 |
| Fuad Selman Kare (1935-1976) |
Dr. Sadik
IDRIZI
1.
Bošnjaci su narod razasut i raštrkan po svim dijelovima
Balkana.
U albanskom „etničkom prostoru“ nalaze se bošnjačke
enklave koje su preživjele stoljeća i opstale do naših dana. Usred albanskih
gudura još se čuje arhaični govor bosanski; u najzabitijim mjestima i kasabama mogu
se sresti ljudi sa prezimenom Boshnjaku. Među Pomacima u Bugarskoj – na Pirinu
i Rodopima – skoro u svakom selu postoje porodice Bošnjakovi. I još dalje, sve
do Trakije, Anadolije i Sirije.
Mnogi su pobjegli iz Bosne, ali ona nije pobjegla
od njih, zadržali je u svojoj duši i srcu, zadržali su običaje i tradiciju,
tužne pjesme o zemlji svojih predaka. Mnogi su kroz minule vijekove krenuli za
Tursku, ali su se zaustavili na putu i osnovali neki svoj Makondo. „I sa tobom
živim u svakoj kapi moje krvi“ napisao je Fatmir Bači, pjesnik rođen među Bošnjacima
u Albaniji, koji su prije više od 150 godina krenuli iz okoline Mostara i nastanili
se blizu Drača.
Na drugoj strani, po mnogim mjestima Bosne i
Sandžaka još u drugoj polovini 19. vijeka stvorene su kolonije doseljenika iz
Gore, posebno iz Borja, koje je nakon Prvog svjetskog rata pripalo Albaniji. Prema
jednom popisu iz 1918. godine, koji je izvršila Austro-Ugarska uprava, u Bosni
i Sandžaku radilo je više od 180 punoljetnih Borjana, mahom kao slastičari i
buregdžije. Većina njih ostali su tamo, dok njihovi potomci samo iz priča znaju
da su im očevi i djedovi rođeni negdje na jugu, na planinama između Albanije i
Makedonije.
2.
Fuad Kare je rođen 1935. godine
u Borju na obroncima Šar-planine. Njegov djed Selim je kao
pečalbar otišao u Bosnu krajem 19. vijeka. I Fuadov babo Selman, zajedno sa dva
najstarija sina, radio je tamo. Jednom godišnje, obično s proljeća, dolazili su
u Borje i Goru da obiđu svoje porodice. Ostajali bi dvije-tri nedjelje i ponovo
se vraćali nazad. Fuad je bio
najmlađi od petero braće. Behlul
i Rasim su živjeli u Borju, dok
su Ahmed i Hamza, zajedno sa babom Selmanom, radili u Banjoj Luci.
U vrijeme Rezolucije Informbiroa
1948. godine granica prema Albaniji je hermetički zatvorena. Jedan dio porodice
ostao je u Bosni, drugi prošao sve strahote totalitarnog i bezbožničkog
režima Envera Hodže. Više od četrdeset godina živjeli su sa „bunarom u duši“,
bez ijedne vijesti o svojima. Najmlađi brat Fuad završio je u logoru Ballsh u
blizini Fiera, dok je najstariji Ahmed, nešto kasnije, okončao život u logoru Manjača
kod Banja Luke. I jedan i drugi stradali su samo zato što su bili muslimani.
Fuad je radio u kovačnici; bio je vrijedan
i dobar majstor poznat u cijeloj okolini. Izrađivao je poljoprivredne i druge alatke: kose,
srpove, krampove, sjekire, noževe i drugo. Čak je, kao vrstan zanatlija, sam napravio i pušku. Kasnije
mu je kovačnicu oduzela kooperativa, ali je nastavio da radi u njoj za potrebe zadruge. Pošto
nije bio oženjen, živio je
u istoj kući sa dva starija brata. Imao je djevojku i zakazanu
svadbu za kraj ljeta.
Odrastao je u vjerničkoj
porodici. Kovačnica mu se nalazila preko puta džamije pa je često prekidao
posao i odlazio na namaz. U kući su, pored drugih knjiga, na istaknutom mjestu
držali prijevod Kur'ana Časnog hfz.
Muhameda Pandže i Džemaludina Čauševića iz 1937. godine. Knjigu je uoči Drugog svjetskog rata babo Selman donio iz
Bosne.
3.
Početkom 1967. godine u Albaniji je dekretom
zabranjena vjera i obredi koji je prate - molitva, vjerski način sahrane,
proslava vjerskih praznika, sunećenje djece i drugo. Džamije su pretvorene u
zadružne domove ili magacine za čuvanje žita. Bio je to „vulgarni ateizam“
nezabilježen u svijetu. Stvoren je svijet špijuna, doušnika i potkazivača.
Mnogi su osuđeni na višegodišnje kazne zatvora i
progonstvo samo zato što su za vjerski praznik obukli svečano odijelo ili što
su osunetili svoju djecu. Morali su spaliti ili dobro sakriti sve knjige sa
vjerskom sadržinom.
Neki su knjige zakopali u zemlju, drugi ih
pohranili u sehare sa duplim dnom. Tamo su ostale više od dvadeset godina da
svjedoče o jednom vremenu i neuspjelom eksperimentu sa ljudima.
4.
Fuad Kare je 24. aprila
1969. godine osuđen na 10 godina zatvora za „izdaju u vidu pripreme za bjekstvo
u inostranstvo“, i još na 3 godine zatvora za „neprijavljivanje krivičnog djela
protiv države“. Upućen je na izdržavanje kazne u zloglasni logor Ballsh,
nedaleko od Fiera.
Međutim, jedina njegova
krivnja bila je što je prvog dana Kurban-bajrama obukao svečano odijelo i
prošetao seoskom čaršijom, sve do mjesta na kojem se nekad nalazila džamija, zapaljena
nekoliko mjeseci ranije. Od toga dana zovu je spaljena džamija. Njeno prvo ime
izgorjelo je u plamenu i ostalo u ruševinama.
Toga dana su svi radno
sposobni muškarci odvedeni na prinudni rad daleko van sela. Fuad se nije
povinovao pozivu i naredbi od 27. februara 1967. godine kojom se zabranjuje
obilježavanje vjerskih praznika. Obukao je najljepše odijelo koje je imao i
krenuo ka centru sela.
Na putu prema spaljenoj
džamiji sreo ga je sekretar partijskog Odbora i upozorio:
„Druže, zar ti ne poštuješ
naredbe Partije?“
Fuad mu je ponosno odgovorio:
„Rođen sam kao musliman i
takav hoću da umrem.“
„Nemoj da sutra zažališ
zbog ovoga!“, zaprijetio je sekretar Odbora.
Nekoliko dana nakon ovog
događaja, vojnici su Fuada odveli do granice i, pod izgovorom da je pokušao
pobjeći u Jugoslaviju, vezanog sproveli u selo. Sa puškom koju je sam izradio,
obješenom oko vrata, doveli su ga na trg ispred spaljene džamije. Prije toga pozvali
su seljane da vide izdajnika naroda i tražili da ga svi redom pljuju u lice. Niko to nije uradio jer
su dobro znali o kakvom se čovjeku radi i da je u pitanju obična podvala.
5.
U logoru Ballsh bili su osuđenici iz nekoliko drugih
zatvora za prevaspitanje koji su ostali punih 11 godina. U logoru je do 1975.
godine bilo smješteno oko 900 političkih zatvorenika, dok ih je 1976. ostalo samo
550.
U Ballshu se nije radilo. Davali su im na dan po
600 grama hljeba i jelo koje je bilo kao voda. Na desetine njih su umrli od
gladi. Jedan od zatvorenika je stalno govorio: „Ne tražim ništa više od Boga,
samo da izađem odavde i napunim stomak lucerkom.“
Tokom nekoliko godina na ovom odjelu umrlo je od raznih
bolesti 118 političkih zatvorenika.
Nekoliko godina nakon pada komunističkog režima, rođaci
su pronašli masovnu grobnicu s posmrtnim ostacima 80 ljudi u blizini zatvora
Ballsh. Posmrtni ostaci pripadaju bivšim političkim zatvorenicima ovog zatvora
čija su tijela nakon smrti pokopana u masovnu grobnicu u blizini sela Metoh,
oko petsto metara od javnog groblja.
U godinama komunizma tijela političkih zatvorenika nisu
davana članovima porodica već su pokopana u masovne jame.
Njihovo identificiranje ovoga puta bilo je lakše jer su
na njihovim tijelima pronađene staklene boce u koje su umetnuti osobni podaci
žrtava.
6.
Fuad je umro u zatvoru
Ballsh 19. jula 1976. godine ne dočekavši slobodu. Ukopan
je u masovnu grobnicu u jednom selu nadomak logora.
Nakon identifikacije
tijela, Behlul je pokupio posmrtne ostatke svoga brata. Klanjali su mu dženazu
i ukopali na seoskom mezarju u Borju. Nekoliko godina kasnije, brat mu je podigao
nišan na kojem su upisane godina rođenja i preseljenja. U vrhu nišana uklesana je
Fuadova fotografija u svečanoj nošnji, zbog koje je osuđen na trinaest godina
zatvora iz kojeg živ nije izišao.
7.
Institut „Zunus Emre“ – Prizren, 18. april
2019. godine.
Na kraju promocije romana Namika Doklea „Gora bez ptica“
doživio sam prijatno iznenađenje. Dobio sam KUR'AN ČASNI hfz.
Muhameda Pandže i Džemaludina Čauševića iz 1937. godine.
Knjiga je imala čudnu historiju.
U vrijeme kada je u Albaniji vjera dekretom zabranjena, i
kada se zbog knjiga odlazilo u zatvor, komšija Rasim je zamolio Lemejana Doklea
da Kur'an sakrije i nekako sačuva. Ovaj je to prihvatio pod jednim uslovom: ako
vlasnik preseli prvi, da Kur'an ostane njemu. Dvanaest godna nakon smrti
komšije, djeca su ispunila babov amanet.
Večeras mi je Lemejan poklonio taj primjerak dragocjene
Knjige.
Kompletnu pripovjetku možete pročitati OVDJE
Pripovjetka je osvojila treću nagradu na konkursu "Isnam Taljić" - 2022. godine sa naslovom "Bošnjaci, svjedočimo da jesmo".
Konkurs
je raspisan od strane Nevladine organizacije Sjeverne Amerike i
inicijatora "Behar Publishing", zajedno sa Islamskim kulturnim centrom
"Behar", Grand rapids, Michigen, Islamskom zajednicom Bošnjaka u
Sjevernoj Karolini, te Islamskim centrom Belmont u New Yorku.
