 |
| Đedo Idriz Sejranović |
U poslijednih nekoliko godina proučavam i istražujem historiju Gore, s posebnim osvrtom na demografska kretanja stanovništva. Nezaobilazni arhivski materijal iz kojeg crpim tako dragocjene podatke i proširujem vidike iz bliže prošlosti je Popis stanovništva iz 1918. godine kojeg je sprovela Austro-Ugarska.
Tragom tih podataka porodica Sejranović iz Janje, Bosna, stupila je u kontakt, nakon 120 godina, sa svojim rođacima Sejranaj u Orešeku, Gora, Albanija. U tom vremenskom periodu, kako u Orešku tako i u Janji promijenili su se mnogi državni sistemi koji su stvorili granicu i prekid porodičnih veza.
Pojedinci i porodice koje su zbog nepovoljnih socio-ekonomskih prilika napustili Goru, sa sobom su u svijet ponjeli neraskidivu ljubav prema svom topraku, a svojim životom u kome su vjera, porodica i rad osnovni principi, bili su uzor svojim pokoljenjima.
Ovom prilikom se neizmjerno zahvaljujem Aiši Sendijarević (rođena Sejranović), koja je nesebično podijelila informacije i privatne fotografije, koje sam koristio u radu. Aiša je nakon svog akademskog rada počela da istražuje svoje porodično stablo, a njen uzor iz djetinjstva bio je đedo Idriz.
Aiša Sendijarević (Sejranović) je rođena 1949. godine (77 godina) u Janji, Bosna. Školovala se u Janji, Bjeljini i Sarajevu. Doktorirala je hemiju na Sveučilištu u Zagrebu. Radila je kao asistent na Institutu „Ruđer Bošković“ u Zagrebu i Hemijskom kombinatu u poliuretanskoj industriji u Tuzli. Od 1988. do 2001. godine radila je na Polimernom Institutu, Univerziteta u Detroitu. A od 2001. godine radi u familijarnoj firmi „Troy Polymers, Inc“, koju je osnovala sa suprugom Vahidom. Danas živi u Michigenu. Ima dvoje djece - sina Ibrahima i kćerku Eminu te četvero unučadi.
Aiša je 2019. godine sa svojim suprugom Vahidom i bratom Muhamedom pokušala da dođe do Orešeka, ali bezuspješno. Došli su do male hidrocentrale, na nekoliko kilometara od Orešeka, ali zbog lošeg puta nisu mogli ići dalje. Nakon povratka sa posjete Gori, Aiša odlučuje da piše knjigu o svojoj familiji. Ono što je tamo vidjela,“magična ljepota tog planinskog kraja, odškrinula joj je vrata u surovi život predaka“.
Svo to vrijeme bezuspsješno je pokušavala da pronađe familiju. Krajem 2022. godine odlučila je da pošalje pismo u Orešek. Napisala je pismo koje je prevela na albanski jezik i poslala u Orešek i Šištevac. Pisma je adresirala na džamiju i školu. Razmišljala je, u malom mjestu imam (hodža) zna sve familije, a u školi učitelj djecu po prezimenu.
Dvadesetak dana nakon što je poslala pisma, dobila je e-mail poruku od porodice Sejranaj iz Orešeka. Stupili su u kontakt i razmijenili porodične informacije. Aiša je bila radosna što se „podigla zavjesa između familije koju je razdijelila udaljenost i vrijeme, od oko 120 godina“. Rodbini je javila radnosu vijest da imaju familiju u Orešeku, što je neko od familije prokomentarisao: „Duše đede Idriza i nene Nure su se vratile u Orešek!“
U maju 2023. godine ponovo se vraća u Goru sa sinom Ibrahimom. Upoznaje se lično sa svojim daljim rođacima. Godinu dana kasnije, 2024. posjećuje Goru sa ćerkom Eminom. Proširuje porodična poznanstva i dobija neočekivane i za nju nepoznate podatke o članovima svoje porodice.
Aiša i danas istražuje i piše o svojoj porodici i njenom uzoru đedu Idrizu, samo kako bi svojim unucima Zekiji Lejli, Besimu i Aidi ostavila pisani trag o njihovim precima. Unuci imaju sreću što imaju nenu koja sa ponosom kaže da su porijeklom iz prelijepe Gore.
U nastavku možete pročitati Aišino sjećanje na đedo Idriza:
„Idriz Sejranović (1892-1984) je došao kao dječak sa ocem u Janju negdje oko 1905.–1908. godine iz Gore u Albaniji. Đedina majka i ostala familija su ostali u Gori. Nena Nura i još neki članovi familije su došli u Bosnu vjerovatno oko 1914. godine. Izgleda da je đedino prezime prilikom dolaska u Bosnu bilo Sejrani, kako se vidi iz nekih dokumenata, i da je nakon nekog vremena po dolasku u Bosnu promijenio prezime u Sejranović.
Idriz se oženio sa Nurom (rođena 1892. Maksudović) iz sela Nimče. Kada su se oženili, đedo Idriz je imao 15 godina, a nena Nura 17! Po priči, đedin otac je zapazio stasitu Nuru kad je dolazila po vodu, i odabrao za Idrizovu suprugu.
 |
| Nena Nura i đedo Idriz ispred svoje kuće u Janji, Bosna |
Đedo Idriz i nena Nura su imali sedmoro djece, sinovi Mustafa (moj baba), Murat i Jakub i četiri kćerke Altuna, Rabija, Razija i Džemila.
Moje rano sjećanje na đedu Idriza i nenu Nuru vezano je za njihovu kuću u dijelu Janje koji se zove Šor. Kuća je bila na prilično velikom komadu zemlje. U avliju se ulazilo kroz natkrivenu drvenu kapiju koja je imala vrata i kanata (kroz koju su prolazila konjska kola). U produžetku je bila štala. U avliji je bio veliki mutvak, bunar pored mutvaka, i velika magaza, postavljeni jedno do drugog. Ispred mutvaka je bio veliki hladnjak natkriven grožđem. Avlija je bila kaldrmisana. Kuća je imala tri sobe. Sjećam se jedne sobe koja je imala zemljenu peć sa lončicima i hamamom. Tu je bilo tako udobno i toplo boraviti zimi sa rodicama i sladiti se sremendušom koju bi nena ispekla u rerni.
Sjećam se kako je nas unučad đedo učio u toj sobi prve sure iz Kur’ana. Đedo Idriz je bio sretan kao musliman, pet puta dnevno je klanjao namaz u džamiji sa džematom do kasnih godina. Njegova kuća je bila prilično daleko od džamije u centru Janje, koja je bila preko puta dućana. Nakon što je klanjao sabah, đedo se vrati kući, gdje ga je nena čekala sa kafom, a on bi uzeo Kur’an da prouči par stranica. Đedo je razumio arapski i ponešto farsi (perzijski). Tečno je govorio albanski, turski, bosanski i našinski, jezik Gorana. Đedo je bio vrlo obrazovan za ono vrijeme.
Đedo je radio u poslastičarnici zajedno sa svojim sinom, mojim babom Mustafom. Poslastičarnica je bila otvorena sedam dana u sedmici, od 7 sati ujutro do iza jacije. Đedo je najčešće radio u prodaji tako da su ga svi mještani znali i često bi rekli “Poslastičarna kod Đede”. Đedo Idriz i moj otac su međusobno razgovarali na “Našinskom” jeziku. Ostala đedina djeca nisu znali našinski. Mislim da je đedo podijelio sa Mustafom tajne o familiji koje nisu dijelili sa drugima. Između njih je bila “BESA”, nepisani ugovor da se tajna čuva.
 |
|
Poslastičara u glavnoj ulici u Janji oko 1960. godine - Mustafa (sin đedo Idrizov), đedo Idriz i šegrt Šefik |
U poslastičarnici su se proizvodile i prodavale baklava, hurmašice, ravanija, tulumbe, kadaif, šampite, krempite, kiflice i štanglice od oraha, bombice, indijaneri, gurabije, halvice, različite vrste oblandi (nugat, čokoladne i zimi sa suhim voćem), rolati, puslice, medenjaci i torte po narudžbi. Baba je pravio orijentalne specijalitete rahat lokum (okus limuna i ruže) i tahan halvu. Rahat lokum je prodavao kahvedžinicama u Janji i Bijeljini.
Pored toga pravio je karamele, orašnice, susamke, šipke i nekoliko vrsta bombona sa okusom mentola i maline. Kao djetetu ostale su mi u sjećanju crvena lizala, a posebno lizalo u obliku crvenog horoza koje je baba pravio od vrele šećerne agde za bombone koju je vadio golim rukama nakvašenim u vodi i potom savio u obliku horoza dok je masa bila plastična. Po pravilu dobrog poslovanja, asortiman i cijene proizvoda u poslastičarnici su bile podešene kupovnoj moći stanovništva.
Boza je bila specijalitet poslastičarnice. Bozu su donijeli u Bosnu poslastičari iz Gore. Ljeti se služila rashlađena boza ili boza pomiješana sa limunadom (špricer). Sjećam se ljeti se boza kupovala u flašama. Tokom ljeta autobus bi stao ispred poslastičarnice i šofer bi kupio par flaša boze.
Sladoled se pravio na mašini koja se okretala ručno, a hladila ledom iz ledare. Ledara je bila prostorija u zemlji obložena slamom u kojoj bi se zimi dovukao led sa rijeke Janje. Bile su dvije vrste sladoleda, vanilija i jagoda. U tim godinama, jedan litar sladoleda se pravio dnevno!
Pored poslastičarstva, đedo se bavio i zemljoradnjom. U sjećanju su mi imena od dvije njive, Dugo Polje i Janjik, gdje se uzgajalo povrće (paprike) i žitarice. U Dugom Polju su bile i voćke koje je đedo okalemio. Đedo je u Janji na svojim njivama primjenio sistem “kontinuiranog” vađenja vode iz bunara, za zaljevanje paprika. To iskustvo je doneseno iz njegovog rodnog kraja.
Negdje u periodu između 1955-te i 1960-te godine đedo je kupio plac u centru Janje u Šarampov mahali. Napravio je kuću da bude blizu dućana i vrlo važno blizu džamije, kad ezan zauči da može skinuti kecelju i otići u džamiju.
Ostao mi je u sjećanju u đedinoj kući zidni sat sa klatnima! U to doba malo ko je imao kućni sat. Sat je bio podešen na “Ala-Turko” – početno vrijeme je Akšam. Kad zauči ezan za Akšam namaz, nena podesi kazaljku na 0 sati (pomakne naprijed za 2-3 minute), i zategne klatno. Dakle sat se podešavao svaki dan. “Ala-Franko”, prema đedinom terminu, je evropsko vrijeme koje je đedo pratio na džepnom satu. Taj detalj sa satom ukazuje da je đedo bio upoznat sa satom i praćenjem vremena prije dolaska u Bosnu, i to na specifičan način, kako se vrijeme pratilo u Turskoj!
U kući je bio radio koji je đedo redovno slušao. Rodica Nizama se sjeća da bi đedo upalio radio čim uđe u kuću. Vjerovatno je očekivao da čuje i vijesti iz Albanije, koja je tada bila pod diktaturom. Tetka Rabija sa porodicom je imala kuću u blizini. Ona se svaki dan navraćala i pomagala neni u kućnim poslovima kako je nena ulazila u godine.
U Šarampovu je uz kuću bio mutvak sa magazom, hladnjak sa grožđem i velika bašča gdje je đedo uzgajao sve vrste povrća za potrebe kuće. U dijelu bašče je bio veliki pčelinjak u kojem je đedo držao desetak košnica pčela. Dok je radio u pčelinjaku, đedo je meni izgledao kao mađioničar. Na kraju ljeta se vadio (vrcao) med; bilo je meda za čitavu familiju. Sjećam se kante od nekih 20 kg meda koju bi nam đedo poklonio svake jeseni. U dućanu se med koristio u izradi medenjake i nugat halve (bijele oblande).
Od djetinjstva sam naučila da dan počinje sa kašikom meda i da je med lijek za opšte zdravlje! Razmišljam: “Đedo, nena, i većina njihove djece su bili dugovječni, sigurno ima nešto u medu?!” Još uvijek dan počinjem sa medom i nastojim da naviku prenesem svojim unučićima. U našoj kući u Troy, Michigan, imamo mali pčelinjak kojeg je moj suprug Vahid napravio kao sjećanje na đedu Idriza.
Đedo Idriz je imao sadržajan zivot, koji je živio sa integritetom. Bila su tri stuba u njegovom životu, vjera, rad i familija. Imao je poštovanje i razumijevanje za ljude i bio dobrodošao za razgovore i savjete.
Đedo Idriz je otišao na hadž kad je imao oko 70 godina, u grupi sa nekoliko hadžija iz Janje. Sjećam se da je bio vrlo sretan što mu se ostvarila životna želja da obavi hadž. Tada su hadžije putovale autobusima i autima u Saudijsku Arabiju. Nakon obavljenog hadža u Meki, hadžije su došle u Medinu, gdje je đedo zaspao u džamiji i razbolio se od upale pluća. U povratku su se hadžije vraćale preko Turske, gdje je đedo imao rodicu s kojom se povremeno dopisovao, koja ga je sačekala, ponjegovala, tako da je mogao doći kući. Po dolasku kući đedo se dugo vremena oporavljao na postelji. Bio je ostao bez glasa. Sjećam se da je držao bokal medene vode kraj uzglavlja i često pio vodu u malim gutljajima. Hvala Bogu, đedo se oporavio i nastavio sa svojim aktivnostima.
Đedo je pratio događaje u zemlji i svijetu. Svakodnevno je kupovao i čitao OSLOBOĐENJE. Mene je učio da “lomim” ruku prije polaska u školu tako što mi je dao da prepisujem riječ OSLOBOĐENJE na papiru s kojim su se zamotavali kolači. Đedo je bio društven, razgovarao je sa mušterijama i pažljivo slušao druge.
Đedo je pisao pisma familiji koja je bila na strani. Rodica Nizama Kadić se sjeća kako bi njezina mama Razija, tada u Zvorniku, skupila djecu da im pročita pismo od đede. Moj brat Muhamed se sjeća đedinih pisama (dopisnica) dok je bio student u Sarajevu. Đedo se dopisivao sa rođakom u Albaniji i rodicom u Turskoj. Sjećam se kako je nekad bio zabrinut da nema odgovora iz Albanije.
Đedo je uvijek imao želju da posjeti Goru i Oreshke, što nije bilo jednostavno, jer je Albanija bila od 1945-te godine pa do pada komunizma 1990-te, praktično zatvorena za posjete. Negdje oko 1975-te godine đedo Idriz i moj suprug Vahid su posjetili Albanski konzulat u Beogradu da zatraže vizu za posjetu Albaniji, gdje su bili odbijeni.
Nena Nura je bila krasna osoba, vrlo vrijedna, održavala je kuću i avliju vrlo uredno, a tri obroka hrane uvijek su bila spremna na vrijeme. Od malog djeteta do odrasle osobe svakog je dočekala i ispratila. Sjećam se da je pravila hljeb “Brkan”, koji se pravio od smješe pšeničnog i kukuruznog brašna, po receptu iz Gore.
Dok smo studirali u Sarajevu, i dolazili kući, moj brat Muhamed i ja smo uvijek išli prvo da posjetimo nenu. Uvijek nas je počastila ručkom i na kraju teglom slatka od dunja ili šljiva. Imam jednu dragu uspomenu od nene, “tendžeru”, bakarna kalajsana šerpa, u kojoj mi je nena znala skuhati zelene kruške!
Nena je volila kafu. Kad sam bila djevojčica, počela sam da meljem kafu na ručni mlin kod nene i uz to sam naučila da pijem kafu i pravim neni društvo. Sjećam se da sam kao djevojčica ponekad išla u čarsiju da kupim namirnice za nenu. Prvo odem kod nene da upitam šta joj treba, zatim kod đede u dućan po pare, obavim kupovinu i odnesem neni.
Nena Nura je pred kraj života često spominjala ljepote svog rodnog kraja i tugovala što nije imala priliku da se oprosti od svoje familije kad se odselila u Janju 1914. godine. Spominjala je svog oca Maksuta i brata, koji su u kraju bili na glasu junaci. U to doba u kraju su harali razbojnici (haramije), koji su pljačkali stoku i kuće (novac, hranu, itd.). Nena Nura je umrla od upale pluća 1974. godine. Đedo je ostao bez svog vjernog životnog saputnika.
Đedo se razbolio u 92-goj godini života i umro nakon kratke bolesti 1984. godine u kući kod kćerke Razije u Vlasenici, koja ga je njegovala pred kraj života. Dženaza je obavljena u Janji. Tako se zaokružio život đede Idriza i nene Nure, život u kome je bilo puno rada i reda. Njihov plemeniti život je zračio humanošću, koja je dotakla sve one koji su bili uz njih. Njih dvoje su se doselili u Bosnu iz Albanije, podigli porodicu i radom izgradili primjeran život u Janji, gdje ih je stanovnišvo prihvatilo i poštovalo. Čula sam od nekih Janjaraca kako kažu: “Kad se spomene đedo Idriz ustane se na noge”. Potomci đede Idriza i nene Nure koji danas žive na različitim stranama svijeta, su ponijeli topla sjećanja na njih, koja su najljepše nasleđe!
Đedo Idriz i nena Nura su ukopani u haremu Panjevi u Janji. Đedin praunuk Vahidin Jusić, poslastičar, iz Janje, je bio na đedinoj dženazi i sjeća se da je Mustafa (moj baba) spustio zamotuljak u kabur prije nego je zakopan. Razmišljam: “Bilo je to nešto posebno važno za đedu. Možda neka uspomena ili kamen iz Gore, koju je toliko volio?”
Kompletan tekst možete pročitati:
Link 1
Link 2
