Prikazani su postovi s oznakom Džemilja. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Džemilja. Prikaži sve postove

19.7.23

Odlomak iz romana "Istanbulske rane" - Šefit Ljajko

 

Nazif Dokle

XXV
(strana 143.-150.)


Abaz je opet na klupi i čeka da se pojavi Uzair. Začudio se kojom brzinom Uzair stari i pomislio da se i on čudi njemu, jer vreme vredno radi posao za obojcu. Išao je poguren i mršaviji od njihovog poslednjeg susreta pre dva meseca. Kad je stigao prekori Abaza:
- Dok ti lenčariš kod kuće, ja ovde gomilam blago. Smestio je sanduk da ne smeta prolaznicima, disao je teško i brzo. Seo je i ćutao, za drugu rećenicu je morao da prikupi snagu.
- Zašto nisi dolazio tako dugo?
- Muče me noge.
- Muči i ti njih - našali se Uzair.
Abaz je došao sa namerom da nešto sazna o tajni sličnoj Uzairovoj. Hteo je da pita Uzaira da li je nekada nešto čuo o hadži Jusufu, da li je lutajući Istanbulom sreo nekoga koji ga je video ili pričao sa njim. Hiljade Goranaca je napustilo Goru ali je samo za hadži Jusufa i Uzaira ostala priča, koju prepričavaju ili pevaju ljudi u Gori.
- Da li neko zna koliko je Goranaca izgubljeno u Istanbulu, Solunu, Skoplju, Tetovu? - upita Abaz.
- Zašto izgubljeno, zar nam ovde nije lepo? Šta bi sada radio u Globočici? Sedeo bi na čepenecima, pušio čibuk i punio se grehova ogovarajući ljude.  Pogledaj, tvoj štap vredi koliko jedno konjče tamo. Sedimo kraj Bosfora, gledamo ovu lepotu. Ja poznajem malo ljudi ovde, zašto bi ih brojao?
- Nikad me ne pitaš vidim li tu lepotu, gde su moje misli, šta mi je pred očima? Zar smo ovde bezgrešni? Svi ovamo ližemo ranu koja se zove Gora, a ona nikako da zaraste, krvari, sa njom i umiremo. Ližu je i leče svi Goranci gde god ih ima.
Dok je Abaz pričao, Uzair se osvrtao kao da traži tu ranu na sebi. Krivo mu jer je Abaz pogodio šta ga muči od dolaska, što zna za ranu o kojoj priča, a ubeđivao ga je u ono što ni sam nije verovao. Abaz nastavi:
- Svi smo mi ostavili nevesele priče, samo su neke tužnije i duže se pamte od običnih. Neke su i opevane. Čuo si za pesmu o Džemilji i hadži Jusufu? On je mnogo pre tebe došao ovde. Jesi li ga zatekao, ili čuo nešto o njemu?
- Nisam ga zatekao, niti video. Zatekao sam čoveka koji ga je video i razgovarao s njim. Zvao se Ajvaz. Bio je iz Radeše i prodavao je bozu po Istanbulu. Dolazio je ovde, ostao bi dve-tri godine i ponovo se vraćao. Jednom sam popio bozu kod njega, a on je kupio đevrek od mene. Tako smo se upoznali. Shvatio sam da voli razgovor pa sam ga rado slušao. Čuo sam mnogo priča od njega. Sa smehom mi je ispričao kako je kobila halvadžije iz Gore na trkama pobedila carske konje. Kad su pitali halvadžiju: "Kako si znao da će pobediti?" On im je odgovorio: "Kad je jedom pobegla i zbacila sanduke sa halvom, trčala je tako brzo, da konopci nisu dodirivali zemlju."

Pričao mi je da je po dolasku video hadži Jusufa. Dok je razvrstavao metalne novčiće i zadovoljan pevušio pesmu o Džemilji i Jusufu, preplašila ga je pojava visokog čoveka koji je oslonjen na štap slušao bozadžiju kako u zanosu peva pesmu. Ajvaz se prepao da mu ovaj ne pokupi pazar, hteo je ustati, ali mu je neznanac pokretom ruke dao do znanja da su mu namere časne. Čovek ga je tihim glasom, na goranskom jeziku, zamolio: "Nastavi da pevaš, stao sam samo radi pesme. Od koga si je čuo?." "Pevaju je otkad je Jusuf otišao iz Gore." "Da li znaš da je otpevaš od početka do kraja?" Ove su reči umirile Ajvaza, povukao je ruku sa novcem i počeo da peva:

Šo bilo čudo golemo,
vo tija selo Kruševo,
Jusuf ga turi Džemilja,
Džemilja mlada manesta,
Džemilja bela i crvena,
Džemilja fidan bosiljok,
Džemilja nišan vo selo,
Džemilja gorska hanema.
Jusuf se vraća od Prizren,
Od Bara se naturuje,
pvčari ge prašuješe:
- Ovčari, mladi čobani,
čije se ovja svatoji,
Od Bela Zemna nadolu?
- Ej more Jusuf hadžija,
oni se svi Šištijani,
na bele džokoj Jusuf jahnale,
Džemilja Jusuf, će ga zimaje,
daleko će ga, Jusuf, oneset,
vo tija selo, Jusuf, Šištejec.
- Razijo, ovčja pačunko,
zatvori vrate, pendžeri,
da ne gi čujem tupani,
ka će ga digaje Džemilja,
Džemilja, mlada manesta.
- Ne žalji Jusuf, ne želaj,
majka ti našla poarna,
poarna Jusuf i poubava,
Isljam-agina pljevnarka.
- Osedlaj mi sestro, kojna dorija,
da ga ispratim Džemilja,
do novoselske bačila,
do šišteečke grobišta.
- Svatoi svi Šištijani,
a će mi izin dadete,
Džemilja da ga darujem?
- Džemiljo, gorski trndafilj,
podigni duak nagore,
još jen put da se viđime,
i halaf da se činime.
Daroji ti som donesov,
kapa so dukati - đerdan nareden,
od mene ti je amanet,
na druga oja ne ličet.
- Ej more, Jusuf hadžija,
ne digam duak od čelo,
od tebe imam avalje.
Zamalje Jusuf premalje,
ke novoseljske bačila,
na šišteječke grobišta.


Dok je pevao, s vremena na vreme, podigao bi pogled ka čoveku koji je stajao oslonjen na štap. Primetio je da su mu niz rohavo, nekada lepo lice, tekle suze. Kad je završio, Ajvaz ga je upitao: "Zašto plačeš?" Čovek, ne krijući suze, odgovori: "Zar nije tužno? Da li se u svim selima ovako peva?" "Ja je ovako znam. U drugim selima je malo drugačije pevaju. U nekom selu okrive Jusuf-hadžijinu majku, u nekom njegovu sestru, u nekom Džemilju." "Da li negde okrive Jusufa?", upita čovek. "Ne", odgovori mu Ajvaz, "ali bi trebalo najviše njega kriviti kad je mogao da ostavi takvu ženu." "Jesi li je možda nekad video?" Ajvaz je bio iskren: "Nisam, ali oni koji su je videli pričaju da je dosta propatila. Rodila je sina i dve ćerke. Lepotu i stas ostavila je kopajući njive. Neki pričaju da je i pored muka i starosti, koje su je stigle, lepota nije napustila. Ponekad radi kao "mešilja", hleb mesi za svadbe i sunete. Kažu da često spominje hadžiju Jusufa i kune njegovu majku i sestru. Pričaju ljudi da joj Jusuf šalje poklone. Zašto ti svo vreme plačeš? Da nisi možda poznavao Jusuf-hadžiju?" Starac je sporo podigao glavu, obrisao namučeno, preorano lice i odgovorio: "Ja sam Jusuf, ja sam taj nesretnik o kome pevaš. Ćesto je pevaš, više puta sam te čuo, bežao sam misleći da me poznaješ i da je u inat meni pevaš, ali sam danas sakupio snagu da je čujem do kraja. Ti si drugi čovek iz Gore s kojim sam razgovarao i, verovatno, poslednji. Znao sam još jednog iz Broda, bio mi je veliki prijatelj. Po njemu sam slao poklone Džemilji. Znam da ih je dobijala. Ovaj pojas koji imam na sebi, ona je poslala. Nikad ga ne skidam, često rukom pređem preko njega kao da milujem Džemilju. Ostavio sam u amanet da me s njim ukopaju." Ova priča je teško pogodila Ajvaza. Ruka u kojoj su bili novčići se ponovo opusti i otvori. Sitan metalni novac se presijavao na suncu. Jusuf je gurnuo ruku u džep i izvadio dva velika zlatnika. Sagnuo se i spustio ih na Ajvazov dlan, među potamnele bozadžijske novčiće. "Jedan je za tvoj trud, za pesmu, a drugi ćeš dati Džemilji, ako je još živa, ili njenom sinu u Šištejec." Veliki zlatnici ispuniše ruku, a metalni novčići, kao postiđeni njihovim sjajem i veličinom, nestaše u ruci. Ajvaz je još dugo ostao nem. Kad je podigao oči, nikoga nije video. Da nije bilo zlatnika u njegovoj ruci, zakleo bi se da je sve bio san. Ovako, kada na jesen ode u Radešu i pokaže zlatnike, ljudi će mu poverovati da je video Jusufa.
Jusuf-hadžiju više niko nije video.

Umoran od priče, skrhan Jusufovom i svojom tugom, Uzair ustade, uze kolica i krenu. Abaz je gledaoa za čovekom koji se nije osvrtao, a korak bio sve sporiji i nesigurniji. Nazirao je Uzairov kraj, a znao je da ni njemu nije ostalo mnogo.

Kada Abaz izađe na obalu Bosfora, zahvati ga nevreme. Dok mu je hladna kiša šibala u lice, a talasi besno rikali, Abaz je zamišljao da se to Jusufov duh propinje, muči i ječi da savlada Sedmoglavu aždaju i da se preko balkanskih planina nađe pod Kalabakom, nad Šištevcem. Verovatno se tamo leluja duh Džemiljin i željno iščekuje da zagrljeni nestanu u prostor bez vremena. Još će mnogo Goranaca slušati ovu Jusuf-hadžijinu borbu nad Bosforom. Kad će pobediti sedmoglavu aždaju i kad će stići pod Kalabak, niko ne zna.

Kompletan odlomak u pdf formatu: OVDE

8.7.18

Hamid Isljami Šole

 
Naslovna strana "Pisma iz Gore"


Hamid Isljami Šole – Rođen je 1. Maja 1959.godine u selo Rapča. Bio je jedan od prvih književnih stvaralaca iz Gore. Pisao je pjesme, pripovijetke, a autor je i prve drame napisane na lokalnom jeziku Gore objavljene 1995.godine u Valjevu (Jusuf i Džemilja). Hamid Isljami je radio u školi u selo Rapča, Gora. Umro je 2. Aprila 2013.godine u Kruševcu, Srbija. 

Objavljene knjige: Počivaljište (1990), Među nas i vo nas (1993), Devojke na konju (1995), Jusuf i Džemilja, drama (1995), Dolapče, priče (1996), Nebo u čaši vode (1996), Pisma iz Gore (1996), Kameno ogledalo (1997), Nibet Gori (1997), Abdes duše (1998).
Postuhmno mu je objavljena knjiga poezije “Savršeni sklad - Samotake naredena" (2018). Knjiga je iz pesnikove zaostavštine, napisana na srpskom jeziku, dok je prepev na goranski uradio pesnikov prijatelj Zećir Zurapi.

Kompletnu knjigu Počivaljište možete pročitati i preuzeti:OVDE 
i izmenjenu verziju "Goranska duša" možete pročitati i preuzeti OVDE 
Kompletnu knjigu Među nas i vo nas možete pročitati i preuzeti: OVDE
Kompletnu knjigu Jusuf i Džemilja, drama možete pročitati i preuzeti: OVDE
Kompletnu knjigu Dolapče možete pročitati i preuzeti: OVDE
Kompletnu knjigu Pisma iz Gore možete pročitati i preuzeti: OVDE
Kompletnu knjigu Nibet Gori možete pročitati i preuzeti: OVDE

28.12.17

Jusuf i Džemilja - drama

Likovni rad: Sašina Ramadani Sulejmani


Jusuf i Džemilja su rođeni sredinom XIX vijeka u Kruševu. U njihovim životima sve je bilo normalno i sve bi ostalo izvan pjesme da se u njihov brak nije umiješala Jusufova majka. U njeno poimanje života se nikako  nije uklapalo ponašanje mlade i prelijepe Džemilje. Džemilja, koja je bila  “nišan vo Gora”, je mimo svih običaja u selu prečesto izlazila na kapiju dok je Jusuf odlazio na pazar, u Prizren. Svekrva joj je to uzela za neoprostiv grijeh.
Jednoga dana majka pozva Jusufa u svoju odaju i zamoli ga da ostavi (“turi”) Džemilju :
-  Ona neje za tebe. Ti nosiš golemo ime,ti si hadžija.
-     Ama, majko, ja ne i viđim mahana.
-   Ti ništo i ne viđiš, ti si ćorav. Džemilja nema mesto vo kuća naša.

 Jusuf je u životu mogao uraditi sve, ali nije mogao da ne posluša majku. U jednom trenutku krize prihvata  majčin savjet i ostavlja Džemilju. Ubrzo uviđa grešku, ali ispravke u ovakvim slučajevima su rijetke i, gotovo, nemoguće.  Da lji ste čulje razbralje
šo bilo čudo goljemo
vo tija selo Kruševo?
Se beret hodže, hadžije
i Demiljina akraba,
Džemilja će ga turaje.
Iz inata ili, možda, iz srdžbe, Džemilja se ubrzo preudaje, sada u susjedni Šišteec. Jusuf, koji se još nije pribrao od posljedica svoga postupka, bio je potpuno izgubljen i  slomljen. Prestao je odlaziti “na pazar”, a sa majkom je sve manje razgovarao. U čaršiju nije silazio mjesecima. U džamiju je išao samo za džumu, dok je sve ostale namaze obavljao kod kuće. Mnogo  puta bi zastao u namazu i nije znao na kojem je rekjatu. Često se pitao da li mu je namaz valjan, jer dok ga obavlja “otputuje” pa mu treba vremena da se pribere i povrati. Mada je bio iskren vjernik, sve je više dolazio  u kušnju i pitao se da li je to što mu se dešava normalno i da li je još u vjeri. Čak je tražio  savjete i od čuvenog imama iz Restelice, od kojeg  je dobio ohrabrenje, jer mu je ovaj poručio :
- Proći će to, ti si  do sada bio primjer
ostalima. Alah nas  stavlja na iskušenje da bi vidio koliko smo jaki u teškim situacijama.
To mu nije mnogo pomoglo, jer je i dalje ostao u bunilu.   
Džemiljina druga svadba bila je mimo svih običaja . To i nije bila obična svadba, nego nešto  što se dogodi jednom u sto godina. Do tada su se u Gori raspuštenice uvijek udavale  i odlazile u novu kuću oko ponoći, da ih niko ne vidi i ne čuje. Nekoliko žena, mahom tetke, bi je otpratile do novog doma. Selo bi o tome saznalo mnogo kasnije i ta se vijest  prenosila šapatom.
U svatove po Džemilju se digao cijeli Šišteec. Svi na konjima i sa puškama. I muzika je bila bučna i neobična – “dve ralje svirlje i tupani” (četiri goča i četiri zurle).
Kruševo, koje je kao u kazanu i gotovo ispod zemlje, ječi od muzike i pucnjave. Beskrajna kolona svatova spušta se preko Mlake i Bele zemne. Preko drvenog mosta ulaze u centar sela. Tu se stvorila gužva kakvu selo do tada nikada nije vidjelo.
 U Jusufovoj kući je tiho kao da se čuva dženaza. On se, slomljen od bola, zatvara  u svoju odaju da ne čuje svu tu jeku i ne vidi svatove svoje bivše žene. Pokušava da bude jak, da pobijedi samoga sebe, ali nikako ne može da odoli svom nagonu. Na kraju donosi odluku da krene i pridruži se onima koji će ispraćati Džemilju. Sestru zamoli da mu osedla konja Doriju. Sestra Raza prepoznaje njegovu namjeru i moli ga da ne čini ludost i ne bruka sebe i cijelu familiju:
-  Brate, nemoj  da ni se smije Gora!
-  Nemoj ti da se mešaš vo muške rabote,osedlaj konja i ništo ne zbori.
 Sestra, na koju Jusuf nikada u životu nije podigao glas, bez riječi posluša brata. Jusuf kreće za svatovima i sustiže ih na izlazu iz sela, više Pirove njive.  

Blizu šišteječkog groblja dogodila se velika drama, kada je Jusuf smogao snage da zaustavi  Džemiljine svatove. Zatražio je da mu dozvole da još jednom vidi Džemilju, da je daruje i zamoli da mu halali grešku. Od nje je zatražio da podigne duvak, kako bi je darovao dukatima koji su bili njoj kupljeni i koji drugoj ne priliče.

”Ej, mori, bela Džemiljo,
podigni duak ot čelo,
još jen put da se viđime,
ja da ti dajem daroji
i halaf da se učinime,
eto  ti nosim, džanam, amanet,
amanet – kapa so dukati,
zemi i džerdan nareden,
za druga ovja ne ljiči.”
“ Oj, more, Jusuf-hadžija,
  ne digam duak ot čelo,
  ot tebe imam havalje.”
  Zamalje Jusuf, premalje,
  na šišteječke grobišta.

Samo veliki ljudi, a Jusuf-hadžija je bio takav, mogu da urade nešto slično, da zaustave tuđe naoružane svatove. Među svatovima je, vjerovatno, bio neko ko je u Jusufovom bolu prepoznao sebe i nije dozvolio da se dogodi tragedija.
Ipak , kod šišteječkog groblja dogodilo se nešto što je moralo ući u pjesmu. Dogodilo se nešto što je jače i od smrti. Uvrijeđena Džemilja odbija Jusufovu molbu govoreći : “Ne digam duak ot čelo, ot tebe imam havalje.” Jusuf gubi svijest i pada ispod šišteječkih ornicca, sada potpuno slomljen kao čovjek i bez snage da bilo šta preduzme u životu. Napušta svoju majku i  dom, napušta svoju Goru i odlazi u Tursku. Odlazi u daleke pustare Anadolije. Tamo je, kažu, završio svoj nesretni život.
Mnogo godina kasnije je neki čobanin, koji je svoje stado tokom zime čuvao u Turskoj, pričao kako je sreo Jusufa kao sijedog starca. Čobanin je negdje tamo pjevušio pjesmu o Jusufu i Džemilji a ovaj to čuo i zamolio ga da još jednom otpjeva pjesmu. Dok je čobanin pjevao, starac je plakao kao dijete. Iz džepa je izvadio dukat i rekao : “Uzmi, ovo je pjesma o meni, ovo je moja pjesma.” Čobanin je u čudu otišao za svojim stadom, a Jusuf nestao kao priviđenje. Preselio se u pjesmu.
U gornjem dijelu šišteječkog groblja nalazi se teće. Svake večeri tamo  neko zapali svijeću. Po noći se niko ne približava, jer kažu da se tu svake noći sastaju Jusuf i Džemilja. Kažu da će tako biti do Kijametskog dana.
(Sadik Idrizi Aljabak - Gora Daleka i Sama)




Hamid Isljami – Rođen je 1. Maja 1959.godine u selo Rapča. Bio je jedan od prvih književnih stvaralaca iz Gore. Pisao je pjesme, pripovijetke, a autor je i prve drame napisane na lokalnom jeziku Gore objavljene 1995.godine u Valjevu (Jusuf i Džemilja). Hamid Isljami je radio u školi u selo Rapča, Gora. Umro je 2. Aprila 2013.godine u Kruševcu, Srbija. 

Objavljene knjige: Počivaljište (1990), Među nas i vo nas (1993), Devojke na konju (1995), Jusuf i Džemilja, drama (1995), Dolapče, priče (1996), Nebo u čaši vode (1996), Pisma iz Gore (1996), Kameno ogledalo (1997), Nibet Gori (1997), Abdes duše (1998).


Kompletan rad možete pročitati i preuzeti: OVDE

.