Prikazani su postovi s oznakom Sarajevo. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Sarajevo. Prikaži sve postove

7.5.24

Imenovanje naiba u Skoplju - 1936.godine

 


Za naiba* pri Vakufsko-mearifskoj direkciji u Skoplju postavljen je g. F.H. Hamzić



Zastupnik Ministra pravde i Ministar socijalne politike i narodnog zdravlja g. Dragiša Cvetković potpisao je dekret, kojim je g. Fevzija Hadži Hamzić, advokat iz Skoplja, naimenovan za naiba Vakufsko-mearifske direkcije u Skoplju. 

G. Fevzija Hadži Hamzić rodom je iz Priboja. Pravni fakultet završio je u Beogradu i već duže vremena živi u Skoplju, gdje je svojim radom stekao uvaženje naročito među muslimanskim življem. On je jedan od onih naših muslimana, koji od svojih nacionalnih osjećaja, nije pravio kapital. 

G. Hamzić je čovjek sa Juga, za koji je vezan i rođenjem i radom i porodičnim vezama. Oženjen iz beogradske porodice Kumbaradžija, koji su potomci Isa-bega, Kosačinog sinovca, on je stekao sve uslove da upozna sve slojeve muslimanskog življa u Južnoj Srbiji, gdje ima mnogo muslimana naše krvi, kao što ima mnogo muslimana naše krvi i našeg jezika koji su do skora nazivani Turcima i Torbešima i kojima niko nije posvećivao ozbiljnu i sistematsku pažnju.  

Zadatak naiba g. Fevzije Hadži Hamzića je da u Vakufsko-mearifskoj direkciji vodi poslove odlučno i pošteno u duhu islamskih vjerskih popisa i pozitivnih zakona, koji vladaju u našoj zemlji, vodeči računa i o tome, da se i muslimanima naše krvi i našeg jezika ne uskrate sve dužne prosvjetne i moralne pažnje, koje oni zaslužuju. 

 (”Vardar”)

 

 *arapski - zastupnik, predstavnik


IZVOR:
Nezavisni kulturno-prosvjetni i informativni list
“Islamski glas”
10. April 1936.
18. Muharema 1355.
Broj. 26 str.7
Sarajevo

1.3.22

Ahmet Kurt - Goranske porodice u Mostaru


Autor: Ahmet Kurt
Izvod iz knjige: Mahala Carina u Mostaru - Historija i razvoj grada 

Još davne 1477. godine zabilježeno je da su tri od ukupno trideset i jednog posadnika mostarske tvrđave bili sa prostora današnje Albanije i Kosova - Šimerd, Jusuf i Arnaut Karadža. Kroz pet narednih stoljeća u Mostaru je uvijek bilo ljudi sa ovih prostora, a priliv se povećava poslije Balkanskih ratova dolaskom izbjeglica, entičkih Albanaca, Goranaca i Turaka sa prostora kojeg je Osmansko carstvo tada izgubilo. Poslije nestanka Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS/Jugoslavije neki su se, vratili u Albaniju, ne želeći ponovo živjeti u drušvenom uređenju iz kojeg su oni izbjegli.

U Mostaru je živjelo dvanaestak goranskih porodica, polovina od njih u mahali Carina. Većina je držala poslastičarnice i vrijedno, radili po cijeli dan. Djecu su vaspitavali da žive skromno i da se uzdaju samo u svoj rad. Nikoga nisu opterećivali pričom o svojoj hudoj sudbi zbog koje su morali napustiti svoja ognjišta. Posebno su njegovali dobre komšijske odnose, uvijek spremni priteći u pomoć. Na ovoj slici iz 1958. godine vidimo u bašti njihove kuće na Carini Nezira Hazirovića, sina Hazera Bahtijara i suprugu Imku, također Goranku, rođenu Kahrimanović (Kahrimani), kćerku Kahrimana Eminovića. Imka i Nezir dobijaju dva sina i dvije kćerke. Još kao dječacima, po nepisanom adetu, sinovima su opasane kecelje u slastičarnici kako bi se učili da preuzmu očev posao, ali jedan od, Mehmed-Mešak, demonstrativno baca kecelju jer u njegovom mladalačkom zanosu biti slastičar nije bilo neko zanimanje za momka koji želi promijeniti svijet, te odlazi na automehaničarski zanat. U prvim godinama Drugog svjetskog rata, kao 16-godišnjak pridružuje se partizanima. Slastičarnicu preuzima mlađi brat Bahtijar-Bato, a kasnije Batini sinovi. Bato i Mešak žene se sa djevojkama iz starih mostarskih porodica, Sefić i Hadžiosmanović.

Privatna arhiva: Nezir Hazirović, sin Hazera Bahtijara i supruga Imka, također rođena Kahrimanović (Kahrimani)

Privatna arhiva: Nezir Hazirović, sin Hazera Bahtijara i supruga Imka, također rođena Kahrimanović (Kahrimani)

Imkina braća, Emin, Bajram i Ramiz, stanovali su u Srednjoj ulici na Carini. Bajram kasnije postaje najpoznatiji mostarski poslastičar. Emin, u Drugom svjetskom ratu poznati dobrotvor koji je pomagao izbjeglu djecu, male mahadžire, ispred četničkih pokolja, nije imao djece, pa uzdiže Mustafu, sina svog brata Ramiza. Osim Mustafe Ramiz je imao djecu Muhameda-Hamu, Nijaza i Jasminku. Mustafa Kahrimanović, poznatiji kao Mujo kasnije se, na osnovu svog tabijasuzluka, profiliše kao jedna od gradskih legendi, kako to Mostarci vole zvati. Malo je poznato da je Mujo, kada bi umro neki Mostarac uvijek zaključavao slastičarnicu i obavezno odlazio na dženazu ili sahranu.

Od potomaka ovih dvanaestak mostarskih goranskih familija do današnjih dana je nastalo preko sto porodica, od kojih su mnogi u ratu 1992-95. kao druga ili treća generacija, opet postali izbjeglice i morali bježati iz svog grada.


Izvod iz knjige možete pročitati: OVDE

Spisak stanovnika koji su radili u Bosni po popisu iz 1918. godine
možete pogledati: OVDE

26.3.20

Adijata Ibrišimović – Šabić o romanu Namika Dokle "KĆERI MAGLE"



Namik Dokle: KĆERI MAGLE
preveo s albanskog jezika: Sadik Idrizi
Connectum, Sarajevo, 2016.



Kćeri magle prvi je roman albanskog političara i pisca Namika Doklea, bivšeg predsjednika Parlamenta i bivšeg potpredsjednika Vlade Republike Albanije. To jeste angažovana knjiga, pisana u slavu onih koji istrajavaju u nemogućim uvjetima svakodnevnice nametnute mjestom rođenja, jezikom i porijeklom; angažovana je i zbog toga jer „zauzima stranu“ i slavi narod koji je svačiji i ničiji, koji živi na granici, u zemlji koju su „sabljom presjekli“. Pripovjedačev amidža u svom dnevniku pod datumom 11. januar 1956. ovako bilježi: Šerif sjedi u dućanu, pije kahvu i čita na turskom Mula Jusufov dnevnik, koji je vodio prije 45 godina. Pisao je o svemu dobrom i lošem što se događalo u našem selu i šire. Na jednoj stranici nađosmo opis određivanja granice između Borja i Globočice od Orčuše do Šištevca koji je uradila Međunarodna komisija za razgraničenje. Tada su Goru presjekli sabljom! (str. 139)
Kćeri magle je roman o Gori i Goranima, o snazi i ljepoti čovjeka koji zadržava za sebe pravo da bude i ostane svoj - u svom jeziku, u tradiciji, običajima i zajednici, pravo da voli i osjeća, pravo i obavezu na otpor nečovječnosti te pravo i na kletvu, poput one Sinan-pašine koji je ubio sina zbog slave i čina.  Moglo bi se reći da je ovo i povijesni roman u onom smislu u kojem je to, recimo, Kapetanova kći Aleksandra Puškina, koji pripovijeda o presudnim godinama u povijesti jednog naroda kroz fiktivni narativ u kojem se pravo govora daje onom drugom, „neoficijelnom“ glasu „izmaštanog“ svjedoka kojeg čitatelj doživljava kao iskren i autentičan dokument čovjeka. „Zvanična historija“ je ovdje ispričana kroz sjećanja zabilježena u goranskim legendama i pjesmama. ‘Mi još nemamo mnogo intelektualaca, koji bi se naučno bavili našim porijeklom’, kaže mlađi učitelj iz jednog sela u Gori. ‘Mislim da je to jedan od glavnih razloga što nas svojataju Srbi, Albanci, Makedonci pa i Bugari. Ali, mi smo Gorani, među sobom se zovemo ‘našinci’. Pa idi i shvati to, nema sunca koje će rastjerati ovu maglu.’ (str. 114 - 115) Dokumentaristički tekstovi tako stoje u istoj ravni sa tekstovima albanskih pisaca i albanskog, goranskog folklora, a fikcionalni ljetopis iz romana ima snagu i ubjedljivost autentičnog zapisa i snažnog argumenta.
.

Kompletan tekst možete pročitati i preuzeti: OVDE
.
.
.