Rođen je 8. juna 1943, na visokim Rudinama, selo Mahoje, zaseok Zuber, srce Bosne. Muhić piše o filozofiji i ljudskim naravima, o svojim putovanjima diljem svijeta i planinarenjima, o konjima, psima i čovjekovu susretu sa prirodom. Na bivšem eksjugoslavenskom prostoru objavio je više stotina priloga, eseja, pjesama, naučnih rasprava, polemičkih ogleda. Najviše na bosanskom i makedonskom jeziku.
Odlomci iz romana "ŠTIT OD ZLATA"
***
ZVIJEZDE NA VRACOM
Hamza i ja se razumijemo; on zna da se i ne može bolje objasniti zašto čovjek, makar mu sve bilo dobro i na svom mjestu, ipak, ponekad čuje žuborenje zvijezda nad nekom Vracom i zašto krene za tim pozivom, bez obzira na sve teškoće i svu besciljnost takvog puta.
Sam, sve kroz oblake putujući, ostavljao sam, iz sata u sat, nevidljiva mjesta: Vakuf, Karabunar, Smreka, Džini Beg, Sulejmanica, Milevo; sopstvena stopala nisam mogao vidjeti, Samo povremeno, procjepalo bi svijetlo kroz perine oblaka i onda bih ugledao mokar, žut komad travnatog tla, zasutog ponegdje sa krpama snijega. Studen se hvatala u inje i ledenice.
I Ovčinec je osvojen. Na samom vrhu susnježica i fijuk vjetra. Jednako zasljepljeno spuštanje. Poslije punih jedanaest sati hoda bez odmora, noge se još drže dobro. Postepeno primjećujem da sam već ušao u neki sokak. Vjetar natjeruje oblake između kuća, kroz kapije, preko krovova; oko mene, na rastojanju, raste grupa radoznale djece i prolaznika. Osim huka vjetra, čuju se još samo udari mog drvenog štapa po kliskoj, mokroj kaldrmi uske i strme ulice; pridružuje se jak žubor česme.
Izbijam ne sred selo: pet mlazeva iskri kroz mutno lepršanje oblaka i pada u ozidano, betonirano korito. Po kaldrmi, odsječene, krvave glave teladi, ovnova; sa streha krvave, odrane kože - kaplje i toplo isparava zadnje što je ostalo od života; ljudi se ostavljaju posla. Okružuje me - još na rastojanju. Nema nikakvog zvuka - samo žubor onih pet mlazeva. Najzad mi prilazi jedan čvrst, markantan čovek u poodmaklim godinama. Želi mi dobrodošlicu i oslovljava me imenom.
Kasnije, u njegovoj kući, sjedimo na bijelim krznima ovnova, uz toplu peć, pijemo čaj. Soba puna ukućana. Hamza me pita:
- Zašto ideš u planine?
Ne znam kako da mu objasnim; svi koje sam, putujući sam planinama, sretao, smatrali su me ili šumarom ili geometrom, ili... u svakom slučaju čovjekom koji je izabrao vrlo tešku službu čim i po svakom kijametu mora u planinu i to - sam! A ubjeđivati ih da mi to nije služba, značilo je predstaviti se u ulozi veselinka kome nisu sve na broju.
I onda Hamza odgovara: - Ja imam već osamdeset i tri godine. Najbolje bi bilo sjediti kod kuće, grijati se i uživati uz unuke i djecu.
Zvijezde na Vracom pročitaj: OVDJE
***
LOŠ DAN ZA RESTELIČKE ŠARPLANINCE
Ali, pravi znalci iz Tetova i okolnih planinskih sela, neprekidno su bili svjesni da se ta titula ne može prisvojiti, makar se pobjedile sve rase i sva čudovišta, svi hibridi krvoločnih pasmina, sve dok se ne pobjedi jedna tiha, ali nedodirnuta, neosporena legenda: legenda o resteličkim šampionima.
Kao i većina dana koji loše završe i taj dan je počeo - dobro; i kao što često biva sa danima koji osvanu sunčano, sumrak je stigao obliven tamom i gustom kišom; kao i mnoge bitke, završene velikim porazom i nenadoknadivim gubitkom i ova je otpočela blistavim pobjedama i slavnim dobitkom.
Ono na šta se čekalo više od dvije godine, bilo je dogovoreno da se desi upravo tog nedjeljnog dana. Poznavaoci, ljubitelji, seirdžije, kavgadžije - čak i stočari koji nikada nisu pristajali na takve stvari, niti su ih odobravali - svi su jedva čekali da vide kako će proći veliki dvoboj dvije škole u odgajanju pasa, dva pristupa životu, dva shvatanja svijeta.
Tetovski psi, od davnina poznati kao prvorazredni borci, prošli su, posljednjih godina, kroz nekoliko velikih izazova - stalno pobjeđujući! Od kada se jedan Tetovčanin, zaposlen u Njemačkoj, odlučio da dovede veliku, kao ponoć crnu dogu, u naponu snage i treniranu za borbe i da je pusti u borbu sa tadašnjim tetovskim šampionom, čuvenim Baljošem, obje sukobljene pozicije samo su se oštrije oblikovale; osokoljeni sjajnom pobjedom Baljoša, poslije neviđeno krvave borbe pune okrutnosti, pristalice tetovskog soja počeli su izazivati bilo koga da nađe kakvog hoće psa, protiv njihovih asova! Oponenti su, u porazu smjele i snažne doge, teže punih trideset kilograma i pleća viših punih dvadeset santimetara, samo dobili jedan novi prostor za traženje pravih rivala koji će se, tetovskim perjanicama suprotstaviti i jednakom brzinom, žestokošću i majstorstvom.
I tako su počele borbe sa nekoliko novih doga, mješanaca punih snage i krvoločnosti, dovedenih iz okoline Prizrena, Đakovice i Gnjilana... Pobjedničkim tetovskim psima - borcima, nov izazov došao je u liku pedigriranih šarplaninaca, prekrasnog dugog krzna, krupnih dimenzija, veličanstvenog izgleda, kupljenih od odgajivača iz sjevernih ravnica. Ali, uskoro su i oni, uprkos treninga kojem su ih podložili najbolji tetovski majstori, na čelu sa Memetom Jusufom, velikim znancem i Iljazom, iskusnim Hasanom, pokazali da, uprkos srodne krvi, nemaju onu staminu, da ne posjeduju onu tvrdokornu izdržljivost i borilačku istrajnost kakvu su očuvali izvorni psi.
Loš dan za resteličke šarplanince pročitaj: OVDJE
***
Podudarati - a ovde je riječ o podudarnosti, šta god ona značila, na šta god upućivala i koliko god uopšte bila moguća - dakle, biti slične, mogu samo stvari koje istrajavaju; ono što je kratkog vijeka, nema vremena da se podudari sa bilo čime, a sve ako bi se to i desilo, teško će baš u tom trenutku biti u blizini biti neko ko bi to registrovao. Kako bi to opazio. A ono što nije opaženo ni od koga, toga i nema.
Kapetan Franciscus Trakl, miljenik 6. brdske regimente, ranom zorom tog dana, prvi izbi na planinsku zaravan. Vojnicima koji su na čelu otegnute kolone od 162 čovjeka išli za njim, na rastojanju od pedesetak koraka, učini se da njihov Franci, ta silueta širokih i pravih leđa, otmjenog oficirskog držanja, ukopana u sedlo svog mišićavog Kulaša, zajedno sa konjem potonu u svijetlu plavet, preko tamnog ruba grebena, naglo i neopozivo, onako kako odlaze oni koji se više neće vratiti i kao što se prekine san koji više nikada nećemo usniti.
Kada njegov konj kroči preko ruba sjene, koju je ljubičasti mrak resko ocrtavao tik do samog oboda oštrog uspona, sasvim kao što okeansko indigo ocrta brid ostrva i odijeli ga od tamnih dubina, kapetan Trakl odjednom uroni u zaslijepljujući sjaj. Zaboravi na svoju četu, na sve četiri mučne godine vojevanja. Pritegnu uzde. Konj zastade toliko sinhrono sa njegovom kretnjom, da se ne bi moglo reći nije li, djelić sekunde prije komande i sam stao opčinjen čudom koje se otvorilo pred njima.
Nije to bila obična visoravan! Okean zelenih talasa obasjan jutarnjim suncem blistao je do granica horizonta. Sličan nebeskom ostrvu, blago se njihao taj prizor čiste, jarke trave i samo se poneki daleki greben, posijan bijelim stijenjem, ili lelujanje kovilja po blagim obroncima, izdvajalo iz okeanskog doživljaja, kao bjelasanje pjene sa dalekih talasa. Kada mu se vid priviknu, kapetan Trakl zapazi da se tom utihlom sjajnom pustoši osipaju guste galaksije livadskog cvijeća - poslednje zlato zvijezda padalica. U daljini je svjetlucalo nekoliko plavih ogledala; bijahu to glacijalna jezerca, tamnija i modrija od ostale površine, što Trakla potsjeti na prizore koje je gledao u Kornatima, na Jadranu, kada pod blagim udarima maestrala, usred sivila namreškane morske površine, sličnog nabranoj slonovskoj koži, svjetlucaju glatke tamne pjege mirnog mora. Malo ga iznenadi saznanje da mu ni malo ne smeta potpuno otsustvo bilo kakvih tragova ljudi, civilizacije, istorije. A onda mu preko lica preleti onaj fini unutrašnji osmijeh koji su njegove ljubavnice toliko voljele. Iznenadi ga jasna i kao već nekada zapisana ili pročitana misao. Da, ovdje bez sumnje nema ni Beča, ni Salcburga, nema Venecije, ni Praga. Ali ovo i nije čovjekov svijet. Ta sva četiri elementa, što ovdje tako raskošno caruju, ova širna zemlja visoravni, prozirni i reski vazduh planine, kristalno čista voda potoka i iskričavog jezerca i vatra ovog vječnog Sunca, koje caruje nad svime i svima, sigurno su nekako ovako izgledali i prije nastanka ljudi. Kako, to nikada neću znati. Ali, evo, znam sigurno kako će izgledati poslije našeg nestanka!
Austrijske glave pročitaj: OVDJE
