Ahmet Kurt - Goranske porodice u Mostaru

Autor: Ahmet Kurt
Izvod iz knjige: Mahala Carina u Mostaru - Historija i razvoj grada 

Još davne 1477. godine zabilježeno je da su tri od ukupno trideset i jednog posadnika mostarske tvrđave bili sa prostora današnje Albanije i Kosova - Šimerd, Jusuf i Arnaut Karadža. Kroz pet narednih stoljeća u Mostaru je uvijek bilo ljudi sa ovih prostora, a priliv se povećava poslije Balkanskih ratova dolaskom izbjeglica, entičkih Albanaca, Goranaca i Turaka sa prostora kojeg je Osmansko carstvo tada izgubilo. Poslije nestanka Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS/Jugoslavije neki su se, vratili u Albaniju, ne želeći ponovo živjeti u drušvenom uređenju iz kojeg su oni izbjegli.

U Mostaru je živjelo dvanaestak goranskih porodica, polovina od njih u mahali Carina. Većina je držala poslastičarnice i vrijedno, radili po cijeli dan. Djecu su vaspitavali da žive skromno i da se uzdaju samo u svoj rad. Nikoga nisu opterećivali pričom o svojoj hudoj sudbi zbog koje su morali napustiti svoja ognjišta. Posebno su njegovali dobre komšijske odnose, uvijek spremni priteći u pomoć. Na ovoj slici iz 1958. godine vidimo u bašti njihove kuće na Carini Nezira Hazirovića, sina Hazera Bahtijara i suprugu Imku, također Goranku, rođenu Kahrimanović (Kahrimani), kćerku Kahrimana Eminovića. Imka i Nezir dobijaju dva sina i dvije kćerke. Još kao dječacima, po nepisanom adetu, sinovima su opasane kecelje u slastičarnici kako bi se učili da preuzmu očev posao, ali jedan od, Mehmed-Mešak, demonstrativno baca kecelju jer u njegovom mladalačkom zanosu biti slastičar nije bilo neko zanimanje za momka koji želi promijeniti svijet, te odlazi na automehaničarski zanat. U prvim godinama Drugog svjetskog rata, kao 16-godišnjak pridružuje se partizanima. Slastičarnicu preuzima mlađi brat Bahtijar-Bato, a kasnije Batini sinovi. Bato i Mešak žene se sa djevojkama iz starih mostarskih porodica, Sefić i Hadžiosmanović.

Privatna arhiva: Nezir Hazirović, sin Hazera Bahtijara i supruga Imka, također rođena Kahrimanović (Kahrimani)

Imkina braća, Emin, Bajram i Ramiz, stanovali su u Srednjoj ulici na Carini. Bajram kasnije postaje najpoznatiji mostarski poslastičar. Emin, u Drugom svjetskom ratu poznati dobrotvor koji je pomagao izbjeglu djecu, male mahadžire, ispred četničkih pokolja, nije imao djece, pa uzdiže Mustafu, sina svog brata Ramiza. Osim Mustafe Ramiz je imao djecu Muhameda-Hamu, Nijaza i Jasminku. Mustafa Kahrimanović, poznatiji kao Mujo kasnije se, na osnovu svog tabijasuzluka, profiliše kao jedna od gradskih legendi, kako to Mostarci vole zvati. Malo je poznato da je Mujo, kada bi umro neki Mostarac uvijek zaključavao slastičarnicu i obavezno odlazio na dženazu ili sahranu.

Od potomaka ovih dvanaestak mostarskih goranskih familija do današnjih dana je nastalo preko sto porodica, od kojih su mnogi u ratu 1992-95. kao druga ili treća generacija, opet postali izbjeglice i morali bježati iz svog grada.

Izvod iz knjige možete pročitati: OVDE

Spisak stanovnika koji su radili u Bosni po popisu iz 1918. godine
možete pogledati: OVDE

Godišnji izveštaj o radu osmogodišnje škole Kruševo 1956.godine

"Škola se nalazi na kraju sela. Podignuta je od čvrstog materijala 1951. godine. Škola je podignuta, ali do kraja nije dovršena, tako da na istoj nisu dovršene osnovne stvari koji obezbeđuju njeno očuvanje, ona nema plehana korita oko streje za skupljanje kišnice jednim tokom, pa su zbog toga upropašćene streje, zatim škola nema ono što je najosnovnije, a to je dimnjak, škola je uvek u opasnosti da se zapali, jer sav dim koji izlazi direktno je povezan sa krovnom konstrukcijom. Školski prostor ove škole nije tačno određen, učenici za vreme odmora imaju dovoljno prostora za igru i šetanje – odmaranje. Školsko zemljište nije tačno određeno, mada je ova škola od opštine zahtevala, ali je to istoj onemogućeno jednim povratnim pismom. Današnja socijalistička škola treba da ima svoju baštu, svoj vrt, svoju radionicu, a o svemu ovome ne može se govoriti kada ne postoji pri ovoj školi, a sve to utiče na sam uspeh učenika, kojega oni postižu teoretski, a praktično vrlo malo. Zalaganje ove škole je bilo veliko da bar stvori jednu uglednu školsku baštu, ali je to zalaganje bilo uzaludno, jer glavni faktori za stvaranje jedne ovakve bašte nisu dali nikakav prilog, direktor ove škole se je više puta obraćao predsedniku SSRN-a sela Kruševa da izvrši duboko oranje volovskom zapregom, a inače je i član školskog odbora, primio je obaveze i govorio je da je to laka stvar, ali do kraja školske godine nije izvršena, mada smo kod istog lebdili i molili ga svake večeri."

Kompletan Izveštaj iz 1956. godine možete pročitati i preuzeti: OVDE

 

Gora 1942. godine

Obavjest poslata od strane prefekta Prizrena S. Koka 29.01.1942. godine 

Ministarstvu unutrasnjih poslova i Ministarstvu oslobodjenih krajeva 

Kraljevine Albanije.

***

"Kao što je poznato oblast Gora, potprefektura Dragaš, najsiromašnija je od svih oblasti ove prefekture. Njeno stanovništvo od oko 20.000 ljudi, da bi moglo da prehrani sebe i svoje porodice, bilo je prinuđeno da emigrira u Bugarsku, Srbiju, Grčku i druge zemlje, gdje su radili kao halvadžije, selepčije i dr. Neki od njih su se obogatili. Gotovo jedini izvor njihove egzistencije bila je emigracija gdje su boravili tokom zime i vraćali se na svoja ognjišta s proljeća.

Zbog ratnog perioda koji je donio mnoga ograničenja kretanja ljudi i trgovine, oni nisu u mogućnosti da osiguraju egzistenciju. Ova prefektura je, s obzirom na njihove životne potrebe, bila velikodušna u izdavanju pasoša, ali nažalost mnogi od njih tek što su stigli na svoje radno mjesto, primorani su od strane vlasti da napuste zemlju i vrate se u Albaniju. Na ovaj način mnogi od njih su izgubili ono što su imali, te su se vratili u domovinu gdje su za kratko vrijeme potrošili i ono malo novca što su ponijeli sa sobom.

Zainteresovani smo za rudnike u Đakovici i neke od njih smo poslali tamo da rade. 

Poslali smo neke druge da rade na putu Kuks - Skadar. Broj angažovanih radnika 

bio je izuzetno mali.

Sada je u cijeloj toj oblasti zavladala velika glad; strah da zbog gladi ne izazove razočaranje 

iako su ovi stanovnici među najmudrijim u cijeloj Prefekturi...

Kompletnu Obavjest u prijevodu i orginalu mozete
pogledati: OVDJE

Original molba iz 1921. godine

 

Dokumenat (molba) iz 1921. godine kada se uspostavljala granica između Albanije i Kraljevine SHS.

Molba je poslate Ministarstvu Unutrašnjih poslova Albanije. Pisana je na osmanskom turskom (Osmanlı Türkçesi), varijanti turskog jezika koji se upotrebljavao kao upravni književni jezik Osmanskog carstva. Molba je poslata 5. januara 1921. godine, u ponedeljak a potpisana je od strane 53 predstavnika (predsednika sela, imama i uglednih ljudi) Gore i Opolja.

Glavni muhtar – Ajdin b. Ramazan (Brezna)

Muftija Gore – Mehmed Rasim (Zapod)

Predsednici sela, imami i ugledni ljudi sela: Bačka, Brezna, Belobrod, Brodosavce, Bljač, Brod, Brut, Borje, Bučje, Kosavce, Rapča, Vraništa, Kukaljane, Ljubošta, Plavje, Novoselo, Mlike, Krstec, Zjum, Zaplužje, Orčuša, Zapod, Orčiklje, Košarište, Pakiša, Topoljane, Kolovoz.

Arhivski izvor:

(Arkivi Qendror Shtetëror - AQSH, Tiranë – Dosja Nr. 79/1- 029-30 Fondi i Ministria e Punëve të Brendshme viti 1921.)

Prevod molbe (Veliko hvala Hanifedu K. i Rejhanu M.)

***

Ministarstvu Unutrašnjih Poslova Albanije - Tirana

Molba nas robova (lojalnih građana)!

Ovo je prigovor dolje potpisanih u ime poslušnog naroda. Naša molba se sastoji od ovoga. Svi znaju koliko smo poslušni vladi,mi stanovnici Gore i Opolja.

U Balkanskom ratu našu su provinciju okupirali Srbi, a kada je nastupio mir iz 1913.godine, rado smo ostali unutar albanske granice, koje su nam date (poklonjene) na konferenciji u Londonu. Ali Srbi nisu čuvali granice iz 1913.godine, pa su te granice prešli 1918.godine.

Nalazimo se unutar granica Albanije, tako da ne treba zanemariti uporne revizije Srba prema Gori i Opolju.

Tražimo granice naše države koje su date na osnovu odluke u Londonu i nikad ne prihvatamo da živimo pod srpskom vlašću.

Molimo da se ove reči i naše nevolje (naš glas) prenesu kome god bude potrebno. Nalog je vaš.

5. januara 1921. dan ponedeljak

(5 jabiluahar 1340 Hidžretska godina)

Svojeručni potpisi i pečati