Porodica Krčo - Pelivan Zli Potok, Gora

Piše: Admir Idrizi 

Danas se obilježava 175. godišnjica radnje Pelivan u Beogradu, pa bih želio iznijeti nekoliko zanimljivih informacija o porodici osnivača ove poznate radnje.

Na samom početku da razjasnimo, pojavljuju se tri različite godine vezane za osnivanje radnje. Jedni tvrde da je to bila 1831. godina, što djeluje malo vjerovatno jer je osnivač radnje Mustafa rođen 1832. godine. Ipak, moguće je da je njegov otac tada otišao na gurbet u Beograd, pa se upravo od tog perioda računa početak rada radnje. Današnji vlasnici Pelivana obilježavaju 24. maj 1851. godine kao dan kada je radnja dobila ime koje i danas nosi — Pelivan. Treća godina koja se spominje kao početak rada jeste 1843. godina. U jednom novinskom oglasu iz 1933. godine navodi se da radnja posluje već 90 godina.

Koja god da je tačna godina osnivanja, prošla su gotovo dva vijeka, a priča o Pelivanu i dalje traje i prepričava se. U Gori i rodnom selu Zli Potoku porodica Krčo bila je veoma poštovana, ali pošto su odrastali u drugačijoj sredini te se razlikovali načinom života i oblačenja (idalje alafranga), nastala je izreka: „Krčevci reziljovci“.

Do danas niko nije mogao pouzdano objasniti razliku između porodica Krčo i Krčevci. Detaljnim proučavanjem porodičnog rodoslova dolazi se do zaključka da je riječ o jednoj porodici koja se vremenom razdvojila.

Prema pojedinim podacima, porodica vodi porijeklo iz Edrena. Preko Kičeva (Krčova) doselili su se u Zli Potok. I sam Malić je u svojim izjavama navodio da je Goranin, ali i Turčin.

Moguće je da je neko od članova porodice nenamjerno izostavljen u tekstu, te da postoje greške u godinama rođenja i smrti, jer je evidentno da se u arhivskim dokumentima za pojedine članove porodice pojavljuju različiti podaci.

Najstariji poznati član porodice Krčo bio je Alija, rođen sredinom 18. vijeka u Zli Potoku. Imao je dva sina: prvog sina, čije ime nije poznato, i Kadriju, rođenog oko 1788. godine.

Od prvog sina nastala je linija porodice Krčevci (Selmanovci). Imao je dva sina: Ajdina (rođenog oko 1798. godine) i Aliju (rođenog oko 1803. godine). Ajdinova djeca bila su: Zejnel (rođen oko 1823), Emin (1826) i Ismail (1832). Zejnelov sin bio je Ismail (1851), a njegov sin Selman (1896). Selmanova supruga zvala se Zihra, a njihova djeca bila su Zejbek, Rasim i Adem.

Kadrijina djeca bila su Alija (rođen oko 1827) i Mustafa (rođen oko 1832). Od ove linije nastala je porodica Krčo-Pelivan/ović. Danas je rasprostranjena priča da je Mustafa bio pelivan, odnosno rvač, te da je osvojenim novcem otvorio radnju u Beogradu.

Mustafina djeca bila su Mehmed, Alija i Jusuf.

Mehmed (rođen oko 1854. godine) bio je oženjen Razijom iz Zli Potoka. Njihova djeca bila su Rajma, Safija, Emina i Malić (Malik).

Rajma je bila udata za Ramadana Redžeplara. Njihov sin Sehadin bio je oženjen Binazijom iz Kruševa. Njihova djeca bila su Ramadan, Husen, Nuhija, Ramiza, Kadrija, Arza i Zurka.

Safija je bila baka po majčinoj liniji Muslije Jamini.

Za Eminu nema mnogo podataka, dok će o Maliću biti više riječi u nastavku.

Alija (rođen oko 1857. godine) bio je oženjen Ajšom, kćerkom Abaz-čaje iz Kruševa. Njihova djeca bila su: Milaim (supruga Emina, djeca Ejub, Refik i drugi), Rizo (supruga Hadžira, djeca Ramadan, Nusret i Ćibrija), Azir (iz prvog braka sa Đurišom imao je djecu Kambera, Muberu i Seiju, a iz drugog braka sa Bosankom kćerku Aidu), Fatima (udata u Tetovu) i Sidika, koja je otišla u Tursku.

Seijina djeca današnji su vlasnici radnje Pelivan.

Hadžira, Rizova supruga i Đuriša, Azirova supruga bile su rođene sestre iz porodice Koklje.

Jusuf (rođen oko 1860. godine) bio je oženjen Eminom iz Zli Potoka. Nisu imali djece.

 
Najpoznatiji Pelivan 

Malik-Malje Pelivan (u službenim dokumentima je zaveden kao Malik, a u javnoj štampi se javlja kao Malić) rođen je oko 1892. godine u selu Zli Potok, a umro je u Istanbulu 1971. godine. Ukopan je na mezarju Sultan Ejjub. Malić je bio jedan od najbogatijih muslimana u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Unaprijedio je staru poslastičarsku radnju i od nje napravio modernu fabriku — Orijentalnu poslastičarnicu.

U periodu od 1930. do 1941. godine imao je tri moderne poslastičarnice, na adresama Terazije 10, kod Kneževog spomenika 4 i Kralja Petra 63, sa više od 60 zaposlenih radnika. Bio je i narodni poslanik, član upravnih odbora nekoliko banaka, član uprave sportskog kluba „Jug“, kraljevski dvorski liferant, dobrotvor i član masonske lože.

Imao je dvije supruge.

Prva supruga bila mu je Hava (Maljejca-Dada) iz Zli Potoka. Njihova djeca bila su: Vezira (Beograd 1925 — Istanbul 2019), Ajša Hazak (Beograd 1927 — New York 2017) i Mustafa (Beograd 1928 — New York). Hava je umrla u Herceg Novom, gdje je i ukopana.

Malić se drugi put oženio 1937. godine Magbulom (Bulom) Filipović (1912–1997), kćerkom Mahmud-bega Filipovića. Nisu imali djece. Magbula je bila doktorica ginekologije i smatra se prvom Bošnjakinjom ginekologinjom. Godine 1939. imala je ordinaciju u Beogradu. U Americi se specijalizovala za anesteziologiju. Radila je u Milanu, Kairu, Aleksandriji i Istanbulu. U Istanbulu je radila u Američkoj bolnici, a kasnije je otišla u Ameriku, gdje je radila u Beth Israel Hospital i predavala na Columbia Premed School u New Yorku.

Tokom bombardovanja Beograda, u septembru 1941. godine uništena je radnja kod Kneževog spomenika broj 4, pri čemu je poginulo šest radnika. Malik je kratko vrijeme bio mobilisan u vojsci i boravio u Sarajevu.

U aprilu 1943. godine dobio je albanske pasoše preko Albanskog konzulata u Beogradu, koje je skupo platio, te je s porodicom otišao u Italiju. U Beogradu su ostali njegov otac Mehmed, supruga Hava i kćerka Vezira. Tokom boravka u Italiji živjeli su u nekoliko gradova: Bressanoneu, Cortini d'Ampezzo, Veneciji, Sondolu i do kraja rata u Milanu.

Nakon rata kompletna imovina mu je konfiskovana od strane novih vlasti, a povratak u Jugoslaviju bio mu je zabranjen. U februaru 1947. godine Malić je sa svojom drugom suprugom Magbulom otišao u Egipat, a potom u Istanbul, jer nijedna tadašnja država nije željela izdati vizu u njegov albanski pasoš. Turski konzulat u Milanu izdao mu je posebnu putnu ispravu sa turskom vizom.

U Istanbulu su živjeli u četvrti Beyoğlu.

Njegova djeca Mustafa i Ajša ostali su u Milanu zbog školovanja. Nakon određenog vremena Mustafa je otišao u Ameriku, a kasnije su mu se pridružile Ajša i Bula.

Malićova kćerka Vezira bila je profesorica romanistike. Bila je udata za Zuko Džumhur. Imali su kćerku Dunizadu, udatu Milatović, koja živi u Beogradu.

Nakon završetka rata, pošto je Malić po uvjerenju bio monarhista i poslovno sarađivao s kraljevskim dvorom kao dvorski liferant, proglašen je neprijateljem države. Porodična imovina — vile, kuće i radnje — nacionalizovana je i konfiskovana.

Jednu radnju vodio je Sehadin, Malićov sestrić, poznatu kao „Stari Pelivan“, sve do 1997. godine. Drugu radnju, na novoj lokaciji u Bulevaru kralja Aleksandra broj 20, otvorio je Azir, koji je prije Drugog svjetskog rata radio kod Malića. Alija, Azirov otac, i Mehmed, Malićov otac, bili su braća.

Nakon Azirove smrti radnju je preuzela njegova kćerka Seija sa suprugom, a danas su vlasnici njena djeca.

Nakon 2013. godine mali dio oduzete Malićove imovine restituisan je porodici, dok je veći dio ostao nevraćen. Zbog imovinskih sporova šira porodica nije u dobrim odnosima i uglavnom izbjegava govoriti o ovoj temi.

 Kompletan tekst sa prilozima možete pogledati na slijedećim likovima: 

Link 1   Link 2

 

 

U potrazi za svojim korijenima (Janja – Orešek)

Đedo Idriz Sejranović

U poslijednih nekoliko godina proučavam i istražujem historiju Gore, s posebnim osvrtom na demografska kretanja stanovništva. Nezaobilazni arhivski materijal iz kojeg crpim tako dragocjene podatke i proširujem vidike iz bliže prošlosti je Popis stanovništva iz 1918. godine kojeg je sprovela Austro-Ugarska.

Tragom tih podataka porodica Sejranović iz Janje, Bosna, stupila je u kontakt, nakon 120 godina, sa svojim rođacima Sejranaj u Orešeku, Gora, Albanija. U tom vremenskom periodu, kako u Orešku tako i u Janji promijenili su se mnogi državni sistemi koji su stvorili granicu i prekid porodičnih veza.

Pojedinci i porodice koje su zbog nepovoljnih socio-ekonomskih prilika napustili Goru, sa sobom su u svijet ponjeli neraskidivu ljubav prema svom topraku, a svojim životom u kome su vjera, porodica i rad osnovni principi, bili su uzor svojim pokoljenjima. 

Ovom prilikom se neizmjerno zahvaljujem Aiši Sendijarević (rođena Sejranović), koja je nesebično podijelila informacije i privatne fotografije, koje sam koristio u radu. Aiša je nakon svog akademskog rada počela da istražuje svoje porodično stablo, a njen uzor iz djetinjstva bio je đedo Idriz.

Aiša Sendijarević (Sejranović) je rođena 1949. godine (77 godina) u Janji, Bosna. Školovala se u Janji, Bjeljini i Sarajevu. Doktorirala je hemiju na Sveučilištu u Zagrebu. Radila je kao asistent na Institutu „Ruđer Bošković“ u Zagrebu i Hemijskom kombinatu u poliuretanskoj industriji u Tuzli. Od 1988. do 2001. godine radila je na Polimernom Institutu, Univerziteta u Detroitu.  A od 2001. godine radi u familijarnoj firmi „Troy Polymers, Inc“, koju je osnovala sa suprugom Vahidom. Danas živi u Michigenu. Ima dvoje djece - sina Ibrahima i kćerku Eminu te četvero unučadi.

Aiša je 2019. godine sa svojim suprugom Vahidom i bratom Muhamedom pokušala da dođe do Orešeka, ali bezuspješno. Došli su do male hidrocentrale, na nekoliko kilometara od Orešeka, ali zbog lošeg puta nisu mogli ići dalje. Nakon povratka sa posjete Gori, Aiša odlučuje da piše knjigu o svojoj familiji. Ono što je tamo vidjela,“magična ljepota tog planinskog kraja, odškrinula joj je vrata u surovi život predaka“.

Svo to vrijeme bezuspsješno je pokušavala da pronađe familiju. Krajem 2022. godine odlučila je da pošalje pismo u Orešek. Napisala je pismo koje je prevela na albanski jezik i poslala u Orešek i Šištevac. Pisma je adresirala na džamiju i školu. Razmišljala je, u malom mjestu imam (hodža) zna sve familije, a u školi učitelj djecu po prezimenu.

Dvadesetak dana nakon što je poslala pisma, dobila je e-mail poruku od porodice Sejranaj iz Orešeka. Stupili su u kontakt i razmijenili porodične informacije. Aiša je bila radosna što se „podigla zavjesa između familije koju je razdijelila udaljenost i vrijeme, od oko 120 godina“. Rodbini je javila radnosu vijest da imaju familiju u Orešeku, što je neko od familije prokomentarisao: „Duše đede Idriza i nene Nure su se vratile u Orešek!“

U maju 2023. godine ponovo se vraća u Goru sa sinom Ibrahimom. Upoznaje se lično sa svojim daljim rođacima. Godinu dana kasnije, 2024. posjećuje Goru sa ćerkom Eminom. Proširuje porodična poznanstva i dobija neočekivane i za nju nepoznate podatke o članovima svoje porodice.

Aiša i danas istražuje i piše o svojoj porodici i njenom uzoru đedu Idrizu, samo kako bi svojim unucima Zekiji Lejli, Besimu i Aidi ostavila pisani trag o njihovim precima. Unuci imaju sreću što imaju nenu koja sa ponosom kaže da su porijeklom iz prelijepe Gore.

 

U nastavku možete pročitati Aišino sjećanje na đedo Idriza:

 

„Idriz Sejranović (1892-1984) je došao kao dječak sa ocem u Janju negdje oko 1905.–1908. godine iz Gore u Albaniji. Đedina majka i ostala familija su ostali u Gori. Nena Nura i još neki članovi familije su došli u Bosnu vjerovatno oko 1914. godine. Izgleda da je đedino prezime prilikom dolaska u Bosnu bilo Sejrani, kako se vidi iz nekih dokumenata, i da je nakon nekog vremena po dolasku u Bosnu promijenio prezime u Sejranović.

Idriz se oženio sa Nurom (rođena 1892. Maksudović) iz sela Nimče. Kada su se oženili, đedo Idriz je imao 15 godina, a nena Nura 17! Po priči, đedin otac je zapazio stasitu Nuru kad je dolazila po vodu, i odabrao za Idrizovu suprugu.

 

Nena Nura i đedo Idriz ispred svoje kuće u Janji, Bosna

Đedo Idriz i nena Nura su imali sedmoro djece, sinovi Mustafa (moj baba), Murat i Jakub i četiri kćerke Altuna, Rabija, Razija i Džemila.

Moje rano sjećanje na đedu Idriza i nenu Nuru vezano je za njihovu kuću u dijelu Janje koji se zove Šor. Kuća je bila na prilično velikom komadu zemlje. U avliju se ulazilo kroz natkrivenu drvenu kapiju koja je imala vrata i kanata (kroz koju su prolazila konjska kola). U produžetku je bila štala. U avliji je bio veliki mutvak, bunar pored mutvaka, i velika magaza, postavljeni jedno do drugog. Ispred mutvaka je bio veliki hladnjak natkriven grožđem. Avlija je bila kaldrmisana. Kuća je imala tri sobe. Sjećam se jedne sobe koja je imala zemljenu peć sa lončicima i hamamom. Tu je bilo tako udobno i toplo boraviti zimi sa rodicama i sladiti se sremendušom koju bi nena ispekla u rerni.

Sjećam se kako je nas unučad đedo učio u toj sobi prve sure iz Kur’ana. Đedo Idriz je bio sretan kao musliman, pet puta dnevno je klanjao namaz u džamiji sa džematom do kasnih godina. Njegova kuća je bila prilično daleko od džamije u centru Janje, koja je bila preko puta dućana. Nakon što je klanjao sabah, đedo se vrati kući, gdje ga je nena čekala sa kafom, a on bi uzeo Kur’an da prouči par stranica. Đedo je razumio arapski i ponešto farsi (perzijski). Tečno je govorio albanski, turski, bosanski i našinski, jezik Gorana. Đedo je bio vrlo obrazovan za ono vrijeme.

Đedo je radio u poslastičarnici zajedno sa svojim sinom, mojim babom Mustafom. Poslastičarnica je bila otvorena sedam dana u sedmici, od 7 sati ujutro do iza jacije. Đedo je najčešće radio u prodaji tako da su ga svi mještani znali i često bi rekli “Poslastičarna kod Đede”. Đedo Idriz i moj otac su međusobno razgovarali na “Našinskom” jeziku. Ostala đedina djeca nisu znali našinski. Mislim da je đedo podijelio sa Mustafom tajne o familiji koje nisu dijelili sa drugima. Između njih je bila “BESA”, nepisani ugovor da se tajna čuva.

Poslastičara u glavnoj ulici u Janji oko 1960. godine - Mustafa (sin đedo Idrizov), đedo Idriz i šegrt Šefik

 

U poslastičarnici su se proizvodile i prodavale baklava, hurmašice, ravanija, tulumbe, kadaif, šampite, krempite, kiflice i štanglice od oraha, bombice, indijaneri, gurabije, halvice, različite vrste oblandi (nugat, čokoladne i zimi sa suhim voćem), rolati, puslice, medenjaci i torte po narudžbi. Baba je pravio orijentalne specijalitete rahat lokum (okus limuna i ruže) i tahan halvu. Rahat lokum je prodavao kahvedžinicama u Janji i Bijeljini.

Pored toga pravio je karamele, orašnice, susamke, šipke i nekoliko vrsta bombona sa okusom mentola i maline. Kao djetetu ostale su mi u sjećanju crvena lizala, a posebno lizalo u obliku crvenog horoza koje je baba pravio od vrele šećerne agde za bombone koju je vadio golim rukama nakvašenim u vodi i potom savio u obliku horoza dok je masa bila plastična. Po pravilu dobrog poslovanja, asortiman i cijene proizvoda u poslastičarnici su bile podešene kupovnoj moći stanovništva.

Boza je bila specijalitet poslastičarnice. Bozu su donijeli u Bosnu poslastičari iz Gore. Ljeti se služila rashlađena boza ili boza pomiješana sa limunadom (špricer). Sjećam se ljeti se boza kupovala u flašama. Tokom ljeta autobus bi stao ispred poslastičarnice i šofer bi kupio par flaša boze.

Sladoled se pravio na mašini koja se okretala ručno, a hladila ledom iz ledare. Ledara je bila prostorija u zemlji obložena slamom u kojoj bi se zimi dovukao led sa rijeke Janje. Bile su dvije vrste sladoleda, vanilija i jagoda. U tim godinama, jedan litar sladoleda se pravio dnevno!

Pored poslastičarstva, đedo se bavio i zemljoradnjom. U sjećanju su mi imena od dvije njive, Dugo Polje i Janjik, gdje se uzgajalo povrće (paprike) i žitarice. U Dugom Polju su bile i voćke koje je đedo okalemio. Đedo je u Janji na svojim njivama primjenio sistem “kontinuiranog” vađenja vode iz bunara, za zaljevanje paprika. To iskustvo je doneseno iz njegovog rodnog kraja.

Negdje u periodu između 1955-te i 1960-te godine đedo je kupio plac u centru Janje u Šarampov mahali. Napravio je kuću da bude blizu dućana i vrlo važno blizu džamije, kad ezan zauči da može skinuti kecelju i otići u džamiju. 

Ostao mi je u sjećanju u đedinoj kući zidni sat sa klatnima! U to doba malo ko je imao kućni sat. Sat je bio podešen na “Ala-Turko” – početno vrijeme je Akšam. Kad zauči ezan za Akšam namaz, nena podesi kazaljku na 0 sati (pomakne naprijed za 2-3 minute), i zategne klatno. Dakle sat se podešavao svaki dan. “Ala-Franko”, prema đedinom terminu, je evropsko vrijeme koje je đedo pratio na džepnom satu. Taj detalj sa satom ukazuje da je đedo bio upoznat sa satom i praćenjem vremena prije dolaska u Bosnu, i to na specifičan način, kako se vrijeme pratilo u Turskoj!

U kući je bio radio koji je đedo redovno slušao. Rodica Nizama se sjeća da bi đedo upalio radio čim uđe u kuću. Vjerovatno je očekivao da čuje i vijesti iz Albanije, koja je tada bila pod diktaturom. Tetka Rabija sa porodicom je imala kuću u blizini. Ona se svaki dan navraćala i pomagala neni u kućnim poslovima kako je nena ulazila u godine.

U Šarampovu je uz kuću bio mutvak sa magazom, hladnjak sa grožđem i velika bašča gdje je đedo uzgajao sve vrste povrća za potrebe kuće. U dijelu bašče je bio veliki pčelinjak u kojem je đedo držao desetak košnica pčela. Dok je radio u pčelinjaku, đedo je meni izgledao kao mađioničar. Na kraju ljeta se vadio (vrcao) med; bilo je meda za čitavu familiju. Sjećam se kante od nekih 20 kg meda koju bi nam đedo poklonio svake jeseni. U dućanu se med koristio u izradi medenjake i nugat halve (bijele oblande).

Od djetinjstva sam naučila da dan počinje sa kašikom meda i da je med lijek za opšte zdravlje! Razmišljam: “Đedo, nena, i većina njihove djece su bili dugovječni, sigurno ima nešto u medu?!” Još uvijek dan počinjem sa medom i nastojim da naviku prenesem svojim unučićima. U našoj kući u Troy, Michigan, imamo mali pčelinjak kojeg je moj suprug Vahid napravio kao sjećanje na đedu Idriza.

Đedo Idriz je imao sadržajan zivot, koji je živio sa integritetom. Bila su tri stuba u njegovom životu, vjera, rad i familija. Imao je poštovanje i razumijevanje za ljude i bio dobrodošao za razgovore i savjete.

Đedo Idriz je otišao na hadž kad je imao oko 70 godina, u grupi sa nekoliko hadžija iz Janje. Sjećam se da je bio vrlo sretan što mu se ostvarila životna želja da obavi hadž. Tada su hadžije putovale autobusima i autima u Saudijsku Arabiju. Nakon obavljenog hadža u Meki, hadžije su došle u Medinu, gdje je đedo zaspao u džamiji i razbolio se od upale pluća. U povratku su se hadžije vraćale preko Turske, gdje je đedo imao rodicu s kojom se povremeno dopisovao, koja ga je sačekala, ponjegovala, tako da je mogao doći kući. Po dolasku kući đedo se dugo vremena oporavljao na postelji. Bio je ostao bez glasa. Sjećam se da je držao bokal medene vode kraj uzglavlja i često pio vodu u malim gutljajima. Hvala Bogu, đedo se oporavio i nastavio sa svojim aktivnostima.

Đedo je pratio događaje u zemlji i svijetu. Svakodnevno je kupovao i čitao OSLOBOĐENJE. Mene je učio da “lomim” ruku prije polaska u školu tako što mi je dao da prepisujem riječ OSLOBOĐENJE na papiru s kojim su se zamotavali kolači. Đedo je bio društven, razgovarao je sa mušterijama i pažljivo slušao druge.

Đedo je pisao pisma familiji koja je bila na strani. Rodica Nizama Kadić se sjeća kako bi njezina mama Razija, tada u Zvorniku, skupila djecu da im pročita pismo od đede. Moj brat Muhamed se sjeća đedinih pisama (dopisnica) dok je bio student u Sarajevu. Đedo se dopisivao sa rođakom u Albaniji i rodicom u Turskoj. Sjećam se kako je nekad bio zabrinut da nema odgovora iz Albanije.

Đedo je uvijek imao želju da posjeti Goru i Oreshke, što nije bilo jednostavno, jer je Albanija bila od 1945-te godine pa do pada komunizma 1990-te, praktično zatvorena za posjete. Negdje oko 1975-te godine đedo Idriz i moj suprug Vahid su posjetili Albanski konzulat u Beogradu da zatraže vizu za posjetu Albaniji, gdje su bili odbijeni.

Nena Nura je bila krasna osoba, vrlo vrijedna, održavala je kuću i avliju vrlo uredno, a tri obroka hrane uvijek su bila spremna na vrijeme. Od malog djeteta do odrasle osobe svakog je dočekala i ispratila. Sjećam se da je pravila hljeb “Brkan”, koji se pravio od smješe pšeničnog i kukuruznog brašna, po receptu iz Gore.

Dok smo studirali u Sarajevu, i dolazili kući, moj brat Muhamed i ja smo uvijek išli prvo da posjetimo nenu. Uvijek nas je počastila ručkom i na kraju teglom slatka od dunja ili šljiva. Imam jednu dragu uspomenu od nene, “tendžeru”, bakarna kalajsana šerpa, u kojoj mi je nena znala skuhati zelene kruške!

Nena je volila kafu. Kad sam bila djevojčica, počela sam da meljem kafu na ručni mlin kod nene i uz to sam naučila da pijem kafu i pravim neni društvo. Sjećam se da sam kao djevojčica ponekad išla u čarsiju da kupim namirnice za nenu. Prvo odem kod nene da upitam šta joj treba, zatim kod đede u dućan po pare, obavim kupovinu i odnesem neni.

Nena Nura je pred kraj života često spominjala ljepote svog rodnog kraja i tugovala što nije imala priliku da se oprosti od svoje familije kad se odselila u Janju 1914. godine. Spominjala je svog oca Maksuta i brata, koji su u kraju bili na glasu junaci. U to doba u kraju su harali razbojnici (haramije), koji su pljačkali stoku i kuće (novac, hranu, itd.). Nena Nura je umrla od upale pluća 1974. godine. Đedo je ostao bez svog vjernog životnog saputnika.

Đedo se razbolio u 92-goj godini života i umro nakon kratke bolesti 1984. godine u kući kod kćerke Razije u Vlasenici, koja ga je njegovala pred kraj života. Dženaza je obavljena u Janji. Tako se zaokružio život đede Idriza i nene Nure, život u kome je bilo puno rada i reda. Njihov plemeniti život je zračio humanošću, koja je dotakla sve one koji su bili uz njih. Njih dvoje su se doselili u Bosnu iz Albanije, podigli porodicu i radom izgradili primjeran život u Janji, gdje ih je stanovnišvo prihvatilo i poštovalo. Čula sam od nekih Janjaraca kako kažu: “Kad se spomene đedo Idriz ustane se na noge”. Potomci đede Idriza i nene Nure koji danas žive na različitim stranama svijeta, su ponijeli topla sjećanja na njih, koja su najljepše nasleđe!

Đedo Idriz i nena Nura su ukopani u haremu Panjevi u Janji. Đedin praunuk Vahidin Jusić, poslastičar, iz Janje, je bio na đedinoj dženazi i sjeća se da je Mustafa (moj baba) spustio zamotuljak u kabur prije nego je zakopan. Razmišljam: “Bilo je to nešto posebno važno za đedu. Možda neka uspomena ili kamen iz Gore, koju je toliko volio?”

 

Kompletan tekst možete pročitati: 

Link 1

Link 2