Đurđevden (4 - 7. maj) - Nazif Dokle

Fotografija iz kolekcije Safeta i Đulzade Dokle, 1952. godina

ĐÚRĐEVDEN (4 - 7. maj)

Đúrđevden, koji se u tradiciji Gore naziva još i Đuren, Đurđovden, Đúrđijen, je glavni dan vremenske mijene. Prema Torbešima, svaki dan od polovine zime je spremanje za Đurđevden. Svaka porodica se priprema da toga dana ništa ne nedostaje. 

Njegova proslava se vezuje za radost obnavljanja i oživljavanja prirode, spas od duge i divlje zime, izlazak na ljeto. U svim pjesmama ovaj dan se označava kao ljeten Đurđevden. Vezano za praznik, ne može se zanemariti ni socijalni element. Za Đurđevden se u svoje domove vraćaju putnici (gurbetčije). Zato, svaka stvar treba biti čista, nova, oprana, obrisana, okrečena. Sve što toga dana obuku djeca i odrasli, mora biti novo, po prvi put obučeno („da se polazi“).
Tih dana žene su motivisane, imaju više obaveza, umorne su. Sve prolazi kroz njihove ruke. Cijeli ovaj kolektivni ritual, do sitnice, pod njihovom je kontrolom.
Kad se približe ovi dani, djevojke, okupljene po mahalama, u parovima ili grupama, kroz pjesmu iskazuju svoje halove, brige. U pjesmi Zejnepa personifikuje djevojku koja je ostala u Gori. Ona podsjeća svog dragog, koji je negdje na gurbetu, kojeg personifikuje Kurto Budala, da se približava Đurđevden i da ne smije biti odsutan za taj veliki dan:

“Kúrto Búdala, će te prášuje Zéjnepa:
- Ne li go zn'ješ koj den je,
Ka što go zn'je Zéjnepa,
Eli je ljéten Đúrđevden.
Za óvja ljéten Đúrđevden,
Som rásla jágne súgare,
Zájeno da go kóljeme,
Da na téferič ídeme.
Će ti se móljim, Kúrtence,
Za Đúren dóma da dójdeš.

Među pripremama za Đurđrvden je i krečenje kuća („maženje“/„frcanje“/„ravnene“). Zbog nedostatka kreča, u ovom kraju koristi se „bela zemna“, koja se vadi iz tla.
Dvije nedjelje prije Đurđevdena, žene i djevojke iz sela, kolektivno odlaze u potragu i donesu zemlju neophodnu za krečenje kuća. Cijeli ovaj proces se odvija u grupi, uz pjesme i šale, što je prvi ritual koji se odnosi na vremensku promjenu. Svaka od ovih žena pojedinačno naziva se „zemnarica“

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

Kult obnavljanja prirode

Rađanje Zelenog Đorđa

Piše: Filip Tesar, etnolog Instituta za međunarodne odnose u Pragu
.

Kultovi vezani za obnavljanje prirode vjerovatno spadaju među najstarija ljudska vjerovanja. Na osnovu arheoloških nalaza te poređenja sa etnološkim istraživanjima savremenih lovačkih društava možemo doći do zaključaka da se ovaj kult prvobitno vezao za obnavljanje krda velikih životinja poput mamuta ili bizona koji su svakog proljeća dolazili u ogromnim količinama, u Evropi u ledeno doba, u Sjevernoj Americi, na primjer, sve do XIX vijeka. Lovci su napadali ova krda uglavnom dvaput godišnje, u proljeće kada su se ona kretala sa zimskih staništa na ljetnje ispaše, a onda u jesen kada su se krda vraćala nazad. Od oba velika lova stvarane su zalihe.

***
 

Ipak, u XX vijeku, ranije ili kasnije, već tradicionalna simbolika gubi svoj nekadašnji značaj. Još uvijek je upravo praznik proljeća ostajao glavna kopča mnogih seoskih zajednica, pogotovu kod muslimana na Kosovu, u Albaniji ili u Bugarskoj, ali je značaj periodičnog obnavljanja plodnosti slabio uporedo sa nestajanjem tradicionalnih oblika privređivanja, na selu i pod uticajem postepenog približavanja sela gradu. Danas je u kosovskom djelu Gore, na primjer, Đuren ili Đurđevdan ostao maltene samo narodni praznik, slično kao što se kod većine hrišćana desilo sa Božićem. Vidi se da se način praznovanja mijenja bukvalno iz godine u godinu i da rituali sačuvani bez velikih promjena kroz stoljeća nestaju. Međutim, i kao narodni praznik nema mnogo smisla vezivati svetog Đorđa samo za Srbe, ili sa druge strane za Goru, za pravoslavlje, ali isto tako i za bogumilstvo. Po meni, Đuren ili Đurđevdan je lijep praznik koji će zbog šarske zime nakon koje dolazi raskošno proljeće, uvijek imati svoje mjesto u životu Gore i Gorana (i drugih uostalom) i na tome bi trebao ostati. Uostalom, ja sam samo napisao svoje mišljenje koje ne mora da bude ispravno. Svaki može da doživljava ovaj praznik na svoj način, i da u moja izlaganja povjeruje ili ne. Ove stvari nisu nikakav vjeronauk nego bi trebale da budu otvorene raspravi, i sigurno će biti i naše znanje dopunjeno novim informacijama za koje ćemo tek saznati.  

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

Mesud Islamović - Medo Goranin

Banja Luka, 24.10.1926. – Bihać 2002.

BILJEŠKA O PISCU

 

Mesud Islamović rođen je u Banjaluci, gdje je poslije završene osnovne škole izučio krojački zanat i završio nižu gimnaziju, srednju ekonomsku školu. Diplomira je na VPŠ, grupa SH jezik jugoslovenske književnosti i istorije. Od osme godine života počinje da radi kao kolporter, nosač, sudopera po aščinicama, kafanami i slastičarnicama, ulični prodavač sladoleda, boze, šećerlema. Bio je krojački šegrt, krojački radnik, trgovački pomoćnik, vaspitač, korektor, stručni saradnik u SIZ-u kulture, a potom je proveo 12 godina kao organizacioni sekretar Udruženja književnika SR Bosne i Hercegovine – Podružnica u Banjaluci. Dao je otkaz na radno mjesto sekretara 1.11.1986. Od tada ima status slobodnog umjetnika. 

 

Bijanec i Buka

Izbor stihova prevedenih na goranski

… ako si gi zabrajf babovci će bideš zabrajen.

NAPOMENA

Kada sam odlučio da načinim izbor pjesama i prevedem ih na goranski jezik bio sam ponesen ljubavlju, a svjestan rizika. Kažem rizika, jer goranski jezik se koristi samo među Goranima koji žive u Gori. Goranski jezik su koristile starije generacije Gorana, koji su bili gurbetčije i tako prenijeli dio maternjeg jezika u svijet. Goranski jezik se vremenom gasio u urbanim sredinama i do današnjeg dana se gasi.

Imao sam čast i ponosan sam što sam imao priliku da učim od predaka Gorana, gurbetčija, život. Ostale su mi u srcu te oči pune nostalgije. Žive u meni Gorani, selepdžije, bozadžije, halvadžije i šećerlamadžije, koji su sa sobom dovodili i svoju djecu, pa tako i ostala u tužem svijetu.

Neki se nikada nisu mogli vratiti u Goru, pa su zasnovali pretežno  sa gorankama brak i tako ostavljali gorančiće po Bosni i cjelom svijetu.

Moja ljubav i obaveza su jače od poznavanja ovog jezika, pa sam I tako preveo ove pjesme. Goranski pisani riječnik ne postoji, a nije mi poznato da li postoji kakav jezički priručnik. Zato se, ovom prilikom zahvaljujem Hatidži, Sadiku i Šemi koji su mi pomogli da se obogatim sa nekoliko riječi više, koje sam i zaboravio.

Molim Gorane i sve poznavaoce goranskog jezika da mi ne zamjere i ne uzmu za zlo… Dobronamjerno sam pokušao. Sigurno sam naškrinuo vrata svijeta ljepoti i muzikalnosti goranskog jezika, koji će živjeti, kao što žive i njegovi Gorani …

Pjesme pod naslovima “BIJANEC I BUKA” i “SON GORANA” nisu prevodi. Napisane su izvorno goranskim jezikom. Moj pokušaj neće, nadam se štetiti, ni meni ni drugima da pokušaju upoznati i otkriti ljepotu goranskog jezika. Sav moj pokušaj je neznatan i skroman, ali je iskren sa željom da bar malo pridonese i ukaže na život gorana i život njihovog jezika …

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE