Prikazani su postovi s oznakom novine. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom novine. Prikaži sve postove

4.5.25

Užasna zima u prizrenskoj oblasti (1905. godine)


 

Tek sada se čuje za strašne posledice zime, koja je počinila užase po selima prizrenske okoline. Goranska sela na 3, 4, 5 i više časova od Prizrena, strašno su propatila od snega i mraza. Pričaju, da je sneg bio toliki, da se nije moglo odmaći od kuće ni pola časa.

Žito u Goranima bilo je poskupilo na 30 oka (jedna karlica) za 100 groša, pa i onaj, koji ga je imao, morao ga je kupovati, jer ga nije mogao nositi u mlin. Ni u najgušće naseljenom selu nije se moglo otići do mnogih kuća, mada je selo udruženo probijalo prtine. Stoka, ostav bez hrane, većinom je upropašćena, a kome je stočna hrana bila malo dalje od kuće, nije je mogao upotrebiti.

Pričaju, da je jedan seljak preklao mazgu, jer je nije mogao gledati, kako skapava od gladi. Klali su takođe i krupnu i sitnu stoku, jer je u Prizrenu za ovo vreme prodata vrlo velika količina koža.

U polju, na 3 časa od Prizrena jedan bogati Turčin imao je dosta veliki broj ovaca. Dok je mogao nabavljati sena, ma i po skupe novce, on ih je hranio. Nu dođe vreme, kada ga nije mogao nabaviti ni od kuda, i on uđe u trlo, da vidi svoje ovce. Čim su ga opazile, ovce otpočnu tužno blejati, što ga je toliko ganulo, da uze punu kesu novca, koje stade bacati po ovcama, govoreći: „Nema više sena, eto vam novca“, pa je potom otišao kući, a ovce su noći sve poskapale.

Bivalo je slučajeva, da je po stotinu ovaca prodavano za 20 turskih lira, ali je i takvih kupaca bilo malo. Takvi su izveštaji iz najbliže okoline Prizrena, a o planinskim krajevima niko još ništa ne zna. Priča se još, da je u Ljumi, sedam Ljumljana pošlo iz jednog sela u drugo, i tek što su prispeli u selu Reku, nestalo ih je, progutao ih je smet.

 

Izvor:

ZASTAVA 

(Večernji list), list Srpske Narodne Radikalne Stranke

U Novom Sadu, u ponedeljak 7. marta 1905.

Godina XL, br. 52

7.12.24

Tri mala pečalbara – prodavaca kikirikija udavila se juče u Dunavu za vreme kupanja (1937)

 

 Izvor: 

Vreme (dnevne novine)
sreda, 19. maj 1937.

 

Tri mlada prodavca kikirikija, Bećir Đulber, Memed Bedir i Ibraim Šuaip, rodom iz sela Orčuša, u Srezu gorskom, udavili su se juče za vreme kupanja u kanalu stare Električne centrale na Dorćolu. Četvrti prodavac kikirikija, u isto vreme i najmlađi, 14-godišnji Habib Habibović spasen je u poslednjem momentu, blagodareći retkoj požrtvovanosti obućara Viktora Bojkovca.

Za ovu tragediju saznalo se odmah na Dorćolu i ona je izazvala bolan utisak.

Nesrećni mladići su od dužeg vremena pečalbari u Beogradu. Bećir ima 20 godina, Ibraim 16, Memed 15 godina. Sa još četvoricom svojih drugova, takođe mladih pečalbara, oni su stanovali u blizini stare Električne centrale, u jednoj teskobnoj i bednoj sobici br. 27. Spavali su na daskama, pokrivali se kaputima, a za stan su plaćali mesečno 270 dinara. Na poslu su bili uvek. Danju i noću. Živeli su na suvom hlebu, više gladni nego siti, dok su ušteđeni novac slali svojim siromašnim porodicama za ishranu.

Od ranoj jutra ova tri mladića, koji se nizu razdvajali jedan od drugog, kao da su prava braća, zapažena su na beogradskim ulicama kako nude prolaznicima svoju jeftinu robu: kikiriki, pomarandže, banane... Pred podne, umorni i znojavi, došli su u svoj stan. Osećali su neodoljivu potrebu da se malo rashlade. Gde? To ni sami nisu znali. Pošli su u pravcu Dunava. Sobom su poveli i svog najmlađeg zemljaka Habiba Habibovića, koga su sreli usput, sa punom korpom kikirikija.

Čim su izišli iz Kapetan Mišine ulice, pred njima se ukazala velika bara iza stare Električne centrale. Čuo se žagor. U bari su se slatko brčkala neka dorćolska dečurlija. Na prvi pogled, voda nije bila duboka. Deca su bila u bari najviše do pojasa. 

 

Tri žrtve

 

-Tuka se banjame, uzviknuo je radosno Bećir.

Začas su se mladi prodavci kikirikija svukli na obali i sa dorćolskom dečurlijom našli u vodi. Držeći se za ruke, uz pesmu, neko vreme brčkali su se kraj obale.

Zatim su pošli u pravcu mesta na sredini bare, koje je obraslo ševarom i udaljeno od obale za tridesetak metara. Međutim, kob je htela da ovi veseli mladići dožive najstrašniju sudbinu. Do ševara se nalazio kanal stare Električne centrale, širok i dubok tri metra. Neočekivanano, igrajući se, mladići su upali u kanal. Kako nisu znali da plivaju, počeli su da se dave, dozivajuči za pomoć. Pokušavali su očajnički da spasu jedan drugog, i to je ubrzalo tragediju. Prizor je bio jeziv.

 

Jedan jedini spasen

 

Za tren oka na obali se iskupilo dosta sveta. Niko nije smeo, a možda i nije hteo, da pritekne u pomoć davljenicima. Ova tragedija u srce je dirnula svega dva čoveka: obućara Viktora Bojkovca i zidarskog majstora Električne centrale Metodija Ivanovića. Njih dvojica našli su se kraj davljenika pre nego što se očekivalo. Ali, sve je bilo dockan. Spasen je samo najmlađi prodavac kikirikija Habib Habibović. Prošlo je dosta vremena dok su na obalu izvučena tela tri druga nesrećna prodavca kikirikija, hladna i nepomična, onako kako su izvađena iz kanala. Mehmed i Ibrahim držali su se grčevito. Jedva su ih razdvojili.

Na mesto nesreće ubrzo je stigao dežurni pisar Trećeg kvarta g. Stjepan Zec, sa žandarmima. Pošto je izvršen uviđaj i utvrđen identitet davljenika, tri leša su mrtvačkim kolima prenesena u prosekturu bolnice, radi obdukcije, dok su poderana odela nesrećnih prodavaca kikirikija odneta u kvart. U odelima davljenika nađen je po komad hleba. To je bio njihov ručak.

6.5.24

"VREME" i "POLITIKA" 06. maj 1924.

 

 

Uz pisku zurli i tresku goča, arnautska kolonija u Beogradu proslavila je svoj praznik

 
Juče je bio turski praznik Bajram, i nigde se po Beogradu nisu mogli videti ni beli kečovi, ni čalme, ni fesovi. Nigde bozadžija na ulici. Industrija boze i briga o sjaju naših cipela poverena je, kao što se zna, našim došljacima sa Juga, stotinama Arnauta koji strpljivo slažu dinare u Beogradu i misle na daleka sela oko Prizrena. A pošto je bio juče njihov praznik, oni su spakovali svoje alatke, i u novo obučeni proveli ceo dan na otvorenom polju u Kralja Aleksandra ulici, na igralištu “Srpski Mač”.

Tamo su oni odmerkali odavna one procvetale bagreme i tuberkulozne boriće. Tu, u “gori zelenoj” zapištala je zurla još sabajle, zalupao je ogromni doboš i povelo se lagano i mirno kolo, sve muško do muškog, bez ijedne Arnautke. One su ostale tamo dole, da primaju uputnice i čekaju.

A stari su, prekrstivši noge, posmatrali mladež, eglenisali od jutra do podne i od podne do mraka. Pravoslavne bozadžije točili su im bozu i zaradili pare na ovom narodnom veselju, jer ova kolonija sa belim kečevima nije bila tako mala. Možda ih je bilo na pet stotina. 

 

IZVOR:
Novine VREME
utorak, 06.maj 1924.
godina IV br. 854. str.4

____
 
Novine “POLITIKA”

SPORT, jedno tursko hrvanje


U nameri da Bajram ukrase kakvim vidnim događajem, šaka muslimana što žive u Beogradu, pozivali su od ranog jutra zurlom i gočem svoje verske jednomišljenike na veliku utakmicu između Aslana iz Gostivara i Mazloma iz Prizrena... 
 
I posle masnih ručkova, začinjenih raznovrsnim istočnjačkim slatkišima, na igralištu Srpskog Mača ogroman broj fesova bio se nakrenuo prema krugu u kome su do pojasa gole hrvače mazali zejtinom i osvežavali gutljajima vode. Jedna marama napunjena je brzo i lako novcem za onoga koji će da pobedi.

Jašar je onda iz punih pluća dunuo u svoju spravu, a Memed razvukao svom snagom po zategnutoj koži. Mladi Aslan, tigrovskih pokreta i skoro ćelavi Mazlom, puniji ali ipak divovskih mišića izvode prvo počasni marš, pozdravljaju se neobičnim dodirivanjem i hvataju se najzad u strašan koštac. 
 
I Prizrenac je hrvač od zanata, ali je Aslan snažniji, okretniji. Mazlom je brzo pao na kolena i šćepan s leđa nema snagu za dalju borbu: mladić ga posle mučnih pokušaja diže u vis i time poraženog baca na zemljicu crnu. 
 
Razdragana svetina urliče i pljuje na dinare, desetice i stotinarke da bi ih zalepila na čelo i obraze veselog Aslana. Pokunjeni Mazlom navlači košulju. Kraj nogu mu je pola pogače, pojas, fez i cokule pune novaca.  
 
Kustudić

Novine “POLITIKA”
Utorak, 06. Maj 1924.
Broj. 5758

Godina XXI str. 5.
 

 

 

 

10.1.24

Korab planina sa Dešatom i Krčinom


Mirko Marković
, Zagreb

Izvor:
Naše planine,
revija Planinarskog Saveza Hrvatske i Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine

Godina VIII, 1956. Broj 1
Str. 19.–29.


Južno od Šar-planine u zapadnoj Makedoniji dižu se uz samu albansku granicu visoke planine, slabo poznate još i neobrađene u naučnom svijetu. Planinarima su one ostale sve do najnovijeg vremena nepoznate i rijetki su danas među nama, koji su zašli u ovo ogromno planinsko područje, da ga vide i upoznaju na licu mjesta. Među tim planinama jedno naročito mjesto zauzima skupina Koraba sa Dešatom i Krčinom, jer su one dio najvišeg i planinarima najinteresantnijeg gorskog masiva zapadne Makedonije.
Ta visoka planinska površ razdvojena je oštro dubokom dolinom Radike i Mavrovske Reke, te tako čini dvije skupine. Istočnu sačinjavaju Bistra, Jama i Stogovo, a zapadnu uz samu albansku granicu Korab, Dešat i Krčin, da bi kasnije iz doline Drima prešao u dugi lanac Jablanice planine, koja se dalje veže na Pindski masiv u Grčkoj. Na sjeveru on se bogato dijeli u visoke lance Šare, dok uz samu granicu stalno se povija jednim visokim grebenom, koji se preko Đalića i Koritnika može slijediti sve do samih Prokletija. Ove planine pripadaju šarsko-pindskom gorskom sustavu i to je njegov najviši dio. On se proteže od Metohije na jug i napušta našu zemlju kod Ohridskog jezera, te nastavlja u Grčkoj sa Smolikom u Pindu.
O Korabu se danas još vrlo malo znade, a pogotovo širi redovi današnjih planinara poznaju ga samo po sjećanju iz školskih klupa kada nam se usjeklo u uši to kratko ime: Korab.
Prije nekih 100 godina unazad nismo znali o Korabu ništa, pa čak ni da postoji. Sredinom prošlog vijeka je podno tih planina proputovao austrijski putnik J. G. Von Hahn. Tada su ovi krajevi bili deo velike turske carevine, a tako je bilo i prije 40 i 50 godina. Pristup u taj dio carevine bio je vrlo težak i nesiguran zbog stalnih trzavica i upada raznih pljačkaških banda. Sigurnosti nije bilo niti na drumovima, a o planinama i njihovim gudurama nitkok nije ni pomišljao.
.
Godine 1922. u sporazumu sa Albanijom vršila je naša vojska točno razgraničenje između dvije zemlje, te se tom zgodom jedna vojna komisija sa pratnjom i konjima ispela na vrh i tu ukopala velik kamen međaš. Čini se da je to bio prvi poznati uspon do vrha Koraba. Iduće godine (1923) boravila je na Korabu geodetska ekspedicija vojnih topografa i tom zgodom je visina Koraba podignuta na 2764 m. Talijani ga danas u svojim kartama označavaju sa 2752 m. Prije toga Korab je smatran posve nepoznatim vrhom Balkana, a neke karte sve do unazad 20 do 30 godina bilježile su mu visinu sa 2050 m, dakle za 714 m manje od stvarne visine. Tako je Korab došao na svoje pravo mjesto, i od daleke „neznatne“ i „beznačajne“ čuke na Balkanu, on je danas drugi vrh u našoj zemlji i daleki pratilac starca Triglava, iza kojega je on svojom visinom prvi, i svega 99 m niži.
Iza izlaska sekcije Debar, Korab postaje i prvo poprište planinara. I hrvatski planinarski veterani zaputili su se prvi u Srbe i Slovence. Od planinara, prvi uspon na vrh Koraba učinio je u ljeto 1927. godine D. Krivokapić, te je tom zgodom obišao malone čitav masiv Koraba od Šar-planine do Radike. Poslije su bili D. Jakšić, B. Gušić, R. Stefanović, J. Rogulja, M. Jovanović, Lj. Barić, S. Vatovac a i drugi, koji nas nisu izvjestili o usponu. Malobrojni ali lijepi i vrijedni opisi i predavanja, pa slike sa Koraba bili su prilog nas planinara sve boljem i dubljem upoznavanju jedne visoke, lijepe, a i danas još nažalost premalo poznate planine. Ali njezine ljepote i bogatstva postat će uskoro poznata – jer Korab je naša planina budućnosti.
...

Nomadskih stočara bilo je na Korabu prije rata vrlo mnogo. Oni nisu imali stalnog naselja, već bi selili po planini zajedno sa ovcama za boljom pašom. To su Cincari, koji spadaju u Arumune, a sami sebe zovu: Karakućani, Crnovunci (po crnoj vuni u koju se oblače), pa Vlasi, Karavlasi (Crni Vlasi – isto po crnovunim ovčijim kožama), Kučovlasi ili pak Karaguni. Karakaćana nisam susreo na Korabu, ali vjerujem da ih se još može naći. Oni se zemljoradnjom uopće ne bave, već sele za stokom i boljom pašom sve do juga pa i dalje u Grčku do Soluna i obala Egejskog mora.

Stanovništvo pod Korabom nije siromašno, kako bi zamišljali na prvi pogled i obzirom na kraj i kuće u kojima žive. Video sam domaćinstva koja su imala stada od par stotina, a i do hiljadu grla ovaca, što je milijunska vrijednost ako se preračuna vrijednost vune, maslaca i sira što ga prodaju, a da blago nije ni taknuto. Tako i siromašniji stočari mogu da imaju novaca dovoljno, pa čak i više od potrebe za njihov skroman život. Moje je mišljenje, da sve to uvjetuje vanredno bogata paša korapskih ispasišta, koja su do danas neiscrpljeno vrelo i dohodak ovih ljudi. Kod nas na Dinaridima nema danas takvih bogatih i velikih pašnjaka, pa ni tog blagostanja i napretka u stočarstvu.

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

QR Code