Porodica SIRKEDŽI (Sirkeci) Kruševo - Bursa

Hadži Džemal Sirkedži – Cemal Sirkeci (1892. Kruševo - 1984. Bursa)

Tokom pripremanja materijala za monografiju Kruševa, koristili smo razne historisjke izvore. Pored ograničene arhivske građe Matične službe, prvi izvor koji smo koristili bio je prikupljanje usmene predaje, razgovor sa starijim mještanima sela. Drugi je bio sakupljanje starih dokumenata (pisma, tapije) i fotografija. Bilo je dosađivanja a sve u cilju kako bi se kompletirao rodoslov familija. Formirani su rodoslovi za svaku porodicu koja trenutno živi u Kruševu. Bilo je sitnih grešaka, ali na osnovu usmene predaje podaci su dopunjavani informacijama iz Matične službe i starih arhivskih dokumenata.

Znamo da je stanovništvo Kruševa tokom balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata doživjelo potpuni egzodus. Najčešće preko Prizrena, Ferizovića (Uroševac) i Tetova put je vodio za Tursku. Mnogi su stradali na dugom i teškom muhadžirskom putu.

Informacije o iseljenim porodicama je bilo veoma malo. U usmenoj predaji poznata su imena nekih rodova iz sela koji više ne postoje: Rogačinci, Kajrakovci, Mučinovci, Rustanovci, Burinci, Pajovci, Žaguljinci, Ljakuševci, Bećovci, Dikljićevci, Samardžinci, Uglješovci, Nutanovci, Sinokovci... Sve te iseljene porodice su u Turskoj dobili nova prezimena. Najviše su bili naseljeni u selu Yalikoy (Podima) pored Čataldže, a bilo ih je i u drugim mjestima: Istanbulu, Bursi, Eskišehiri, Ankari, Samsunu...
 

Godinu dana nakon što smo objavili monografiju Kruševa, došli smo u posjed jednog bitnog arhivskog dokumenta. Radi se o austro-ugarskom popisu stanovništva iz 1918. godine. Popis je dao veoma bitne informacije o svim porodicama koje su živjele u Kruševu u tom periodu.

 Dosadašnje informacije su potvrđene, a dotad nejasne informacije su proširene i dopunjene. O pojedinim porodicama i dalje nismo imali nikakvih informacija. Jedna od njih je i familija Sirkedži. Ovo je nastavak i dopuna priče o iseljenim porodicama iz Kruševa koje su se trajno nastanili u Turskoj. Na osnovu imena, dio su velike porodice Džajko, Hadžijinci, koji u selu imaju prezime Isljami.

 Dželal (Celalettin Bey) je bio iz Kruševa. Bio je oženjen Zehrom, ćerkom hadži Ibrahima, sestrom mola Arifa.

Dželal je u braku sa Zehrom imao tri sina: Šabana, Đemala i Isljama. Svi rođeni u Kruševu.

Imao je poslastičarsku radnju u Prizrenu (Papas čaršija). Tokom zimskih mjeseci zatvarao je radnju i odlazio u Tursku gdje je prodavao tradicionalne proizvode - halvu, bozu, salep.

Nakon smrti žene, Dželal se ženi Bademom, Albankom iz Prizrena. Iz tog braka dobija još četvoro djece: Firdevs, Musa, Muhpile i Aziz.

Kada krajem 1912. godine u Prizren ulazi srpska vojska, Dželal je u svojoj radnji imao incident sa žandarom, te nakon kraćeg perioda sa kompletnom porodicom napušta Prizren i odlazi u Bursu, Turska.

Hadži Džemal Sirkeđi

Džemal, srednji sin Dželala i Zehre rođen, je 1892. godine u Kruševu. Tokom Prvog svjetskog rata sa Osmanskom vojskom ratuje na Bliskom Istoku (Suecki kanal, Palestina i Irak). Učesnik je opsadne bitke Kut ul Amare protiv britanske vojske. Osmanska 6. armija opkolila je sredinom decemra 1915. godine britansku vojsku u gradu Kut, u današnjem Iraku. Opsada je trajala 147. dana. Bitka kod Kut ul Amare je druga velika pobjeda Osmanske vojske protiv Britanaca u Prvom svjetskom ratu.

 

Bitka kod Kut ul Amare (Decembar 1915. - April 1916.)

Pred kraj Prvog svjetskog rata, po kazivanju rahmetli Džemala, nisu se predali, već su sa još 10-15 vojnika sa kapetanom lutali po frontu još nekoliko mjeseci. Kroz Palestinu se nisu proveli dobro, stanovništvo im nije davalo ni hrane ni vode, željeli su da proteraju Osmansku vojsku pod nagovorom Britanaca.

Kasnije su se predali alžirskim i marokanskim vojnicima. Razmijenjeni su kao ratni zarobljenici na kraju Prvog svjetskog rata. U vojsci je ostao još tri godine nakon Prvog svjetskog rata.

U poslijeratnim godinama otac Dželal sa sinovima prodaje tradicionalne proizvode na više lokacija u Bursi. Dželal umire 1927. godine, a posao preuzimaju sinovi, koji 1930. godine otvaraju zajedničku radnju - mljekaru „Şaban Sirkeci”.  

„Şaban Sirkeci” Bursa

 

Pored tradicionalnih, prave i druge proizvode od mlijeka (jogurt, ajran...) kao i sirće, ocat. Na osnovu njihovog zanimanja, poslije 1930. godine dobijaju prezime Sirkedži.

Radnja se nalazila pored tadašnje Poreske uprave u naselju Setbaši. Važili su za najpoznatije prodavce mliječnih proizvoda i boze u Bursi. Njihovu bozu je pio i treći predsjednik Turske Celal Bayar.

Predsjednik Turske Celal Bayar (1950-1960) u njihovoj radnji

 

Predsjednik Turske Celal Bayar (1950-1960) u njihovoj radnji

Nakon 1954. godine braća i njihova djeca otvaraju zasebne radnje i nastavljaju sa prodajom tradicionalnih proizvoda. 

Džemal Sirkedži ispred svoje radnje 1983. godine

Šaban je bio oženjen Nazmijom (porijeklom iz Bugarske). Njihova djeca su: Nuretin, Erdogan, Mubecel, Muesel i Guner.

Džemal (1892. Kruševo - 02/11/1984. Bursa) je bio je oženjen Eminom (porijeklom iz Burse). Njihova djeca su: Nurije (umrla 2017.), Ruhije (rođena 1930.), Džemil (umro 2004.), Nurhajat (rođena 1935.).

Džemilova djeca su: Ibrahim Esvet, Ismail Merve, Ajše Zehra.

Džemal, Džemil, Ibrahim Esvet

Islam je bio oženjen sa Kajom (otac Nezir, porijeklom iz Gore). Imali su tri ćerke: Šukran, Ilhan i Turkan.

 

(Informator: Ibrahim Esvet)

Foto: Privatna arhiva porodice Sirkedži 

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

Sjećaš li se Torbeša?

Privatna arhiva

Socijalna konstrukcija torbeške populacije u Makedoniji govori o duboko ukorijenjenom identitetu kojeg podjednako određuju postojanost i fluidnost, karakteristike primjenljive skoro na sve identitete na Balkanu.

Te karakteristike ocrtavaju činjeničnu situaciju koja se ne može prenebregnuti u današnjim raspravama o zajednicama i njihovom identitetu. I pored izražene fluidnosti ovog identiteta, još uvijek nije zatrta svijest o njemu. Više se može govoriti o prilagođavanju Torbeša (ili Pomaka) historijskim (momentalnim) izazovima nego o njihovom radikalnom otcjepljenju od onoga šta oni jesu. Ipak, nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da oni mnogo više znaju šta nisu od onoga šta jesu (parafraza Alije Izetbegovića). U vezi etničkog identiteta – da li je postojan ili promjenljiv i dolazi li izvana ili iznutra – u literaturi susrećemo dva gledišta: esencijalističku (u malom obimu) i instrumentalističku formu. Prva podrazumijeva da dio populacije prihvata identitet kao takav, postojan, samodefinirajući i nepromjenljiv u određenim društveno-historijskim okolnostima. Stoga neki govore o identitetu kao „stanju duha“. Drugo stajalište predstavlja identitet kao promjenljivu stvarnost ostavljenu slobodnom izboru nositelja ovisno o okolnostima u kojima živi. U ovom slučaju, identitet je pod utjecajem spoljašnjih okolnosti, pa se događa da dođe do izvjesne spoljašnje promjene identiteta. Ovako se unutarnja forma potiskuje ili svjesno krije zbog određenih pragmatičkih potreba. Time, kao što pokazuje praksa kod nas, vremenom dolazi i do promjene identiteta.

Ljudi oduzetog imena

Slučaj Torbeša u Makedoniji se odnosi na drugi momenat jer oni nikad nisu imali sigurnu političku poziciju, samozajamčenu i samodovoljnu da bi opstali kao takvi i integrirali se u širi kontekst. Odsutnost integracije im je sačuvala samosvijest, bez obzira na njihovo postojano raslojavanje.

Činjenica da se konstrukcija ovog identiteta održala u okvirima Osmanskog carstva i u kasnijim historijskim fazama i teškoćama, govori o značajnom identitetu koji se ne može zaobići u etničkim, identitetskim, religijskim i političkim raspravama. I o Torbešima u Makedoniji se može kazati ono što se tvrdi o Pomacima u Bugarskoj, jer se radi o istom, „ranjivom“identitetu (Yulius Konstantinov).

Dosad se ovom problemu pristupalo s političkog aspekta jer je politika u Makedoniji i Bugarskoj diktirala naučni i obrazovni diskurs o identitetskom pitanju Torbeša i Pomaka, uz medijske propagande čiji je cilj podržati pomenutu političku akciju. A akademije i naučne institucije su, kako tvrdi Konstantinov, posjedovale monopol na istinu.

Ovi izazovi datiraju od postosmanskog perioda u svim balkanskim nacijama-državama. Sve se svodi na uklapanje ove populacije u određeni etnički korpus. Jednopartijski sistem je, u Bugarskoj i Makedoniji, pokušao „rasturiti“ovu populaciju represivnim mjerama. U Bugarskoj su im nekoliko puta mijenjana imena, a u Makedoniji je zbog pritisaka dolazilo do iseljavanja u Tursku.

Asimilacija ili disimilacija?

Ova se populacija susreće sa istim problemima u svim balkanskim državama u kojima živi (Bugarska, Makedonija, Grčka) izuzimajući Kosovo čija vlada ne pokazuje asimilatorske pozicije, ostavljajući prostor samodefiniranju, pa se neki izjašnjavaju kao Turci, Bošnjaci ili Goranci. I kao takvi su integrirani u kosovsko društvo. Tome je doprinio plan Ahtisarija o uređenju političkog života na Kosovu. Međutim i tamo je u upotrebi pojam Torbeši. I dalje ostaje etnički konstrukt koji se vezuje sa bogumilskim supstratom sličnim onome velikog procenta stanovništva Bosne.

S pragmatičkim političkim razlozima glede identiteta se susrećemo i u Makedoniji. Tamo se dovodi do fragmentacije ili raslojavanja ovog identiteta, pa se neki izjašnjavaju kao Makedonci, Turci ili Albanci. Ovim se karakteriziraju i Pomaci u Bugarskoj od kojih se neki izjašnjavaju kao Bugari, Turci i Pomaci. Pozicija im je nešto drugačija u Grčkoj gdje se izjašnjavaju kao Turci i kao takvi su priznati od države.

Politički aspekt tretiranja ovog problema je, zbog statističkih potreba naroda na Balkanu te zbog prisutnih opterećenih koncepata naglašavanja nacije-države s jednim narodom, jednim jezikom i jednom religijom. Poslije odlaska Osmanlija s ovih prostora, nacionalizam je dobio velik zamah i svaka je država nastojala povratiti nekadašnje teritorije želeći ocrtati demarkacionu liniju na temelju demografskih i lingvističkih granica stanovništva. Etničke manjine su bile izložene različitim pritiscima pri čemu se negirala njihova etnička pripadnost.

U Makedoniji ovaj problem najviše podgrijavaju partizirane institucije, svejedno makedonske, albanske i turske provenijencije. Cilj je privući veliki procenat ove populacije svome etnikumu što je inicirano činjenicom da nema posebne grafe koja bi sadržavala jedno etničko opredjeljenje pored već postojećih ustavom uspostavljenih grafa etničke pripadnosti stanovništva u Makedoniji. Torbeši nisu ustavna kategorija iako su po broju poslije Makedonaca i Albanaca. Procjenjuje se da ih ima oko 80.000 hiljada, za razliku, naprimjer, od Srba ili Vlaha koji broje ispod 15.000 i predstavljaju ustavne kategorije. Nijedan popis stanovništva do sad ne daje pravu sliku o njihovom broju.

Politike protiv pluralnosti

Akcija dobija na težini u vrijeme izbora kada se primjenjuju različita sredstva da se pridobiju ovi ljudi, i to zbog broja koji bi mogao imati važnost u statističkom odmjeravanju snaga za dobijanje više poslanika u Parlamentu ili gradonačelnika u miješanim gradovima. U multietničkom društvu kakvo je makedonsko, politička akcija ima negativne konsekvence po ovo stanovništvo. Posljedice su momentalne naravi i ne doprinose nadilaženju problema vezanih za građanska prava.

Svaki put kad se imponira ovoj populaciji, javljaju se i kontraefekti kod njenog velikog dijela. To pokazuje dosadašnje tridesetogodišnje iskustvo poduzimanja različitih projekata da se ovo stanovništvo integrira u makedonski nacionalni korpus, što nije urodilo plodom. Etničke nevolje se javljaju i uvođenjem pluralističkog sistema, odnosno pojavom mnogo nacionalnih partija u kojima su neke strukture ove populacije našle mogućnost integriranja u državne institucije. Neki su se zaposlili na osnovu albanske, a neki na osnovu makedonske i turske nacionalne i političke agende. Uvijek se neko drugi bavio njima glede integracije, a najmanje oni sami. Od kad se zna za njih, hljeb su zarađivali daleko od svojih mjesta kao građevinari, poslastičari, ćevabdžije, buregdžije, itd. Rijetko se ko imao mogućnosti zaposliti u nekoj državnoj službi.

Temeljni je bio problem etničkog određenja. Slobodno se može kazati da se radi o anacionalnoj praksi kod ovih ljudi. Svi oko njih su određivali njihovo etničko izjašnjavanje. Ako pogledamo srpske izvore prije Drugog svjetskog rata, vidjećemo da se radi o istom postupku etničke definiranosti. Službene vlasti su ih tretirale Srbima, a oni su se izjašnjavali kao Albanci ili Turci zavisno od sredine u kojoj su živjeli. Religijski element je igrao odlučujuću ulogu. Dovoljno je pogledati knjigu Jovana Hadživasiljevića „O muslimanima naše krvi u Južnoj Srbiji“iz dvadesetih godina prošlog stoljeća s tezom da ovo stanovništvo čak govori srpski jezik i da je u postojanom turciziranju i albaniziranju. Svećenici iz

Srbije koji su prebrojavali kršćansko stanovništvo u Makedoniji nazivaju ih „bugarskim muhamedancima“. Istu praksu je primjenjivao Nijazija Limanoski i neke današnje nevladine organizacije koje ponavljaju da se radi o populaciji raskorijenjenoj od svoje (makedonske) vjekovne kulturne i religijske matrice.

 

Bezdani identificiranja

U nacionalističkim i šovinističkim stavovima ovih autora i organizacija ocrtava se strategija prema torbeškoj populaciji koja je rezultat nacionalnih projekata, a ne datih ili faktičkih situacija koje su dijametralno oprečne dosadašnjim projektima. Istina se uvijek diktira iz nekog političkog centra, a državne institucije je samo promoviraju kao svoje projekte.

Zapetljano u svim etnocentričkim strujama kojima je okruženo, ovo stanovništvo se i dalje suočava s velikim izazovima i dilemama, ponekad im tražeći korijene i ondje gdje ih nema. Takva pozicija ima razloge i u svijesti ove populacije i nije svagda neko drugi kriv. I kod Pomaka i Torbeša ne susrećemo se s nekakvim kohezivnim jedinstvom iz kojeg bi mogla proizaći neka pojačana samosvijest koja bi esencijalno definirala etnički identitet ove grupe, pa čak i o nekakvom torbeškom ili pomačkom identitetu. Kod njih je posebno naglašen religijski identitet koji u najvećoj mjeri utječe na onaj nacionalni tako da se uvijek izjašnjavaju u nacionalnom smislu kao oni u čijem okruženju žive, a sačinjavaju muslimansko stanovništvo. Čak i sami pojmovi Torbeši i Pomaci u svijesti ljudi imaju pežorativno značenje. U vrijeme druge Jugoslavije, mahom su se izjašnjavali kao Muslimani u nacionalnom smislu.

Bez obzira kako se izjašnjavaju, Torbeši uvijek ostaju ono što jesu u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kod ovih (Albanaca, Turaka i Makedonaca) ta identifikacija pokazuje puki privid koji će se raskriti čim se razjasne određena egzistencijalna pitanja koja potresaju ljude u multietničkim sredinama, a naročito kad se radi o integraciji u državnim strukturama (zaposlenje, socijalna pomoć, korištenje državnih fondova po raznim osnovama, subvencije i dr.). Tu se jednostavno postavlja neka ograda koja se ne može probiti. Da, vi ste Albanci, ali ste ipak Torbeši, ili da, vi ste Makedonci, ali ipak islamizirani ili vi ste Turci, ali ipak Torbeši – preovlađuje u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kad politička agenda diktira stav prema ovim ljudima, onda je u multietničkim sredinama – kakva je makedonska – svaki je etnikum zauzet svojim problemima i nema se mogućnosti baviti problemima drugog etnikuma što posebno dolazi do izražaja kod Torbeša koji nemaju nikakvu političku ulogu.

Ovakva pozicija često rezultira i određenim otporom prema spomenutim etničkim identifikacijama. Kad naiđu na razočarenje u grupama s kojima se identifikuju, odmah se vraćaju sebeidentifikaciji, zadovoljavajući se s onim što jesu – Torbeši – i ne obazirući se na pežorativno značenje ove riječi. Jednostavno se nemaju kome obratiti.

Nacionalne države i krađa identiteta

Pozicija Goranaca, Torbeša i Pomaka s etničkim dilemama i izazovima, rezultat je svugdje prisutnih na Balkanu, multikulturnih i multietničkih okolnosti nastalih ocrtavanjem granica među sadašnjim balkanskim državama po odlasku Osmanlija. Iz toga su proizašle i mnoge forme vezane za asimilaciju koje su duboko prodrle u ono što se danas naziva etničkim identitetom koji je naročito predmet rasprave u savremenim građanskim društvima.

Mora se utvrditi da ova populacija nikad nije imala strogu unutarnju potrebu da se nacionalno opredijeli poput drugih balkanskih naroda koji to duguju povlačenjem državnih granica na Balkanu, kad su oni ostali drugi, čak i u okvirima etnikuma za koje su se opredijelili, podložni različitim pritiscima, najčešće motiviranim etničkim i religijskim razlozima.

 

Autor: Hasan Džilo
Izvor: Preporod novine

Korab planina sa Dešatom i Krčinom

Mirko Marković, Zagreb

Izvor: Naše planine,
revija Planinarskog Saveza Hrvatske i Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine
Godina VIII, 1956. Broj 1
Str. 19.–29.

Južno od Šar-planine u zapadnoj Makedoniji dižu se uz samu albansku granicu visoke planine, slabo poznate još i neobrađene u naučnom svijetu. Planinarima su one ostale sve do najnovijeg vremena nepoznate i rijetki su danas među nama, koji su zašli u ovo ogromno planinsko područje, da ga vide i upoznaju na licu mjesta. Među tim planinama jedno naročito mjesto zauzima skupina Koraba sa Dešatom i Krčinom, jer su one dio najvišeg i planinarima najinteresantnijeg gorskog masiva zapadne Makedonije.
Ta visoka planinska površ razdvojena je oštro dubokom dolinom Radike i Mavrovske Reke, te tako čini dvije skupine. Istočnu sačinjavaju Bistra, Jama i Stogovo, a zapadnu uz samu albansku granicu Korab, Dešat i Krčin, da bi kasnije iz doline Drima prešao u dugi lanac Jablanice planine, koja se dalje veže na Pindski masiv u Grčkoj. Na sjeveru on se bogato dijeli u visoke lance Šare, dok uz samu granicu stalno se povija jednim visokim grebenom, koji se preko Đalića i Koritnika može slijediti sve do samih Prokletija. Ove planine pripadaju šarsko-pindskom gorskom sustavu i to je njegov najviši dio. On se proteže od Metohije na jug i napušta našu zemlju kod Ohridskog jezera, te nastavlja u Grčkoj sa Smolikom u Pindu.
O Korabu se danas još vrlo malo znade, a pogotovo širi redovi današnjih planinara poznaju ga samo po sjećanju iz školskih klupa kada nam se usjeklo u uši to kratko ime: Korab.
Prije nekih 100 godina unazad nismo znali o Korabu ništa, pa čak ni da postoji. Sredinom prošlog vijeka je podno tih planina proputovao austrijski putnik J. G. Von Hahn. Tada su ovi krajevi bili deo velike turske carevine, a tako je bilo i prije 40 i 50 godina. Pristup u taj dio carevine bio je vrlo težak i nesiguran zbog stalnih trzavica i upada raznih pljačkaških banda. Sigurnosti nije bilo niti na drumovima, a o planinama i njihovim gudurama nitkok nije ni pomišljao.
.
Godine 1922. u sporazumu sa Albanijom vršila je naša vojska točno razgraničenje između dvije zemlje, te se tom zgodom jedna vojna komisija sa pratnjom i konjima ispela na vrh i tu ukopala velik kamen međaš. Čini se da je to bio prvi poznati uspon do vrha Koraba. Iduće godine (1923) boravila je na Korabu geodetska ekspedicija vojnih topografa i tom zgodom je visina Koraba podignuta na 2764 m. Talijani ga danas u svojim kartama označavaju sa 2752 m. Prije toga Korab je smatran posve nepoznatim vrhom Balkana, a neke karte sve do unazad 20 do 30 godina bilježile su mu visinu sa 2050 m, dakle za 714 m manje od stvarne visine. Tako je Korab došao na svoje pravo mjesto, i od daleke „neznatne“ i „beznačajne“ čuke na Balkanu, on je danas drugi vrh u našoj zemlji i daleki pratilac starca Triglava, iza kojega je on svojom visinom prvi, i svega 99 m niži.
Iza izlaska sekcije Debar, Korab postaje i prvo poprište planinara. I hrvatski planinarski veterani zaputili su se prvi u Srbe i Slovence. Od planinara, prvi uspon na vrh Koraba učinio je u ljeto 1927. godine D. Krivokapić, te je tom zgodom obišao malone čitav masiv Koraba od Šar-planine do Radike. Poslije su bili D. Jakšić, B. Gušić, R. Stefanović, J. Rogulja, M. Jovanović, Lj. Barić, S. Vatovac a i drugi, koji nas nisu izvjestili o usponu. Malobrojni ali lijepi i vrijedni opisi i predavanja, pa slike sa Koraba bili su prilog nas planinara sve boljem i dubljem upoznavanju jedne visoke, lijepe, a i danas još nažalost premalo poznate planine. Ali njezine ljepote i bogatstva postat će uskoro poznata – jer Korab je naša planina budućnosti.
...

Nomadskih stočara bilo je na Korabu prije rata vrlo mnogo. Oni nisu imali stalnog naselja, već bi selili po planini zajedno sa ovcama za boljom pašom. To su Cincari, koji spadaju u Arumune, a sami sebe zovu: Karakućani, Crnovunci (po crnoj vuni u koju se oblače), pa Vlasi, Karavlasi (Crni Vlasi – isto po crnovunim ovčijim kožama), Kučovlasi ili pak Karaguni. Karakaćana nisam susreo na Korabu, ali vjerujem da ih se još može naći. Oni se zemljoradnjom uopće ne bave, već sele za stokom i boljom pašom sve do juga pa i dalje u Grčku do Soluna i obala Egejskog mora.

Stanovništvo pod Korabom nije siromašno, kako bi zamišljali na prvi pogled i obzirom na kraj i kuće u kojima žive. Video sam domaćinstva koja su imala stada od par stotina, a i do hiljadu grla ovaca, što je milijunska vrijednost ako se preračuna vrijednost vune, maslaca i sira što ga prodaju, a da blago nije ni taknuto. Tako i siromašniji stočari mogu da imaju novaca dovoljno, pa čak i više od potrebe za njihov skroman život. Moje je mišljenje, da sve to uvjetuje vanredno bogata paša korapskih ispasišta, koja su do danas neiscrpljeno vrelo i dohodak ovih ljudi. Kod nas na Dinaridima nema danas takvih bogatih i velikih pašnjaka, pa ni tog blagostanja i napretka u stočarstvu.

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

QR Code