Stare fotografije Kruševo

Arhiva starih fotografija Kruševo 

1. Abaz Ramadani (1908-1992)
2. Jahija Dute (1910-1983)
3. Isak Idrizi (1926–2007)
4. Murat Brenoli (1910- 1993)
5. Ekrem Tahir (1907-1994)

 

Porodica SIRKEDŽI (Sirkeci) Kruševo - Bursa

Hadži Džemal Sirkedži – Cemal Sirkeci (1892. Kruševo - 1984. Bursa)

Tokom pripremanja materijala za monografiju Kruševa, koristili smo razne historisjke izvore. Pored ograničene arhivske građe Matične službe, prvi izvor koji smo koristili bio je prikupljanje usmene predaje, razgovor sa starijim mještanima sela. Drugi je bio sakupljanje starih dokumenata (pisma, tapije) i fotografija. Bilo je dosađivanja a sve u cilju kako bi se kompletirao rodoslov familija. Formirani su rodoslovi za svaku porodicu koja trenutno živi u Kruševu. Bilo je sitnih grešaka, ali na osnovu usmene predaje podaci su dopunjavani informacijama iz Matične službe i starih arhivskih dokumenata.

Znamo da je stanovništvo Kruševa tokom balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata doživjelo potpuni egzodus. Najčešće preko Prizrena, Ferizovića (Uroševac) i Tetova put je vodio za Tursku. Mnogi su stradali na dugom i teškom muhadžirskom putu.

Informacije o iseljenim porodicama je bilo veoma malo. U usmenoj predaji poznata su imena nekih rodova iz sela koji više ne postoje: Rogačinci, Kajrakovci, Mučinovci, Rustanovci, Burinci, Pajovci, Žaguljinci, Ljakuševci, Bećovci, Dikljićevci, Samardžinci, Uglješovci, Nutanovci, Sinokovci... Sve te iseljene porodice su u Turskoj dobili nova prezimena. Najviše su bili naseljeni u selu Yalikoy (Podima) pored Čataldže, a bilo ih je i u drugim mjestima: Istanbulu, Bursi, Eskišehiri, Ankari, Samsunu...
 

Godinu dana nakon što smo objavili monografiju Kruševa, došli smo u posjed jednog bitnog arhivskog dokumenta. Radi se o austro-ugarskom popisu stanovništva iz 1918. godine. Popis je dao veoma bitne informacije o svim porodicama koje su živjele u Kruševu u tom periodu.

 Dosadašnje informacije su potvrđene, a dotad nejasne informacije su proširene i dopunjene. O pojedinim porodicama i dalje nismo imali nikakvih informacija. Jedna od njih je i familija Sirkedži. Ovo je nastavak i dopuna priče o iseljenim porodicama iz Kruševa koje su se trajno nastanili u Turskoj. Na osnovu imena, dio su velike porodice Džajko, Hadžijinci, koji u selu imaju prezime Isljami.

 Dželal (Celalettin Bey) je bio iz Kruševa. Bio je oženjen Zehrom, ćerkom hadži Ibrahima, sestrom mola Arifa.

Dželal je u braku sa Zehrom imao tri sina: Šabana, Đemala i Isljama. Svi rođeni u Kruševu.

Imao je poslastičarsku radnju u Prizrenu (Papas čaršija). Tokom zimskih mjeseci zatvarao je radnju i odlazio u Tursku gdje je prodavao tradicionalne proizvode - halvu, bozu, salep.

Nakon smrti žene, Dželal se ženi Bademom, Albankom iz Prizrena. Iz tog braka dobija još četvoro djece: Firdevs, Musa, Muhpile i Aziz.

Kada krajem 1912. godine u Prizren ulazi srpska vojska, Dželal je u svojoj radnji imao incident sa žandarom, te nakon kraćeg perioda sa kompletnom porodicom napušta Prizren i odlazi u Bursu, Turska.

Hadži Džemal Sirkeđi

Džemal, srednji sin Dželala i Zehre rođen, je 1892. godine u Kruševu. Tokom Prvog svjetskog rata sa Osmanskom vojskom ratuje na Bliskom Istoku (Suecki kanal, Palestina i Irak). Učesnik je opsadne bitke Kut ul Amare protiv britanske vojske. Osmanska 6. armija opkolila je sredinom decemra 1915. godine britansku vojsku u gradu Kut, u današnjem Iraku. Opsada je trajala 147. dana. Bitka kod Kut ul Amare je druga velika pobjeda Osmanske vojske protiv Britanaca u Prvom svjetskom ratu.

 

Bitka kod Kut ul Amare (Decembar 1915. - April 1916.)

Pred kraj Prvog svjetskog rata, po kazivanju rahmetli Džemala, nisu se predali, već su sa još 10-15 vojnika sa kapetanom lutali po frontu još nekoliko mjeseci. Kroz Palestinu se nisu proveli dobro, stanovništvo im nije davalo ni hrane ni vode, željeli su da proteraju Osmansku vojsku pod nagovorom Britanaca.

Kasnije su se predali alžirskim i marokanskim vojnicima. Razmijenjeni su kao ratni zarobljenici na kraju Prvog svjetskog rata. U vojsci je ostao još tri godine nakon Prvog svjetskog rata.

U poslijeratnim godinama otac Dželal sa sinovima prodaje tradicionalne proizvode na više lokacija u Bursi. Dželal umire 1927. godine, a posao preuzimaju sinovi, koji 1930. godine otvaraju zajedničku radnju - mljekaru „Şaban Sirkeci”.  

„Şaban Sirkeci” Bursa

 

Pored tradicionalnih, prave i druge proizvode od mlijeka (jogurt, ajran...) kao i sirće, ocat. Na osnovu njihovog zanimanja, poslije 1930. godine dobijaju prezime Sirkedži.

Radnja se nalazila pored tadašnje Poreske uprave u naselju Setbaši. Važili su za najpoznatije prodavce mliječnih proizvoda i boze u Bursi. Njihovu bozu je pio i treći predsjednik Turske Celal Bayar.

Predsjednik Turske Celal Bayar (1950-1960) u njihovoj radnji

 

Predsjednik Turske Celal Bayar (1950-1960) u njihovoj radnji

Nakon 1954. godine braća i njihova djeca otvaraju zasebne radnje i nastavljaju sa prodajom tradicionalnih proizvoda. 

Džemal Sirkedži ispred svoje radnje 1983. godine

Šaban je bio oženjen Nazmijom (porijeklom iz Bugarske). Njihova djeca su: Nuretin, Erdogan, Mubecel, Muesel i Guner.

Džemal (1892. Kruševo - 02/11/1984. Bursa) je bio je oženjen Eminom (porijeklom iz Burse). Njihova djeca su: Nurije (umrla 2017.), Ruhije (rođena 1930.), Džemil (umro 2004.), Nurhajat (rođena 1935.).

Džemilova djeca su: Ibrahim Esvet, Ismail Merve, Ajše Zehra.

Džemal, Džemil, Ibrahim Esvet

Islam je bio oženjen sa Kajom (otac Nezir, porijeklom iz Gore). Imali su tri ćerke: Šukran, Ilhan i Turkan.

 

(Informator: Ibrahim Esvet)

Foto: Privatna arhiva porodice Sirkedži 

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

Korab planina sa Dešatom i Krčinom

Mirko Marković, Zagreb

Izvor: Naše planine,
revija Planinarskog Saveza Hrvatske i Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine
Godina VIII, 1956. Broj 1
Str. 19.–29.

Južno od Šar-planine u zapadnoj Makedoniji dižu se uz samu albansku granicu visoke planine, slabo poznate još i neobrađene u naučnom svijetu. Planinarima su one ostale sve do najnovijeg vremena nepoznate i rijetki su danas među nama, koji su zašli u ovo ogromno planinsko područje, da ga vide i upoznaju na licu mjesta. Među tim planinama jedno naročito mjesto zauzima skupina Koraba sa Dešatom i Krčinom, jer su one dio najvišeg i planinarima najinteresantnijeg gorskog masiva zapadne Makedonije.
Ta visoka planinska površ razdvojena je oštro dubokom dolinom Radike i Mavrovske Reke, te tako čini dvije skupine. Istočnu sačinjavaju Bistra, Jama i Stogovo, a zapadnu uz samu albansku granicu Korab, Dešat i Krčin, da bi kasnije iz doline Drima prešao u dugi lanac Jablanice planine, koja se dalje veže na Pindski masiv u Grčkoj. Na sjeveru on se bogato dijeli u visoke lance Šare, dok uz samu granicu stalno se povija jednim visokim grebenom, koji se preko Đalića i Koritnika može slijediti sve do samih Prokletija. Ove planine pripadaju šarsko-pindskom gorskom sustavu i to je njegov najviši dio. On se proteže od Metohije na jug i napušta našu zemlju kod Ohridskog jezera, te nastavlja u Grčkoj sa Smolikom u Pindu.
O Korabu se danas još vrlo malo znade, a pogotovo širi redovi današnjih planinara poznaju ga samo po sjećanju iz školskih klupa kada nam se usjeklo u uši to kratko ime: Korab.
Prije nekih 100 godina unazad nismo znali o Korabu ništa, pa čak ni da postoji. Sredinom prošlog vijeka je podno tih planina proputovao austrijski putnik J. G. Von Hahn. Tada su ovi krajevi bili deo velike turske carevine, a tako je bilo i prije 40 i 50 godina. Pristup u taj dio carevine bio je vrlo težak i nesiguran zbog stalnih trzavica i upada raznih pljačkaških banda. Sigurnosti nije bilo niti na drumovima, a o planinama i njihovim gudurama nitkok nije ni pomišljao.
.
Godine 1922. u sporazumu sa Albanijom vršila je naša vojska točno razgraničenje između dvije zemlje, te se tom zgodom jedna vojna komisija sa pratnjom i konjima ispela na vrh i tu ukopala velik kamen međaš. Čini se da je to bio prvi poznati uspon do vrha Koraba. Iduće godine (1923) boravila je na Korabu geodetska ekspedicija vojnih topografa i tom zgodom je visina Koraba podignuta na 2764 m. Talijani ga danas u svojim kartama označavaju sa 2752 m. Prije toga Korab je smatran posve nepoznatim vrhom Balkana, a neke karte sve do unazad 20 do 30 godina bilježile su mu visinu sa 2050 m, dakle za 714 m manje od stvarne visine. Tako je Korab došao na svoje pravo mjesto, i od daleke „neznatne“ i „beznačajne“ čuke na Balkanu, on je danas drugi vrh u našoj zemlji i daleki pratilac starca Triglava, iza kojega je on svojom visinom prvi, i svega 99 m niži.
Iza izlaska sekcije Debar, Korab postaje i prvo poprište planinara. I hrvatski planinarski veterani zaputili su se prvi u Srbe i Slovence. Od planinara, prvi uspon na vrh Koraba učinio je u ljeto 1927. godine D. Krivokapić, te je tom zgodom obišao malone čitav masiv Koraba od Šar-planine do Radike. Poslije su bili D. Jakšić, B. Gušić, R. Stefanović, J. Rogulja, M. Jovanović, Lj. Barić, S. Vatovac a i drugi, koji nas nisu izvjestili o usponu. Malobrojni ali lijepi i vrijedni opisi i predavanja, pa slike sa Koraba bili su prilog nas planinara sve boljem i dubljem upoznavanju jedne visoke, lijepe, a i danas još nažalost premalo poznate planine. Ali njezine ljepote i bogatstva postat će uskoro poznata – jer Korab je naša planina budućnosti.
...

Nomadskih stočara bilo je na Korabu prije rata vrlo mnogo. Oni nisu imali stalnog naselja, već bi selili po planini zajedno sa ovcama za boljom pašom. To su Cincari, koji spadaju u Arumune, a sami sebe zovu: Karakućani, Crnovunci (po crnoj vuni u koju se oblače), pa Vlasi, Karavlasi (Crni Vlasi – isto po crnovunim ovčijim kožama), Kučovlasi ili pak Karaguni. Karakaćana nisam susreo na Korabu, ali vjerujem da ih se još može naći. Oni se zemljoradnjom uopće ne bave, već sele za stokom i boljom pašom sve do juga pa i dalje u Grčku do Soluna i obala Egejskog mora.

Stanovništvo pod Korabom nije siromašno, kako bi zamišljali na prvi pogled i obzirom na kraj i kuće u kojima žive. Video sam domaćinstva koja su imala stada od par stotina, a i do hiljadu grla ovaca, što je milijunska vrijednost ako se preračuna vrijednost vune, maslaca i sira što ga prodaju, a da blago nije ni taknuto. Tako i siromašniji stočari mogu da imaju novaca dovoljno, pa čak i više od potrebe za njihov skroman život. Moje je mišljenje, da sve to uvjetuje vanredno bogata paša korapskih ispasišta, koja su do danas neiscrpljeno vrelo i dohodak ovih ljudi. Kod nas na Dinaridima nema danas takvih bogatih i velikih pašnjaka, pa ni tog blagostanja i napretka u stočarstvu.

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

QR Code

Foto arhiva

 Arhiva starih fotografija Kruševo:

1. Ahmet Seferi

2. Halit Seferi

3. Derviš Šerifi

4. Hamdija Sejrani

5. Ramče tupandžija

6. Šanija Abidini

7. Jusuf Osmani

8. Ramadan Osmani

9. Aslan Osmani

10. Ramiz Seferi

11. Sinan Seferi

12. Murat Šerifi

13. Misim Šerifi

14. Husen Mustafa

15. Osman Osmani Panta

16. Muharem Osmani

17. Šemsidin Šerifi

18. Seljman Mustafa

19. Bejljulj Behljulji

20. Ragip Mustafa

21. Azis Osmani

22.Saćip Globočica

23. ?

Kolaž starih fotografija Kruševo

 

Mazlam Hodža (1878-1965)

 

Mazlam je Idrizov sin iz Prcanoske porodice. Rođen je u Kruševu 1878. godine.

Školovao se u Turskoj. Pored maternjeg, govorio je turski, albanski i grčki jezik. Bio je čuveni nadriljekar; pomagao je u liječenju mnogih bolesti. 

 

Također je bio poznati aščija (kuhar) u selu i okolini. Sredinom 50-tih godine prošloga vijeka, zajedno sa sinom Feimom, otvorio je poslastičaru u selu, u kojoj su prodavali: halvice, "petljičića", "peljte", puslice, "šećerčića" (šećerleme) i drugo. 

 

Bio je oženjen Miminom rođ. Hočko (1888-1961) iz Globočice. Njihova djeca su: Bajram, Osman, Feriz, Bahrija, Feim, Hava i Fatma. 

 

Na fotogarfiji: Mazlam Hodža sa unucima u Skoplju.

 

 

(Iz Monografije „Kruševo/Gora“)

Gora na popisu (defteru) 1833. godine

Piše: Sadik Idrizi

Ovih je dana u izdanju Albanološkog instituta u Prištini objavljena knjiga istraživača dr. Sadika Mehmetija pod naslovom "Popis (Defter) stanovništva Gorske kaze (1833) -

(Ljuma, Opolje, Gora)" (Deftefi i populsisë së kazës së Gorës (1833) - Luma, Opoja, Gora).

Na 625 stranica knjige prikazan je popis stanovništva 85 sela Ljume, Opolja i Gore, oblasti koje su u to vrijeme (1833.) pripadale Gorskoj kazi.

Ovim popisom obuhvaćena su i sva današnja sela Gore - ukupno 25 (Crnoljevo i Orešek su popisani zajedno, kao i oba Krsteca).

Ukupno je u svim selima Gore popisano 2.721 muških stanovnika. Ako računamo da, prema prihvaćenom principu među istraživačima, ima onoliko muških stanovnika koliko i ženskih, ispada da je 1833. godine Gora imala više od 5.500 stanovnika. Cjelokupno popisano stanovništvo je muslimansko. Ovom broju se mogu pridodati i djeca spahija koji su posebno popisana za cijelu kazu Gora.

(Možda će nekome ovaj broj stanovnika izgledati mali, ali samo da podsjetim da je 1834. godine Kneževina Srbija imala 678 hiljada stanovnika),

 

***

Broj muškog st.novništva (zajedno s onim u fusnotama) po naseljenim mjestima bio je sljedeći:

 

Rapča (Rapçe) – 284

Restelica (Resteliçe) – 278

Brod (Brud) - 252

Šištejec (Şışteveç) – 201

Borje (Borje) – 195

Zli Potok (Izlipotok) – 191

Dikance (Dikaniçe) – 153

Globočica (Globçiçe) – 103

Kruševo (Kuruşeve) - 99

Orgosta (Orgoşte) – 91

Radeša (Radeşe) – 86

Vraništa (Ivranişte) – 80

Bačka (Baçke) – 78

Lještane (Leştan) – 77

Kukaljane (Kukulan) – 70

Crnoljevo/Orešek (Çernaleva ma'a Oreşke) – 69

Ljubošta (Libovışte) – 65

Orčuša (Orçuşe) – 63

Krstec (Kırsteç) – 51

Pakiša (Pakişe) – 43

Orčikle ( Orçikle) – 42

Zapod (Zapod) – 41

Dragaš (Dıragaş) – 38

Mlike (Milıka) – 36

Košarište (Koşarişte) – 35

 

***

U popisu se pominju i imami, koji su istovremeno i predsjednici sela:

 

Rapča – mula Durmiš, sin Bećirov (star 38 godina)

Restelica – mula Hebibulah, sin Imerov (star 65 godina)

Brod – mula Mustafa, sin Muratov (star 50 godina)

Kruševo – mula Alija, sin Velijin (star 65 godina)

Borje – mula Jusuf, sin Imerov (star 50 godina)

Vraništa – mula Danjali, sin Bajramov (star 40 godina)

Mlike – mula Hajredin, sin Ibrahimov (star 75 godina)

Zli Potok – mula Alija, sin Ramadanov (star 19 godina)

Kukaljane – mula Ahmet, sin Mehmetov (star 60 godina.

 

Stare fotografije iz Gore 1943/44

SAFET DOKLE (1923-1981) 

 

Rođen je u Borju 1923. godine, a preselio (umro) 1981. godine u Kuksu (Kukës). Osnovnu školu završio je u rodnom selu, dok je „građansku školu“ i nižu profesionalnu školu trgovačkog smjera završio u Draču (Durrës). Srednju školu je završio na Trgovačkom institutu u Valoni (Vlorë), koja je važila za jednu od najboljih škola u Albaniji.

 

Još u toku školovanja posvetio se umjetničkoj fotografiji. U periodu od 1934. do 1981. godine uradio je 22 hiljade negativa, koji imaju veliku dokumentarno-naučnu vrijednost.

 

Safet Dokle je bio uzoran građanin u svakom pogledu. Rodio je, podigao i obrazovao sedmero djece.

Prve fotografije napravio je sa trinaest godina. Kasnije mu se u izradi fotografija pridružila njegova supruga Đulzada Dokle (Olomani), koja je, vjerovatno, i prva žena fotograf iz Gore.

 

Safetov sin Ramadan Dokle je preko 20 hiljada fotografija predao na čuvanje Nacionalnom muzeju "Marubi".

 

 

Sefer Tudžari o monografiji “Kruševo (Gora)”

Zahvaljujuči velikom trudu autora Sadika Idrizi Aljabak i Admira Idrizi Aljabak dobili smo jednu izvanrednu knjigu “KRUŠEVO (GORA) MONOGRAFIJA”.

Za pisanje monografija potrebno je uložiti veliki trud, utrošiti ogromno vrijeme, posjedovati upornost i strpljenje, priložiti materijalnu žrtvu, a, iznad svega, imati znanje i sposobnost. Od svega ovoga autori su, zasigurno, posjedovali i uspeli da upotrebe.

Vjerovatno, suočeni s pogubnim posljedicama globalizacije i internet sveobuhvatnosti, autori su se odlučili da otrgnu od zaborava historijske događaje, tradiciju, kulturu i običaje naroda Gore, locirajući ih na selo Kruševo, rodno mjesto autora.

Monografija predstavlja pravu riznicu statističkih podataka o našem narodu od prvih pisanih radova pa sve do danas. Predstavlja riznicu flore i faune, prirodnih bogatstava i ljepota, riznicu bogatih i humanih odnosa među ljudima koji sadašnjim generacijama uveliko fale.

Namjerno zanemarujem uočene nedostatke, kojih ima i čega su, vjerovatno, svesni i autori. Ove nedostatke nadjačava sveukupna, daleko veća vrijednost Monografije.

Monografija nas upozorava da smo zašli u poodmakloj fazi zaborava sopstvene prošlosti, sopstvene historije i vrednosti našeg naroda. Monografija nas upozorava da smo duboko zašli i u procese samoodricanja od sopstvene prošlosti, tradicije i kulture. Ne daj Bože da zagazimo i u proces samoodricanja od naše vere. Onda nam nema spasa!

Iz današnje perspektive Monografija, moju i stariju generaciju asocira na sretno djetinjstvo, đačko i mladalačko doba, i na sve to nam budi uspomene. Mlađoj generaciji Monografija nudi uvid u sve to, te može da im posluži kao inspiracija za, eventualna, stvaralaštva u svim oblastima.

Na kraju, ko god bude u situaciji, preporučujem da prelista ili detaljno pročita ovu knjigu. Ja sam je pročitao ovih dana, kada živimo u jednom strahu da li će i kada proći ova nevolja sa koronavirusom. Moram priznati da mi je čitanje ove knjige pomoglo da se na momente udaljim od dramatičnih informacija o oboljelim i umrlim od posljedica zaraze. Na to sam zahvalan autorima.

U Globočici, 26. O3. 2020. godine

Sefer Tudžari

RadioGora.org 
.
.

Monografija Kruševa, u amanet budućim generacijama

“Niko nema pravo da svojoj djeci i unucima ne prenese i ostavi u amanet našu vjeru islam, naše pjesme, nošnju, običaje, jezik. Ako to uradimo, bićemo prokleti na ovom, a i na budućem svijetu”. Autori Monografije Kruševo, Sadik i Admir Idrizi.
Ovih dana je iz štamparije “Grafoprint” iz Prištine izašla “Monografija Kruševa (Gora)”, izdavački poduhvat UTILIS-a iz Prizrena. Ovo koautorsko djelo lingviste, etnologa i književnika dr. Sadika Idrizija te profesora historije Admira Idrizija, po mnogu čemu je jedinstveno i s obzirom na njegovu obimnost, sveobuhvatnost i veoma kvalitetno obrađenu građu jednog naselja, s pravom se može svrstati među kapitalnim djelima. 

“Monografija Kruševa (Gora)” na najbolji način poštujući u potpunosti metodologiju naučno-istraživačkog rada, otrgnula je od zaborava mnoge događaje vezane za ovo naselje, ali i Goru u cjelini, pa je dobra primarna osnova za dalja istraživanja ne samo historičarima, nego i geografima, lingvistima, etnolozima i mnogim istraživačima različitih akademskih disciplina.
U Predgovoru autora, između ostalog, naglašavaju da je ‘…Monografija Kruševo nastala iz ljubavi prema rodnom selu, ali i iz potrebe da se kroz riječi dokumenta i fotografije, na jednom mjestu nađe sve što ovo naselje čini posebnim. Svjesni da se pred naletom globalizacije, urbanizacije i tzv. civilizacije urušavaju i nestaju viševjekovna tradicija, običaji, folklor i cjelokupni način i organizacija života, pokušali smo da sadašnjoj i budućim generacijama ostavimo zapis o njihovom selu. To je najmanje što smo mogli učiniti za svoje rodno mjesto, koje nas je iznjedrilo i podiglo. Posljednji trenutak je bio da se ovo uradi jer je proces „urušavanja“ u odmakloj, gotovo završnoj fazi. Jedino nam je žao što prikupljanje materijala nismo započeli mnogo ranije, dok su bili živi svjedoci velikih društvenih promjena: propast Osmanskog carstva i iseljavanje u Tursku, vrijeme gladi i Prvi svjetski rat, period Kraljevine, Drugi svjetski rat… Namjera nam je potpuno iskrena i čista. Ovom knjigom želimo ukazati da Kruševo i Kruševljanji (Krušijani) imaju čime da se ponose, kao uostalom i cijela Gora. Naše selo je primjer dobrih komšijskih odnosa, solidarnosti i uzajamnog poštovanja. Kroz cjelokupnu historiju nije zabilježen veći incident a kamoli ubistvo. Kad je neki strani istraživač postavio pitanje da li u Kruševu postoji krvna osveta, poznata kod naroda u okruženju, odgovor je bio veoma kratak: “Ne.” Na njegovo insistiranje da sazna koji su razlozi za to, uslijedilo je objašnjenje: „U našem selu nije zapamćeno ubistvo“’

Monografija Kruševa donosi i prezentira podatke iz života i historije Kruševa, obrađene kroz 11 poglavlja, koji tretiraju i analiziraju prirodno-geografske odlike Gore i njeno predstavljanje u historijskim dokumentima. Ukratko su obrađena sva naselja Gore, zatim fenomen iseljavanja, od vremena Osmanlija pa do danas, fizičko – geografske odlike Kruševa, njegova bliža i dalja prošlost, rodovi i porodice, način života, životne cikluse, ekonomski razvoj, vjera, obrazovanje i zdravstvo, jezik, kultura i sport, tradicija obredi, običaji i folklor, poznati Kruševljani (Krušijani) a na kraju je i dodatak sa imenima kazivača i bogatim rječnikom manje poznatih izraza…
“Izražavamo zahvalnost svim kazivačima (informatorima), Mjesnoj kancelariji i matičaru iz Kruševa, Kurtali Mustafi, svim donatorima (sponzorima) koji su pomogli štampanje knjige. Želja nam je da ova knjiga sadašnjoj i budućim generacijama, bude uvijek pri ruci kao dokument i lična karta Kruševa. Mnogi Kruševljani su napustili rodni kraj, neki još u osmansko vrijeme, drugi nakon 1912. godine, sve do danas. Veliki broj se tokom Prvog svjetskog rata iselio u Tursku, kada je selo gotovo opustjelo. Tamo, na obali Crnog mora, nalazi se još jedno Kruševo (Podima/Yaliköy), u blizini Čataldže (Çatalca). Nažalost, ova knjiga ne obrađuje iseljenički dio našeg naroda („madžiri“). Za takvo nešto potrebno je posebno istraživanje koje zahtijeva mnogo truda i sredstava. U ovom trenutku nismo imali takvih mogućnosti, ali se nadamo da će to neko u budućnosti uraditi.”, ističu Sadik i Admir Idrizi, koautori Monografije Kruševo.

Dr. Sejfudin Haruni, recenzent monografije smatra da su Sadik i Admir Idrizi dali nemjerljiv doprinos proučavanju i afirmaciji kulturoloških, etnoloških i historijskih vrijednosti zavičaja i na taj način su “ovim naučno-informativnim opusom zadužili svoje selo i Goru uopšte”.
“Monografija Kruševa je pisana jednostavnim i razumljivim jezikom na osnovu raznih originalnih izvora, dokumenata, rukopisa i ličnih iskustava pomenutih autora i kao takva predstavlja vrlo važan istorijski dokument jednog vremena, te viševekovnog života jednog autohtonog naroda na Balkanu kakav su Goran(c)i. Monografiju odlikuje to što je pisana odmereno, nepristrasno i bez nacionalnih ili političkih kategorizacija, što je čini prihvatljivom za sve čitaoce, bez obzira na njihovu nacionalnu i versku pripadnost.”, dodaje dr. Haruni.
Osnovni tekst zajedno sa fotografijama i raznim dokumentima sadrži oko 500 stranica, dok će knjiga Monografija Kruševa, shodno želji koautora biti poklonjena svakoj porodici u Kruševu, kao i bibliotekama, institucijama i pojedincima.
Obično se smatra da objavljivanje monografije ima vitalni značaj za napredak u karijeri u mnogim akademskim disciplinama. Monografije su namijenjene drugim istraživačima, a nabavljaju ih prvenstveno biblioteke, a uglavnom se objavljuju kao individualni volumen ili posebno izdanje naučnih časopisa, u malim tiražima. Nadamo se da će ova knjiga biti podsticaj i drugima u Gori, Župi, Podgoru, pa i šire, da ostave zapis o svojim selima. Ako ništa drugo, knjiga može poslužiti kao model i matrica za pisanje sličnih monografija.

Autor: Mustafa Balje

Info-ks.net
.
.