Prikazani su postovi s oznakom Beograd. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Beograd. Prikaži sve postove

24.5.26

Porodica Krčo - Pelivan Zli Potok, Gora


Piše: Admir Idrizi 



Danas se obilježava 175. godišnjica radnje Pelivan u Beogradu, pa bih želio iznijeti nekoliko zanimljivih informacija o porodici osnivača ove poznate radnje.

Na samom početku da razjasnimo, pojavljuju se tri različite godine vezane za osnivanje radnje. Jedni tvrde da je to bila 1831. godina, što djeluje malo vjerovatno jer je osnivač radnje Mustafa rođen 1832. godine. Ipak, moguće je da je njegov otac tada otišao na gurbet u Beograd, pa se upravo od tog perioda računa početak rada radnje. Današnji vlasnici Pelivana obilježavaju 24. maj 1851. godine kao dan kada je radnja dobila ime koje i danas nosi — Pelivan. Treća godina koja se spominje kao početak rada jeste 1843. godina. U jednom novinskom oglasu iz 1933. godine navodi se da radnja posluje već 90 godina.

Koja god da je tačna godina osnivanja, prošla su gotovo dva vijeka, a priča o Pelivanu i dalje traje i prepričava se. U Gori i rodnom selu Zli Potoku porodica Krčo bila je veoma poštovana, ali pošto su odrastali u drugačijoj sredini te se razlikovali načinom života i oblačenja (idalje alafranga), nastala je izreka: „Krčevci reziljovci“.

Do danas niko nije mogao pouzdano objasniti razliku između porodica Krčo i Krčevci. Detaljnim proučavanjem porodičnog rodoslova dolazi se do zaključka da je riječ o jednoj porodici koja se vremenom razdvojila.

Prema pojedinim podacima, porodica vodi porijeklo iz Edrena. Preko Kičeva (Krčova) doselili su se u Zli Potok. I sam Malić je u svojim izjavama navodio da je Goranin, ali i Turčin.

Moguće je da je neko od članova porodice nenamjerno izostavljen u tekstu, te da postoje greške u godinama rođenja i smrti, jer je evidentno da se u arhivskim dokumentima za pojedine članove porodice pojavljuju različiti podaci.

Najstariji poznati član porodice Krčo bio je Alija, rođen sredinom 18. vijeka u Zli Potoku. Imao je dva sina: prvog sina, čije ime nije poznato, i Kadriju, rođenog oko 1788. godine.

Od prvog sina nastala je linija porodice Krčevci (Selmanovci). Imao je dva sina: Ajdina (rođenog oko 1798. godine) i Aliju (rođenog oko 1803. godine). Ajdinova djeca bila su: Zejnel (rođen oko 1823), Emin (1826) i Ismail (1832). Zejnelov sin bio je Ismail (1851), a njegov sin Selman (1896). Selmanova supruga zvala se Zihra, a njihova djeca bila su Zejbek, Rasim i Adem.

Kadrijina djeca bila su Alija (rođen oko 1827) i Mustafa (rođen oko 1832). Od ove linije nastala je porodica Krčo-Pelivan/ović. Danas je rasprostranjena priča da je Mustafa bio pelivan, odnosno rvač, te da je osvojenim novcem otvorio radnju u Beogradu.

Mustafina djeca bila su Mehmed, Alija i Jusuf.

Mehmed (rođen oko 1854. godine) bio je oženjen Razijom iz Zli Potoka. Njihova djeca bila su Rajma, Safija, Emina i Malić (Malik).

Rajma je bila udata za Ramadana Redžeplara. Njihov sin Sehadin bio je oženjen Binazijom iz Kruševa. Njihova djeca bila su Ramadan, Husen, Nuhija, Ramiza, Kadrija, Arza i Zurka.

Safija je bila baka po majčinoj liniji Muslije Jamini.

Za Eminu nema mnogo podataka, dok će o Maliću biti više riječi u nastavku.

Alija (rođen oko 1857. godine) bio je oženjen Ajšom, kćerkom Abaz-čaje iz Kruševa. Njihova djeca bila su: Milaim (supruga Emina, djeca Ejub, Refik i drugi), Rizo (supruga Hadžira, djeca Ramadan, Nusret i Ćibrija), Azir (iz prvog braka sa Đurišom imao je djecu Kambera, Muberu i Seiju, a iz drugog braka sa Bosankom kćerku Aidu), Fatima (udata u Tetovu) i Sidika, koja je otišla u Tursku.

Seijina djeca današnji su vlasnici radnje Pelivan.

Hadžira, Rizova supruga i Đuriša, Azirova supruga bile su rođene sestre iz porodice Koklje.

Jusuf (rođen oko 1860. godine) bio je oženjen Eminom iz Zli Potoka. Nisu imali djece.

 
Najpoznatiji Pelivan 

Malik-Malje Pelivan (u službenim dokumentima je zaveden kao Malik, a u javnoj štampi se javlja kao Malić) rođen je oko 1892. godine u selu Zli Potok, a umro je u Istanbulu 1971. godine. Ukopan je na mezarju Sultan Ejjub. Malić je bio jedan od najbogatijih muslimana u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Unaprijedio je staru poslastičarsku radnju i od nje napravio modernu fabriku — Orijentalnu poslastičarnicu.

U periodu od 1930. do 1941. godine imao je tri moderne poslastičarnice, na adresama Terazije 10, kod Kneževog spomenika 4 i Kralja Petra 63, sa više od 60 zaposlenih radnika. Bio je i narodni poslanik, član upravnih odbora nekoliko banaka, član uprave sportskog kluba „Jug“, kraljevski dvorski liferant, dobrotvor i član masonske lože.

Imao je dvije supruge.

Prva supruga bila mu je Hava (Maljejca-Dada) iz Zli Potoka. Njihova djeca bila su: Vezira (Beograd 1925 — Istanbul 2019), Ajša Hazak (Beograd 1927 — New York 2017) i Mustafa (Beograd 1928 — New York). Hava je umrla u Herceg Novom, gdje je i ukopana.

Malić se drugi put oženio 1937. godine Magbulom (Bulom) Filipović (1912–1997), kćerkom Mahmud-bega Filipovića. Nisu imali djece. Magbula je bila doktorica ginekologije i smatra se prvom Bošnjakinjom ginekologinjom. Godine 1939. imala je ordinaciju u Beogradu. U Americi se specijalizovala za anesteziologiju. Radila je u Milanu, Kairu, Aleksandriji i Istanbulu. U Istanbulu je radila u Američkoj bolnici, a kasnije je otišla u Ameriku, gdje je radila u Beth Israel Hospital i predavala na Columbia Premed School u New Yorku.

Tokom bombardovanja Beograda, u septembru 1941. godine uništena je radnja kod Kneževog spomenika broj 4, pri čemu je poginulo šest radnika. Malik je kratko vrijeme bio mobilisan u vojsci i boravio u Sarajevu.

U aprilu 1943. godine dobio je albanske pasoše preko Albanskog konzulata u Beogradu, koje je skupo platio, te je s porodicom otišao u Italiju. U Beogradu su ostali njegov otac Mehmed, supruga Hava i kćerka Vezira. Tokom boravka u Italiji živjeli su u nekoliko gradova: Bressanoneu, Cortini d'Ampezzo, Veneciji, Sondolu i do kraja rata u Milanu.

Nakon rata kompletna imovina mu je konfiskovana od strane novih vlasti, a povratak u Jugoslaviju bio mu je zabranjen. U februaru 1947. godine Malić je sa svojom drugom suprugom Magbulom otišao u Egipat, a potom u Istanbul, jer nijedna tadašnja država nije željela izdati vizu u njegov albanski pasoš. Turski konzulat u Milanu izdao mu je posebnu putnu ispravu sa turskom vizom.

U Istanbulu su živjeli u četvrti Beyoğlu.

Njegova djeca Mustafa i Ajša ostali su u Milanu zbog školovanja. Nakon određenog vremena Mustafa je otišao u Ameriku, a kasnije su mu se pridružile Ajša i Bula.

Malićova kćerka Vezira bila je profesorica romanistike. Bila je udata za Zuko Džumhur. Imali su kćerku Dunizadu, udatu Milatović, koja živi u Beogradu.

Nakon završetka rata, pošto je Malić po uvjerenju bio monarhista i poslovno sarađivao s kraljevskim dvorom kao dvorski liferant, proglašen je neprijateljem države. Porodična imovina — vile, kuće i radnje — nacionalizovana je i konfiskovana.

Jednu radnju vodio je Sehadin, Malićov sestrić, poznatu kao „Stari Pelivan“, sve do 1997. godine. Drugu radnju, na novoj lokaciji u Bulevaru kralja Aleksandra broj 20, otvorio je Azir, koji je prije Drugog svjetskog rata radio kod Malića. Alija, Azirov otac, i Mehmed, Malićov otac, bili su braća.

Nakon Azirove smrti radnju je preuzela njegova kćerka Seija sa suprugom, a danas su vlasnici njena djeca.

Nakon 2013. godine mali dio oduzete Malićove imovine restituisan je porodici, dok je veći dio ostao nevraćen. Zbog imovinskih sporova šira porodica nije u dobrim odnosima i uglavnom izbjegava govoriti o ovoj temi.


 Kompletan tekst sa prilozima možete pogledati na slijedećim likovima: 

Link 1   Link 2

 

 

4.4.25

Beograd je njegova stogodišnja ljubav

 

Novine: Borba
Utorak, 16. jun 1959. godine

 

Prvi put u Beogradu Alija Pelivan je došao 1866. godine. Imao je tada devet godina. Tu je i odrastao. Zatim ga je život odveo natrag u rodno mesto Zlipotok kod Prizrena, pa dalje preko Soluna u Grčku i Malu Aziju. Ali dug život i mnoštvo događaja nisu mogli da izbrišu iz sećanja „najdraži grad“. Juče je iz Zlipotoka ponovo stigao u Beograd. Sada on ima 102 godine, petoro dece, 27 unuka, i 20 praunuka. Doputovao je sam i seća se svega iz starog Beograda „kao da je juče bilo“.

Nije Beograd uvek izgledao ovako. Davno, pre devedeset godina, na prostoru gde je danas Savezna narodna skupština dečak Alija je napasao konje.

Starac Alija juče se slikao baš na tom mestu. Želio je da se fotografiše i ispred Narodnog pozorišta. Tu se on, sedamdesetih godina prošloga veka igrao na prostranim livadama. Današnja Slavija bila je tada prostor na kome su se održavali vašari i gde je Alija prodavao stoku. 

 

Alija Pelivan

Trgujući stokom putovao je i do Soluna. Pešice najčešće. Samo ponekad i na konju. Išlo se danima dugačkim carskim drumom.

Otac Alijin, Mustafa – Pelivan bio je prvi beogradski bozadžija. I ne samo to. Bio je i prvi rvač u Srbiji. Paše su dolazile da ga gledaju. Nikada ga niko u borbi nije oborio. Zato su mu i dali ime Pelivan – rvač. Pre su se oni zvali Krčovci.

-Putovao sam mnogo, priča nam Alija, ali srećan sam samo u Beogradu. Napišite to. On se mnogo promenio. Sada je još lepši. To je moj grad.

Ove godine stari Alija posle 102 godine života bio je prvi put kod lekara. Zbog očiju.

-Ne vidim baš najbolje, a hteo bih da još dugo vidim dobro, - zaključio je Alija Pelivan, stogodišnji starac, koji nikad nije pušio ni pio, koji i sada putuje sam i seća se svega. A najprijatnije mu je u ovom gradu.

Beograd je njegova stogodišnja ljubav.

 

G. Kojčinović

7.12.24

Tri mala pečalbara – prodavaca kikirikija udavila se juče u Dunavu za vreme kupanja (1937)

 

 Izvor: 

Vreme (dnevne novine)
sreda, 19. maj 1937.

 

Tri mlada prodavca kikirikija, Bećir Đulber, Memed Bedir i Ibraim Šuaip, rodom iz sela Orčuša, u Srezu gorskom, udavili su se juče za vreme kupanja u kanalu stare Električne centrale na Dorćolu. Četvrti prodavac kikirikija, u isto vreme i najmlađi, 14-godišnji Habib Habibović spasen je u poslednjem momentu, blagodareći retkoj požrtvovanosti obućara Viktora Bojkovca.

Za ovu tragediju saznalo se odmah na Dorćolu i ona je izazvala bolan utisak.

Nesrećni mladići su od dužeg vremena pečalbari u Beogradu. Bećir ima 20 godina, Ibraim 16, Memed 15 godina. Sa još četvoricom svojih drugova, takođe mladih pečalbara, oni su stanovali u blizini stare Električne centrale, u jednoj teskobnoj i bednoj sobici br. 27. Spavali su na daskama, pokrivali se kaputima, a za stan su plaćali mesečno 270 dinara. Na poslu su bili uvek. Danju i noću. Živeli su na suvom hlebu, više gladni nego siti, dok su ušteđeni novac slali svojim siromašnim porodicama za ishranu.

Od ranoj jutra ova tri mladića, koji se nizu razdvajali jedan od drugog, kao da su prava braća, zapažena su na beogradskim ulicama kako nude prolaznicima svoju jeftinu robu: kikiriki, pomarandže, banane... Pred podne, umorni i znojavi, došli su u svoj stan. Osećali su neodoljivu potrebu da se malo rashlade. Gde? To ni sami nisu znali. Pošli su u pravcu Dunava. Sobom su poveli i svog najmlađeg zemljaka Habiba Habibovića, koga su sreli usput, sa punom korpom kikirikija.

Čim su izišli iz Kapetan Mišine ulice, pred njima se ukazala velika bara iza stare Električne centrale. Čuo se žagor. U bari su se slatko brčkala neka dorćolska dečurlija. Na prvi pogled, voda nije bila duboka. Deca su bila u bari najviše do pojasa. 

 

Tri žrtve

 

-Tuka se banjame, uzviknuo je radosno Bećir.

Začas su se mladi prodavci kikirikija svukli na obali i sa dorćolskom dečurlijom našli u vodi. Držeći se za ruke, uz pesmu, neko vreme brčkali su se kraj obale.

Zatim su pošli u pravcu mesta na sredini bare, koje je obraslo ševarom i udaljeno od obale za tridesetak metara. Međutim, kob je htela da ovi veseli mladići dožive najstrašniju sudbinu. Do ševara se nalazio kanal stare Električne centrale, širok i dubok tri metra. Neočekivanano, igrajući se, mladići su upali u kanal. Kako nisu znali da plivaju, počeli su da se dave, dozivajuči za pomoć. Pokušavali su očajnički da spasu jedan drugog, i to je ubrzalo tragediju. Prizor je bio jeziv.

 

Jedan jedini spasen

 

Za tren oka na obali se iskupilo dosta sveta. Niko nije smeo, a možda i nije hteo, da pritekne u pomoć davljenicima. Ova tragedija u srce je dirnula svega dva čoveka: obućara Viktora Bojkovca i zidarskog majstora Električne centrale Metodija Ivanovića. Njih dvojica našli su se kraj davljenika pre nego što se očekivalo. Ali, sve je bilo dockan. Spasen je samo najmlađi prodavac kikirikija Habib Habibović. Prošlo je dosta vremena dok su na obalu izvučena tela tri druga nesrećna prodavca kikirikija, hladna i nepomična, onako kako su izvađena iz kanala. Mehmed i Ibrahim držali su se grčevito. Jedva su ih razdvojili.

Na mesto nesreće ubrzo je stigao dežurni pisar Trećeg kvarta g. Stjepan Zec, sa žandarmima. Pošto je izvršen uviđaj i utvrđen identitet davljenika, tri leša su mrtvačkim kolima prenesena u prosekturu bolnice, radi obdukcije, dok su poderana odela nesrećnih prodavaca kikirikija odneta u kvart. U odelima davljenika nađen je po komad hleba. To je bio njihov ručak.