivost i borilačku istrajnost kakvu su očuvali izvorni psi.
Loš dan za resteličke šarplanince pročitaj: OVDJE
***
Podudarati - a ovde je riječ o podudarnosti, šta god ona značila, na šta god upućivala i koliko god uopšte bila moguća - dakle, biti slične, mogu samo stvari koje istrajavaju; ono što je kratkog vijeka, nema vremena da se podudari sa bilo čime, a sve ako bi se to i desilo, teško će baš u tom trenutku biti u blizini biti neko ko bi to registrovao. Kako bi to opazio. A ono što nije opaženo ni od koga, toga i nema.
Kapetan Franciscus Trakl, miljenik 6. brdske regimente, ranom zorom tog dana, prvi izbi na planinsku zaravan. Vojnicima koji su na čelu otegnute kolone od 162 čovjeka išli za njim, na rastojanju od pedesetak koraka, učini se da njihov Franci, ta silueta širokih i pravih leđa, otmjenog oficirskog držanja, ukopana u sedlo svog mišićavog Kulaša, zajedno sa konjem potonu u svijetlu plavet, preko tamnog ruba grebena, naglo i neopozivo, onako kako odlaze oni koji se više neće vratiti i kao što se prekine san koji više nikada nećemo usniti.
Kada njegov konj kroči preko ruba sjene, koju je ljubičasti mrak resko ocrtavao tik do samog oboda oštrog uspona, sasvim kao što okeansko indigo ocrta brid ostrva i odijeli ga od tamnih dubina, kapetan Trakl odjednom uroni u zaslijepljujući sjaj. Zaboravi na svoju četu, na sve četiri mučne godine vojevanja. Pritegnu uzde. Konj zastade toliko sinhrono sa njegovom kretnjom, da se ne bi moglo reći nije li, djelić sekunde prije komande i sam stao opčinjen čudom koje se otvorilo pred njima.
Nije to bila obična visoravan! Okean zelenih talasa obasjan jutarnjim suncem blistao je do granica horizonta. Sličan nebeskom ostrvu, blago se njihao taj prizor čiste, jarke trave i samo se poneki daleki greben, posijan bijelim stijenjem, ili lelujanje kovilja po blagim obroncima, izdvajalo iz okeanskog doživljaja, kao bjelasanje pjene sa dalekih talasa. Kada mu se vid priviknu, kapetan Trakl zapazi da se tom utihlom sjajnom pustoši osipaju guste galaksije livadskog cvijeća - poslednje zlato zvijezda padalica. U daljini je svjetlucalo nekoliko plavih ogledala; bijahu to glacijalna jezerca, tamnija i modrija od ostale površine, što Trakla potsjeti na prizore koje je gledao u Kornatima, na Jadranu, kada pod blagim udarima maestrala, usred sivila namreškane morske površine, sličnog nabranoj slonovskoj koži, svjetlucaju glatke tamne pjege mirnog mora. Malo ga iznenadi saznanje da mu ni malo ne smeta potpuno otsustvo bilo kakvih tragova ljudi, civilizacije, istorije. A onda mu preko lica preleti onaj fini unutrašnji osmijeh koji su njegove ljubavnice toliko voljele. Iznenadi ga jasna i kao već nekada zapisana ili pročitana misao. Da, ovdje bez sumnje nema ni Beča, ni Salcburga, nema Venecije, ni Praga. Ali ovo i nije čovjekov svijet. Ta sva četiri elementa, što ovdje tako raskošno caruju, ova širna zemlja visoravni, prozirni i reski vazduh planine, kristalno čista voda potoka i iskričavog jezerca i vatra ovog vječnog Sunca, koje caruje nad svime i svima, sigurno su nekako ovako izgledali i prije nastanka ljudi. Kako, to nikada neću znati. Ali, evo, znam sigurno kako će izgledati poslije našeg nestanka!
Austrijske glave pročitaj: OVDJE
11.4.24
Popisivači sa austrougarskog popisa stanovništva 1918. godine
Prije 106. godina austrougarska administracija izvršila je precizan popis stanovništva na teritoriji okupirane Albaniji. Popis posjeduje veoma važne podatke o stanovništvu koje je živjelo na teritoriji tadašnje Albanije, među kojima je bila i Gora.
Detaljno o popisu 1918 možete pročitati: OVDJE
Prefekturi Žur pripadale su pet potprefekture, među kojima i Gora sa 14.933 stanovnika. Prefektura je imala ukupno 113 urbanih i ruralnih naselja među kojima unutar Gore:
- Šajna (Shajna - 9.458 stanovnika) i
- Šištevac (Shishtavec – 5.475 stanovnika).
Gora je bila jedan od 26 potprefektura (kreise) sa administrativnim sjedištem u Vraništi. Ukupna površina potprefekture Gora bila je 555 km², sa 27 stanovnika prosječne gustine naseljenosti na 1km² .
Detaljno o administrativnoj podjeli Gore: OVDJE
U vremenskom periodu od 1. marta 1918. do 11. aprila 1918. godine tri popisivača potpomognuti osobljem administracije potprefekture Gora popisali su kompletno stanovništvo. Popisivači su bili:
1. Gustav J. Rossler,
2. Milan Rechnitzer i
3. Adorjan Pavliček.
Cjeli popis nadgledali su regionalni i okružni komesari. Seoske starješine bile su dužne ispraviti lažne podatke koje je dao nosilac domaćinstva.
Gustav J. Rossler je popisao stanovništvo u 25 sela.
1. 2. mart 1918.- Vraništa
3. mart 1918. - Mlike
4. mart 1918. - Bačka
5. 6. mart 1918. - Globočica
6. 7. mart 1918. - Zli Potok
8. 9. 10. i 11. mart 1918. - Restelica
12. mart 1918. - Kruševo
13. 14. 15. mart 1918. - Šištevac
16. 17. mart 1918. - Novo Selo
18. mart 1918. - Streževo
19. 20. mart 1918. - Kolovoz
22. mart 1918. - Topoljane
23. mart 1918. - Brekinje
24. mart 1918. - Nimča
25. mart 1918. - Lojme
26. mart 1918. - Bela
27. mart 1918. - Orčiklje
28. mart 1918. - Pakiša i Zapod
29. mart 1918. - Orgosta i Košarište
30. mart 1918. - Orešek i Crnoljevo
02. april 1918. - Borje
03. April 1918. - Orčuša
Milan Rechnitzer je popisao 23 sela.
09. mart 1918. - Kosavce
10. mart 1918. - Zgatar
11. mart 1918. - Brut
12.13. mart 1918. - Belobrad i Zjum
14. i 31. mart 1918. - Šajne
16. mart 1918. - Radeša
17. mart 1918. - Lještane
18. mart 1918. - Dragaš
19. mart 1918. - Ljubošta
20. mart 1918. - Zrze
21. mart 1918. - Plajnik
22. mart 1918. - Kapra
23.24. mart 1918. - Buzec i Rence
26.27. mart 1918. - Rapča
29. mart 1918. - Krstec
30. mart 1918. - Kukaljane
01. april 1918. - Bučje
05. april 1918. - Brezna
07. april 1918. - Dikance
od 08. do . 11. april 1918. Brod
Adorjan Pavliček je popisao 5 sela.
02.03. mart 1918. - Zaplužje
04. mart 1918. - Bljač
05. 06. mart 1918. - Brodosavce
07. mart 1918. - Kukljibeg
08. mart 1918. - Kukovce
Osoblje potprefekture Gora
Državni administratori potprefekture Gora
1. Fiqri Rusi (Dibra - 31) – Vraništa
2. Ziar Beqir Zhilta (Prizren - 33) – Vraništa
Sudija
1. Ahmed Sadri Haxhi (Epir, Libhova - 47) – Vraništa
Zvaničnici u državnoj službi
1. Pazo Elogaji (46) – Dragaš
2. Sejfula Murat (52) – Košarišta
3. Esad Blivani (61) – Kukaljane
4. Abdurahman Gulani (70) – Leštane
5. Adem Tahir (45) – Orčikle
6. Muhamed Pelivan (40) – Radeša
7. Jakup Sali (40) – Zapod
8. Šaban Čoko (41) – Restelica
9. Adem Duman (26) – Restelica
10. Gjon Kol Mosi (Skadar - 45) – Šištavec
11. Dželil Ejubi (45) – Vraništa
Uredski službenici
1. Filip Ndoc Shahin (Prizren - 34) – Šištavec
2. Nedžip Abdulah Zajm (Zaplužje - 32) – Vraništa
3. Nailj Husejn Maliverdhi (Rapča - 38) Sekretar potprefekture Gora – Vraništa
4. Sadik Beqir Topojani (Prizren - 43) - Vraništa
Policajci i detektivi, javna služba
1. Ali (30) – Brod
2. Ali (36) – Dikance
3. Hasan Tufekči (47) – Ljubošta
4. Ramadan Sahid (32) – Orčikle
5. Jusuf Musa (25) – Orčuša
6. Bajram Kasan (17) – Šištavec
Glasnici
1. Sadik Husen (24) – Vraništa
2. Muhamed Dezdan (30) – Vraništa
3. Ramadan Dezdan (30) – Vraništa
Arhivski izvor:
Österreichische Akademie der Wissenschaften
(Archive of the Austrian Academy of Sciences)
27.3.24
Alija Džogović - Pjesma nas je uzdigla do najviših vrhova čovječanstva
Izvor:
Glas Islama (Glasilo Islamske zajednice - List za vjeru, društvo i kulturu)
Godina I broj 8. Avgust 1997. Novi Pazar
Alija Džogović
(Izlaganje na književnim susretima u Mušnjikovu kod Prizrena)
Kada
sam 1980. godine otišao u Goru, a godinu dana kasnije i u Sredsku Župu,
već na prvom koraku bio sam impresioniran ljepotom govora ovih krajeva,
izvornošću i fleksibilnošću onomastičkog materijala, narodnim usmjenim
pjesništvom, ljepotom i bogatstvom drugih oblika folklora, kao što su
muzika i pjevanje, igre, arhaični obredi i običaji, usmjena predaja, te
originalna i specifična tradicija i kultura.
Sela u oblasti
Šar-planine postala su tada privlačna za mnoge naučnike i istraživače,
svakako i ranije, čiji su aspekti bili različiti. Tada je u Gori iz
Danske dolazila, više puta, Birte Trearup, poznata kao naučnik,
muzikolog, sa namjerom da ovdje proučava goransku muziku i pjevanje, da
je zapisuje, jer je doznala da su goranski muzički oblici specifični i
očuvani u svojoj prvobitnoj formi i sadržajima, za razliku od ostalih
krajeva u Evropi.
Moje divljenje ljepoti govora ovih krajeva i
ljepoti narodnog pjesništva motivisalo me da na ovim terenima provedem
više godina tokom ljetnih mjeseci i da zapišem cjelokupni onomastički
materijal, da proučavam dijaktološke specifičnosti govora (njegov
fonološki sistem, fonetske procese, morfološke i sintaksičke
karakteristike), a uzgred da zapišem i po neki oblik iz usmjenog
poetskog korpusa naroda ovih krajeva.
U Dragašu sam se tada sreo
sa Harunom Hasanijem, koji se, pored ljekarskog posla, intenzivno bavio
snimanjem i prikupljanjem muzičkog folklora, a zapisivao je i lirske
narodne pjesme u kontekstu pjevanja i izvođenja uz razne muzičke
instrumente. Rekao sam mu tada da je to dobro i da će biti još bolje ako
nastavi da sakuplja sve oblike goranskih narodnih umotvorina. Bio sam
takođe oduševljen kada se, poslije nekoliko godina, pojavila knjiga
“Goranske narodne pesme”.
Moram reći da nisam bio zadovoljan lekturom
tekstova, koji su mestimično fonetski prepravljeni i neujednačeni, jer
osoba koja je to u Prištini obavljala, nije poznavala specifičnosti
goranskog fonološkog sistema, pa su neke jezičke karakteristike
netipične i neprirodne, što nije trebalo činiti. Međutim, i takva, ova
knjiga bila je veliki književni i jezički događaj za Goru, za nauku o
narodnom usmjenom stvaralaštvu, kao i za dijaktologiju.
Prije
godinu dana došao mi je do ruku jedan rukopis goranskih narodnih pjesama
sakupljenih u goranskim selima u Albaniji. Taj rukopis sadrži materijal
visoke književne vrijednosti, a posebno i jezičke, i valjalo bi ga
štampati. Goranska narodna književnost bila bi kompletnija.
Sem
ovih zbirki lisrskih tvorevina, dobro je poznato da u oblasti Gore i
Sredske Župe postoji i bogato prozno stvaralaštvo, pa bi bilo od
ogromnog značaja pristupiti njegovom sistematskom prikupljanju i
objavljivanju. Svako odlaganje može da bude štetno i zloupotrebljeno.
Na
moje veliko zadovoljstvo, prije godinu dana takođe mi je došla do ruku
još jedna zbirka narodnih lirskih pjesama izuzetne poetsko-jezičke
ljepote i originalnosti. To je knjiga POAENJE čiji je autor-sakupljač
Miftar Adžemi, prijeklom iz sela Donje Ljubinje više Prizrena. On je ove
pjesme više godina zapisivao od svoje majke Ramize, ali i od drugih
informatora po selima Sredske Župe. Ističem, takođe, da sam bio
impresioniran poetskom ljepotom ovih pjesama. Predložio sam Miftaru
Adžemiju da nastavi da sakuplja i druge oblike usmjenog narodnog
stvaralaštva u oblasti oko gornjeg toka Prizrenske Bistrice. Jer on to
može, poseduje znanje i iskustvo.
Za našu bošnjačko-islamsku
kulturu od ogromnog je značaja što su ove knjige narodnih umotvorina iz
Gore i Sredske Župe, i još neke slične ovima, ugledale svijet i ušle u
korpus evropske literature. Trebalo je to da se desi mnogo ranije, ali
nije bilo uslova niti korektnog vrijednovanja. Postojala je teza da naš
narod nema svoju usmjenu tradiciju niti sopstveni jezički sistem. A nije
tako. Naši skupljači usmjenih narodnih tvorevina, i naši pisci,
demantovali su oponente teorije i potvrdili činjenice da smo sa svojim
duhovnim nasljeđem ispred mnogih drugih u susjedstvu i okruženju. Ove
činjenice potvrđene su i otkrićem velikog djela sandžačkog Homera Avda
Međedovića, pjevača i guslara sa Obrova kod Bjelog Polja. Tako, možemo
reći Evropi da i mi imamo svoj Olimp i svoj Parnas. Figurativno rečeno,
to su Šara (Monti Skardus), Obrov, Materidža, Karanfili...
Činjenica
je da je naš narod najljudskiji na svijetu. Reinkarnira se iz pepela,
sa merhametom i pjesmom. Historijski događaji su potvrdili da je naš
bošnjački narod izabrao pjesmu kao jedan od oblika svoga identiteta, da
njom zamjeni privremenu smrt. U pjesmu je utkivao svoj život - da uđe u
vječnost. Ta nas je pjesma uzdigla do najviših vrhova čovječanstva.
U
zaključku, izražavam želju da ova današnja književna svečanost bude
podsječanje na sve one koji su anonimni ili znani stvaraoci našeg
muslimanskog eposa, usmjenog i pisanog. U skladu sa ovim, neka ona bude
inspiracija za dalja izučavanja našeg narodnog stvaralaštva, te
inspiracija za nove knjige, nove zbirke poezije naših autora.
Danas su ovdje muslimanski pisci iz Prizrena, Gore, Sredske Župe, Prištine, Novog Pazara, Bijelog Polja i drugih krajeva.
18.2.24
Osnovne škole na području potprefekture Dragaš (Gora)
Zbirna statistika inspektorijata: Prizren
Školska: 1942/1943
1942. godine u potprefekturi Dragaš radile su škole u Brodu, Rapči, Vraništi, Bučju i Bljaču. Iste godine škole u Brodosavcu, Brutu i Restelici su bile spremne za otvaranje, ali zbog nedostatka nastavnog osoblja nisu se još otvorile.
Više informacija o školi u Rapči iz tog perioda možete pročitati: OVDJE
U albanskom djelu Gore radile su škole u Šištevcu i Zapodu. Te godine su zatvorene škole u Borju, Orešeku i Kolovozu.
![]() |
Osnovne škole na području potprefekture Dragaš (Gora) |
Izveštaj inspektora obrazovanja:
Ibrahim Fehmiu
Prizren: 24 VII 1943.
Arhivski izvor:
AQSH. F. 188. (Zyra Qendrore e Statistikes), D. 119-031
AQSH. F. 188. (Zyra Qendrore e Statistikes), D. 119-007.1
Lista prefektura, potprefektura, opština oslobođenih oblasti (predjela) 1942. godine
Ministri spoljnih poslova Njemačke i Italije su
Bečkim sporazumom 1941. godine okupiranu Jugoslaviju
podijelili na svoje interesne zone. Nakon nekoliko
izmjena i dopuna sporazuma, u maju 1941. teritoriju okupirane Jugoslavije
podijelili su u korist tri države: Italije, Bugarske i Njemačke.
Većina teritorija pripadala je
italijanskom okupacionom području, koje je pridruženo takozvanoj Velikoj Albaniji sa 4 prefekture:
Peć, Priština, Prizren i Debar, sa 19 potprefektura, 13 gradskih opština
(bashkia), 161 opština, 1.501 selom, sa ukupno 841.544
stanovnika.
Ovom području pridruženi su Ulcinj i Tuzi, koja su ušla u prefekture Korča i Skadar. U sastav prefekture Prizren ušla su sva sela Dragaša i Prizrenske Župe i Podgora. Od strane Kraljevine Albanije ova teritorija smatrana je oslobođenom, pa je vlada formirala Ministarstvo oslobođenih oblasti (Ministria e Tokave të Liruara) sa svim administrativnim organima.
Region Mitrovice pridružio se njemačkoj interesnoj zoni, koja je obuhvatala oblasti Mitrovice, Podujeva, Vučitrna i Novog Pazara, koje su bile dio Nedićeve Srbije.
Region skopskog i kumanovskog okruga, kao i dio okruga
Gnjilane, Kačanik, Vitina, te i Preševo i Bujanovac, pripadali su fašističkoj Bugarskoj.
Više informacija o administrativnoj
podjeli i popisu stanovništva Dragaša i Prizrenske Župe i Podgora tokom Drugog svjetskog rata možete pročitati: OVDE
oslobođenih oblasti (predjela) 1942. godine
1. PREFEKTURA DEBAR (DIBRËS) – 5 opština
1.1. potprefektura Gostivar (9 opština)
1.2. potprefektura Kičevo (9 opština)
1.3. Potprefektura Reka (6 opština)
1.4. potprefektura Struga (13 opština)
1.5. potprefektura Tetovo (9 opština)
2. PREFEKTURA PEĆ (PEJËS) – 8 opština
2.1. potprefektura Drenica (7 opština)
2.2. potprefektura Istog (5 opština)
2.3. potprefektura Plav (3 opštine)
2.4. potprefektura Rožaj (2 opštine)
2.5. potprefektura Tutin (5 opštine)
3. PREFEKTUA PRIŠTINA (PRISHTINËS) – 10 opština
3.1. potprefektura Gnjilane (15 opština)
3.2. potprefektura Ferizović (9 opština)
4. PREFEKTURA PRIZREN (PRIZRENIT) – 8 opština
4.1. potprefektura Dragaš (4 opštine)
4.2. potprefektura Đakovica (8 opština)
4.3. potprefektura Orahovac (12 opština)
4.4. potprefektura Suva Reka (4 opštine)
Potprefektura Caridvor sa 3 opštine ušla je pod administracijom Prefekture Korča.
Potprefektura Tuzi (jedna opština) ušla je pod administracijom Prefekture Skadar.
Potprefektura Ulcinj sa 5 opštine ušla je pod administracijom Prefekture Skadar.
Ukupno 4 prefekture, 19 potprefekture, gradske opštine (bashkia) 13, 161 opština, 1501 selo sa ukupnim brojem stanovnika od 841 544.
Arhivski izvor:
AQSH. F.166.(Ministria e Tokave të Liruara),V.1942.D13-001-007
Centralna Služba statistike Kraljevine Albanije