 |
| Đedo Idriz Sejranović |
U
poslijednih nekoliko godina proučavam i istražujem historiju Gore, s posebnim
osvrtom na demografska kretanja stanovništva. Nezaobilazni arhivski materijal
iz kojeg crpim tako dragocjene podatke i proširujem vidike iz bliže prošlosti
je Popis stanovništva iz 1918. godine kojeg je sprovela Austro-Ugarska.
Tragom
tih podataka porodica Sejranović iz Janje, Bosna, stupila je u kontakt, nakon
120 godina, sa svojim rođacima Sejranaj u Orešeku, Gora, Albanija. U tom vremenskom
periodu, kako u Orešku tako i u Janji promijenili su se mnogi državni sistemi koji
su stvorili granicu i prekid porodičnih veza.
Pojedinci
i porodice koje su zbog nepovoljnih socio-ekonomskih prilika napustili Goru, sa
sobom su u svijet ponjeli neraskidivu ljubav prema svom topraku, a svojim
životom u kome su vjera, porodica i rad osnovni principi, bili su uzor svojim
pokoljenjima.
Ovom
prilikom se neizmjerno zahvaljujem Aiši Sendijarević (rođena Sejranović), koja
je nesebično podijelila informacije i privatne fotografije, koje sam koristio u
radu. Aiša je nakon svog akademskog rada počela da istražuje svoje porodično
stablo, a njen uzor iz djetinjstva bio je đedo Idriz.
Aiša
Sendijarević (Sejranović) je rođena 1949. godine (77 godina) u Janji, Bosna.
Školovala se u Janji, Bjeljini i Sarajevu. Doktorirala je hemiju na Sveučilištu
u Zagrebu. Radila je kao asistent na Institutu „Ruđer Bošković“ u Zagrebu i
Hemijskom kombinatu u poliuretanskoj industriji u Tuzli. Od 1988. do 2001. godine
radila je na Polimernom Institutu, Univerziteta u Detroitu. A od 2001. godine radi u familijarnoj firmi
„Troy Polymers, Inc“, koju je osnovala sa suprugom Vahidom. Danas živi u
Michigenu. Ima dvoje djece - sina Ibrahima i kćerku Eminu te četvero unučadi.
Aiša
je 2019. godine sa svojim suprugom Vahidom i bratom Muhamedom pokušala da dođe
do Orešeka, ali bezuspješno. Došli su do male hidrocentrale, na nekoliko
kilometara od Orešeka, ali zbog lošeg puta nisu mogli ići dalje. Nakon povratka
sa posjete Gori, Aiša odlučuje da piše knjigu o svojoj familiji. Ono što je
tamo vidjela,“magična ljepota tog planinskog kraja, odškrinula joj je vrata
u surovi život predaka“.
Svo
to vrijeme bezuspsješno je pokušavala da pronađe familiju. Krajem 2022. godine odlučila
je da pošalje pismo u Orešek. Napisala je pismo koje je prevela na albanski
jezik i poslala u Orešek i Šištevac. Pisma je adresirala na džamiju i školu.
Razmišljala je, u malom mjestu imam (hodža) zna sve familije, a u školi učitelj
djecu po prezimenu.
Dvadesetak
dana nakon što je poslala pisma, dobila je e-mail poruku od porodice Sejranaj
iz Orešeka. Stupili su u kontakt i razmijenili porodične informacije. Aiša je
bila radosna što se „podigla zavjesa između familije koju je razdijelila
udaljenost i vrijeme, od oko 120 godina“. Rodbini je javila radnosu vijest
da imaju familiju u Orešeku, što je neko od familije prokomentarisao: „Duše
đede Idriza i nene Nure su se vratile u Orešek!“
U
maju 2023. godine ponovo se vraća u Goru sa sinom Ibrahimom. Upoznaje se lično sa
svojim daljim rođacima. Godinu dana kasnije, 2024. posjećuje Goru sa ćerkom
Eminom. Proširuje porodična poznanstva i dobija neočekivane i za nju nepoznate podatke
o članovima svoje porodice.
Aiša
i danas istražuje i piše o svojoj porodici i njenom uzoru đedu Idrizu, samo
kako bi svojim unucima Zekiji Lejli, Besimu i Aidi ostavila pisani trag o
njihovim precima. Unuci imaju sreću što imaju nenu koja sa ponosom kaže da su
porijeklom iz prelijepe Gore.
U
nastavku možete pročitati Aišino sjećanje na đedo Idriza:
„Idriz
Sejranović (1892-1984) je došao kao dječak sa ocem u Janju
negdje oko 1905.–1908. godine iz Gore u Albaniji. Đedina majka i ostala
familija su ostali u Gori. Nena Nura i još neki članovi familije su došli u
Bosnu vjerovatno oko 1914. godine. Izgleda da je đedino prezime prilikom
dolaska u Bosnu bilo Sejrani, kako se vidi iz nekih dokumenata, i da je nakon
nekog vremena po dolasku u Bosnu promijenio prezime u Sejranović.
Idriz
se oženio sa Nurom (rođena 1892. Maksudović) iz sela Nimče. Kada su se oženili,
đedo Idriz je imao 15 godina, a nena Nura 17! Po priči, đedin otac je zapazio
stasitu Nuru kad je dolazila po vodu, i odabrao za Idrizovu suprugu.
 |
| Nena Nura i đedo Idriz ispred svoje kuće u Janji, Bosna |
Đedo
Idriz i nena Nura su imali sedmoro djece, sinovi Mustafa (moj baba), Murat i
Jakub i četiri kćerke Altuna, Rabija, Razija i Džemila.
Moje
rano sjećanje na đedu Idriza i nenu Nuru vezano je za njihovu kuću u dijelu
Janje koji se zove Šor. Kuća je bila na prilično velikom komadu zemlje. U
avliju se ulazilo kroz natkrivenu drvenu kapiju koja je imala vrata i kanata
(kroz koju su prolazila konjska kola). U produžetku je bila štala. U avliji je
bio veliki mutvak, bunar pored mutvaka, i velika magaza, postavljeni jedno do
drugog. Ispred mutvaka je bio veliki hladnjak natkriven grožđem. Avlija je bila
kaldrmisana. Kuća je imala tri sobe. Sjećam se jedne sobe koja je imala
zemljenu peć sa lončicima i hamamom. Tu je bilo tako udobno i toplo boraviti
zimi sa rodicama i sladiti se sremendušom koju bi nena ispekla u rerni.
Sjećam
se kako je nas unučad đedo učio u toj sobi prve sure iz Kur’ana. Đedo Idriz je
bio sretan kao musliman, pet puta dnevno je klanjao namaz u džamiji sa džematom
do kasnih godina. Njegova kuća je bila prilično daleko od džamije u centru
Janje, koja je bila preko puta dućana. Nakon što je klanjao sabah, đedo se
vrati kući, gdje ga je nena čekala sa kafom, a on bi uzeo Kur’an da prouči par
stranica. Đedo je razumio arapski i ponešto farsi (perzijski). Tečno je govorio
albanski, turski, bosanski i našinski, jezik Gorana. Đedo je bio vrlo obrazovan
za ono vrijeme.
Đedo
je radio u poslastičarnici zajedno sa svojim sinom, mojim babom Mustafom.
Poslastičarnica je bila otvorena sedam dana u sedmici, od 7 sati ujutro do iza
jacije. Đedo je najčešće radio u prodaji tako da su ga svi mještani znali i
često bi rekli “Poslastičarna kod Đede”. Đedo Idriz i moj otac su međusobno
razgovarali na “Našinskom” jeziku. Ostala đedina djeca nisu znali našinski.
Mislim da je đedo podijelio sa Mustafom tajne o familiji koje nisu dijelili sa
drugima. Između njih je bila “BESA”, nepisani ugovor da se tajna čuva.
 |
|
Poslastičara
u glavnoj ulici u Janji oko 1960. godine - Mustafa (sin đedo Idrizov), đedo
Idriz i šegrt Šefik
|
U
poslastičarnici su se proizvodile i prodavale baklava, hurmašice, ravanija,
tulumbe, kadaif, šampite, krempite, kiflice i štanglice od oraha, bombice,
indijaneri, gurabije, halvice, različite vrste oblandi (nugat, čokoladne i zimi
sa suhim voćem), rolati, puslice, medenjaci i torte po narudžbi. Baba je pravio
orijentalne specijalitete rahat lokum (okus limuna i ruže) i tahan halvu. Rahat
lokum je prodavao kahvedžinicama u Janji i Bijeljini.
Pored
toga pravio je karamele, orašnice, susamke, šipke i nekoliko vrsta bombona sa
okusom mentola i maline. Kao djetetu ostale su mi u sjećanju crvena lizala, a
posebno lizalo u obliku crvenog horoza koje je baba pravio od vrele šećerne
agde za bombone koju je vadio golim rukama nakvašenim u vodi i potom savio u
obliku horoza dok je masa bila plastična. Po pravilu dobrog poslovanja,
asortiman i cijene proizvoda u poslastičarnici su bile podešene kupovnoj moći
stanovništva.
Boza
je bila specijalitet poslastičarnice. Bozu su donijeli u Bosnu poslastičari iz
Gore. Ljeti se služila rashlađena boza ili boza pomiješana sa limunadom
(špricer). Sjećam se ljeti se boza kupovala u flašama. Tokom ljeta autobus bi
stao ispred poslastičarnice i šofer bi kupio par flaša boze.
Sladoled
se pravio na mašini koja se okretala ručno, a hladila ledom iz ledare. Ledara
je bila prostorija u zemlji obložena slamom u kojoj bi se zimi dovukao led sa
rijeke Janje. Bile su dvije vrste sladoleda, vanilija i jagoda. U tim godinama,
jedan litar sladoleda se pravio dnevno!
Pored
poslastičarstva, đedo se bavio i zemljoradnjom. U sjećanju su mi imena od dvije
njive, Dugo Polje i Janjik, gdje se uzgajalo povrće (paprike) i žitarice. U
Dugom Polju su bile i voćke koje je đedo okalemio. Đedo je u Janji na svojim
njivama primjenio sistem “kontinuiranog” vađenja vode iz bunara, za zaljevanje
paprika. To iskustvo je doneseno iz njegovog rodnog kraja.
Negdje
u periodu između 1955-te i 1960-te godine đedo je kupio plac u centru Janje u
Šarampov mahali. Napravio je kuću da bude blizu dućana i vrlo važno blizu
džamije, kad ezan zauči da može skinuti kecelju i otići u džamiju.
Ostao
mi je u sjećanju u đedinoj kući zidni sat sa klatnima! U to doba malo ko je
imao kućni sat. Sat je bio podešen na “Ala-Turko” – početno vrijeme je Akšam.
Kad zauči ezan za Akšam namaz, nena podesi kazaljku na 0 sati (pomakne naprijed
za 2-3 minute), i zategne klatno. Dakle sat se podešavao svaki dan.
“Ala-Franko”, prema đedinom terminu, je evropsko vrijeme koje je đedo pratio na
džepnom satu. Taj detalj sa satom ukazuje da je đedo bio upoznat sa satom i
praćenjem vremena prije dolaska u Bosnu, i to na specifičan način, kako se
vrijeme pratilo u Turskoj!
U
kući je bio radio koji je đedo redovno slušao. Rodica Nizama se sjeća da bi
đedo upalio radio čim uđe u kuću. Vjerovatno je očekivao da čuje i vijesti iz
Albanije, koja je tada bila pod diktaturom. Tetka Rabija sa porodicom je imala
kuću u blizini. Ona se svaki dan navraćala i pomagala neni u kućnim poslovima
kako je nena ulazila u godine.
U
Šarampovu je uz kuću bio mutvak sa magazom, hladnjak sa grožđem i velika bašča
gdje je đedo uzgajao sve vrste povrća za potrebe kuće. U dijelu bašče je bio
veliki pčelinjak u kojem je đedo držao desetak košnica pčela. Dok je radio u
pčelinjaku, đedo je meni izgledao kao mađioničar. Na kraju ljeta se vadio
(vrcao) med; bilo je meda za čitavu familiju. Sjećam se kante od nekih 20 kg
meda koju bi nam đedo poklonio svake jeseni. U dućanu se med koristio u izradi
medenjake i nugat halve (bijele oblande).
Od
djetinjstva sam naučila da dan počinje sa kašikom meda i da je med lijek za
opšte zdravlje! Razmišljam: “Đedo, nena, i većina njihove djece su bili
dugovječni, sigurno ima nešto u medu?!” Još uvijek dan počinjem sa medom i
nastojim da naviku prenesem svojim unučićima. U našoj kući u Troy, Michigan,
imamo mali pčelinjak kojeg je moj suprug Vahid napravio kao sjećanje na đedu
Idriza.
Đedo
Idriz je imao sadržajan zivot, koji je živio sa integritetom. Bila su tri stuba
u njegovom životu, vjera, rad i familija. Imao je poštovanje i
razumijevanje za ljude i bio dobrodošao za razgovore i savjete.
Đedo
Idriz je otišao na hadž kad je imao oko 70 godina, u grupi sa nekoliko hadžija
iz Janje. Sjećam se da je bio vrlo sretan što mu se ostvarila životna želja da
obavi hadž. Tada su hadžije putovale autobusima i autima u Saudijsku Arabiju.
Nakon obavljenog hadža u Meki, hadžije su došle u Medinu, gdje je đedo zaspao u
džamiji i razbolio se od upale pluća. U povratku su se hadžije vraćale preko
Turske, gdje je đedo imao rodicu s kojom se povremeno dopisovao, koja ga je
sačekala, ponjegovala, tako da je mogao doći kući. Po dolasku kući đedo se dugo
vremena oporavljao na postelji. Bio je ostao bez glasa. Sjećam se da je držao
bokal medene vode kraj uzglavlja i često pio vodu u malim gutljajima. Hvala
Bogu, đedo se oporavio i nastavio sa svojim aktivnostima.
Đedo
je pratio događaje u zemlji i svijetu. Svakodnevno je kupovao i čitao
OSLOBOĐENJE. Mene je učio da “lomim” ruku prije polaska u školu tako što mi je
dao da prepisujem riječ OSLOBOĐENJE na papiru s kojim su se zamotavali kolači.
Đedo je bio društven, razgovarao je sa mušterijama i pažljivo slušao druge.
Đedo
je pisao pisma familiji koja je bila na strani. Rodica Nizama Kadić se sjeća
kako bi njezina mama Razija, tada u Zvorniku, skupila djecu da im pročita pismo
od đede. Moj brat Muhamed se sjeća đedinih pisama (dopisnica) dok je bio
student u Sarajevu. Đedo se dopisivao sa rođakom u Albaniji i rodicom u
Turskoj. Sjećam se kako je nekad bio zabrinut da nema odgovora iz Albanije.
Đedo
je uvijek imao želju da posjeti Goru i Oreshke, što nije bilo jednostavno, jer
je Albanija bila od 1945-te godine pa do pada komunizma 1990-te, praktično
zatvorena za posjete. Negdje oko 1975-te godine đedo Idriz i moj suprug Vahid
su posjetili Albanski konzulat u Beogradu da zatraže vizu za posjetu Albaniji,
gdje su bili odbijeni.
Nena
Nura je bila krasna osoba, vrlo vrijedna, održavala je kuću i avliju vrlo
uredno, a tri obroka hrane uvijek su bila spremna na vrijeme. Od malog djeteta
do odrasle osobe svakog je dočekala i ispratila. Sjećam se da je pravila hljeb
“Brkan”, koji se pravio od smješe pšeničnog i kukuruznog brašna, po receptu iz
Gore.
Dok
smo studirali u Sarajevu, i dolazili kući, moj brat Muhamed i ja smo uvijek
išli prvo da posjetimo nenu. Uvijek nas je počastila ručkom i na kraju teglom
slatka od dunja ili šljiva. Imam jednu dragu uspomenu od nene, “tendžeru”,
bakarna kalajsana šerpa, u kojoj mi je nena znala skuhati zelene kruške!
Nena
je volila kafu. Kad sam bila djevojčica, počela sam da meljem kafu na ručni
mlin kod nene i uz to sam naučila da pijem kafu i pravim neni društvo. Sjećam
se da sam kao djevojčica ponekad išla u čarsiju da kupim namirnice za nenu.
Prvo odem kod nene da upitam šta joj treba, zatim kod đede u dućan po pare,
obavim kupovinu i odnesem neni.
Nena
Nura je pred kraj života često spominjala ljepote svog rodnog kraja i tugovala
što nije imala priliku da se oprosti od svoje familije kad se odselila u Janju
1914. godine. Spominjala je svog oca Maksuta i brata, koji su u kraju bili na
glasu junaci. U to doba u kraju su harali razbojnici (haramije), koji su
pljačkali stoku i kuće (novac, hranu, itd.). Nena Nura je umrla od upale pluća
1974. godine. Đedo je ostao bez svog vjernog životnog saputnika.
Đedo
se razbolio u 92-goj godini života i umro nakon kratke bolesti 1984. godine u
kući kod kćerke Razije u Vlasenici, koja ga je njegovala pred kraj života.
Dženaza je obavljena u Janji. Tako se zaokružio život đede Idriza i nene Nure,
život u kome je bilo puno rada i reda. Njihov plemeniti život je zračio
humanošću, koja je dotakla sve one koji su bili uz njih. Njih dvoje su se
doselili u Bosnu iz Albanije, podigli porodicu i radom izgradili primjeran
život u Janji, gdje ih je stanovnišvo prihvatilo i poštovalo. Čula sam od nekih
Janjaraca kako kažu: “Kad se spomene đedo Idriz ustane se na noge”. Potomci
đede Idriza i nene Nure koji danas žive na različitim stranama svijeta, su
ponijeli topla sjećanja na njih, koja su najljepše nasleđe!
Đedo
Idriz i nena Nura su ukopani u haremu Panjevi u Janji. Đedin praunuk Vahidin
Jusić, poslastičar, iz Janje, je bio na đedinoj dženazi i sjeća se da je
Mustafa (moj baba) spustio zamotuljak u kabur prije nego je zakopan.
Razmišljam: “Bilo je to nešto posebno važno za đedu. Možda neka uspomena ili
kamen iz Gore, koju je toliko volio?”
Kompletan tekst možete pročitati:
Link 1
Link 2
