Korab planina sa Dešatom i Krčinom

Mirko Marković, Zagreb

Izvor: Naše planine,
revija Planinarskog Saveza Hrvatske i Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine
Godina VIII, 1956. Broj 1
Str. 19.–29.

Južno od Šar-planine u zapadnoj Makedoniji dižu se uz samu albansku granicu visoke planine, slabo poznate još i neobrađene u naučnom svijetu. Planinarima su one ostale sve do najnovijeg vremena nepoznate i rijetki su danas među nama, koji su zašli u ovo ogromno planinsko područje, da ga vide i upoznaju na licu mjesta. Među tim planinama jedno naročito mjesto zauzima skupina Koraba sa Dešatom i Krčinom, jer su one dio najvišeg i planinarima najinteresantnijeg gorskog masiva zapadne Makedonije.
Ta visoka planinska površ razdvojena je oštro dubokom dolinom Radike i Mavrovske Reke, te tako čini dvije skupine. Istočnu sačinjavaju Bistra, Jama i Stogovo, a zapadnu uz samu albansku granicu Korab, Dešat i Krčin, da bi kasnije iz doline Drima prešao u dugi lanac Jablanice planine, koja se dalje veže na Pindski masiv u Grčkoj. Na sjeveru on se bogato dijeli u visoke lance Šare, dok uz samu granicu stalno se povija jednim visokim grebenom, koji se preko Đalića i Koritnika može slijediti sve do samih Prokletija. Ove planine pripadaju šarsko-pindskom gorskom sustavu i to je njegov najviši dio. On se proteže od Metohije na jug i napušta našu zemlju kod Ohridskog jezera, te nastavlja u Grčkoj sa Smolikom u Pindu.
O Korabu se danas još vrlo malo znade, a pogotovo širi redovi današnjih planinara poznaju ga samo po sjećanju iz školskih klupa kada nam se usjeklo u uši to kratko ime: Korab.
Prije nekih 100 godina unazad nismo znali o Korabu ništa, pa čak ni da postoji. Sredinom prošlog vijeka je podno tih planina proputovao austrijski putnik J. G. Von Hahn. Tada su ovi krajevi bili deo velike turske carevine, a tako je bilo i prije 40 i 50 godina. Pristup u taj dio carevine bio je vrlo težak i nesiguran zbog stalnih trzavica i upada raznih pljačkaških banda. Sigurnosti nije bilo niti na drumovima, a o planinama i njihovim gudurama nitkok nije ni pomišljao.
.
Godine 1922. u sporazumu sa Albanijom vršila je naša vojska točno razgraničenje između dvije zemlje, te se tom zgodom jedna vojna komisija sa pratnjom i konjima ispela na vrh i tu ukopala velik kamen međaš. Čini se da je to bio prvi poznati uspon do vrha Koraba. Iduće godine (1923) boravila je na Korabu geodetska ekspedicija vojnih topografa i tom zgodom je visina Koraba podignuta na 2764 m. Talijani ga danas u svojim kartama označavaju sa 2752 m. Prije toga Korab je smatran posve nepoznatim vrhom Balkana, a neke karte sve do unazad 20 do 30 godina bilježile su mu visinu sa 2050 m, dakle za 714 m manje od stvarne visine. Tako je Korab došao na svoje pravo mjesto, i od daleke „neznatne“ i „beznačajne“ čuke na Balkanu, on je danas drugi vrh u našoj zemlji i daleki pratilac starca Triglava, iza kojega je on svojom visinom prvi, i svega 99 m niži.
Iza izlaska sekcije Debar, Korab postaje i prvo poprište planinara. I hrvatski planinarski veterani zaputili su se prvi u Srbe i Slovence. Od planinara, prvi uspon na vrh Koraba učinio je u ljeto 1927. godine D. Krivokapić, te je tom zgodom obišao malone čitav masiv Koraba od Šar-planine do Radike. Poslije su bili D. Jakšić, B. Gušić, R. Stefanović, J. Rogulja, M. Jovanović, Lj. Barić, S. Vatovac a i drugi, koji nas nisu izvjestili o usponu. Malobrojni ali lijepi i vrijedni opisi i predavanja, pa slike sa Koraba bili su prilog nas planinara sve boljem i dubljem upoznavanju jedne visoke, lijepe, a i danas još nažalost premalo poznate planine. Ali njezine ljepote i bogatstva postat će uskoro poznata – jer Korab je naša planina budućnosti.
...

Nomadskih stočara bilo je na Korabu prije rata vrlo mnogo. Oni nisu imali stalnog naselja, već bi selili po planini zajedno sa ovcama za boljom pašom. To su Cincari, koji spadaju u Arumune, a sami sebe zovu: Karakućani, Crnovunci (po crnoj vuni u koju se oblače), pa Vlasi, Karavlasi (Crni Vlasi – isto po crnovunim ovčijim kožama), Kučovlasi ili pak Karaguni. Karakaćana nisam susreo na Korabu, ali vjerujem da ih se još može naći. Oni se zemljoradnjom uopće ne bave, već sele za stokom i boljom pašom sve do juga pa i dalje u Grčku do Soluna i obala Egejskog mora.

Stanovništvo pod Korabom nije siromašno, kako bi zamišljali na prvi pogled i obzirom na kraj i kuće u kojima žive. Video sam domaćinstva koja su imala stada od par stotina, a i do hiljadu grla ovaca, što je milijunska vrijednost ako se preračuna vrijednost vune, maslaca i sira što ga prodaju, a da blago nije ni taknuto. Tako i siromašniji stočari mogu da imaju novaca dovoljno, pa čak i više od potrebe za njihov skroman život. Moje je mišljenje, da sve to uvjetuje vanredno bogata paša korapskih ispasišta, koja su do danas neiscrpljeno vrelo i dohodak ovih ljudi. Kod nas na Dinaridima nema danas takvih bogatih i velikih pašnjaka, pa ni tog blagostanja i napretka u stočarstvu.

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

QR Code

Pogledi: Devširma je regrutacija, a ne „danak u krvi“

• Izvor: Preporod novine
• 15 Dec 2023
• Piše: MEVLUDIN DIZDAREVIĆ
  

   

  Dileme je otklonio prof. dr. Aladin Husić u knjizi „Devširma u Bosni – o regrutaciji Bosanaca u janjičare“, Univerzitet u Sarajevu – Orijentalni institut, Sarajevo, 2023.

  U proučavanju drugih kultura muslimanski historičari nastojali su primijeniti ono pravilo koje je uspostavio veliki Ebu Rejhan el Biruni (u. 1050.), koji je u jedanaestom vijeku izučavao veliku hindusku kulturu i uspostavio antropologiju kao znanost. Njegov je princip bio da istraživač mora dati drugima da govore o sebi. Nije zadaća istraživača da definira drugoga, nego to pravo pripada njemu samome.

  „Muslimani ne treba da predstavljaju sami sebe“

  Pustiti drugoga da govori o sebi, da predstavlja sebe, postalo je zlatni standard u izučavanju drugih kultura i općenito ideal objektivne nauke. Nasuprot tome, zapadnjačka nauka nije imala pretjeranu želju da dozvoli drugima da pričaju o sebi, nego su to pravo uzeli sami za sebe. Edward Said u sjajnom djelu Kultura i imperijalizam ukazuje na glasoviti roman Robinson Kruso koji zasniva paradigmu odnosa prema drugom i drugačijem u evropskoj etnocentričnoj kulturi. Naime, u tom poznatom romanu Robinzon završava na pustom i dalekom ostrvu i tu gradi vlastiti feud kojim suvereno i po nekom „prirodnom“pravu vlada i upravlja. Ne samo to, već on sebi uzima za pravo da imenuje predmete i osobe, pa domorodačkog poznanika on sam imenuje Petkom, samo zato jer ga je sreo baš na petak. Upravo u ovom romanu Said iščitava paradigmu odnošenja prema drugim kulturama od strane zapadnjačkog evrocentričnog uma, jer sebi daje za pravo da cijelom svijetu govori ko su i šta su. Ovaj obrazac vrlo često je primjenjivan u proučavanju istoka, napose osmanske kulture i historije. Na tom tragu su i riječi Karla Marksa koji je rekao „da muslimani ne treba da se predstavljaju sami. Oni treba da budu predstavljeni“. Dakle, svi drugi narodi, a muslimani posebno, nemaju pravo da o sebi govore, već je obaveza drugih tj. zapadnjaka da ih definiraju, objasne i kažu ko su. I ne samo to. U prvom koraku zapadnjaci će govoriti ko su i šta su drugi, a onda će drugi zbog dominantnog stava prihvatiti takav narativ, jer svoj neće imati. Tu poziciju u glasovitom djelu Orijentalizam Said imenuje „orijentalizacijom orijenta“, tj. kada sami Orijent počne sebe gledati kroz iste one naočale koje im je natakao sami Zapad, što je krajnji cilj i svrha takvog narativa.

  

  Odnos prema naslijeđu Osmanske Države

  Jedan od najboljih i najilustrativnijih primjera „orijentalizacije orijenta“jeste odnos prema naslijeđu Osmanske Države od strane njenih bivših podanika. Ne samo da su neprijatelji i nacionalne države koje su nastajale na razvalinama ove moćne države gledale na Osmansku Državu s podozrenjem i mržnjom koju su pomno njegovali, nego su i sami Osmanovi podanici, među kojima su i Bošnjaci, upali u zamku da o osmanskom kulturnom naslijeđu sude na temelju onoga što su o njemu govorili njihovi vlastiti neprijatelji. Rijedak je slučaj u historiji da je jedan narod svoju historiju i kulturu učio i saznavao od istih onih koji su ih opetovano ubijali. Mi smo narod koji sliku o sebi gradi na temelju tumačenja naših dokazanih neprijatelja. Možda baš zato sebi dozvoljavamo krvavo ponavljanje historije.

  Slika koju su projicirali o Osmanskoj Državi bila je opterećena nacionalnom ideologijom, okliještena genocidnim pretekstom, oktroisana odsustvom ozbiljne naučne kritike i znanja. Naime, proces nastanka nacionalnih država na Balkanu bio je proces dijeljenja od osmanskog naslijeđa. Da bi se kreirao kontekst u kojem je moguće činiti najveće zločine nad jednim narodom, ili mnoštvom naroda s jednom religijom, nužno je demonizirati Osmanove podanike i prikazati ih u najgorim bojama i karakteristikama. Studije o genocidu jasno ukazuju da je upravo ovo prva od deset etapa u kreiranju genocida kao zločina institucija. Da bi se taj cilj ostvario potrebno je okrenuti zajednicu od njihovog naslijeđa i stvoriti sliku o drugima kao bogoubicama, djecoubicama i zločincima najgore vrste koji ne zaslužuju ljudski tretman. Na tom putu moguće je pogaziti sve istine i porušiti naučne argumente, ustvari sve ono što se suprotstavlja zadatoj slici svijeta. Cilj izučavanja historije u novouspostavljenim nacionalnim državicama nije bio traganje za istinom, nego njeno dezavuisanje i iskrivljavanje. Tako se, recimo, moglo desiti da se Devle usmanijje el-alijje ili Uzvišena Osmanska država, što je zvanično ime Osmanske Države može zvati Turska država, a ono to nije. To nije država Turaka, koji jesu bitni i osnovni akteri, ali je to prije svega jedan model kulture zajedništva i sinteze koji je rijetko zabilježen u ljudskoj historiji. „To je period historije u kojem su slatka jela iz Halepa prenesena na prostore Balkana, a arhitektonski oblici s Balkana na istok. Kad je perzijski jezik prenošen u srpski, a grčki u arapski. Ako nekog upitate koliko je sati dok šetate po bulevaru Terazije usred Beograda, odgovorit će vam jedan sat. U Egiptu se nekome učtivo obraćate s efendum što je riječ grčkog porijekla“, kako piše Ilber Ortayli. Preko deset posto elemenata bugarskog jezika je porijekom iz turskog jezika, a sličan je slučaj i s drugim jezicima balkana. Kad zagrebete ispod kože svih balkanskih naroda naći ćete osmanske korijene.

  Dakle, Osmanlije su jedna mješavina a turski nacionalni element u njoj dobija snagu tek u dvadesetom vijeku. Prisustvo drugih naroda u Osmanskoj Državi bilo je toliko da se Osmanska flota morala ukotloviti kada su bili kršćanski praznici, jer je bilo toliko ljudi koji su slavili. Ian Almon bilježi da je je u borbama za Budim bila trećina nemuslimana i da se u osmanskim garnizonima manje govorio turski koliko jezici južnoslavenskih naroda.

  Percepcija osmanskog kulturnog naslijeđa

  Sasvim je prihvaćena teza da se osmansko kulturno naslijeđe naziva stranim, tuđinskim i osvajačkim jer je „civilizacijsko ognjište“na kojem je nastala ova kultura u Istanbulu. Istovremeno se zaboravlja da je srpska kultura sazdana na kulturi Bizanta koja je opet, nastala u Carigradu, dakle Istanbulu. Kao što ni izvorište hrvatske kulture nije u Zagrebu nego u Rimu ili Veneciji, pa su latinski jezici temeljni jezik ove kulture. Ako je osmanska kultura strana i tuđinska onda je to i srpska i hrvatska?

  Za historijsku nauku, dokumenti jesu primarni izvor za njeno izučavanje. Preko dokumenata mi otvaramo dijalog s minulim događajima i bivšim ljudima. Ali i ovdje prepoznajemo orijentalistički narativ koji iščitavamo u tezi da osmanskim izvorima ne treba vjerovati, da su oni pristrasni i samim tim netačni, a da za izvore treba uzeti neke posredne, narativne ili druge izvore. Ovo je presedan koji ni u jednoj drugoj nauci ne može proći, izuzev kada je u pitanju izučavanje istoka i posebno Osmanske Države. Nasuprot tome, Osmanska Država je kao veliko carstvo koje je naslijedilo tradiciju Bizanta pomno bilježilo događaje i procese i baš na toj preciznosti uspjelo opstati stoljećima.

  No, da bi se kreirala lažna slika o tom velikom carstvu napustilo se istraživanje izvorne građe, ili je ono svedeno na minimum i pristupilo izučavanju drugih izvora, kako bi se kreirala željena slika o jednom vremenu. Vrlo često nalazi iz historijskih dokumenata nisu odgovarali projiciranoj ideološkoj slici i najzgodnije ih je bilo zanemariti. Malo je pitanja koje je toliko upotrebljavano, ili preciznije zloupotebljavano, u kreiranju slike o „zlim Turcima“, kao što je pitanje Devširme ili kako se govorilo „danka u krvi“. Teško je naći pitanje o kojem se toliko malo znalo, a da je toliko zloupotrebljavano u svrhu epskih, ideoloških narativa kao što je ovo. Živo se sjećam slike koju nam je nastavnik historije u OŠ „Luka Jeličić“u Stranjanima slikao o odvođenju male dječice u sepetima za Stambol, i kako su majke sakatile djecu i skrivale ih od zlih Turaka. Sjećam se dobro kako sam se pitao jesam li ja taj zli Turčin i stidljivo sam uvlačio glavu u dječija ramena. Nastavnik se zvao Čedo, a na zidovima su bile velike slike nekih dalekih ljudi s gustim brkovima. Jedan se zvao Vuk Karadžić, a drugi Petar Petrović Njegoš. Upravo na tim narativima desili su se zločini nad našim narodom. I to je činjenica koju ne smijemo zanemariti. Mi možemo ne znati ko su Dahije, kad se i zašto desio Prvi srpski ustanak, ali genocid u Srebrenici obrazlagan je i tim događajima. Zato je upravu Ilber Ortajli da se „historija može ignorirati, ali se od nje ne može pobjeći“. Dakle, na jednoj strani imamo malo autora koji su se ozbiljno i odgovorno bavili ovim fenomenom i jednodobno nevjerovatno široku zloupotrebu pitanja devširme u popularnom diskursu susjednih nacionalnih kulturnih tradicija. Dovoljno je napomenuti da se samo ime ove pojave devširma, što nije ništa drugo nego „odabir i regrutiranje mladića u vrijeme osmanske vladavine te njihovo pripremanje za vojne i civiline službe“u nacionalnim historiografijama jugoistočne Evrope dominantno imenuje kao „danak u krvi“, ili „krvarina“, što nikako ne odgovara ovom značenju. Upravo tu kolosalnu diskrepancu uočio je prof. Aladin Husić i iskazao ambiciju da na temelju relevantne historijske građe istraži ovo pitanje i predstavi javnosti kako bi ga oslobodio mitskih narativa i misinterpretacija. Upravo to i jeste temeljna misija i zadaća historičara.

  Svako simplificiranje ide nauštrb istine

  Knjiga prof. Aladina Husića Devširma u Bosni – o regrutaciji Bosanaca u janjičare iznimno je vrijedan i neprocjenjiv izvor za razumijevanje ovog fenomena na temelju izvorne dokumentarne građe. On ovom fenomenu ne prilazi incidentno tj. na osnovu izolovanih slučajeva, nego procesno na temelju zakona i ustaljene prakse koja je stoljećima egzistirala na ovom području. Temeljna postavka mnogih kvaziinterpretacija ovog razdoblja i jeste u tome da se stoljeća historije osmanske uprave i mnogoliki geografski i kulturni prostori objedine i sažmu u jednoj tezi ili ideji. Dobronamjeran istraživač zna da svako simplificiranje ide nauštrb istine same, stoga ga nastoji izbjeći. Prof. Aladin smatra da je „sud o devširmi potrebno donositi na osnovu onoga što je preovlađujući princip, a ne na osnovu izolovanih slučajeva njegovog kršenja kako je dominantan pristup ovoj temi u užoj i široj regiji“(str. 7).

  U ovom djelu autor nas upoznaje s ključnim dilemema u vezi s devširmom tj. sami proces odabira mladića, da li se išlo prisilno ili dobrovoljno, broj mladića koji su uključeni u mobilizaciju, njihova starost, proces školovanja i dolaska do ključnih pozicija u hijerarhiji osmanske vlasti. Na temelju ozbiljnog istraživačkog napora i do kraja usredsređen na sami predmet, autor dokazuje da je devširma rađena pod strogim nadzorom nadležnih organa, da je bila uglavnom dobrovoljna, jer su društvene privilegije regrutiranima bile znatne, da su novačeni punoljenti mladići, a ne djeca itd. Za sve teze autor iznosi dokumente i njihove analize koje permanentno kontrastira s narativnim i drugim izvorima. Ovim dragocjenim djelom prof. Aladina Husića pitanje devširme neće biti skinuto s dnevnog reda, jer „džaba ti je gluhu šaptati i čoravu namigivati“. Još će ono biti zloupotrebljavano i korišteno za formiranje popularne imaginacije određenih nacionalnih zajednica. Međutim, ova studija će svakom tragaocu za znanjem i istinom biti platforma za razumijevanje ne samo ovog fenomena, nego i za kreiranje jasnije slike o moćnoj Osmanskoj Državi koje je imalo i svoje slabosti, ali i svoje visoke domete.

   

  Kompletan tekst možete pročitati: OVDE
  

Ahmet Kurt - Goranske porodice u Mostaru

Autor: Ahmet Kurt
Izvod iz knjige: Mahala Carina u Mostaru - Historija i razvoj grada 

Još davne 1477. godine zabilježeno je da su tri od ukupno trideset i jednog posadnika mostarske tvrđave bili sa prostora današnje Albanije i Kosova - Šimerd, Jusuf i Arnaut Karadža. Kroz pet narednih stoljeća u Mostaru je uvijek bilo ljudi sa ovih prostora, a priliv se povećava poslije Balkanskih ratova dolaskom izbjeglica, entičkih Albanaca, Goranaca i Turaka sa prostora kojeg je Osmansko carstvo tada izgubilo. Poslije nestanka Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS/Jugoslavije neki su se, vratili u Albaniju, ne želeći ponovo živjeti u drušvenom uređenju iz kojeg su oni izbjegli.

U Mostaru je živjelo dvanaestak goranskih porodica, polovina od njih u mahali Carina. Većina je držala poslastičarnice i vrijedno, radili po cijeli dan. Djecu su vaspitavali da žive skromno i da se uzdaju samo u svoj rad. Nikoga nisu opterećivali pričom o svojoj hudoj sudbi zbog koje su morali napustiti svoja ognjišta. Posebno su njegovali dobre komšijske odnose, uvijek spremni priteći u pomoć. Na ovoj slici iz 1958. godine vidimo u bašti njihove kuće na Carini Nezira Hazirovića, sina Hazera Bahtijara i suprugu Imku, također Goranku, rođenu Kahrimanović (Kahrimani), kćerku Kahrimana Eminovića. Imka i Nezir dobijaju dva sina i dvije kćerke. Još kao dječacima, po nepisanom adetu, sinovima su opasane kecelje u slastičarnici kako bi se učili da preuzmu očev posao, ali jedan od, Mehmed-Mešak, demonstrativno baca kecelju jer u njegovom mladalačkom zanosu biti slastičar nije bilo neko zanimanje za momka koji želi promijeniti svijet, te odlazi na automehaničarski zanat. U prvim godinama Drugog svjetskog rata, kao 16-godišnjak pridružuje se partizanima. Slastičarnicu preuzima mlađi brat Bahtijar-Bato, a kasnije Batini sinovi. Bato i Mešak žene se sa djevojkama iz starih mostarskih porodica, Sefić i Hadžiosmanović.

Privatna arhiva: Nezir Hazirović, sin Hazera Bahtijara i supruga Imka, također rođena Kahrimanović (Kahrimani)

Imkina braća, Emin, Bajram i Ramiz, stanovali su u Srednjoj ulici na Carini. Bajram kasnije postaje najpoznatiji mostarski poslastičar. Emin, u Drugom svjetskom ratu poznati dobrotvor koji je pomagao izbjeglu djecu, male mahadžire, ispred četničkih pokolja, nije imao djece, pa uzdiže Mustafu, sina svog brata Ramiza. Osim Mustafe Ramiz je imao djecu Muhameda-Hamu, Nijaza i Jasminku. Mustafa Kahrimanović, poznatiji kao Mujo kasnije se, na osnovu svog tabijasuzluka, profiliše kao jedna od gradskih legendi, kako to Mostarci vole zvati. Malo je poznato da je Mujo, kada bi umro neki Mostarac uvijek zaključavao slastičarnicu i obavezno odlazio na dženazu ili sahranu.

Od potomaka ovih dvanaestak mostarskih goranskih familija do današnjih dana je nastalo preko sto porodica, od kojih su mnogi u ratu 1992-95. kao druga ili treća generacija, opet postali izbjeglice i morali bježati iz svog grada.

Izvod iz knjige možete pročitati: OVDE

Spisak stanovnika koji su radili u Bosni po popisu iz 1918. godine
možete pogledati: OVDE

Slavensko muslimanske skupine na Balkanu

Izvor:

Muhamed Hadžijahić, Mahmud Traljić i Nijaz Šukrić

ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI
Sarajevo 1977.godine

Str. 29. – 34.

Muslimanska naselja istočnog Balkana nastala su dijelom kolonizacijom Turaka i turkmenskih plemena, a djelomično primanjem islama od strane domaćeg slavenskog (bugarskog, srpskog, makedonskog) kao i albanskog stanovništva . Na zapadnom dijelu Balkana, u Bosni i Hercegovini sa bivšim Novopazarskim sandžakom kao i dalje u hrvatskim i mađarskim krajevima, osvojenim uglavnom poslije bitke na Mohaču 1526. godine, nije uslijedila kolonizacija muslimanskog stanovništva turskog etnič­kog porijekla. U Bosni je domaće stanovništvo primilo islam. Bilo je i doseljavanja pripadnika pojedinih islamskih naroda, ali nisu bila masovna.

U hrvatske krajeve: Dalmaciju, Liku , Slavoniju kao i dalje u Podunavlje vršila se, istina, kolonizacija, ali muslimana iz Bosne. Na taj način u zapadnom dijelu Balkana
muslimansko stanovništvo bilo je endogenog porijekla. Nije poznato da se u Bosni i hrvatskim krajevima ikada u masi govorilo turskim jezikom, za razliku od ostalog Balkana, gdje je dvojezičnost, naročito u čaršijama, bila redovita pojava. Fenomen da je masovno primanje islama u Bosni bio glavni faktor da nije došlo do turske kolonizacije, posebno je uočio
poznati turskih istoričar Omer Lutfi Barkan, autor važnih studija o osmanskom sistemu kolonizacije (tzv. sürgün). Prof. Barkan svoje zaključke temelji u prvom redu na velikom broju još neobjavljenih katastarskih deftera, koji daju mogućnost da se prati kretanje stanovništva u pojedinim krajevima Carstva iz perioda u period. S ovog aspekta Barkan je razmotrio i stare turske kronike, kao i druge izvore. Na osnovu obilne historijske građe ovaj turski naučenjak skreće pažnju na valove imigracija, prvo u Anadoliju, a onda na Balkan, gdje je od naročite važnosti bilo naseljavanje turkmenskih plemena. Barkan smatra da se historija konstituiranja Osmanskog Carstva dijelom sastoji u migracijama ogromnih masa i njihovoj aktivnosti da u novim krajevima zasnuju domove. Jedno su pri tome spontane migracije, uslijedile inicijativom samih migranata, a drugo su one koje imaju izvor u intervenciji države koja je po jednom određenom sistemu, među ostalim, vršila prisilnu deportaciju (sürgün ) u krajevima u kojima je to smatrala za potrebno iz političkih, vojnih odnosno ekonomskih razloga.

Rezimirajući svoja istraživanja u pogledu Balkana, prof. Barkan doslovce navodi: “Bez obzira na razloge i forme kako su izvršavane, ove migracije, bilo da se radi o prisilnim ili dobrovoljnim, događale su se odmah iza osvajanja; stoji to da su se velike mase stanovništva iz turske Anadolije preselile u Rumeliju. Ovi su imigranti činil i značajnu većinu u velikom dijelu gradova i sela smještenih u istočnom dijelu Balkana, pa su tako stvorili od Rumelije po vanjskom izgledu i po načinu života jednu uistinu tursko-muslimansku zemlju. Turciziranje i islamiziranje Rumelije pod osmanskom vlašću nije dakle bilo, kao što se misli i često tvrdi, primjer prelaska na islam balkanskih naroda i promjene njihova imena. Turcizirani i islamizirani krajevi Balkana pod osmanskom vlašću su nastanjeni i kolonizirani jakim kontingentom turskog stanovništva, koje je došlo iz Anadolije. To su bile kolonizirane teritorije, zadobivene izloženim metodama, koje su zadržale turski i muslimanski karakter sve do vremena odcjepljenja tih krajeva od Osmanskog carstva. Što se održala ovakva geografska raspodjela Turaka, usprkos tolikim metežima li političkim poremećajima, koje je pokrenula historija ovih evropskih krajeva u posljednja dva stoljeća do naših dana, to je zato što je bila vrlo solidna demografska podloga. Balkansko pak stanovništvo, koje se je obratilo ( turciziralo pod utjecajem vladajuće religije i jezika bilo je stanovništvo nastanjeno u mjestima bliže krajevima, gdje je bio turski i muslimanskli elemenat koncentrisan i gdje je uhvatio korijen. Iznimku čini Bosna, koja se nalazila u specifičnim uvjetima. Barkanova ispitivanja su pokazala da Bosanski pašaluk nije bio obuhvaćen masovnim naseljavanjima Turaka. Bosna je ostala po strani u naseljavanjima turkmenskih plemena i drugih orijentalnih etničkih skupina, koja su toliko karakteristična prvo za Anadoliju, a onda za istočni Balkan.

Od slavensko - islamskih skupina u južnoslavenskim zemljama tzv. Pomaci i tzv. Torbeši sa Goranima oduvijek su bili teritorijalno odvojeni od Bosne. Međutim popis stanovništva od 1971. pokazao je, po tome što su se tzv. Torbeši djelomično izjasnil i kao Muslimani u nacionalnom smislu da su emocionalno bliski bosanskim Muslimanima, jedno zbog iste vjere, a i zbog bliskosti jezika. Zanimljivo je da su tzv, Torbeši u kohabitaciji s muslimanskim Albancima uvijek znali očuvati svoju etničku posebnost. Nasuprot tome, nalazeći se u bosansko – muslimanskoj sredini, dosta su podložni asimilaciji s bosanskim Muslimanima. Dosljedno prethodnim izlaganjima kao slavensko-islamske skupine dolaze u obzir:
a) tzv. Pomaci
b) tzv. Torbeši i
e) bosanski Muslimani ("Muslimani, »Muslimani srpsko-hrvatskog jezika) sa svojim ograncima Muslimani Novopazarskog sandžaka i crnogorski Muslimani.

Torbeši - koji se također sami nikada ne nazivaju tim imenom – čine posebnu slavensko muslimansku skupinu, a nastanjeni su obično uz albanska naselja.   

Torbeši na Gori, Rekalije u dolini Radike, u Rahovecu (Orahovac Podrimski) čine prelaz Makedoncima, dok su Torbeši u Tikvešu najčišći Makedonci, a njihov govor makedonski. Tikveška grupa je njihova najmnogobrojnija grupa; čine je Kavadarci i oni u Negotinu na Vardaru. Izraziti Makedonci su i Torbeši oko Kičeva i Južnog Broda. Muslimani u Rahovecu i oni u Jablanič­koj župi (zvanoj obično Sredska župa) po govoru su mnogo bliži srpskom jeziku nego pravoslavni oko Rahovca i sami Prizrenci pravoslavne vjere. Torbeša ima i u okolini Gostivara, Tetova i Resna; njihova su i neka ohridska i debarska sela, a ima ih i u granicama Albanije (Peshkopi, Kukës). Torbeši u Tikvešu imaju visok rast, široka pleća, plave kose i oči te duguljasto lice i duguljastu lubanju (dolihocefali).

Gorani (sa Višegrađanima) nastanjavaju općinu Dragaš (uz Prizren) (koja je činila stare dvije župe, Opolje sa albanskim življem i Goru sa slavensko-muslimanskim življem). Karakteristika je goranskih naselja da su kompaktna muslimanska. Glavno im je zanimanje stočarstvo. Poznati su kao slastičari (često se pogrešno poistovjećuju sa Albancima), a u Skoplju i dr. kao sarafi.
Islamizacija tzv. Torbeša kao da se ima datirati u kasnije vrijeme.

Na području Šar-planine to se prema Bajraktareviću moglo dogoditi za vlade Selima I (1512-1520)  a u oblasti oko Debra krajem XVII stoljeća, a tek početkom XIX stoljeća u Gori. Pouzdanije je, međutim, ono što pripovijeda apostolski vizitator Petar Masarechi godine 1624. On navodi da su četiri godine ranije mnoga sela oko Prizrena prešla na islam i da je sjeverno od rijeke Drim prešlo na islam u 200 sela više od 3.000 duša. Nije ipak jasno da li se ovo saopćenje odnosi samo na Torbeše ili ujedno i na Albance.

Kompletan rad možete pročitati i preuzeti: OVDE