"Plemeniti Mostar" - knjiga o jednoj od najhumanijih akcija u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi

U petak 28. juna, u prostorijama Centra za kulturu Mostar sa početkom u 20 sati održana je promocija knjige „Plemeniti Mostar“, autora Ahmeta Kurta. 

O knjizi su govorili njeni recenzenti: dr. Senija Milišić iz Sarajeva, prof. dr. Faruk Taslidža iz Mostara, kao i autor knjige Ahmet Kurt. Promociju je moderirala Bea Balta Manjgo. Skupu su se obratitila i djeca nekadašnjih malih muhadžira koji su nastavili život u Mostaru.

 

 

 

Nakon osam decenija zaborava ova knjiga Ahmeta Kurta čiji je izdavač BZK “Preporod” Gradsko društvo Mostar, na svijetlo dana iznosi, sigurno jedan od najhumanijih događaja u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi.

Knjiga govori o djeci izbjeglicama iz istočne Bosne koji su našli spas u Mostaru. Bošnjaci Mostara svesrdno su im u tim teškim ratnim godinama pružili svu pomoć koju su bili kadri dati. Zadnjeg dana oktobra 1943. godine vozom u Mostar stiglo je 610 mališana, od kojih su polovina bili bez jednog ili oba roditelja. Svu djecu su prihvatile porodice Mostara, Blagaja i Bijelog Polja čiji spisak se nalazi u ovoj knjizi.

 

Ova knjiga-dokument, napisana je na osnovu sačuvane dokumentacije i dopunjena iskazima zapisanim u susretima s nekadašnjim muhadžirima i njihovom rodbinom. Ahmet Kurt je uspio istražiti arhive, sakupiti vrijedne dokumente i fotografije, ali i doprijeti do još uvijek živih aktera ovih događaja.

Knjiga prati sudbinu djece od njihovog dolaska u Mostar pa do današnjih dana. Spisak skoro šest stotina dobrotvora daje unikatni uvid u socijalnu i privrednu strukturu Bošnjaka Mostara 40-ih godina prošlog stoljeća, a također nudi i pregled porodične i socijalne strukture bošnjačkih porodica iz jugoistočne Bosne na koje se sručio četnički pogrom.”

 

Kompozicija voza uskotračne pruge sa deset vagona dovezla je u Mostar u sumrak kišne nedelje, 31. oktobra 1943. godine 610 siročića iz istočne Bosne čijeg su jednog ili oba roditelja pobili četnici. O ovoj plemenitoj akciji mostarskih Bošnjaka u obimnoj socijalističkoj historiografiji - vjerovali ili ne - nije napisana ni jedna jedina riječ! Zašto se o tome pola stoljeća šutjelo možete saznati iz knjige.

Te najteže ratne godine, 1943, svaka druga mostarska bošnjačka porodica primila je jednog malog muhadžira, a neke i više njih. Voz je sa ostatkom djece nastavio prema Čapljini gdje su Bošnjaci tog grada, te Počitelja, Tasovčića, Višića i Čeljeva već ranije tražili da prime dvije stotine djece, pa nisu bili zadovoljni kad je stigao manji broj djece od traženog. 

 

U odnosu na današnji broj stanovnika broj djece primljene u Mostaru bio bi tri hiljade.

Dobročinstvo, ili merhamet osoba koji su primili male izbjeglice, bez sumnje je ležalo u njihovom poimanju i upražnjavanju vjere, gdje se u velikom broju ajeta iz Kur’ana ukazuje na važnost i značaj činjenja dobrih djela, a vjernike uči da budu plemeniti, humani i ljubazni prema ostalim ljudima.

Od 610 djece koji su izašli na mostarskoj željezničkoj stanici iz Marhametovog voza spasa u suton zadnjeg oktobarskog dana 1943. godine u Mostaru i okolini trajno je ostalo i kasnije zasnovalo porodice oko stotinu malih izbjeglica. Mnogi od njih i njihova djeca, tačno pedeset godina poslije, 1993. godine, ponovno postaju izbjeglice.

 

Da za vrijeme socijalističke Jugoslavije nije bilo institucionalnog prešutkivanja četničkih zločina nad Bošnjacima, nego da se o tome govorilo i kritički propitivalo, broj ubijenih Bošnjaka u agresorskom ratu protiv Bosne i Hercegovine u periodu 1992–1995. bio bi daleko manji, a Bošnjaci se ne bi uvijek ponovo iščuđavali zašto ih žele pobiti njihove prve komšije. 

 

 

GORANCI - MOSTARSKI DOBROTVORI

 

 

Već sam ranije spominjao samostid koji je Bošnjacima poslije Drugog svjetskog rata nametnut, a oni ga objeručke prihvatili. (!?) Srbi i Hrvati, nastanjeni u gradovima, nisu kidali veze sa kulturom svojih naroda. Dok su se oni ponosili seoskim običajima svojih naroda (vršidba, kosidba, klanje svinje i drugo) za to vrijeme gradski Bošnjaci su se izrugivali običajima svojih predaka, nastojeći oponašati i svidjeti se svojim prijateljima drugih narodnosti, misleći da će ih ovi onda zavoljeti.

 

Mnogi su pokušali zamijeniti tradiciju i kulturu svog naroda sa ideologijom vladajuće partije bivše Jugoslavije, ali ideologija nikad ne može biti kultura, pa su Bošnjaci upadali u identitetski procjep iz kojeg se mnogi ni dan-danas nisu izvukli.

 

U tom oponašanju Srba bilo je i nazivanje vrijednih Goranaca, pobožnih stanovnika mnogih bosanskohercegovačkih gradova, pogrdnim imenom šiptari ili šiftari.

U knjizi “Plemeniti Mostar” zabilježena su imena Goranaca među onim Mostarcima koji su davali najveće novčane priloge za pomoć Bošnjacima istočne Bosne stradalim u četničkim zločinima za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

 

Interesantno je napomenuti da su SVI mostarski Goranci primili u svoje porodice male muhadžire ratne, 1943. godine: Zajko Jakupović, Nezir Hazirović, Ramiz Kahrimanović, Ćamil Ramadanović, Abdulah Jakupović, Mehmed Jusufović, Mahmut Idrizović, Emin Kahrimanović, Bećir Idrizović i Šaban Sejdihović.