"Plemeniti Mostar" - knjiga o jednoj od najhumanijih akcija u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi

U petak 28. juna, u prostorijama Centra za kulturu Mostar sa početkom u 20 sati održana je promocija knjige „Plemeniti Mostar“, autora Ahmeta Kurta. 

O knjizi su govorili njeni recenzenti: dr. Senija Milišić iz Sarajeva, prof. dr. Faruk Taslidža iz Mostara, kao i autor knjige Ahmet Kurt. Promociju je moderirala Bea Balta Manjgo. Skupu su se obratitila i djeca nekadašnjih malih muhadžira koji su nastavili život u Mostaru.

 

 

 

Nakon osam decenija zaborava ova knjiga Ahmeta Kurta čiji je izdavač BZK “Preporod” Gradsko društvo Mostar, na svijetlo dana iznosi, sigurno jedan od najhumanijih događaja u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi.

Knjiga govori o djeci izbjeglicama iz istočne Bosne koji su našli spas u Mostaru. Bošnjaci Mostara svesrdno su im u tim teškim ratnim godinama pružili svu pomoć koju su bili kadri dati. Zadnjeg dana oktobra 1943. godine vozom u Mostar stiglo je 610 mališana, od kojih su polovina bili bez jednog ili oba roditelja. Svu djecu su prihvatile porodice Mostara, Blagaja i Bijelog Polja čiji spisak se nalazi u ovoj knjizi.

 

Ova knjiga-dokument, napisana je na osnovu sačuvane dokumentacije i dopunjena iskazima zapisanim u susretima s nekadašnjim muhadžirima i njihovom rodbinom. Ahmet Kurt je uspio istražiti arhive, sakupiti vrijedne dokumente i fotografije, ali i doprijeti do još uvijek živih aktera ovih događaja.

Knjiga prati sudbinu djece od njihovog dolaska u Mostar pa do današnjih dana. Spisak skoro šest stotina dobrotvora daje unikatni uvid u socijalnu i privrednu strukturu Bošnjaka Mostara 40-ih godina prošlog stoljeća, a također nudi i pregled porodične i socijalne strukture bošnjačkih porodica iz jugoistočne Bosne na koje se sručio četnički pogrom.”

 

Kompozicija voza uskotračne pruge sa deset vagona dovezla je u Mostar u sumrak kišne nedelje, 31. oktobra 1943. godine 610 siročića iz istočne Bosne čijeg su jednog ili oba roditelja pobili četnici. O ovoj plemenitoj akciji mostarskih Bošnjaka u obimnoj socijalističkoj historiografiji - vjerovali ili ne - nije napisana ni jedna jedina riječ! Zašto se o tome pola stoljeća šutjelo možete saznati iz knjige.

Te najteže ratne godine, 1943, svaka druga mostarska bošnjačka porodica primila je jednog malog muhadžira, a neke i više njih. Voz je sa ostatkom djece nastavio prema Čapljini gdje su Bošnjaci tog grada, te Počitelja, Tasovčića, Višića i Čeljeva već ranije tražili da prime dvije stotine djece, pa nisu bili zadovoljni kad je stigao manji broj djece od traženog. 

 

U odnosu na današnji broj stanovnika broj djece primljene u Mostaru bio bi tri hiljade.

Dobročinstvo, ili merhamet osoba koji su primili male izbjeglice, bez sumnje je ležalo u njihovom poimanju i upražnjavanju vjere, gdje se u velikom broju ajeta iz Kur’ana ukazuje na važnost i značaj činjenja dobrih djela, a vjernike uči da budu plemeniti, humani i ljubazni prema ostalim ljudima.

Od 610 djece koji su izašli na mostarskoj željezničkoj stanici iz Marhametovog voza spasa u suton zadnjeg oktobarskog dana 1943. godine u Mostaru i okolini trajno je ostalo i kasnije zasnovalo porodice oko stotinu malih izbjeglica. Mnogi od njih i njihova djeca, tačno pedeset godina poslije, 1993. godine, ponovno postaju izbjeglice.

 

Da za vrijeme socijalističke Jugoslavije nije bilo institucionalnog prešutkivanja četničkih zločina nad Bošnjacima, nego da se o tome govorilo i kritički propitivalo, broj ubijenih Bošnjaka u agresorskom ratu protiv Bosne i Hercegovine u periodu 1992–1995. bio bi daleko manji, a Bošnjaci se ne bi uvijek ponovo iščuđavali zašto ih žele pobiti njihove prve komšije. 

 

 

GORANCI - MOSTARSKI DOBROTVORI

 

 

Već sam ranije spominjao samostid koji je Bošnjacima poslije Drugog svjetskog rata nametnut, a oni ga objeručke prihvatili. (!?) Srbi i Hrvati, nastanjeni u gradovima, nisu kidali veze sa kulturom svojih naroda. Dok su se oni ponosili seoskim običajima svojih naroda (vršidba, kosidba, klanje svinje i drugo) za to vrijeme gradski Bošnjaci su se izrugivali običajima svojih predaka, nastojeći oponašati i svidjeti se svojim prijateljima drugih narodnosti, misleći da će ih ovi onda zavoljeti.

 

Mnogi su pokušali zamijeniti tradiciju i kulturu svog naroda sa ideologijom vladajuće partije bivše Jugoslavije, ali ideologija nikad ne može biti kultura, pa su Bošnjaci upadali u identitetski procjep iz kojeg se mnogi ni dan-danas nisu izvukli.

 

U tom oponašanju Srba bilo je i nazivanje vrijednih Goranaca, pobožnih stanovnika mnogih bosanskohercegovačkih gradova, pogrdnim imenom šiptari ili šiftari.

U knjizi “Plemeniti Mostar” zabilježena su imena Goranaca među onim Mostarcima koji su davali najveće novčane priloge za pomoć Bošnjacima istočne Bosne stradalim u četničkim zločinima za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

 

Interesantno je napomenuti da su SVI mostarski Goranci primili u svoje porodice male muhadžire ratne, 1943. godine: Zajko Jakupović, Nezir Hazirović, Ramiz Kahrimanović, Ćamil Ramadanović, Abdulah Jakupović, Mehmed Jusufović, Mahmut Idrizović, Emin Kahrimanović, Bećir Idrizović i Šaban Sejdihović.

 

Sjećaš li se Torbeša?

Privatna arhiva

Socijalna konstrukcija torbeške populacije u Makedoniji govori o duboko ukorijenjenom identitetu kojeg podjednako određuju postojanost i fluidnost, karakteristike primjenljive skoro na sve identitete na Balkanu.

Te karakteristike ocrtavaju činjeničnu situaciju koja se ne može prenebregnuti u današnjim raspravama o zajednicama i njihovom identitetu. I pored izražene fluidnosti ovog identiteta, još uvijek nije zatrta svijest o njemu. Više se može govoriti o prilagođavanju Torbeša (ili Pomaka) historijskim (momentalnim) izazovima nego o njihovom radikalnom otcjepljenju od onoga šta oni jesu. Ipak, nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da oni mnogo više znaju šta nisu od onoga šta jesu (parafraza Alije Izetbegovića). U vezi etničkog identiteta – da li je postojan ili promjenljiv i dolazi li izvana ili iznutra – u literaturi susrećemo dva gledišta: esencijalističku (u malom obimu) i instrumentalističku formu. Prva podrazumijeva da dio populacije prihvata identitet kao takav, postojan, samodefinirajući i nepromjenljiv u određenim društveno-historijskim okolnostima. Stoga neki govore o identitetu kao „stanju duha“. Drugo stajalište predstavlja identitet kao promjenljivu stvarnost ostavljenu slobodnom izboru nositelja ovisno o okolnostima u kojima živi. U ovom slučaju, identitet je pod utjecajem spoljašnjih okolnosti, pa se događa da dođe do izvjesne spoljašnje promjene identiteta. Ovako se unutarnja forma potiskuje ili svjesno krije zbog određenih pragmatičkih potreba. Time, kao što pokazuje praksa kod nas, vremenom dolazi i do promjene identiteta.

Ljudi oduzetog imena

Slučaj Torbeša u Makedoniji se odnosi na drugi momenat jer oni nikad nisu imali sigurnu političku poziciju, samozajamčenu i samodovoljnu da bi opstali kao takvi i integrirali se u širi kontekst. Odsutnost integracije im je sačuvala samosvijest, bez obzira na njihovo postojano raslojavanje.

Činjenica da se konstrukcija ovog identiteta održala u okvirima Osmanskog carstva i u kasnijim historijskim fazama i teškoćama, govori o značajnom identitetu koji se ne može zaobići u etničkim, identitetskim, religijskim i političkim raspravama. I o Torbešima u Makedoniji se može kazati ono što se tvrdi o Pomacima u Bugarskoj, jer se radi o istom, „ranjivom“identitetu (Yulius Konstantinov).

Dosad se ovom problemu pristupalo s političkog aspekta jer je politika u Makedoniji i Bugarskoj diktirala naučni i obrazovni diskurs o identitetskom pitanju Torbeša i Pomaka, uz medijske propagande čiji je cilj podržati pomenutu političku akciju. A akademije i naučne institucije su, kako tvrdi Konstantinov, posjedovale monopol na istinu.

Ovi izazovi datiraju od postosmanskog perioda u svim balkanskim nacijama-državama. Sve se svodi na uklapanje ove populacije u određeni etnički korpus. Jednopartijski sistem je, u Bugarskoj i Makedoniji, pokušao „rasturiti“ovu populaciju represivnim mjerama. U Bugarskoj su im nekoliko puta mijenjana imena, a u Makedoniji je zbog pritisaka dolazilo do iseljavanja u Tursku.

Asimilacija ili disimilacija?

Ova se populacija susreće sa istim problemima u svim balkanskim državama u kojima živi (Bugarska, Makedonija, Grčka) izuzimajući Kosovo čija vlada ne pokazuje asimilatorske pozicije, ostavljajući prostor samodefiniranju, pa se neki izjašnjavaju kao Turci, Bošnjaci ili Goranci. I kao takvi su integrirani u kosovsko društvo. Tome je doprinio plan Ahtisarija o uređenju političkog života na Kosovu. Međutim i tamo je u upotrebi pojam Torbeši. I dalje ostaje etnički konstrukt koji se vezuje sa bogumilskim supstratom sličnim onome velikog procenta stanovništva Bosne.

S pragmatičkim političkim razlozima glede identiteta se susrećemo i u Makedoniji. Tamo se dovodi do fragmentacije ili raslojavanja ovog identiteta, pa se neki izjašnjavaju kao Makedonci, Turci ili Albanci. Ovim se karakteriziraju i Pomaci u Bugarskoj od kojih se neki izjašnjavaju kao Bugari, Turci i Pomaci. Pozicija im je nešto drugačija u Grčkoj gdje se izjašnjavaju kao Turci i kao takvi su priznati od države.

Politički aspekt tretiranja ovog problema je, zbog statističkih potreba naroda na Balkanu te zbog prisutnih opterećenih koncepata naglašavanja nacije-države s jednim narodom, jednim jezikom i jednom religijom. Poslije odlaska Osmanlija s ovih prostora, nacionalizam je dobio velik zamah i svaka je država nastojala povratiti nekadašnje teritorije želeći ocrtati demarkacionu liniju na temelju demografskih i lingvističkih granica stanovništva. Etničke manjine su bile izložene različitim pritiscima pri čemu se negirala njihova etnička pripadnost.

U Makedoniji ovaj problem najviše podgrijavaju partizirane institucije, svejedno makedonske, albanske i turske provenijencije. Cilj je privući veliki procenat ove populacije svome etnikumu što je inicirano činjenicom da nema posebne grafe koja bi sadržavala jedno etničko opredjeljenje pored već postojećih ustavom uspostavljenih grafa etničke pripadnosti stanovništva u Makedoniji. Torbeši nisu ustavna kategorija iako su po broju poslije Makedonaca i Albanaca. Procjenjuje se da ih ima oko 80.000 hiljada, za razliku, naprimjer, od Srba ili Vlaha koji broje ispod 15.000 i predstavljaju ustavne kategorije. Nijedan popis stanovništva do sad ne daje pravu sliku o njihovom broju.

Politike protiv pluralnosti

Akcija dobija na težini u vrijeme izbora kada se primjenjuju različita sredstva da se pridobiju ovi ljudi, i to zbog broja koji bi mogao imati važnost u statističkom odmjeravanju snaga za dobijanje više poslanika u Parlamentu ili gradonačelnika u miješanim gradovima. U multietničkom društvu kakvo je makedonsko, politička akcija ima negativne konsekvence po ovo stanovništvo. Posljedice su momentalne naravi i ne doprinose nadilaženju problema vezanih za građanska prava.

Svaki put kad se imponira ovoj populaciji, javljaju se i kontraefekti kod njenog velikog dijela. To pokazuje dosadašnje tridesetogodišnje iskustvo poduzimanja različitih projekata da se ovo stanovništvo integrira u makedonski nacionalni korpus, što nije urodilo plodom. Etničke nevolje se javljaju i uvođenjem pluralističkog sistema, odnosno pojavom mnogo nacionalnih partija u kojima su neke strukture ove populacije našle mogućnost integriranja u državne institucije. Neki su se zaposlili na osnovu albanske, a neki na osnovu makedonske i turske nacionalne i političke agende. Uvijek se neko drugi bavio njima glede integracije, a najmanje oni sami. Od kad se zna za njih, hljeb su zarađivali daleko od svojih mjesta kao građevinari, poslastičari, ćevabdžije, buregdžije, itd. Rijetko se ko imao mogućnosti zaposliti u nekoj državnoj službi.

Temeljni je bio problem etničkog određenja. Slobodno se može kazati da se radi o anacionalnoj praksi kod ovih ljudi. Svi oko njih su određivali njihovo etničko izjašnjavanje. Ako pogledamo srpske izvore prije Drugog svjetskog rata, vidjećemo da se radi o istom postupku etničke definiranosti. Službene vlasti su ih tretirale Srbima, a oni su se izjašnjavali kao Albanci ili Turci zavisno od sredine u kojoj su živjeli. Religijski element je igrao odlučujuću ulogu. Dovoljno je pogledati knjigu Jovana Hadživasiljevića „O muslimanima naše krvi u Južnoj Srbiji“iz dvadesetih godina prošlog stoljeća s tezom da ovo stanovništvo čak govori srpski jezik i da je u postojanom turciziranju i albaniziranju. Svećenici iz

Srbije koji su prebrojavali kršćansko stanovništvo u Makedoniji nazivaju ih „bugarskim muhamedancima“. Istu praksu je primjenjivao Nijazija Limanoski i neke današnje nevladine organizacije koje ponavljaju da se radi o populaciji raskorijenjenoj od svoje (makedonske) vjekovne kulturne i religijske matrice.

 

Bezdani identificiranja

U nacionalističkim i šovinističkim stavovima ovih autora i organizacija ocrtava se strategija prema torbeškoj populaciji koja je rezultat nacionalnih projekata, a ne datih ili faktičkih situacija koje su dijametralno oprečne dosadašnjim projektima. Istina se uvijek diktira iz nekog političkog centra, a državne institucije je samo promoviraju kao svoje projekte.

Zapetljano u svim etnocentričkim strujama kojima je okruženo, ovo stanovništvo se i dalje suočava s velikim izazovima i dilemama, ponekad im tražeći korijene i ondje gdje ih nema. Takva pozicija ima razloge i u svijesti ove populacije i nije svagda neko drugi kriv. I kod Pomaka i Torbeša ne susrećemo se s nekakvim kohezivnim jedinstvom iz kojeg bi mogla proizaći neka pojačana samosvijest koja bi esencijalno definirala etnički identitet ove grupe, pa čak i o nekakvom torbeškom ili pomačkom identitetu. Kod njih je posebno naglašen religijski identitet koji u najvećoj mjeri utječe na onaj nacionalni tako da se uvijek izjašnjavaju u nacionalnom smislu kao oni u čijem okruženju žive, a sačinjavaju muslimansko stanovništvo. Čak i sami pojmovi Torbeši i Pomaci u svijesti ljudi imaju pežorativno značenje. U vrijeme druge Jugoslavije, mahom su se izjašnjavali kao Muslimani u nacionalnom smislu.

Bez obzira kako se izjašnjavaju, Torbeši uvijek ostaju ono što jesu u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kod ovih (Albanaca, Turaka i Makedonaca) ta identifikacija pokazuje puki privid koji će se raskriti čim se razjasne određena egzistencijalna pitanja koja potresaju ljude u multietničkim sredinama, a naročito kad se radi o integraciji u državnim strukturama (zaposlenje, socijalna pomoć, korištenje državnih fondova po raznim osnovama, subvencije i dr.). Tu se jednostavno postavlja neka ograda koja se ne može probiti. Da, vi ste Albanci, ali ste ipak Torbeši, ili da, vi ste Makedonci, ali ipak islamizirani ili vi ste Turci, ali ipak Torbeši – preovlađuje u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kad politička agenda diktira stav prema ovim ljudima, onda je u multietničkim sredinama – kakva je makedonska – svaki je etnikum zauzet svojim problemima i nema se mogućnosti baviti problemima drugog etnikuma što posebno dolazi do izražaja kod Torbeša koji nemaju nikakvu političku ulogu.

Ovakva pozicija često rezultira i određenim otporom prema spomenutim etničkim identifikacijama. Kad naiđu na razočarenje u grupama s kojima se identifikuju, odmah se vraćaju sebeidentifikaciji, zadovoljavajući se s onim što jesu – Torbeši – i ne obazirući se na pežorativno značenje ove riječi. Jednostavno se nemaju kome obratiti.

Nacionalne države i krađa identiteta

Pozicija Goranaca, Torbeša i Pomaka s etničkim dilemama i izazovima, rezultat je svugdje prisutnih na Balkanu, multikulturnih i multietničkih okolnosti nastalih ocrtavanjem granica među sadašnjim balkanskim državama po odlasku Osmanlija. Iz toga su proizašle i mnoge forme vezane za asimilaciju koje su duboko prodrle u ono što se danas naziva etničkim identitetom koji je naročito predmet rasprave u savremenim građanskim društvima.

Mora se utvrditi da ova populacija nikad nije imala strogu unutarnju potrebu da se nacionalno opredijeli poput drugih balkanskih naroda koji to duguju povlačenjem državnih granica na Balkanu, kad su oni ostali drugi, čak i u okvirima etnikuma za koje su se opredijelili, podložni različitim pritiscima, najčešće motiviranim etničkim i religijskim razlozima.

 

Autor: Hasan Džilo
Izvor: Preporod novine

Mehmed Hamza - Hod u prazno (od čobana do Pariza)

 

 

Objavljeno u reviji za društvo, vjeru i nauku - SELAM
Prizren, Februar 2002. Broj 23.
Godina VII str.10.-12.

Kompletan osvrt možete pročitati: OVDE

Sve je kod nas bila usmena tradicija, pamćenje po sjećanju. Sve je bilo običan dan jer niko nije zapisivao. Čak se nije zapisivalo ko je i kada rođen ili umro. Svaki je pamtio neki krupan događaj i pričao: "rođen sam dvije godine poslije velikog požara na Koritniku ali koje je godine to neznam" ili "umro je za vrijeme velike ekonomske krize" što bi moglo da znači u rasponu od jedne dekade i sl.

Čudna je naša smještenost na ovim prostorima. Kada se malo osvrnemo i za nas uočavamo da nas je dugo opredjeljivala poljoprivreda i stočarstvo i to je bilo gotovo jedino zanimanje.
Ali kako živimo na jednom malom prostoru a nas je bivalo sve više brzo se shvatilo da nema mjesta za sve nas nego da se negdje mora odlaziti. Pečalba je bila jedini izlaz da se opstane ili se tako mislilo da mora biti. Postoji i termin gurbet za ovu pojavu i ona doslovno znači izgnanstvo. Mi ga tako nismo doživljavali, dobrovoljno smo se tamo priklanjali, čak, se time pomalo dičili. Uvijek smo odlazili u druge krajeve radosni da imamo kuda otići ali sa još većim zadovoljstvom i željom vraćali smo se u svoj zavičaj. Pola životnog vijeka provodiš kao zanatlija a pola vremena kao kauboj.
Da li je bilo ispravno ili ne potraga za materijalnim sredstvima, negdje na stranu i često daleko da bi se opstalo, bila je dominantna pojava koja je odlučivala naše ponašanje, pa čak, i naš karakter. To je jedinstvenost ovog dijela naroda koji, umjesto da sa planina i brda silazi u gradove kao sav ostali svijet, je pokazivao čudan osjećaj pustinjaka. Odlazio je u druge krajeve (države i gradove), ostavaljao ženu i porodicu, radio i zarađivao teško, da bi se opet vratio na planine. Ili je neviđena nostalgija i ljubav za krajem ili nešto sasvim treće, peto ili deseto. Jedno je sigurno. Takav način života stvorio je osjećaj nestalnosti, privremenosti, balansiranja: niti si tamo niti si ovamo, a može se govoriti i o raspolućenosti na dvoje, jer hoće da pripada svijetu oko sebe ali i hoće da ostane svoj na svome.
U toj razumljivoj borbi da se opstane druge dimenzije čovjekovih potreba ostajale su zanemarljive i posve gurnute na stranu. Kao da se ovdašnji čovjek iscrpljivao radeći samo fizičke poslove a da uopšte nije imao vremena da taj rad ispuni nečim što će mu dati neku duhovnu kvalitetu čineći ga bogatijim i ljepšim. Kao da nije htio da se bakće sa takvim stvarima da ne bi opterećivao ionako težak život koji je bio siromašan, a finoća je lukzus bogatih i zadovoljnih ljudi. Jedini odmor su bile svadbena veselja i običaj s tim u vezi, sunetluci i po koja gozba. Tada se moglo zaigrati i zapjevati. Doduše on je pjevao i drugom prilikom i obično jašući konja da ublaži težak rad. 

Nužda da se život održi

Privilegija učenosti je bila ograničena samo za hodže, neki su bili više priučeni, sa ponešto pročitanih knjiga i bili tu samo da ispune minimum vjerske obaveze. Teško su živeli od tog zanimanja jer ljudi nisu imali a mnogi i nisu htjeli da plaćaju imamsku dužnost. Tako su i oni bili primorani da rade poljoprivredu i bave se stočarstvom kako bi preživjeli. Ostalo im je samo da posao obavljaju dobrovoljno i fisebililah.
Koliko je bilo talentovanih i spretnih mladića koje je svakodnevnica iscrpljavala, uništavala i gušila njihovu darovitost? Koliko su za time patili, ali ih je nužda tjerala da se i to prevaziđe i opravda važnijim potrebama: da se život održi i nastavi pa ma kako bilo. I to je praksa svih takvih sredina na svijetu. Prevazići sve teškoće života sa nadom za bolja vremena. Možda će naredna generacija imati sreće da se stanje popravi a tada znači da se sve ispravilo.
Zato se često osjeća iz priča starijih ljudi da se takvo što namjerno činilo kao nešto što nema prvorazrednog značaja jer goli opstanak ne trpi takve tendencije koje mogu da znače ugrožavanje sebe, pa, i šire okoline. Ako se jednom dopusti, rezonovali su oni, eto ti pravila koje znači čisti gubitak. Narušava se ravnoteža opšteg poimanja da nas samo ovakav rad može održati i da je sve drugo opasnost i prijetnja. Kao da su ljudi dokazivali svoju postojanost samo upornim radom i angažovanjem svakoga i na sve.
Dok još nisi stasao za ozbiljan i samostalan rad imao si mogućnost da pohađaš mejtep i da to vrijeme iskoristiš da nešto naučiš od vjere, osnovno što treba da bi se poneo naziv muslimana. Da naučiš da pišeš i čitaš, sabiraš i oduzimaš i to je dovoljno da se otisneš u svijet. A ono će ti biti potrebno i kad nebudeš mogao da radiš, jer bi trebalo da ideš u džamiju, ako hoćeš, a znanje od prije ti dobro dođe.
I sa toliko malo znanja niko ništa ne zapisa, niko ne pokuša da nešto otrgne od zaborava i da ga vrijeme ne zaturi i prekrije. Kao da im slova nisu bila potrebna jer su ih znali napamet. Obični razgovori i ne traže pismenost i bilo je dovoljno da samo jedan zna pisati i da svakome napiše po koje pismo. Jesu li se svađali, prepirali i sudili, što su kupovali i prodavali i oko toga samo usmeno dogovarali i vjerovali na zadatu riječ da će tako biti.

Ugrožene obe komponente

Bilo kako bilo i kako-tako i sa velikom mukom se ipak opastalo a nada o boljitku se ispunila. Bog je dao da se i previše ima nego što iziskuje obično preživljavanje. Počelo je školovanje, gradnja lijepih kuća i luksuza svakojakoga. Zvezdani trenutci i trošenja, materijalni potencijal sa kojim se svako dičio i hvalio: ali duhovni potencijal kao da se nije makao sa mjesta. Nekako se to uvijek guralo po stranu, zanemarivalo i preskakalo. Samo da se uživa u bogatstvu i po cjeni da vlada duhovna bjeda, da ljudi budu uglađeni i dotjerani ali potpuno prazni, posni i primitivni. Kao da ta duhovnost nije osjetila materijalno bogatstvo, ostala je zakržljena, nerazvijena ili upravljana u pogrešnom smjeru. Mislili smo da nas samo materija može držati a da je duhovnost samo prati. A poznata je stvar da je materijalni život promenljiv i nestalan. Nekad ga ima dovoljno i preko toga a ponekad je veoma oskudan i redak. Ali duhovnost je konstantno puna ako je želimo imati, ona čovjeka čini trajnim i postojanim. Kažu da nema te slike koja je može poništiti.
Danas je i jedna i druga komponenta ugrožena. Jedna nam je uzeta a drugu nismo imali. Duhovna ugroženost se pokazuje upitnom jer je bila neodređena, nestalna i manipulativna. Mi smo potpuno razbacani i smeteni, neznamo gdje stojimo a sve nam izmiče ispod nogu. Tumaranje u mraku bez ikakvog pouzdanja, sve vrvi od zabluda i svi se okrećemo u jedno mjesto kao ludnici. Niti imamo svoj identitet ili smo ga nekome podarili da nam ga on čuva, a on nezna šta će sa njim da radi. Sve do dana kada će to ispariti a mi niti primjetili, a neko i zažalio, da se to desilo. Svi će slegati ramenima i isčuđivati kako se to moglo desiti i zašto?
Zašto je musliman potišten, sčućuren, povučen u sebe, nepovjerljiv i, u isto vrijeme, lukav? Spreman je da prevari, i sebe dakako, dvostruk, pun kompleksa i prepreden. Odakle njemu strogoća, poslušnost, pomirljivost i mirenje sa postojećim stanjem. Zašto je ponizan i mlitav, samo da izbjegne konflikt pa makar ga koštalo i na svoju štetu? Zašto se stavlja na stranu onih koji su jači i obično nepravedni? Zašto trpi nepravdu i slijedi je slijepo do ludosti? Zašto se toliko toga suprotno nagomilalo u njemu i zar ga to ne razjeda? I kako može sve to da podnese i ostane normalan i mentalno zdrav?... I zašto?

Kompletan osvrt možete pročitati: OVDE

Muhić o prihvatanju islama: Nismo bili poturčeni i prevrtljivi, ni potkupljeni, a ni slabi.

Bošnjački književnik i filozof Ferid Muhić u svojoj knjizi „Islamski identitet Evrope“ piše o prihvatanju islama na Balkanu, što je često sporna tema koju obilato zlorabe i krivo interpretiraju srpski i hrvatski historičari, pokušavajući nabaciti Bošnjacima neku vrstu grijeha ili krivice što su navodno izdali „pradedovsku veru“.

Ne, dragi moji Dobri Bošnjani – Bosanci – Bošnjaci, kao i vi Albanci muslimani, i Goranci, i Torbeši, i Pomaci: nisu vaši preci bili ni slabi, ni prevrtljivi kada su prihvatili islam! Nego su, znajte, imali svoje razloge.

Nisu oni bili ni 'poturčeni', ni potkupljeni, niti su okrenuli 'ćurak naopako'. Moramo biti svjesni činjenice da se svaki čovjek prema vjeri odnosi iz središta sopstvenog bića, da upravo tu, gdje definiše svoj odnos prema Apsolutu, glavnu riječ daje najplemenitijim motivima za koje je sposobna ljudska duša.

Stoga je, nužno, imati u vidu, shvatiti, da su u takvoj odluci ti ljudi stremili visinama, da su bili inspirisani najljepšom i najplemenitijom mišlju za koju je ljudsko biće sposobno, i da su realizaciju svoje spiritualnosti našli upravo u islamu!

Težili su savršenstvu duše, dali su svu predanost obavezi uzvišenosti, nad svakom sigurnošću ovog života i ovoga svijeta, i to su potvrdili mnogom junačkom smrću za sopstvenu istinu!

Nikakve tu krivice nije bilo, niti iko ima pravo da prebaci makar jednu riječ bilo kome u pitanju vjere, jer je u pitanjima vjere svako odgovoran samo za svoju odluku, i samo pred Bogom“, piše Muhić.

Ferid Muhić, univerzitetski profesor, filozof i književnik, rođen je 1943. godine u selu Mahoje kod Zavidovića, Bosna i Hercegovina. U svojoj bogatoj akademskoj karijeri predavao je na Univerzitetu Sv. Kiril i Metodij u Skoplju, te na drugim univerzitetima širom svijeta, kao što su: International Institute of Islamic Thought and Civilization u Kuala Lumpuru, Florida State University, Syracuse University, te na univerzitetima u Jugoistočnoj Evropi. Uže oblasti njegova interesovanja su savremena filozofija, kulturna antropologija, estetika, politička filozofija i filozofija religije. Objavio je više djela iz navedenih oblasti, kao i više književnih djela, među kojima su: Kritički metodi, Filozofija ikonoklastike, Motivacija i meditacija, Štit od zlata, Noumenologija tijela, The Study in Fragmentation and Despair, Logos i hijerarhija, Mišljenje u akciji, Smisao i vrlina, Filozofi utješitelji, Filozofija religije u njemačkom klasičnom idealizmu, Ex cathedra, Falco Peregrinus, Sto koraka iznad, Dim ugarka snova.

Pročitajte Uvod i predgovor iz knjige Islamski identitet Evrope: OVDE

ISLAM U KRUŠEVU (GORA): KRATKA HISTORIJA

Zahtjev za izgradnju džamije u Kruševu iz 1077. (1667) godine

Dr. Sadik Idrizi Aljabak 
Prof. Admir Idrizi Aljabak

Prihvatanje islama u Gori

Jedan od najvažnijih događaja u cjelokupnoj historiji Gore i Kruševa predstavlja prihvatanje islama od strane domaćeg stanovništva.

Prelazak na islam nije bio nagao već je tekao postepeno i nije nametan od strane vlasti. To potvrđuju i turski defteri, prema kojima se može pratiti ovaj proces koji je trajao od početka 16. do druge polovine 17. vijeka i doprinosio stabilizaciji i povećanju stanovništva, što je suprotno tvrdnjama mnogih autora da je „islamizacija“ u Gori nasilno izvršena u vrijeme Kukli-bega i Sinan-paše. Prema historijskim dokumentima, Kukli-beg je umro 1538. godine, kada je, na osnovu turskih deftera, broj muslimana u Gori bio neznatan.

Nišan-ploča u selu Mlike potvrđuje da je islam u Gori bio prisutan i prije dolaska Osmanlija na Balkan. Vjerovatno se radi o doseljenicima iz Halepa u Siriji, na što upućuje i ime roda Alepovci iz ovog sela. Međutim, na prvom popisu koji su izvršile osmanske vlasti u Gori 1452/53. godine nije bilo popisanih muslimana.

Prema turskom defteru iz 1530. godine u selima Gore javljaju se muslimanske porodice, što znači da je islam ovdje u kontinuitetu prisutan najmanje pet stoljeća. Prema ovom defteru, u selu Orčikle je 6 muslimanskih porodica, dok u selu Mlike od 9 porodica četiri su mislimanske. I u drugim naseljima Gore bilo je muslimana.

Pisani tragovi o islamu u Kruševu

Prve sigurne podatke o muslimanima Kruševa nalazimo u defteru iz 1579. godine, prema kojem selo (Kruşova) broji 68 kuća, 7 muslimana i 3 bećara. Original ovoga dokumenta, kao i ostali materijali sa ovoga popisa, koji obuhvata i ostala goranska sela, nalazi se u Turskoj, u Arhivu za Balkan pod brojem 449. Dio koji se odnosi na Kruševo je na str. 219-220. Fotokopija je ovjerena pečatom Arhiva i nosi datum izdavanja 22.05.2001. godine.

Pri dnu dokumenta, u rezimeu, stoji da je u Kruševu bilo sedam stanovnika muslimana (Muslim), šezdeset i jedan hrišćanin (Hiristiyan) i tri osobe označene kao bekar. U dokumentu se nalaze samo imena punoljetnih muškaraca, jer se žene ne popisuju, osim ako je neka nosilac domaćinstva, odnosno udovica ili samohrana osoba. U ovom dokumentu nema popisanih žena.

Na osnovu ovog popisa može se zaključiti da je 1579. godine proces prelaska na islam bio u ranoj fazi, prihvatilo ga je tek nešto više od 10% stanovnika Kruševa. Od sedam nosilaca domaćinstva, njih petero su prvi koji su prešli na islam a samo dvojica su ga naslijedili. Naime, prilikom prelaska na islam preporučuje se promijeniti i odabrati ime koje kod Allaha Uzvišenog ima značaj i epitet dragog imena kao Abdullah (Božiji rob) i Abdu-r-Rahman (Rob Milostivog). Prema defteru, petero nosilaca domaćinstva imaju ime Abdullah, jer su vjerovatno prvi primili islam.

Mesdžid i džamije u Kruševu

Nema pisanih tragova kada je izgrađena prva džamija u Kruševu. Muhamet Pirraku pominje 1540. godinu, ali ne navodi nijedan izvor.

Na jednoj uzvišici, preko rijeke, nalazi se ogromna obla stijena koju narod zove Odžin kamen. Prema usmenoj predaji, dok u selu nije postojala džamija, sa tog mjesta je mujezin učio ezan i pozivao na namaz. I do naših dana, sa ovog kamena ponekad bubanj (tupan) označava prestanak posta (iftar).

Dokument ız 1077. godine po Hidžri, odnosno 1667. godıne prema Gregorijanskom kalendaru, koji smo nedavno dobili iz Osmanskog arhiva (Osmanlı arşıvi) u Istanbulu, baca novo svjetlo na vrijeme izgradnje prve džamije u Kruševu. Prema ovom dokumentu (br. İE.EV. 7-868), muslimani iz više sela Gore upućuju zahtjev da se postojeći mesdžid u Kruševu izgradi u džamiju, kako bi „tu mogli (bez problema) obavljati džumu i Bajram-namaze“.

Povod obraćanja nas pokornih sluga kapiji Slavnog Sultana je sljedeći: „Mi, počašćeni Islamom, Hasan bin (sin) Abdullah, Ahmed, Mahmud i drugi iz sela Restelisa (Restelica), Şetefçe (Šištevac), Novasil (Novo Selo), Andoje (Borje?), Topolan (Topoljane), Koloz (Kolovoz), Oruşka (Orešek), Bayka (Bačka) i Dikanse (Dikance), koja se nalaze u nahiji Gora, pri Prizrenskoj kazi (tur: Prizren Kazası), koja pripada Dukađinskom sandžaku (tur: Dukakin Sancağı) u Rumelijskom ejaletu (tur: Rumeli Eyaleti), brojčano sačinjavamo poveliki džemat te svako od nas ovdje, pojedinačno, jasno iskazuje svoju molbu i stanje, shodno tome čemu vjera Islam nalaže, oko toga da nam, zbog nepostojanja džamije u blizini nahije (Gora) u kojoj boravimo, obavljanje Džume i Bajram namaza predstavlja poteškoću, te da smo kao takvi lišeni sevaba tih ibadeta. Zbog toga, željni smo da u dosadašnjem mesdžidu, koji se nalazi u selu po imenu Kurušova (Kruševo), koje je poveliko po broju stanovnika i (relativno) blizu našim mjestima, izgradimo minber kako bismo na taj način tu mogli (bez problema) obavljati Džumu i Bajram namaze.’’

Prenosim vašem Visočanstvu da su podnosioci zahtjeva na ovaj način dostavili svoje molbe Visokoj (Osmanskoj) Državi insistirajući na dopuštenje izgradnje (pomenutog minbera). Poslednju riječ će o ovome dati Onaj koji raspolaže i pozitivanim i negativanim odgovorom (Padišah/Sultan).

Napisano u posljednjim danima mjeseca Muharrema, 1077. godine (po Hidžri) / 1667. god.

Musa - Rob koji se moli za Visoku osmansku državu

Prizrenski kadija

Sažetak

Molba (zahtjev) prizrenskog kadije

Ahmed, Hasan, Mahmud i drugi iz nahije Gora pri pomenutoj kazi (Prizren), koji su počašćeni Islamom (koji su primili Islam) a čija su imena pomenuta u dolje navedenom tekstu, podnose molbu vašem Visočanstvu tražeći dopuštenje da u ime Allaha svojim materijalnim sredstvima (o svom trošku) u selu po imenu Kurušova (Kruševo) izgrade (pretvore) postojeći mesdžid u džamiju, zbog toga što u blizini njihove nahije (Gora) ne postoji džamija, te se zbog toga susreću sa velikim poteškoćama pri obavljanju Džumanskih i Bajramskih namaza. (O ovome) volja i odluka je samo u rukama velikog i moćnog Sultana!

.
.
:
Kompletan tekst možete pročitati i preuzeti: OVDE