Sufur vo zima - Bajram Bero

Teška, dl'ga i jako studena zima beše jena godina. Snek du puas, a sred Ramazan je.

Vo odaja "ke sedime", na tron nana spije so dete od osom godine. 

Rogoža vo ćuše. Jasteci se nasipane so košulje stare, a oni se pokrijene so kožen ložnik. 

"Sobiće" od lamarina b'boti, a drva ćifćet, a dolapka vo zid, skoro pa metar debev. 

Visoko na zit poljica, štica potesna, ponašarena. Na poljica se naredene "testa" ćibriti, sapuni, manestećko sveće i ponekoj smilj, da udri dušica.

 

Tek došla struja, a nana na radionće malovo, tiho sluša pesme toskaljinske. Nejzine koreni se od albansko selo Topoljane, i srce ga vljeće nake tamo. Jetim još ka dejćence ostanala. Iako ništo ne razbira, pesme se mlogo tužne, bar po muzika.

 

Ona mlogo rizikuje da ga čujet ljuđi šo rabotajet za UDBA, šo se kaćet ponad kuće so ploče kamene, i naslušujet nekoj da ne sluša nekua radio stanica od "preko ritće", da go priberet.

 

 

Tiho se čuje od daljeka tupan ke tupa za sufur...

 

 

Kako se pribljižuje sve pojako i pojako zake kuća, dur ne dojde du pod pendžer, i nana će im zborne, će otvori pendžer i će im daje nešto slatko da k'snet, tupandžiji i tomua šo šo nosi fener.

 

Ona gotvi sufur vo "kuća". "Kuća" je kujna so ugnište, so verige, a na ćengilj obeseno kotlje naćadeno. A vo čuše noćvi, povne so brašno i ljep.

S'doi se naredene na poljica od štice, vo tri reda . Najzdola kofe i džugumi so voda, pa tenđerina šarene, pike pike i ka ravanije naredene. 

 

Se beret svi šo će držet, da sufurujet. Ložice počinet da trinćet. Dete se razbuduje ka boš slučajno.

Na sofra goljemata, jufka, nana sama šo naprajla, so maslo ka dukat ž'fto. 

Ošaf, sirence, ljebec i kiselo mljeko bilje najbogata trpeza vo tija vreme ka ke svakogo bif musafir fukaralak .

Kaposlje jope tupandžija zaminuje da istupa imsać, i počine držene za togua den, i svi popoljeka tonet vo son zimski...

 

 

Bajram Bero 

"Plemeniti Mostar" - knjiga o jednoj od najhumanijih akcija u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi

U petak 28. juna, u prostorijama Centra za kulturu Mostar sa početkom u 20 sati održana je promocija knjige „Plemeniti Mostar“, autora Ahmeta Kurta. 

O knjizi su govorili njeni recenzenti: dr. Senija Milišić iz Sarajeva, prof. dr. Faruk Taslidža iz Mostara, kao i autor knjige Ahmet Kurt. Promociju je moderirala Bea Balta Manjgo. Skupu su se obratitila i djeca nekadašnjih malih muhadžira koji su nastavili život u Mostaru.

 

 

 

Nakon osam decenija zaborava ova knjiga Ahmeta Kurta čiji je izdavač BZK “Preporod” Gradsko društvo Mostar, na svijetlo dana iznosi, sigurno jedan od najhumanijih događaja u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi.

Knjiga govori o djeci izbjeglicama iz istočne Bosne koji su našli spas u Mostaru. Bošnjaci Mostara svesrdno su im u tim teškim ratnim godinama pružili svu pomoć koju su bili kadri dati. Zadnjeg dana oktobra 1943. godine vozom u Mostar stiglo je 610 mališana, od kojih su polovina bili bez jednog ili oba roditelja. Svu djecu su prihvatile porodice Mostara, Blagaja i Bijelog Polja čiji spisak se nalazi u ovoj knjizi.

 

Ova knjiga-dokument, napisana je na osnovu sačuvane dokumentacije i dopunjena iskazima zapisanim u susretima s nekadašnjim muhadžirima i njihovom rodbinom. Ahmet Kurt je uspio istražiti arhive, sakupiti vrijedne dokumente i fotografije, ali i doprijeti do još uvijek živih aktera ovih događaja.

Knjiga prati sudbinu djece od njihovog dolaska u Mostar pa do današnjih dana. Spisak skoro šest stotina dobrotvora daje unikatni uvid u socijalnu i privrednu strukturu Bošnjaka Mostara 40-ih godina prošlog stoljeća, a također nudi i pregled porodične i socijalne strukture bošnjačkih porodica iz jugoistočne Bosne na koje se sručio četnički pogrom.”

 

Kompozicija voza uskotračne pruge sa deset vagona dovezla je u Mostar u sumrak kišne nedelje, 31. oktobra 1943. godine 610 siročića iz istočne Bosne čijeg su jednog ili oba roditelja pobili četnici. O ovoj plemenitoj akciji mostarskih Bošnjaka u obimnoj socijalističkoj historiografiji - vjerovali ili ne - nije napisana ni jedna jedina riječ! Zašto se o tome pola stoljeća šutjelo možete saznati iz knjige.

Te najteže ratne godine, 1943, svaka druga mostarska bošnjačka porodica primila je jednog malog muhadžira, a neke i više njih. Voz je sa ostatkom djece nastavio prema Čapljini gdje su Bošnjaci tog grada, te Počitelja, Tasovčića, Višića i Čeljeva već ranije tražili da prime dvije stotine djece, pa nisu bili zadovoljni kad je stigao manji broj djece od traženog. 

 

U odnosu na današnji broj stanovnika broj djece primljene u Mostaru bio bi tri hiljade.

Dobročinstvo, ili merhamet osoba koji su primili male izbjeglice, bez sumnje je ležalo u njihovom poimanju i upražnjavanju vjere, gdje se u velikom broju ajeta iz Kur’ana ukazuje na važnost i značaj činjenja dobrih djela, a vjernike uči da budu plemeniti, humani i ljubazni prema ostalim ljudima.

Od 610 djece koji su izašli na mostarskoj željezničkoj stanici iz Marhametovog voza spasa u suton zadnjeg oktobarskog dana 1943. godine u Mostaru i okolini trajno je ostalo i kasnije zasnovalo porodice oko stotinu malih izbjeglica. Mnogi od njih i njihova djeca, tačno pedeset godina poslije, 1993. godine, ponovno postaju izbjeglice.

 

Da za vrijeme socijalističke Jugoslavije nije bilo institucionalnog prešutkivanja četničkih zločina nad Bošnjacima, nego da se o tome govorilo i kritički propitivalo, broj ubijenih Bošnjaka u agresorskom ratu protiv Bosne i Hercegovine u periodu 1992–1995. bio bi daleko manji, a Bošnjaci se ne bi uvijek ponovo iščuđavali zašto ih žele pobiti njihove prve komšije. 

 

 

GORANCI - MOSTARSKI DOBROTVORI

 

 

Već sam ranije spominjao samostid koji je Bošnjacima poslije Drugog svjetskog rata nametnut, a oni ga objeručke prihvatili. (!?) Srbi i Hrvati, nastanjeni u gradovima, nisu kidali veze sa kulturom svojih naroda. Dok su se oni ponosili seoskim običajima svojih naroda (vršidba, kosidba, klanje svinje i drugo) za to vrijeme gradski Bošnjaci su se izrugivali običajima svojih predaka, nastojeći oponašati i svidjeti se svojim prijateljima drugih narodnosti, misleći da će ih ovi onda zavoljeti.

 

Mnogi su pokušali zamijeniti tradiciju i kulturu svog naroda sa ideologijom vladajuće partije bivše Jugoslavije, ali ideologija nikad ne može biti kultura, pa su Bošnjaci upadali u identitetski procjep iz kojeg se mnogi ni dan-danas nisu izvukli.

 

U tom oponašanju Srba bilo je i nazivanje vrijednih Goranaca, pobožnih stanovnika mnogih bosanskohercegovačkih gradova, pogrdnim imenom šiptari ili šiftari.

U knjizi “Plemeniti Mostar” zabilježena su imena Goranaca među onim Mostarcima koji su davali najveće novčane priloge za pomoć Bošnjacima istočne Bosne stradalim u četničkim zločinima za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

 

Interesantno je napomenuti da su SVI mostarski Goranci primili u svoje porodice male muhadžire ratne, 1943. godine: Zajko Jakupović, Nezir Hazirović, Ramiz Kahrimanović, Ćamil Ramadanović, Abdulah Jakupović, Mehmed Jusufović, Mahmut Idrizović, Emin Kahrimanović, Bećir Idrizović i Šaban Sejdihović.

 

Foto: Vraništa 1955. - 2015. godine

 

Foto: Mlike 1955. - 2015. godine

 

Horo so mesečina - Namik Dokle

Naslovna strana albanskog izdanja

Pisac Namik Dokle je početkom marta 2024. u izadnju izdavačke kuće TOENA objavio na albanskom jeziku knjigu VALLËZIM ME HËNËN (Legjendat e Gorës). 

Početkom maja mjeseca u prijevodu s albanskog Nevruza Mehmetija i literarnoj redakciji prof. Sadika Idrizija, objavljena je na goranskom govoru "Horo so mesečina - Goranske legende".

Maria Roces Gonzales ju je već prevela na španski (Danza con la luna - Leyendas de Gora) i poslala izdavaču Ani Cristini Herrero. Ova knjiga, sa 52 legende i priče iz Gore, zapravo je nastala na prijedlog i zahtjev španskog izdavača.

Također, izdavačka kuća Connectum iz Sarajeva već planira izdavanje ove knjige  na bosanskom "Ples sa mjesecom - Legende iz Gore" u prijevodu prof. Sadika Idrizija.

 

Tamo kede snce iljiza dva puti

Muži od Gušafce beše ošlje čimbiljer kede da prašajet za boljez od nihno selo, a žene tražeha hubava voda niz šume i ljivade.

Prašaha najpametne od sedom nahije, ama svakoj davaše um svoj što ne beše isti ka što zboreha druge. Ga ostajha taja rabota, samo koga jen hodža što beše došof od Alep od Sirija, vo malova džamija vo Mljike, im reče da od ovaja boljez može da se olječet svi, ka će najdet i da dignet kuće vo jeno mesto ke snce iljiza dva puti na den i mesečina se krije dva puti svaki noć.

Što beše sme bilje prokvnate od Sajbija; nigde nema takvo mesto ke se rađa snce dva puti na den - rekoha muži od Gušavce. I take primiha kako što Bog gi kaznif. Samo žene ostanaha da tražet i jen sabah rano, pred da stignet na Crni vrh, denetisaha da snce, što go videha malo vreme napre, nemago nigde.

Zatrćaha malo katamo, ka zaminaha jena ridka, videha da snce, svitna jope među dva vrha, po nad bukojne ljisje.

-Evo go! - viknaha oni i ne dotpriha da čekaje noč da viđet mesečina. Poljaj ovde, među dve ridke, snce se rađa dva puti i mije ovde će naprajme naše kuće.

I take postana novo selo. Poslje nekoljko godine, mlogo ljuđi što misljiha da menajet rodeno mesto, zaradi nekuje boljezi, siromaština, elji da se spaset od krv, prašujejeći tamojvamo, strećavaha nekogo što će im reče: -Ako sakate da se spasite, idite vo seloto kede snce iljiza dva puti svaki den a mesečina zajduje dva puti svaki noć.

 I vake Gori i se pridodaha, od dvanaeset puasa napre dur docna, familjije i pljemena, što narod prvujet gi nazua “došljaci”.

Na kraj-kraj, i oni same ne beha vniknalje tuje, beha došlje stotine godine napre, poterane od krstari i popoi, so sablje i nožoji vo ruke, da gi ubijet, da im presečet ruke dur lakči, elji još pološo, da im presečet jezik da oni nikoga ne spomnet hereza, što kažuješe da vo nebo i nad zemna ima dva Boga: Jeden Bog od hubaine i drugujet Bog od lošoštije.

I vake oni gi primiha dojdenite vo selo, i poslje pet veka od koga stignalje nihne prajdedovci bogumili, im davaha svim došljacim odžak i pravo da se ženet i mužet so dejke vo selo.

Ama došljaci ne prajeha nikakov šer vo selo, mada begaha od šer, na umot da će najdet mir tuje ke snce se rađa dva puti na den.

Prvo dojdoa Šundinci, od jen šer krvav za planina vo nihna nahija, kede za jen plot ilji kotar, za jeno bunarče voda elji pločiće so solj za krmene stoka, se potepalje među sebe ka pljeme. Toga take rekoha: “Svaka planina - svua temnina”.

Prvi Šundo dojde sam deveti, ama osom od nih beha ženske, žena negova so sedom dejčića. Muškarci beha ostajlje koske vo planine i padine. On donese so sebe jen braf i jena ofca i od nih napraj najgoljemo trlo vo selo, što rasteše zajeno so dejčića negove.

Koga dejčića porastoha i se naprajha dejke, seljani videha da oni beha najpristalje na duna, elji napristalje što oko im zateklo. Mlogo brgo, bećari zapuaha jena pesna, što i deneska, poslje stotine godine, se razviva ka crešnino cveće:

“Zajdi snce među dve planine,
A ja ljegna među dve Vlahine”. 

 

Od kniga:
NAMIK DOKLE - Horo so mesečina (Goranske legende)
Tirana, 2024.
Prevod od albanski: Nevruz Mehmeti