Adijata Ibrišimović – Šabić o romanu Namika Dokle "KĆERI MAGLE"

Namik Dokle: KĆERI MAGLE

preveo s albanskog jezika: Sadik Idrizi

Connectum, Sarajevo, 2016.

Kćeri magle prvi je roman albanskog političara i pisca Namika Doklea, bivšeg predsjednika Parlamenta i bivšeg potpredsjednika Vlade Republike Albanije. To jeste angažovana knjiga, pisana u slavu onih koji istrajavaju u nemogućim uvjetima svakodnevnice nametnute mjestom rođenja, jezikom i porijeklom; angažovana je i zbog toga jer „zauzima stranu“ i slavi narod koji je svačiji i ničiji, koji živi na granici, u zemlji koju su „sabljom presjekli“. Pripovjedačev amidža u svom dnevniku pod datumom 11. januar 1956. ovako bilježi: Šerif sjedi u dućanu, pije kahvu i čita na turskom Mula Jusufov dnevnik, koji je vodio prije 45 godina. Pisao je o svemu dobrom i lošem što se događalo u našem selu i šire. Na jednoj stranici nađosmo opis određivanja granice između Borja i Globočice od Orčuše do Šištevca koji je uradila Međunarodna komisija za razgraničenje. Tada su Goru presjekli sabljom! (str. 139)

Kćeri magle je roman o Gori i Goranima, o snazi i ljepoti čovjeka koji zadržava za sebe pravo da bude i ostane svoj - u svom jeziku, u tradiciji, običajima i zajednici, pravo da voli i osjeća, pravo i obavezu na otpor nečovječnosti te pravo i na kletvu, poput one Sinan-pašine koji je ubio sina zbog slave i čina.  Moglo bi se reći da je ovo i povijesni roman u onom smislu u kojem je to, recimo, Kapetanova kći Aleksandra Puškina, koji pripovijeda o presudnim godinama u povijesti jednog naroda kroz fiktivni narativ u kojem se pravo govora daje onom drugom, „neoficijelnom“ glasu „izmaštanog“ svjedoka kojeg čitatelj doživljava kao iskren i autentičan dokument čovjeka. „Zvanična historija“ je ovdje ispričana kroz sjećanja zabilježena u goranskim legendama i pjesmama. ‘Mi još nemamo mnogo intelektualaca, koji bi se naučno bavili našim porijeklom’, kaže mlađi učitelj iz jednog sela u Gori. ‘Mislim da je to jedan od glavnih razloga što nas svojataju Srbi, Albanci, Makedonci pa i Bugari. Ali, mi smo Gorani, među sobom se zovemo ‘našinci’. Pa idi i shvati to, nema sunca koje će rastjerati ovu maglu.’ (str. 114 - 115) Dokumentaristički tekstovi tako stoje u istoj ravni sa tekstovima albanskih pisaca i albanskog, goranskog folklora, a fikcionalni ljetopis iz romana ima snagu i ubjedljivost autentičnog zapisa i snažnog argumenta.

.

Kompletan tekst možete pročitati i preuzeti: OVDE
.
.
.