Goranske narodne pesme 1969

 

U periodu od 1967. do kraja 1970. godine Goru su obilazili i sakupljali narodno stvaralaštvo saradnici Istituta za folklor iz Skoplja. Na čelu istraživačkog tima bio je Blaže Ristovski. 

Prikupili su građu od oko hiljadu pjesama (zabilježili su ih na traci), mada su u časopisu Makedonski Folklor (br. 3-4) za 1969. godinu publikovali samo 133 goranskih narodnih pjesama. 

Pomenuti Ristovski je napisao opšežan predgovor u kojem daje kratku historiju Gore sa posebnim osvrtom na jezik i narodno stvaralaštvo. 

 

Originalan rad možete pročitati i preuzeti na: Link 1

 

Porodica Krčo - Pelivan Zli Potok, Gora

Piše: Admir Idrizi 

Danas se obilježava 175. godišnjica radnje Pelivan u Beogradu, pa bih želio iznijeti nekoliko zanimljivih informacija o porodici osnivača ove poznate radnje.

Na samom početku da razjasnimo, pojavljuju se tri različite godine vezane za osnivanje radnje. Jedni tvrde da je to bila 1831. godina, što djeluje malo vjerovatno jer je osnivač radnje Mustafa rođen 1832. godine. Ipak, moguće je da je njegov otac tada otišao na gurbet u Beograd, pa se upravo od tog perioda računa početak rada radnje. Današnji vlasnici Pelivana obilježavaju 24. maj 1851. godine kao dan kada je radnja dobila ime koje i danas nosi — Pelivan. Treća godina koja se spominje kao početak rada jeste 1843. godina. U jednom novinskom oglasu iz 1933. godine navodi se da radnja posluje već 90 godina.

Koja god da je tačna godina osnivanja, prošla su gotovo dva vijeka, a priča o Pelivanu i dalje traje i prepričava se. U Gori i rodnom selu Zli Potoku porodica Krčo bila je veoma poštovana, ali pošto su odrastali u drugačijoj sredini te se razlikovali načinom života i oblačenja (idalje alafranga), nastala je izreka: „Krčevci reziljovci“.

Do danas niko nije mogao pouzdano objasniti razliku između porodica Krčo i Krčevci. Detaljnim proučavanjem porodičnog rodoslova dolazi se do zaključka da je riječ o jednoj porodici koja se vremenom razdvojila.

Prema pojedinim podacima, porodica vodi porijeklo iz Edrena. Preko Kičeva (Krčova) doselili su se u Zli Potok. I sam Malić je u svojim izjavama navodio da je Goranin, ali i Turčin.

Moguće je da je neko od članova porodice nenamjerno izostavljen u tekstu, te da postoje greške u godinama rođenja i smrti, jer je evidentno da se u arhivskim dokumentima za pojedine članove porodice pojavljuju različiti podaci.

Najstariji poznati član porodice Krčo bio je Alija, rođen sredinom 18. vijeka u Zli Potoku. Imao je dva sina: prvog sina, čije ime nije poznato, i Kadriju, rođenog oko 1788. godine.

Od prvog sina nastala je linija porodice Krčevci (Selmanovci). Imao je dva sina: Ajdina (rođenog oko 1798. godine) i Aliju (rođenog oko 1803. godine). Ajdinova djeca bila su: Zejnel (rođen oko 1823), Emin (1826) i Ismail (1832). Zejnelov sin bio je Ismail (1851), a njegov sin Selman (1896). Selmanova supruga zvala se Zihra, a njihova djeca bila su Zejbek, Rasim i Adem.

Kadrijina djeca bila su Alija (rođen oko 1827) i Mustafa (rođen oko 1832). Od ove linije nastala je porodica Krčo-Pelivan/ović. Danas je rasprostranjena priča da je Mustafa bio pelivan, odnosno rvač, te da je osvojenim novcem otvorio radnju u Beogradu.

Mustafina djeca bila su Mehmed, Alija i Jusuf.

Mehmed (rođen oko 1854. godine) bio je oženjen Razijom iz Zli Potoka. Njihova djeca bila su Rajma, Safija, Emina i Malić (Malik).

Rajma je bila udata za Ramadana Redžeplara. Njihov sin Sehadin bio je oženjen Binazijom iz Kruševa. Njihova djeca bila su Ramadan, Husen, Nuhija, Ramiza, Kadrija, Arza i Zurka.

Safija je bila baka po majčinoj liniji Muslije Jamini.

Za Eminu nema mnogo podataka, dok će o Maliću biti više riječi u nastavku.

Alija (rođen oko 1857. godine) bio je oženjen Ajšom, kćerkom Abaz-čaje iz Kruševa. Njihova djeca bila su: Milaim (supruga Emina, djeca Ejub, Refik i drugi), Rizo (supruga Hadžira, djeca Ramadan, Nusret i Ćibrija), Azir (iz prvog braka sa Đurišom imao je djecu Kambera, Muberu i Seiju, a iz drugog braka sa Bosankom kćerku Aidu), Fatima (udata u Tetovu) i Sidika, koja je otišla u Tursku.

Seijina djeca današnji su vlasnici radnje Pelivan.

Hadžira, Rizova supruga i Đuriša, Azirova supruga bile su rođene sestre iz porodice Koklje.

Jusuf (rođen oko 1860. godine) bio je oženjen Eminom iz Zli Potoka. Nisu imali djece.

 
Najpoznatiji Pelivan 

Malik-Malje Pelivan (u službenim dokumentima je zaveden kao Malik, a u javnoj štampi se javlja kao Malić) rođen je oko 1892. godine u selu Zli Potok, a umro je u Istanbulu 1971. godine. Ukopan je na mezarju Sultan Ejjub. Malić je bio jedan od najbogatijih muslimana u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Unaprijedio je staru poslastičarsku radnju i od nje napravio modernu fabriku — Orijentalnu poslastičarnicu.

U periodu od 1930. do 1941. godine imao je tri moderne poslastičarnice, na adresama Terazije 10, kod Kneževog spomenika 4 i Kralja Petra 63, sa više od 60 zaposlenih radnika. Bio je i narodni poslanik, član upravnih odbora nekoliko banaka, član uprave sportskog kluba „Jug“, kraljevski dvorski liferant, dobrotvor i član masonske lože.

Imao je dvije supruge.

Prva supruga bila mu je Hava (Maljejca-Dada) iz Zli Potoka. Njihova djeca bila su: Vezira (Beograd 1925 — Istanbul 2019), Ajša Hazak (Beograd 1927 — New York 2017) i Mustafa (Beograd 1928 — New York). Hava je umrla u Herceg Novom, gdje je i ukopana.

Malić se drugi put oženio 1937. godine Magbulom (Bulom) Filipović (1912–1997), kćerkom Mahmud-bega Filipovića. Nisu imali djece. Magbula je bila doktorica ginekologije i smatra se prvom Bošnjakinjom ginekologinjom. Godine 1939. imala je ordinaciju u Beogradu. U Americi se specijalizovala za anesteziologiju. Radila je u Milanu, Kairu, Aleksandriji i Istanbulu. U Istanbulu je radila u Američkoj bolnici, a kasnije je otišla u Ameriku, gdje je radila u Beth Israel Hospital i predavala na Columbia Premed School u New Yorku.

Tokom bombardovanja Beograda, u septembru 1941. godine uništena je radnja kod Kneževog spomenika broj 4, pri čemu je poginulo šest radnika. Malik je kratko vrijeme bio mobilisan u vojsci i boravio u Sarajevu.

U aprilu 1943. godine dobio je albanske pasoše preko Albanskog konzulata u Beogradu, koje je skupo platio, te je s porodicom otišao u Italiju. U Beogradu su ostali njegov otac Mehmed, supruga Hava i kćerka Vezira. Tokom boravka u Italiji živjeli su u nekoliko gradova: Bressanoneu, Cortini d'Ampezzo, Veneciji, Sondolu i do kraja rata u Milanu.

Nakon rata kompletna imovina mu je konfiskovana od strane novih vlasti, a povratak u Jugoslaviju bio mu je zabranjen. U februaru 1947. godine Malić je sa svojom drugom suprugom Magbulom otišao u Egipat, a potom u Istanbul, jer nijedna tadašnja država nije željela izdati vizu u njegov albanski pasoš. Turski konzulat u Milanu izdao mu je posebnu putnu ispravu sa turskom vizom.

U Istanbulu su živjeli u četvrti Beyoğlu.

Njegova djeca Mustafa i Ajša ostali su u Milanu zbog školovanja. Nakon određenog vremena Mustafa je otišao u Ameriku, a kasnije su mu se pridružile Ajša i Bula.

Malićova kćerka Vezira bila je profesorica romanistike. Bila je udata za Zuko Džumhur. Imali su kćerku Dunizadu, udatu Milatović, koja živi u Beogradu.

Nakon završetka rata, pošto je Malić po uvjerenju bio monarhista i poslovno sarađivao s kraljevskim dvorom kao dvorski liferant, proglašen je neprijateljem države. Porodična imovina — vile, kuće i radnje — nacionalizovana je i konfiskovana.

Jednu radnju vodio je Sehadin, Malićov sestrić, poznatu kao „Stari Pelivan“, sve do 1997. godine. Drugu radnju, na novoj lokaciji u Bulevaru kralja Aleksandra broj 20, otvorio je Azir, koji je prije Drugog svjetskog rata radio kod Malića. Alija, Azirov otac, i Mehmed, Malićov otac, bili su braća.

Nakon Azirove smrti radnju je preuzela njegova kćerka Seija sa suprugom, a danas su vlasnici njena djeca.

Nakon 2013. godine mali dio oduzete Malićove imovine restituisan je porodici, dok je veći dio ostao nevraćen. Zbog imovinskih sporova šira porodica nije u dobrim odnosima i uglavnom izbjegava govoriti o ovoj temi.

 Kompletan tekst sa prilozima možete pogledati na slijedećim likovima: 

Link 1   Link 2

 

 

Život i smrt Fuada Karea (prema istinitom događaju)

 

Fuad Selman Kare (1935-1976)

 

Dr. Sadik IDRIZI

1.

Bošnjaci su narod razasut i raštrkan po svim dijelovima Balkana.

U albanskom „etničkom prostoru“ nalaze se bošnjačke enklave koje su preživjele stoljeća i opstale do naših dana. Usred albanskih gudura još se čuje arhaični govor bosanski; u najzabitijim mjestima i kasabama mogu se sresti ljudi sa prezimenom Boshnjaku. Među Pomacima u Bugarskoj – na Pirinu i Rodopima – skoro u svakom selu postoje porodice Bošnjakovi. I još dalje, sve do Trakije, Anadolije i Sirije.

Mnogi su pobjegli iz Bosne, ali ona nije pobjegla od njih, zadržali je u svojoj duši i srcu, zadržali su običaje i tradiciju, tužne pjesme o zemlji svojih predaka. Mnogi su kroz minule vijekove krenuli za Tursku, ali su se zaustavili na putu i osnovali neki svoj Makondo. „I sa tobom živim u svakoj kapi moje krvi“ napisao je Fatmir Bači, pjesnik rođen među Bošnjacima u Albaniji, koji su prije više od 150 godina krenuli iz okoline Mostara i nastanili se blizu Drača.

Na drugoj strani, po mnogim mjestima Bosne i Sandžaka još u drugoj polovini 19. vijeka stvorene su kolonije doseljenika iz Gore, posebno iz Borja, koje je nakon Prvog svjetskog rata pripalo Albaniji. Prema jednom popisu iz 1918. godine, koji je izvršila Austro-Ugarska uprava, u Bosni i Sandžaku radilo je više od 180 punoljetnih Borjana, mahom kao slastičari i buregdžije. Većina njih ostali su tamo, dok njihovi potomci samo iz priča znaju da su im očevi i djedovi rođeni negdje na jugu, na planinama između Albanije i Makedonije.

 

2.

Fuad Kare je rođen 1935. godine u Borju na obroncima Šar-planine. Njegov djed Selim je kao pečalbar otišao u Bosnu krajem 19. vijeka. I Fuadov babo Selman, zajedno sa dva najstarija sina, radio je tamo. Jednom godišnje, obično s proljeća, dolazili su u Borje i Goru da obiđu svoje porodice. Ostajali bi dvije-tri nedjelje i ponovo se vraćali nazad. Fuad je bio najmlađi od petero braće. Behlul i Rasim su živjeli u Borju, dok su Ahmed i Hamza, zajedno sa babom Selmanom, radili u Banjoj Luci.  

U vrijeme Rezolucije Informbiroa 1948. godine granica prema Albaniji je hermetički zatvorena. Jedan dio porodice ostao je u Bosni, drugi prošao sve strahote totalitarnog i bezbožničkog režima Envera Hodže. Više od četrdeset godina živjeli su sa „bunarom u duši“, bez ijedne vijesti o svojima. Najmlađi brat Fuad završio je u logoru Ballsh u blizini Fiera, dok je najstariji Ahmed, nešto kasnije, okončao život u logoru Manjača kod Banja Luke. I jedan i drugi stradali su samo zato što su bili muslimani.  

Fuad je radio u kovačnici; bio je vrijedan i dobar majstor poznat u cijeloj okolini. Izrađivao je poljoprivredne i druge alatke: kose, srpove, krampove, sjekire, noževe i drugo. Čak je, kao vrstan zanatlija, sam napravio i pušku. Kasnije mu je kovačnicu oduzela kooperativa, ali je nastavio da radi u njoj za potrebe zadruge. Pošto nije bio oženjen, živio je u istoj kući sa dva starija brata. Imao je djevojku i zakazanu svadbu za kraj ljeta.

Odrastao je u vjerničkoj porodici. Kovačnica mu se nalazila preko puta džamije pa je često prekidao posao i odlazio na namaz. U kući su, pored drugih knjiga, na istaknutom mjestu držali prijevod Kur'ana Časnog hfz. Muhameda Pandže i Džemaludina Čauševića iz 1937. godine. Knjigu je uoči Drugog svjetskog rata babo Selman donio iz Bosne.

 

3.

Početkom 1967. godine u Albaniji je dekretom zabranjena vjera i obredi koji je prate - molitva, vjerski način sahrane, proslava vjerskih praznika, sunećenje djece i drugo. Džamije su pretvorene u zadružne domove ili magacine za čuvanje žita. Bio je to „vulgarni ateizam“ nezabilježen u svijetu. Stvoren je svijet špijuna, doušnika i potkazivača.

Mnogi su osuđeni na višegodišnje kazne zatvora i progonstvo samo zato što su za vjerski praznik obukli svečano odijelo ili što su osunetili svoju djecu. Morali su spaliti ili dobro sakriti sve knjige sa vjerskom sadržinom.

Neki su knjige zakopali u zemlju, drugi ih pohranili u sehare sa duplim dnom. Tamo su ostale više od dvadeset godina da svjedoče o jednom vremenu i neuspjelom eksperimentu sa ljudima.

 

4.  

Fuad Kare je 24. aprila 1969. godine osuđen na 10 godina zatvora za „izdaju u vidu pripreme za bjekstvo u inostranstvo“, i još na 3 godine zatvora za „neprijavljivanje krivičnog djela protiv države“. Upućen je na izdržavanje kazne u zloglasni logor Ballsh, nedaleko od Fiera.

Međutim, jedina njegova krivnja bila je što je prvog dana Kurban-bajrama obukao svečano odijelo i prošetao seoskom čaršijom, sve do mjesta na kojem se nekad nalazila džamija, zapaljena nekoliko mjeseci ranije. Od toga dana zovu je spaljena džamija. Njeno prvo ime izgorjelo je u plamenu i ostalo u ruševinama.   

Toga dana su svi radno sposobni muškarci odvedeni na prinudni rad daleko van sela. Fuad se nije povinovao pozivu i naredbi od 27. februara 1967. godine kojom se zabranjuje obilježavanje vjerskih praznika. Obukao je najljepše odijelo koje je imao i krenuo ka centru sela.

Na putu prema spaljenoj džamiji sreo ga je sekretar partijskog Odbora i upozorio:

„Druže, zar ti ne poštuješ naredbe Partije?“

Fuad mu je ponosno odgovorio:

„Rođen sam kao musliman i takav hoću da umrem.“

„Nemoj da sutra zažališ zbog ovoga!“, zaprijetio je sekretar Odbora.

Nekoliko dana nakon ovog događaja, vojnici su Fuada odveli do granice i, pod izgovorom da je pokušao pobjeći u Jugoslaviju, vezanog sproveli u selo. Sa puškom koju je sam izradio, obješenom oko vrata, doveli su ga na trg ispred spaljene džamije. Prije toga pozvali su seljane da vide izdajnika naroda i tražili da ga svi redom pljuju u lice. Niko to nije uradio jer su dobro znali o kakvom se čovjeku radi i da je u pitanju obična podvala.

 

5.

U logoru Ballsh bili su osuđenici iz nekoliko drugih zatvora za prevaspitanje koji su ostali punih 11 godina. U logoru je do 1975. godine bilo smješteno oko 900 političkih zatvorenika, dok ih je 1976. ostalo samo 550.

U Ballshu se nije radilo. Davali su im na dan po 600 grama hljeba i jelo koje je bilo kao voda. Na desetine njih su umrli od gladi. Jedan od zatvorenika je stalno govorio: „Ne tražim ništa više od Boga, samo da izađem odavde i napunim stomak lucerkom.“

Tokom nekoliko godina na ovom odjelu umrlo je od raznih bolesti 118 političkih zatvorenika.

Nekoliko godina nakon pada komunističkog režima, rođaci su pronašli masovnu grobnicu s posmrtnim ostacima 80 ljudi u blizini zatvora Ballsh. Posmrtni ostaci pripadaju bivšim političkim zatvorenicima ovog zatvora čija su tijela nakon smrti pokopana u masovnu grobnicu u blizini sela Metoh, oko petsto metara od javnog groblja.

U godinama komunizma tijela političkih zatvorenika nisu davana članovima porodica već su pokopana u masovne jame.

Njihovo identificiranje ovoga puta bilo je lakše jer su na njihovim tijelima pronađene staklene boce u koje su umetnuti osobni podaci žrtava.

 

6.

Fuad je umro u zatvoru Ballsh 19. jula 1976. godine ne dočekavši slobodu. Ukopan je u masovnu grobnicu u jednom selu nadomak logora.

Nakon identifikacije tijela, Behlul je pokupio posmrtne ostatke svoga brata. Klanjali su mu dženazu i ukopali na seoskom mezarju u Borju. Nekoliko godina kasnije, brat mu je podigao nišan na kojem su upisane godina rođenja i preseljenja. U vrhu nišana uklesana je Fuadova fotografija u svečanoj nošnji, zbog koje je osuđen na trinaest godina zatvora iz kojeg živ nije izišao.

 

7.

Institut „Zunus Emre“ – Prizren, 18. april 2019. godine.

Na kraju promocije romana Namika Doklea „Gora bez ptica“ doživio sam prijatno iznenađenje. Dobio sam KUR'AN ČASNI hfz. Muhameda Pandže i Džemaludina Čauševića iz 1937. godine.

Knjiga je imala čudnu historiju.

U vrijeme kada je u Albaniji vjera dekretom zabranjena, i kada se zbog knjiga odlazilo u zatvor, komšija Rasim je zamolio Lemejana Doklea da Kur'an sakrije i nekako sačuva. Ovaj je to prihvatio pod jednim uslovom: ako vlasnik preseli prvi, da Kur'an ostane njemu. Dvanaest godna nakon smrti komšije, djeca su ispunila babov amanet.

Večeras mi je Lemejan poklonio taj primjerak dragocjene Knjige.

Kompletnu pripovjetku možete pročitati OVDJE

Pripovjetka je osvojila treću nagradu na konkursu  "Isnam Taljić" - 2022. godine sa naslovom "Bošnjaci, svjedočimo da jesmo". 
Konkurs je raspisan od strane Nevladine organizacije Sjeverne Amerike i inicijatora "Behar Publishing", zajedno sa Islamskim kulturnim centrom "Behar", Grand rapids, Michigen, Islamskom zajednicom Bošnjaka u Sjevernoj Karolini, te Islamskim centrom Belmont u New Yorku.