Kruševo

PRIRODNO-GEOGRAFSKE ODLIKE

Gora se nalazi na krajnjem jugu Kosova, na padinama Šar-planine, na tromeđi Kosova, Makedonije (Polog) i Albanije (Ljuma). Reljef Gore je izrazito brdsko-planinski. Gora se prostire u pravcu jug – sjever sa usječenim riječnim dolinama, prije svega dolinom Brodske i Resteličke rijeke koje, ulivajući se u Plavsku rijeku, predstavljaju prirodnu vezu sa donjim tokom Bijelog Drima. Sa jugoistočne strane Gora je ograničena najvišim šarskim vrhovima, s visinom između 2.322 i 2.623 metra; sa sjeverozapada Koritnikom (2.394); a od Prizrena je odvojena niskim pobrđem Cvilena. Kosovski dio Gore obuhvata površinu od 385, 6 km².

Milisav Lutovac, Gora i Opolje - Antropogeografska prouţavanja, Srpski etnografski
zbornik, knj. LXIX 35, Beograd, 1955. str. 233.

Kruševo. Pominje se u Svetoarhangelskoj hrisovulji prilikom određivanja granica sela Brod. 

U Rumelijskom Defteru iz 1451-52. godine pominje se kao Kruševo gdje se pominje i nosilac familije, izvjesni Spanko. U osmanskom Defteru iz 1455. godine pominje se ovo naselje kao vlasništvo (timar) Mileša. U Defteru iz 1530. godine pominje se kao Krušova i imalo je 40 kuća i 9 bećara. U Defteru iz 1579. godine javlja se kao Krušova sa 68 kuća, 7 muslimana i 3 bećara.

ONOMASTIKON K r u š e v o

 

Aljabakóf kamen, hAsóf potok, Atiđín dof, Avina l'ívada, Baćíljišća, Bájrak, Bajroská mlaka, Balevó gumno, Bára, Bárbula, Belá zemna, Beló brašno, Beló stane, Bórić, Bŕdo, Brégoi, Bukíčića, Boriné rupe, Cevká češma, Crešnín dof, Cŕkov, Čárdaci, Čúkar, Ćépl'es, Dejkine kámene, Dvá kamna, Dvé buke, Dovna l'ívada, Dovná češma, Dovná šuma, Durosko l'énišće, Đandarske vŕtišća, Đeljóv dof, Đinóf potok, Eštrefoske gróbišća, Gábrojca, Gazáljišće, Gládnica, Gorná češma, Gorna l'ívada, Ízvori, Jábuče, Jasíčića, Jásika, Jaskí dof, Jávor, Javóriče, Jéla, Jézero, Kaljćeve l'ívađe, Káljina, Kaménica, Karpuškina rúdina, Kóbec, Koljénica, Kozarsko l'égalo, Kózmina, Krájn'e, Krínčišća, Krstóv dof, Krstovó polje, Kútica, Laórnice, L'ékojta, L'éčišće, L'énišće, Lək, L'iví raven, L'ivádica, Ljúboška, Méžđeec, Mláke, Mlákiće, Mískova, Mráence, Mučínova, Mutajčinó sl'ivće, Múrga, Nádjela, Nurova l'ívada, Ođín kamen, Ógrađe, Ókletec, Omerovo čéšmiće, Pirové nive, Pótkruša, Pótploča, Própas, Prekó reka, Pódjas, Pódof, Popráđišća, Pozljipóčica, Radóf kamen, Rákita, Rít, Samarđín dof, Sinukové mlake, Strátorje, Stŕge, Studénevce, Suó dere, Sují dof, Svíbe, Svibín dof, Stráne, Stánica, Svráka, Šárul'e, Šérupa, Šikovo kórito, Tábija, Trantórišća, Trínčaljka,Túmba, Úboza, Ubozín kamen, Ugljéšofci, Úkrsta, Utóv kamen, Vákaf, Vel'í kamen, Visók zavor, Vlák, Vrtéšćica, Zoriná dupka.

Mahale: Dóf, Dovno máalo, Džájkovci, Gorno máalo, Kajrákovci, Orešečko máalo, Rogáčinci, Stredno máalo, Ugljéšovci.
Rodovi: Abidínovci, Áginski, Aljabákovci, Bérovci, Búrinci, Čáljani (Brenoli), Dúrovci, Dútevci, Džájkovci, Džéljkovci, Džéljo, Gajtanárovci, Kajrákovci, Kéndovci, Ljúpanke, Prcánovci, Rogáčinci, Saljíovci, Sópi, Tópoljci (Ramadani), Tórovci (Šárovci), Žagúljinci.

Jezik i stil narodne poezije Gore - Sadik Idrizi Aljabak, Prizren 2014 

Hafiz Abdulaziz ef.Muderiz

Hafiz Abdulaziz ef.Muderiz*
(1853 – 1917)

Rođen je 1853. godine u selu Kruševo, Gora, Dragaš. U detinjstvu, njegov babo(otac), Zejnel Abidin, preselio se sa familijom u Prizrenu, kupivši kuću blizu Gazi Mehmed Pašine (Bajrakli) džamije.
To je sadašnja kuća poznatog cijenjenog obučara i redovnog džematlije Prizrena, rahmetli hadži Muhameda Igđija, koji je nastavio tradiciju nasleđenu od hafiza Abdulaziza efendije, redovno učenja Mus’hafa u toj njegovoj kupljenoj kući od njegovih sinova prilikom odseljenja u Turskoj, koja se i danas nalazi blizu ambulante kod Rahlina.

Posle završetka Mehmed Pašine medrese u Prizrenu, nakon 8 godina učenja, dobio je idžazetnamu (diplomu) od poznatog tadašnjeg muderiza Ismailhaki efendije Bitoljca, potom je nastavio školovanje u Istanbulu. Posle završetka studija u Istanbulu, imenovan je na poziciji imama u Bursi, da bi posle kraćeg vremena, pošto je već bio vrsni alim (islamski učenjak), prebačen je u Istanbulu preporukum tadašnje uleme Istanbula „da je njegovo mesto u Istanbulu“. Njegov babo, pre nego što je pošao na put u Istanbul, na dalje školovanje i usavršavanje islamskih studija preporučio njemu sledeče:” Poslao sam te na studije u Istanbulu da bi završio dalje školovanje i studije, i potom da se vratiš i služiš svome gradu, gde si odrastao i počeo prve korake učenja“.

Po nagovoru svoga oca, hafiz Abdulaziz efendija se vratio u Prizrenu, iako je tadašnja Istanbulska ulema( vjerski učenjaci), kategorički bila protiv njegove odluke vračanja u Prizrenu. Posle povratka u Prizrenu postavljen je za profesora Mehmed Pašine medrese Prizrena. Hafiz Abdulaziz efendija bio je vrstan alim i ugledna ličnost tadašnjeg vremena. Bio je blizak ahbab (drug) muderiza hadži Ymera efendije  (poreklom je bio iz Opolja) Prizrenija, lidera Prizrenske Lige (1878-1881). Posle izbora hadži Ymera efendije za poslanika Osmanske skupštine 1877, na njegov predlog Hafiz Abdulaziz efendija je imenovan za muderiza (glavnog profesora i rukovodioaca) Mehmed Pašine medrese gde je služio punih 40 godina, sve do njegovog preselenja na Ahiret 1917 godine.

Kod ovog vrsnog i uglednog alima mnoga taleba( učenika) dobili su idžazetname( diplome) iz raznih krajve koji su dolazili učiti kod ovog vrsnog alima, muderiza Mehmed Pašine poznate medrese. Zbog izuzetne sposopbnosti i znanja koji je posedovao, pravde koji je preporučivao i primenjivao na delu, bilo je dosta onih koji ga nisu voleli, nisu ga trpeli iz inata i ljubomore i raznih drugih razloga svakojakih ljudi.
Allahovom pomoću dva puta je bio spašen od naručenih atentata na njega. Pošto su oba puta propala naručena atentata na njega, atentator je vratio lire nalogodavcu i izjavio:“ Oba puta kad sam ga uzeo na nišanu da bih ga gađao, ispred mauzera (vsta tadašnje puške), na mesto Abdulaziz efendije se pojavljivala senka lava, i nisam imao snage i hrabrosti da opalim pušku na njega“. Po meni, ova njegova izjava dokazuje da je hafiz Abdulaziz efendija bio sigurno evlija (blizak Allahu Svemogućem).

Hafiz Abdulaziz efendia preselio je na Ahiret 1917. godine i sahranjen je u Prizrenu. Na njegovu uspomenu, hadži Ymer Lutfi ef. Pačarizi, šejh melamijslog tarikata i poznati pesnik alhamijado kniževnosti Prizrena tog vremena napisao je dva kronograma na osmanskom (turskom) jeziku na njegovom nišanu. Hafiz Abdulaziz efendija bio je u braku sa Emine hanumom, ostavio je iza sebe dvoje kčeri, Salihu i Fadilu, i dva sina, Mađida i Aziza. Njegovi sinovi Mađid i Aziz sa svojom majkom Emina hanumon 1957. godine iselili su u Turskoj, gde i danas žive njihovi potomci.

I na kraju, od prihvatanja Islama Gora nije imala učenjaka ravna njemu, za kojeg se u to vreme borila Istanbulska ulema, svim mogućim načinama kako bi ga zadržala u Istanbulu. Bio je veliki islamski učenjak i po njima, mesto mu je bilo u Istanbulu.

Nek ga dragi Allah dž.š. nagradi dženetom firdevs. Amin!

Faik MIFTARI
* Miftari, Faik ”Hafizët e Prizrenit me rrethinë (1912-2012)”, Prizren, 2012
(slobodan prevod sa albanskog jezika S.T)

Džafer Ramadani

„Ondje gdje nema dembela i neradnika, tu nema špijuna i munafika!“
.
Rođen je u selu Topoljanu (Topojan) u Albaniji, ali su mu se roditelji preselili u Kruševo u vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je imao 3- 4 godine.
Bio je jedan od najpismenijih ljudi svoga vremena. Pisao je na bosanskom (srpskohrvatskom), albanskom i turskom jeziku. Posjedovao je bogatu biblioteku a njegovo polje interesiranja bilo je široko. Imao je averziju prema komunizmu i nikada se nije uključio u „društvene tokove“ i zbivanja.
Nije nam poznato kakvo je obrazovanje stekao. Oskudni podaci se mogu naći na marginama njegovih knjiga u kojima je bilježio svakodnevne događaje.
Porodična tragedija (smrt ćerke jedinice Hateme) uticala je da je bio dosta prijek i povučen. Gotovo da je vodio asketski život
Preselio je 1978. godine u Prizrenu.
Interesantna su njegova zapažanja o fenomenu alkoholizma, trihinozi i štetnosti svinjskog mesa. U vezi toga zapisao je: „Zaista je islam pravi izvor sreće, i najmanje udaljenje pod kakvim vidom 'reformacije', 'savremenog života', 'boljih uslova i životne perspektive' je odricanje od njega, pad sa čistog obzorja u materijalistički i egoistički ambis. Dakle, promotrivši gornja izlaganja kao apsolutno tačna i nepobitno dokazana, jasno je svakome, radi čega je zapravo Kur'ani Kerim, kao božanski arbitar sreće čovječanstva, zabranio kakav bilo način uživanja svinjskog mesa. Kulturnoj Evropi je trebalo desetine vjekova da otkrije strahovitog ništitelja ljudskog života u obliku trihine, a Islamu je poznata ta bolest za vrijeme svog početka.“

Pisao je o Ibn Sini, Ibni Batuti moreplovcu, o Muhamedu Ibn Musi (čuvenom matematičaru po čijem se djelu zove algebra – nauka o brojevima), o derviškim redovima (posebno o bektešijama, rufaijama, mevlevijama). Pisao je o Sarajki Umihani Čuvidini, prvoj pjesnikinji iz Bosne, koja je na narodnom jeziku opjevala žalost za poginulim ljubavnikom Mujom barjaktarom. Pisao je o mnogim pašama iz naših krajeva, između ostalog i o čuvenom Sinan-paši, njegovom seljaninu.
Jedna sveska njegovih „Tumačenja“ je iz 1950. godine, dok je mnogo zapisa ostalo na marginama njegovih knjiga. Neke stvari je prepisivao, druge sam pisao, ali je teško utvrditi pravo autorstvo. Osim toga, neki su tekstovi pisani na turskom jeziku.
Koristio je latinicu i ćirilicu a poznavao je i arapsko pismo. Imao je izuzetan rukopis, njegova slova su pravi kaligrafski biseri.

Svojina g. Džafera Ametovića iz sela Kruševa
Samouk

Vidi se da je samouk al sad nije samouk.

Njegova ostavština nije dovoljno proučena a nije ni sačuvana. Bliža rodbina čuva neke njegove rukopise, dok je najveći dio uništen nakon njegove smrti.
Imao sam sreću da sam lično poznavao ovog mudrog čovjeka. Bio sam mlad, ali sam zapamtio mnoge njegove savjete.
Nekoliko mudrosti iz njegove ostavštine:
„Svjestan sam da zahtjevam nemoguće. To je jedini način da dobijem moguće. Ako bih se zadovoljio time da jednostavno zahtjevam moguće, ne bih dobio skoro ništa.“
„Prilikom pozivanja naroda u Islam, Hazreti Muhamed, a.s. nikome nije kazao: 'Skini tvoje odijelo, obuci ovo ili ono.' U kakvom se zatekao čovjek, u takvom i ostaje...“
„Ondje gdje nema dembela i neradnika, tu nema špijuna i munafika!“

(Objavljeno uz dvadesetgodišnjicu preseljenja u TAKVIMU za 1998. godinu)
Sadik Idrizi