Život i smrt Fuada Karea (prema istinitom događaju)

 

Fuad Selman Kare (1935-1976)

 

Dr. Sadik IDRIZI

1.

Bošnjaci su narod razasut i raštrkan po svim dijelovima Balkana.

U albanskom „etničkom prostoru“ nalaze se bošnjačke enklave koje su preživjele stoljeća i opstale do naših dana. Usred albanskih gudura još se čuje arhaični govor bosanski; u najzabitijim mjestima i kasabama mogu se sresti ljudi sa prezimenom Boshnjaku. Među Pomacima u Bugarskoj – na Pirinu i Rodopima – skoro u svakom selu postoje porodice Bošnjakovi. I još dalje, sve do Trakije, Anadolije i Sirije.

Mnogi su pobjegli iz Bosne, ali ona nije pobjegla od njih, zadržali je u svojoj duši i srcu, zadržali su običaje i tradiciju, tužne pjesme o zemlji svojih predaka. Mnogi su kroz minule vijekove krenuli za Tursku, ali su se zaustavili na putu i osnovali neki svoj Makondo. „I sa tobom živim u svakoj kapi moje krvi“ napisao je Fatmir Bači, pjesnik rođen među Bošnjacima u Albaniji, koji su prije više od 150 godina krenuli iz okoline Mostara i nastanili se blizu Drača.

Na drugoj strani, po mnogim mjestima Bosne i Sandžaka još u drugoj polovini 19. vijeka stvorene su kolonije doseljenika iz Gore, posebno iz Borja, koje je nakon Prvog svjetskog rata pripalo Albaniji. Prema jednom popisu iz 1918. godine, koji je izvršila Austro-Ugarska uprava, u Bosni i Sandžaku radilo je više od 180 punoljetnih Borjana, mahom kao slastičari i buregdžije. Većina njih ostali su tamo, dok njihovi potomci samo iz priča znaju da su im očevi i djedovi rođeni negdje na jugu, na planinama između Albanije i Makedonije.

 

2.

Fuad Kare je rođen 1935. godine u Borju na obroncima Šar-planine. Njegov djed Selim je kao pečalbar otišao u Bosnu krajem 19. vijeka. I Fuadov babo Selman, zajedno sa dva najstarija sina, radio je tamo. Jednom godišnje, obično s proljeća, dolazili su u Borje i Goru da obiđu svoje porodice. Ostajali bi dvije-tri nedjelje i ponovo se vraćali nazad. Fuad je bio najmlađi od petero braće. Behlul i Rasim su živjeli u Borju, dok su Ahmed i Hamza, zajedno sa babom Selmanom, radili u Banjoj Luci.  

U vrijeme Rezolucije Informbiroa 1948. godine granica prema Albaniji je hermetički zatvorena. Jedan dio porodice ostao je u Bosni, drugi prošao sve strahote totalitarnog i bezbožničkog režima Envera Hodže. Više od četrdeset godina živjeli su sa „bunarom u duši“, bez ijedne vijesti o svojima. Najmlađi brat Fuad završio je u logoru Ballsh u blizini Fiera, dok je najstariji Ahmed, nešto kasnije, okončao život u logoru Manjača kod Banja Luke. I jedan i drugi stradali su samo zato što su bili muslimani.  

Fuad je radio u kovačnici; bio je vrijedan i dobar majstor poznat u cijeloj okolini. Izrađivao je poljoprivredne i druge alatke: kose, srpove, krampove, sjekire, noževe i drugo. Čak je, kao vrstan zanatlija, sam napravio i pušku. Kasnije mu je kovačnicu oduzela kooperativa, ali je nastavio da radi u njoj za potrebe zadruge. Pošto nije bio oženjen, živio je u istoj kući sa dva starija brata. Imao je djevojku i zakazanu svadbu za kraj ljeta.

Odrastao je u vjerničkoj porodici. Kovačnica mu se nalazila preko puta džamije pa je često prekidao posao i odlazio na namaz. U kući su, pored drugih knjiga, na istaknutom mjestu držali prijevod Kur'ana Časnog hfz. Muhameda Pandže i Džemaludina Čauševića iz 1937. godine. Knjigu je uoči Drugog svjetskog rata babo Selman donio iz Bosne.

 

3.

Početkom 1967. godine u Albaniji je dekretom zabranjena vjera i obredi koji je prate - molitva, vjerski način sahrane, proslava vjerskih praznika, sunećenje djece i drugo. Džamije su pretvorene u zadružne domove ili magacine za čuvanje žita. Bio je to „vulgarni ateizam“ nezabilježen u svijetu. Stvoren je svijet špijuna, doušnika i potkazivača.

Mnogi su osuđeni na višegodišnje kazne zatvora i progonstvo samo zato što su za vjerski praznik obukli svečano odijelo ili što su osunetili svoju djecu. Morali su spaliti ili dobro sakriti sve knjige sa vjerskom sadržinom.

Neki su knjige zakopali u zemlju, drugi ih pohranili u sehare sa duplim dnom. Tamo su ostale više od dvadeset godina da svjedoče o jednom vremenu i neuspjelom eksperimentu sa ljudima.

 

4.  

Fuad Kare je 24. aprila 1969. godine osuđen na 10 godina zatvora za „izdaju u vidu pripreme za bjekstvo u inostranstvo“, i još na 3 godine zatvora za „neprijavljivanje krivičnog djela protiv države“. Upućen je na izdržavanje kazne u zloglasni logor Ballsh, nedaleko od Fiera.

Međutim, jedina njegova krivnja bila je što je prvog dana Kurban-bajrama obukao svečano odijelo i prošetao seoskom čaršijom, sve do mjesta na kojem se nekad nalazila džamija, zapaljena nekoliko mjeseci ranije. Od toga dana zovu je spaljena džamija. Njeno prvo ime izgorjelo je u plamenu i ostalo u ruševinama.   

Toga dana su svi radno sposobni muškarci odvedeni na prinudni rad daleko van sela. Fuad se nije povinovao pozivu i naredbi od 27. februara 1967. godine kojom se zabranjuje obilježavanje vjerskih praznika. Obukao je najljepše odijelo koje je imao i krenuo ka centru sela.

Na putu prema spaljenoj džamiji sreo ga je sekretar partijskog Odbora i upozorio:

„Druže, zar ti ne poštuješ naredbe Partije?“

Fuad mu je ponosno odgovorio:

„Rođen sam kao musliman i takav hoću da umrem.“

„Nemoj da sutra zažališ zbog ovoga!“, zaprijetio je sekretar Odbora.

Nekoliko dana nakon ovog događaja, vojnici su Fuada odveli do granice i, pod izgovorom da je pokušao pobjeći u Jugoslaviju, vezanog sproveli u selo. Sa puškom koju je sam izradio, obješenom oko vrata, doveli su ga na trg ispred spaljene džamije. Prije toga pozvali su seljane da vide izdajnika naroda i tražili da ga svi redom pljuju u lice. Niko to nije uradio jer su dobro znali o kakvom se čovjeku radi i da je u pitanju obična podvala.

 

5.

U logoru Ballsh bili su osuđenici iz nekoliko drugih zatvora za prevaspitanje koji su ostali punih 11 godina. U logoru je do 1975. godine bilo smješteno oko 900 političkih zatvorenika, dok ih je 1976. ostalo samo 550.

U Ballshu se nije radilo. Davali su im na dan po 600 grama hljeba i jelo koje je bilo kao voda. Na desetine njih su umrli od gladi. Jedan od zatvorenika je stalno govorio: „Ne tražim ništa više od Boga, samo da izađem odavde i napunim stomak lucerkom.“

Tokom nekoliko godina na ovom odjelu umrlo je od raznih bolesti 118 političkih zatvorenika.

Nekoliko godina nakon pada komunističkog režima, rođaci su pronašli masovnu grobnicu s posmrtnim ostacima 80 ljudi u blizini zatvora Ballsh. Posmrtni ostaci pripadaju bivšim političkim zatvorenicima ovog zatvora čija su tijela nakon smrti pokopana u masovnu grobnicu u blizini sela Metoh, oko petsto metara od javnog groblja.

U godinama komunizma tijela političkih zatvorenika nisu davana članovima porodica već su pokopana u masovne jame.

Njihovo identificiranje ovoga puta bilo je lakše jer su na njihovim tijelima pronađene staklene boce u koje su umetnuti osobni podaci žrtava.

 

6.

Fuad je umro u zatvoru Ballsh 19. jula 1976. godine ne dočekavši slobodu. Ukopan je u masovnu grobnicu u jednom selu nadomak logora.

Nakon identifikacije tijela, Behlul je pokupio posmrtne ostatke svoga brata. Klanjali su mu dženazu i ukopali na seoskom mezarju u Borju. Nekoliko godina kasnije, brat mu je podigao nišan na kojem su upisane godina rođenja i preseljenja. U vrhu nišana uklesana je Fuadova fotografija u svečanoj nošnji, zbog koje je osuđen na trinaest godina zatvora iz kojeg živ nije izišao.

 

7.

Institut „Zunus Emre“ – Prizren, 18. april 2019. godine.

Na kraju promocije romana Namika Doklea „Gora bez ptica“ doživio sam prijatno iznenađenje. Dobio sam KUR'AN ČASNI hfz. Muhameda Pandže i Džemaludina Čauševića iz 1937. godine.

Knjiga je imala čudnu historiju.

U vrijeme kada je u Albaniji vjera dekretom zabranjena, i kada se zbog knjiga odlazilo u zatvor, komšija Rasim je zamolio Lemejana Doklea da Kur'an sakrije i nekako sačuva. Ovaj je to prihvatio pod jednim uslovom: ako vlasnik preseli prvi, da Kur'an ostane njemu. Dvanaest godna nakon smrti komšije, djeca su ispunila babov amanet.

Večeras mi je Lemejan poklonio taj primjerak dragocjene Knjige.

Kompletnu pripovjetku možete pročitati OVDJE

Pripovjetka je osvojila treću nagradu na konkursu  "Isnam Taljić" - 2022. godine sa naslovom "Bošnjaci, svjedočimo da jesmo". 
Konkurs je raspisan od strane Nevladine organizacije Sjeverne Amerike i inicijatora "Behar Publishing", zajedno sa Islamskim kulturnim centrom "Behar", Grand rapids, Michigen, Islamskom zajednicom Bošnjaka u Sjevernoj Karolini, te Islamskim centrom Belmont u New Yorku.