Komunističko glasilo "Borba" u akciji zabrane nošenja zara i feredže - Takvim 2026

Borba - službeno glasilo Komunističke partije Jugoslavije

Rasprava o pitanju odjevne prakse muslimanki u poslednjih dvadeset godina aktualno je u zemljama Evropske unije. Jedna od posljednjih vijesti je da se Austrijska savezna vlada dogovorila o uvođenju zabrane hidžaba za djevojčice mlađe od 14 godina u javnim i privatnim školama. Austrijska ministrica za integracije, porodicu i pitanja Evropske unije Claudia Plakolm je izjavila da “prisiljavanje djevojčica da nose hidžab u tako mladim godinama je znak ugnjetavanja"^[1]. Ovo nije prvi pokušaj Austrije, jer je sličnu mjeru 2020. godine Ustavni sud oborio zbog kršenja vjerske slobode i jednakosti.

Francuska, zemlja poznata po idealima slobode i jednakosti, već decenijama vodi kampanju protiv vjerskih simbola – najčešće na štetu muslimanki. Još 2004. godine Francuski Parlament usvaja zakon koji zabranjuje „upadljive vjerske simbole“ u državnim školama. 2007. godine zakon je proširen i uvedena je zabrana nošenja hidžaba za državne službenike (učiteljice, policajke, vatrogastkinje i ostale zaposlenice u javnom sektoru). Francuska 2010. godine postaje prva zemlja Evropske unije koja uvodi potpunu zabranu burke na javnim mjestima. 2023. godine uvodi se zabrana nošenja abaje u školama i zabrana sportskog hidžaba na Olimijadi.

I u Belgiji, Holandiji, Luksemburgu, Norveškoj, Italiji i Danskoj postoje određene zabrane u obrazovnim ustanovama. Međutim, mnoge organizacije za ljudska prava u svojim izvještajima naglašavaju da ove zabrane krše osnovna ljudska prava.

Terminologija i otvorena propaganda u medijima od strane evropskih zemalja da je muslimanska ženska nošnja prijetnja nacionalnom identitetu ili sigurnosti, šireći otvorenu islamofobiju, veoma podsjeća na komunističke države iz XX vijeka, među kojima je bila i bivša Jugoslavija.  

Zabrana nošenja zara i feredže u bivšoj Jugoslaviji

U Jugoslaviji, pitanje odjevne prakse muslimanki (feredža, zar), počelo je mnogo ranije, još u periodu između dva svjetska rata. Poslije Drugog svjetskog rata pitanje je aktuelizirano i muslimanska nošnja je okarakterisana kao prepreka emancipaciji muslimanke i zatraženo je njeno ukidanje.

Politička akcija za uklanjanje (skidanje) muslimanske ženske nošnje – zara i feredže, počela je 1947. godine. Akcija je podrazumijevala donošenje mnogih rezolucija, apela, inicijativa, zahtjeva kao i slanje telegrama podrške narodnim vlastima i, na kraju, donošenje Zakona o zabrani nošenja zara i feredže. Politički faktori htjeli su pokazati da je to izraz težnji muslimanskih masa.

Ovo istraživanje bavi se izvještajima tadašnje „Borbe“[2], službenog glasila Komunističke partije Jugoslavije, sa posebnim naglaskom na negativnu terminologiju i propagandu koja je korištena u akciji za ukalnjanje ženske muslimanske nošnje u periodu od 1947. do 1954. godine. U tadašnjoj štampi dat je veliki publicitet akciji a prema narodnim vlastima akcija je bila donekle uspješna, jer se u tom periodu na „ulicama nije videla nijedna muslimanka sa zarom“.

Akcija je ostavila dalekosežne posljedice kod muslimanki, koje su prošle razne duševne patnje i traume jer je većina njih to smatrala svojim pravom i sastavnim dijelom svoga identiteta. S ove vremenske distance može se zaključiti kako je komunistički sistem razarao muslimansko društvo i temelj njegovog stuba – ženu.

U današnje vrijeme u svakodnevnoj komunikaciji za žensku muslimansku nošnju najčešće se koriste termini hidžab, nikab i burka, dok su se sredinom XX vijeka koristili termini zar i feredža.

Zarom^[3] odnosno nikabom, prekriva se cijela glava i vrat s prorezom za oči. Feredža^[4] koju danas zovu i burkom, prekriva cijelo tijelo od glave do pete, sa mrežicom ispred očiju. Hidžab pokriva samo kosu, uši i vrat, ali ne i lice. U Makedoniji su se koristili termini čaršaf i peče a u Gori se koristio i naziv terlik.^[5]

Poslije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, paralelno sa izgradnjom socijalističkih društvenih odnosa, aktualizirano je pitanje muslimanske ženske nošnje. Dio tog procesa bila je i izmjena društvenog položaja žene, posebno muslimanke u BiH, na Kosovu, Sandžaku i Makedoniji. Projektovano je obavezno školovanje za svu djecu, uklanjanje nepismenosti među stanovništvom, masovno zaposlenje radi izgradnje i obnovu zemlje. Za kreatore te politike zar i feredža, odnosno pokrivanje lica žene i njena vezanost za kuću, predstavljali su prepreku. Zato je i organizacija zadužena za emancipaciju žene Antifašistički front žena (AFŽ), slijedeći nalog Komunističke partije, pokrenula akciju za ukidanje ove nošnje. U skladu s poznatom komunističkom praksom inicijativa je došla iz reda samih muslimana.

Da stvar bude još otežavajuća za sve muslimane, Islamska vjerska zajednica (IVZ) i veliki broj njenih vjerskih poglavara, pod velikim pritiskom, izrazili su spremnost na suradnju sa novim komunističkim režimom. Pozdravljena je nova politika odvajanja vjere od države kao i bratstvo i jedinstvo te je na kraju u „skladu sa islamom“ protumačeno otkrivanje muslimanskih žena. U tom periodu su ukinuti šerijatski sudovi (1946.), zabranjena je vjerska nastava u školama (1948.), zabranjeno je pokrivanje žena (1950.), zatvoreni su mektebi, a vjerske pouke su dopuštene samo u džamijama (1952.).

Akciju skidanja zara i feredže podržali su: vođstvo IVZ-a, Vakufsko-mearifski sabor IVZ-a u BiH, Vrhovni vakufski sabor IVZ-a u FNRJ, novoizabrani reis-ul-ulema Ibrahim ef. Fejić, Vrhovno islamsko starješinstvo IVZ-a u FNRJ, Ulema medžlis IVZ-a u Makedoniji i novoosnovano Udruženje ilmije u BiH. Svi oni su se izjasnili za podršku akciji za ukidanje zara i feredže. Ova nošnja je kvalifikovana kao običaj, a ne kao vjerski nalog.^[6]

 

Komunističko glasilo „Borba“ u akciji zabrane nošenja zara i feredže

 

U aprilu 1947. godine Narodna skupština Srbije donosi rezoluciju o skidanju feredže u kojoj se konstatuje da je spriječavanje skidanja feredža napad na ličnu slobodu građana i na jednakost i ravnopravnost žena. Ovim povodom Antifašistički front žena Kosova i Metohije u Prištini održao je sastanak na kome su učestvovali i delegati sreskih odbora, predstavnici Narodnog Fronta i narodne vlasti koji su označili da „žene ne mogu učestvovati u planskoj izgradnji zemlje ako i dalje ostanu pod feredžom“.^[7]

Akcija nije zaobišla ni Gorski srez. U izvještaju „Borbe“ se kaže: „Povodom akcije za skidanje feredže, održana je konferencija svih odža i šehova sa područja Sreza gorskog. Na konferenciji, kojoj je prisustvovalo 36 muslimanskih sveštenika, odlučeno je da se po svim selima ovog sreza održe konferencije, na kojima će se narodu objasniti da se skidanje feredže ne kosi sa propisima islamske vere. Odmah posle ove konferencije održani su zborovi u selima Ljubovište i Rapča. Sve Šiptarke ova dva sela skinule su odmah feredže“.^[8]  

„Žene u Dragašu su imale starinsku nošnju, koja potseća na dimije i feredžu. Njena izrada je vrlo skupocena, staje oko sto hiljada. A Dragaš je siromašno pečalbarsko mesto. Jednoga dana komunisti su rešili da svojim majkama, ženama i sestrama kupe savremene haljine, da im skinu staru nošnju. Po ugledu na Dragaš i u okolnim selima došlo je do skidanja stare goranske nošnje“. [9]

Rad pod naslovom „Komunističko glasilo ‘Borba’ u akciji zabrane nošenja zara i feredže“ objavljen je u izdanju Takvim 2026 (1447/1448), koje je na bosanskom jeziku objavilo Predsjedništvo Islamske zajednice Republike Kosovo u Prištini.


Kompletan rad možete pročitati: 

Link 1

Link 2 

---

[1] https://urls.fr/yB2Iji, pristup 24.09.2025.

[2] Borba su novine koje su, s dužim i kraćim prekidima, izlazile od 1922. do 2009. godine na području Jugoslavije.

[3] „Zar je ženski zavitak u kome su pripadnice islama zamotane i pokrivene izlazile na javna mjesta. Neki pogrešno zar nazivaju feredžom. Zar se kroji od štofa ili svile, a feredža samo od čohe.“ (Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1989., str. 647.)

[4] „Feredža je vrsta ženskog ogrtača, mantila od crne i modre čohe, koje su pripadnice islama oblačile prilikom napuštanja svojih avlija. Uz feredžu se još stavlja jašmak i čember, a prilikom daljeg putovanja ili jahanja na konju, umjesto jašmaka stavlja se peča. Jašmak je koprena od bijelog muslina kojom su se podbrađivale žene koje su nosile feredžu. – Čember je marama od finog bijelog platna kojom su žene koje su nosile feredžu pokrivale glavu. Najprije se jašmakom poveže vrat i donji dio lica do očiju, a zatim se čemberom pokrije glava i čelo do očiju, tako da samo oči ostaju slobodne, nepokrivene. Peča je komad crnog tankog platna kojom su žene pokrivale lice ka izlaze na ulicu u feredži ili zaru.“ (Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1989., str. 279)

[5] „Muslimanski ženski svijet pokriva se feredžom ili terlikom. Zar (džar) je platnena suknja crno ili zatvorenoplave boje, koja se postavi oko struka i njome se obavije cijelo tijelo, samo oči ostanu slobodne. Od čela preko lica visi prikačeno parče crnog providnog platna, po potrebi spušta se preko lica. Terlik je gornji ženski kaput, dug do koljena, s rukavima. Kad se ovaj obuče, na glavi se meće bijela mahrama (jašmak). (Džafer Ramadani,1910-1978, Kruševo, neobjavljeni radu u rukopisu).

[6] https://urls.fr/Y_qsTD, pristup 24.09.2025.

[7] Borba, br. 85, godina XII, 09.04.1947., str. 2.

[8] Borba, br. 142, godina XII, 16.06.1947., str. 3.

[9] Borba, br. 77, godina XIX, 01.04.1954., str. 2.

Danas su pred vama dvije knjige koje su dio mog višegodišnjeg istraživačkog puta

 

Sa velikim zadovoljstvom mogu podijeliti vijest da su, nakon višegodišnjeg rada u izdanju UTILISA, iz štampe izašle dvije moje knjige:

1.     „Gora i Opolje na austrougarskom popisu 1918. godine“
„Gora dhe Opoja në regjistrimin e popullsisë austro-hungarez të vitit 1918“

2.     „Nišan vo Gora“

Knjiga „Gora i Opolje na austrougarskom popisu 1918. godine“je objavljena na bosanskom i albanskom jeziku i predstavlja rezultat istraživanja koje sam započeo još u aprilu 2021. godine. Pojedine dijelove istraživanja o Gori i Opolju, kao i podatke iz austrougarskog popisa stanovništva iz 1918. godine, tokom prethodnih godina parcijalno sam objavljivao u elektronskom obliku. Nakon godina prikupljanja izvora, arhivske građe, obrade podataka i provjera, istraživanje je sada konačno dobilo oblik knjige.

Knjiga „Nišan vo Gora“ je posvećena jednoj od najpoznatijih goranskih balada – „Jusuf i Džemilja“, koju obrađujem iz historijskog aspekta, nastojeći kroz dostupne izvore i historijski kontekst sagledati ovu značajnu goransku književno-usmenu tradiciju. Rad na knjizi „Nišan vo Gora“ započeo sam sredinom 2022. godine, a rukopis je bio završen krajem 2024. godine. Iako je tada knjiga bila spremna za štampu, njeno objavljivanje je odgođeno nekoliko puti.

Obje knjige sada su ugledale svjetlost dana i predstavljaju za mene završetak dva dugotrajna istraživačka procesa, ali i nastavak mog nastojanja da se historija Gore i Opolja proučava kroz arhivske izvore, dokumente i historijske činjenice, te da se sačuvaju teme koje pripadaju kulturnom i historijskom nasljeđu ovog prostora.

Ovom prilikom izražavam iskrenu zahvalnost recenzentu Prof. dr. Sejfidinu Haruniju, lektoru dr. Sadiku Idriziju, prevodiocu prof. Fatmiru Mehmetiju, tehničkom uredniku Amiru Jakupiju i svim donatorima i informatorima koji su doprinijeli realizaciji ovog projekta.

Istinita priča o Ademu Ese iz Restelice

Ilustracija

Autor: Murat Muška

 

Ni Kabajetljija, ni Borjčljija

(Nit kriv, nit dužan)

Istinita bol jednog gorskog sela i porodičnog sjećanja — priča o Ademu Ese iz Restelice.

 

Godine 1948. i 1949, nakon sukoba Tita i Staljina, odnosi između Jugoslavije i Albanije bili su veoma zategnuti. Granica je postala mjesto straha, sumnji i političkih obračuna. U tom teškom vremenu, prema porodičnom i lokalnom kazivanju, dogodila se tragedija koja je obilježila porodicu Ese iz Restelice.

Adem Ese rođen je 4. septembra 1923. godine. Nakon povratka iz vojske, pred njim je trebalo da bude čitav život. Njegov dajdža Zaim Aziz, Albanac iz Albanije, prema predanju, bio je hrabar i odlučan čovjek. Zaim Aziz imao je tri sestre koje su se udale u Restelici, pa su ga zbog toga njihovi članovi porodice i rodbina zvali dajdžo. Priča se da su vlasti pokušavale pridobiti Zaima za saradnju i da je sastanak tim povodom održan u kući porodice Ese u Restelici. Nakon rasprave i sukoba, Zaim je, prema kazivanju, ugasio lampu i velikom brzinom pobjegao kroz prozor, pri čemu je bio ranjen.

 

Nedugo zatim, Ademu je, prema porodičnom predanju, povjereno pismo koje je trebalo odnijeti do granične karaule iza sela Globočice. Krenuo je od kuće ne znajući da je pismo koje nosi, prema ovom kazivanju, namijenjeno njegovom smaknuću. Prema kazivanju mještana, ubijen je u blizini Borja 10. februara 1949. godine, sa samo 25 godina. Njegova smrt navodno je predstavljena kao pokušaj bijega u Albaniju.

 

Kada je vijest stigla u Restelicu, njegova sestra Vahida krenula je da prepozna tijelo, u pratnji mještanina poznatog po inicijalima M. B. Drugi muškarci nisu se usuđivali poći, jer su se bojali novih zavjera i mogućih posljedica. Kada je ugledala lice svog ubijenog brata, pred njom se srušio čitav svijet.

U džepovima njegovog vunenog gunjčeta pronađena su tri krompira. Sestra mu ih je lično ispekla prije polaska, jer hljeb još nije bio gotov. Hljeb je ostao ispod Vrnika, a Adem je krenuo s krompirima kako bi imao šta pojesti usput, vjerujući da će se vratiti dok hljeb bude spreman.

Kada je prepoznala bratovo lice, iz Vahide je provalio bol koji se ne može izmjeriti riječima:

„Ademe, brate moj! Što mi te ubiše?! Pa ja sam ti krompire ispekla da ne ideš gladan! Hljeb još nije bio gotov. Mislila sam da ćeš se vratiti, da ćeš pojesti vruć hljeb… Ademe, brate moj, čekala sam te da se iz vojske vratiš, a sad kako da povjerujem da se nikada više nećeš vratiti?!“

U sjećanju mještana Restelice sačuvano je i kazivanje da se kao navodni organizator ovog zločina spominje ime čovjeka iz regiona Gore. To je ozbiljna tvrdnja koju treba istražiti i provjeriti. Ime koje se prenosi usmenim putem samo po sebi nije dokaz krivice. Na historičarima i nadležnim institucijama je da, uz arhivske dokumente, svjedočenja i druge provjerljive dokaze, utvrde šta se dogodilo i postoji li osnova za pripisivanje odgovornosti.

 

Zahvalni smo Arifu Nemčeu, sinu Vahide, koji nam je pomogao da dopunimo i sačuvamo ovaj bolni trag porodičnog sjećanja. Posebno poštujemo njegovu želju da na mjestu gdje je njegova majka pronašla ubijenog brata postavi hajrat, kako bi se sačuvalo sjećanje na Adema i tragediju koja je pogodila njihovu porodicu.

„Ni Kabajetljija, ni Borjčljija“ — (Nit kriv, nit dužan).

Ova goranska uzrečica ostaje uz Ademovo ime kao sjećanje na mladog čovjeka koji je otišao od kuće i nikada se nije vratio.

Neka se ne zaborave Adem Ese i bol jedne porodice. Neka se porodično predanje sačuva, a istina o njegovoj smrti traži na osnovu dokaza. Ako mu se za života nije sudilo po zemaljskom zakonu, Allah će zlocincu suditi na Sudnjem danu

.

Napomena: Ova priča će se naknadno dopunjavati novim informacijama i svjedočenjima do kojih budemo dolazili. Pozivamo sve koji imaju saznanja o ovom događaju da ih podijele kako bismo što potpunije sačuvali sjećanje na rahmetli Adema Ese.


Autor: Murat Muška 
Priča je objavljena uz prethodnu saglasnost autora, uz puno poštovanje njegovih autorskih i moralnih prava. Autorstvo teksta pripada izvornom autoru, a svako dalje preuzimanje ili objavljivanje dozvoljeno je isključivo uz njegovo odobrenje i pravilno navođenje izvora.

 

Sadik Mehmeti - Imamati džemata i administracija u islamskim institucijama u Prizrenu i okolini 1935. godine

Pred čitaocima se nalazi bosanski prevod rada prof. Sadika Mehmetija „Imamati džemata i administracija u islamskim institucijama u Prizrenu i okolini 1935. godine“, objavljenog u časopisu Edukata Islame, broj 65, 2001. godine.

Rad predstavlja značajan izvor za proučavanje organizacije islamskog vjerskog života na području Prizrena i okolnih krajeva u periodu između dva svjetska rata. Posebnu vrijednost imaju podaci koje autor donosi na osnovu arhivske građe o tadašnjoj teritorijalnoj organizaciji imamata, broju džamija, muslimanskih domaćinstava i stanovnika, kao i o imenima i godinama rođenja imama koji su obavljali službu.

Posebno je značajan dio rada koji se odnosi na Goru i Opolje, jer omogućava uvid u organizaciju islamske zajednice na ovim prostorima 1935. godine, nekoliko decenija nakon raspada Osmanskog carstva i u vrijeme kada su ove oblasti bile uključene u tadašnji administrativni sistem Kraljevine Jugoslavije.

Mehmeti se u radu oslanja na dokumentaciju Komiteta vakufa i mearifa u Prizrenu, kao i na dokumente koji su se nalazili u Arhivu Kosova. Prema njegovom navodu, registri imamata koje objavljuje predstavljaju dokumente koji su tada prvi put objavljeni u cjelini.

U radu se navode podaci o 28 imameta džemata, njihovoj teritorijalnoj nadležnosti, broju džamija, muslimanskih kuća i stanovnika, kao i o imamima koji su bili postavljeni na svoje dužnosti.

Za historiju Gore i Opolja ovi podaci imaju naročit značaj jer omogućavaju da se vjerska organizacija ovih krajeva sagleda kroz službenu administrativnu dokumentaciju iz 1935. godine.

Prevod ovog rada na bosanski jezik i njegovo objavljivanje na ovom blogu izvršeni su uz prethodnu saglasnost autora, prof. Sadika Mehmetija.

Preveden rad možete pročitati: OVDJE 

Originalni rad objavljen je na albanskom jeziku u časopisu Edukata Islame, br. 65, 2001, str. 159–176.

Original rad na albanskom jeziku možete pročitati: OVDJE 

_________

"Zakonom od 3. oktobra 1929. godine cijela Kraljevina Jugoslavija (do tada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) podijeljena je na 9 banovina, umjesto dotadašnje 33 oblasti. Ovim zakonom teritorija Kosova podijeljena je između 3 administrativna centra pograničnih banovina: Zetske, Vardarske i Moravske banovine.(1)

To nije bila posljednja teritorijalna podjela Kosova u to vrijeme. Veće promjene, kada je riječ o teritoriji Kosova, izvršene su Zakonom od 9. septembra 1931. godine, koji je država proglasila kao Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o podjeli države na banovine od 3. oktobra 1929. godine.(2)

Prema toj podjeli, Vardarska banovina, sa sjedištem u Skoplju, obuhvatala je sa teritorije Kosova 7 srezova, među njima i Šarski srez sa sjedištem u Prizrenu, Gorski srez sa sjedištem u Dragašu i Podgorski srez sa sjedištem u Suhoj Reci.(3)

Prema administrativnoj vjerskoj podjeli, ova tri sreza, zajedno sa gradom Prizrenom, pripadala su Vakufsko-mearifskom komitetu Prizrenskog sreza sa sjedištem u Prizrenu, kao najvišem islamskom vjerskom organu na ovom području.

Vakufsko-mearifski komitet sreza imao je zadatak da u potpunosti istraži i evidentira pokretnu i nepokretnu vakufsku imovinu, da upravlja vakufima i drugim vjerskim institucijama (džamijama, mektebima, medresama itd.) i da nad njima vrši nadzor, da daje prijedloge u vezi s prodajom, razmjenom ili davanjem u zakup različitih vakufskih objekata, da imenuje i razrješava vjerske službenike u svom srezu itd.(4)

Vakufsko-mearifski komitet Prizrenskog sreza imao je predsjednika i svoje službenike, odnosno savjetnike predsjednika. Godine 1935. predsjednik ovog organa bio je Mehmed Udovičić, dok su ostali službenici uprave bili: Kemajl ef. Šukriu, zamjenik predsjednika, Šaban Jašari, rukovodilac službe, i Iljaz Mustafa, blagajnik.(5)

U nadležnosti ovog komiteta bio je i Šerijatski sud Prizrenskog sreza, sa sjedištem također u Prizrenu. Tradicionalna uloga kadije (sudije) kao zaštitnika vakufa bila je osnova da član 30. Ustava Islamske vjerske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji iz 1930. godine odredi da šerijatski sudija istovremeno bude i član Vakufsko-mearifskog komiteta sreza i, prema položaju koji je zauzimao, ujedno i predsjednik tog komiteta.(6)

Tako je Mehmed Udovičić, pored dužnosti predsjednika Komiteta, obavljao i dužnost šerijatskog sudije Prizrenskog sreza.(7) Po pripadnosti bio je Bošnjak iz Mostara, a 1926. godine završio je školu za šerijatske sudije u Sarajevu.(8)

Istina, 21. marta 1929. godine donesen je Zakon o uređenju šerijatskih sudova i sudija, kojim je izvršeno i ukidanje dotadašnjih muftijstava(9), čije su poslove ubuduće preuzeli šerijatski sudovi.

Prizren je i dalje predstavljao vjersko-administrativni centar u kojem su se vodile različite evidencije za najveći dio muslimana na Kosovu. Tako već 1935. godine nalazimo podatke o ponovnom postojanju Prizrenskog muftijstva, koje je tada pod svojom upravom imalo šire područje, obuhvatajući gotovo cijelo Kosovo, izuzev Kačaničkog sreza, koji je pripadao Skopskom muftijstvu.(10)

Muftija Prizrena 1935. godine bio je Nysret ef. Galibi, dok je zamjenik muftije bio Šaćir Berberkičić, bošnjačke pripadnosti.(11)

Vakufsko-mearifski komitet Prizrenskog sreza pod svojom kontrolom imao je manje jedinice, takozvane imamate džemata. Ovi organi bili su formirani u gradu i po selima, a njima su rukovodili službeni imami (imami džemata), koje je imenovao Ulema-medžlis u Skoplju.

Imamat džemata bio je predstavnički organ džemata koji je organizovao vjersku nastavu, brinuo o vjerskom odgoju svojih džematlija, vodio evidenciju članova Islamske zajednice na svom području (evidenciju o broju rođenih, vjenčanih i umrlih muslimana), kao i nadzor nad drugim vjerskim službenicima svog džemata, ukoliko ta dužnost nije pripadala višim vjerskim organima. Imam džemata, između ostalog, obavljao je i vjersko sklapanje brakova(12), o čemu je također vodio preciznu evidenciju.

Jednom riječju, imamati džemata bili su osnovni organi Islamske zajednice preko kojih se organizovao i odvijao vjerski život(13) na određenom području.

Ove vjersko-administrativne jedinice, koje su bile pod kontrolom Vakufsko-mearifskog komiteta sreza, u početku su formirane u svakom selu ili gradskoj mahali koja je imala najmanje 100 muslimanskih kuća.(14) Međutim, do 1928. godine izvršeno je nekoliko izmjena u pogledu broja muslimanskih kuća koje su činile jedan džemat. Tako je 1925. godine broj muslimanskih kuća povećan na 200, dok je reformom imamata 1928. godine broj povećan na 300 muslimanskih kuća.(15)

Nakon 1928. godine imamati džemata dijelili su se na dvije kategorije: gradske i seoske, a na čelu imamata džemata nalazio se imam-hodža.

Kako bi se dobili što precizniji podaci o broju imamata, broju službenih imama, broju džamija, zatim broju muslimanskih kuća i broju muslimanskog stanovništva, Direktorat vakufa i mearifa u Skoplju poslao je svim vakufsko-mearifskim komitetima srezova na svom području (ovaj Direktorat obuhvatao je 42 sreska vakufsko-mearifska komiteta, od kojih je 11 pripadalo Kosovu) dopis br. 9337/35 od 8. oktobra 1935. godine, kojim su zatraženi podaci o imametima džemata.(16)

Takav zahtjev upućen je i Vakufsko-mearifskom komitetu Prizrenskog sreza, u kojem je stajalo:

„Da bismo mogli dopuniti i kontrolisati promjene u evidencijama ovog Direktorata (Direktorata vakufa i mearifa u Skoplju – S. M.), tražimo od Vakufsko-mearifskog komiteta (Prizrenskog sreza – S. M.) da što je prije moguće izvrši registraciju svih džemata koji se nalaze na području ovog komiteta.“(17)

U dopisu Direktorata navedene su i upute o tome šta je ta registracija trebala sadržavati.

U njemu je stajalo:

„Ova registracija treba sadržavati sljedeće podatke: redni broj; naziv džemata; da li je džemat seoski, gradski ili mješoviti; koje mahale (za gradove) i koja sela (za sela) obuhvata taj džemat; ko je službeni imam odgovarajućeg džemata; koje se džamije nalaze u svakom pojedinom džematu i gdje; koliko muslimanskih kuća ima u svakom pojedinom džematu; koliko muslimanskih stanovnika ima u svakom pojedinom džematu, posebno muškaraca i posebno žena; gdje se nalazi sjedište džemata i eventualne napomene.“

U istom dopisu dalje se navodi:

„Za pojedinačno prikupljanje podataka za ovu registraciju Komitet neka koristi službene imame, odnosno neka od njih prikupi podatke i, nakon provjere, te podatke unese u konačni registar.“(18)

U nastavku ove naredbe imametima je skrenuta pažnja:

„Službeni imami lično su odgovorni za tačnost podataka.“(19)

„Ovo je hitan posao – navodilo se dalje u naredbi – i konačni registar morate dostaviti najkasnije do kraja ovog mjeseca(20) (oktobra 1935. – S. M.)“ – završava se dopis DVM-a iz Skoplja.

Na zahtjev Direktorata, naravno, odgovorio je i predsjednik Vakufsko-mearifskog komiteta Prizrenskog sreza, M. Udovičić, kao i službeni imami ovog komiteta, koji nam daju značajne podatke o vjersko-administrativnoj podjeli prema imametima džemata Šarskog sreza zajedno sa gradom Prizrenom, Gorskog sreza i Podgorskog sreza.

Tokom istraživanja u Arhivu Kosova pronašli smo odgovor, odnosno registre koje je predsjednik Prizrenskog sreskog komiteta, M. Udovičić, poslao Direktoratu vakufa i mearifa u Skoplju.(21)

Stoga ćemo se pozvati na ove dokumente, koji se ovdje objavljuju prvi put, prije svega zbog značaja koji ovi podaci imaju, posebno imajući u vidu da je administracija važan faktor u općem društvenom razvoju. Ona ima zadatak da uspostavlja pravila i pravne organizacijske norme u jednoj društvenoj zajednici. U islamskom kontekstu, pored toga, ona je dužna sprečavati zlobu, nasilje i podjele među ljudima. I ne samo to, administracija u islamskim institucijama imala je i danas ima obrazovnu ulogu, tako da se određivanjem odgovarajućih organa narodu omogućava da osjeća odgovornost za stvaranje pravednog i poštenog društva.(22)

S druge strane, „islamski vjerski administrativni organi (imamati džemata, vakufsko-mearifski komiteti, a kasnije Ulema-medžlis u Skoplju) bili su jedine institucije koje se mogu nazvati legalnim institucionalnim organima za muslimanske Albance na okupiranim područjima, gdje su mogli neslužbeno komunicirati na svom maternjem, albanskom jeziku“.(23)

Iako su ove institucije imale veoma pozitivnu ulogu u očuvanju albanskog nacionalnog identiteta i stvaranju mogućnosti za organizovani albanski otpor protiv velikosrpskog okupatora, ipak o njima do danas nije napisana posebna studija!?(24)

Ovaj rad, smatramo, predstavlja skroman doprinos rasvjetljavanju djelatnosti ovih institucija, pa objavljivanje ovih podataka zbog toga postaje još hitnije.

Pozivajući se na ove registre, saznajemo o vjersko-administrativnoj podjeli Šarskog sreza, Gorskog sreza i Podgorskog sreza, imena 28 službenih imama, zajedno sa datumima njihovog rođenja, kao i dekretima kojima su od strane Ulema-medžlisa u Skoplju imenovani na te dužnosti.

Također saznajemo broj i mjesta džamija koje su se u to vrijeme nalazile u okviru ovih imamata.

Drugi veoma važan podatak koji ovi dokumenti pružaju jeste, po našem mišljenju, broj muslimanskih kuća, kao i broj muslimanskih stanovnika (posebno muškaraca i posebno žena) za svaki imamat i svaki srez pojedinačno.

Na osnovu ovih registara omogućeno nam je da saznamo tačan broj kuća i muslimanskog stanovništva navedenih srezova.

To je posebno značajno zato što popis stanovništva i statistike izvršene 1921. i 1931. godine od strane velikosrpskih vlasti, iz mnogih razloga, nisu tačni. One su, putem takvih falsifikovanih popisa, željele pred svijetom prikazati što manji broj Albanaca i što veći broj slavenskog stanovništva.(25)

Pozivajući se na podatke Vakufsko-mearifskog komiteta Prizrenskog sreza, saznajemo da je Šarski srez, bez grada Prizrena, 1935. godine imao ukupno 9 imamata džemata, pod čijom su jurisdikcijom bila 67 sela, 31 džamija, 3.131 muslimanska kuća, 23.445 muslimanskih stanovnika, od čega 11.886 muškaraca i 11.549 žena.

Grad Prizren, koji je pripadao Šarskom srezu, imao je ukupno 6 imamata džemata, 95 ulica, 22 džamije, 2.439 muslimanskih kuća, 12.576 muslimanskih stanovnika, od čega 6.209 muškaraca i 6.367 žena.

Kao što se vidi, Šarski srez je 1935. godine imao ukupno 15 imamata, 9 seoskih i 6 gradskih, 53 džamije, 5.570 muslimanskih kuća, 36.021 muslimanskog stanovnika, od čega 18.095 muškaraca i 17.916 žena. Bio je to srez sa najvećim brojem imamata i najvećim brojem džamija, kuća i muslimanskog stanovništva.

Gorski srez je 1935. godine imao ukupno 8 imamata džemata (5 u Opolju i 3 u Gori), obuhvatao je 38 sela (Brod je, zapravo, bio varošica), imao 36 džamija, 2.347 muslimanskih kuća, 17.602 muslimanska stanovnika, od čega 9.051 muškarac i 8.549 žena. Bio je to srez drugi po broju imamata.

Podgorski srez je, s druge strane, 1935. godine imao ukupno 5 imamata, obuhvatao 37 sela, 13 džamija, 1.403 muslimanske kuće, 14.519 muslimanskih stanovnika, od čega 5.901 muškarac i 7.018 žena. Bio je to srez sa najmanjim brojem imamata.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da je Vakufsko-mearifski komitet Prizrenskog sreza, pod čijom su jurisdikcijom bili Šarski srez, Gorski srez i Podgorski srez, 1935. godine imao ukupno 28 imamata džemata i obuhvatao 142 sela, 6 mahala sa 95 gradskih ulica Prizrena, 102 džamije, 9.320 muslimanskih kuća, 68.142 muslimanska stanovnika, od čega 33.047 muškaraca i 33.483 žene".