Održana promocija romana “Kazivanja Velikog leptira” autora Mustafe Balje

Još jedna hronika stradanja, još jedna Historia calamitatem! Do sada skrivana, javnosti nepoznata, u akademskim krugovima historičara, po nalogu vlasti, žigom ovjerena kao Strogo zabranjeno. Ovaj put to je priča o zločinima nad gorštacima Gore, jednog od najljepših i najmanje poznatih predjela Balkana.

Priča koja potvrđuje da se od nasilja vlasti ne može naći spas. Niti otići dovoljno daleko. Nije dovoljno što nikome ne smetaš, što si nevin, što nikakvo zlo nisi učinio! Dovoljno je što te ima i što nisi onakav kakvi su oni koji su na vlasti!

 

Iz recenzije akademika Ferida Muhića

 

 

 

U Bošnjačkom kulturnom centru u Prizrenu u srijedu, 23. avgusta, održana je promocija romana “Kazivanja Velikog leptira”, novinara i književnika Mustafe Balje. Nakon objavljenih pet knjiga poezije, Mustafa je odlučio da publici pokloni i jedan roman. Radi se o historijskom romanu koji donosi kazivanja historije Gore, tačnije Restelice, gdje je Balje i rođen.

 

Govoreći za Redakciju na bosanskom jeziku RTK Radija 2, Balje kaže da je za njega pisanje romana “Kazivanje Velikog leptira”, bila posebna putešestvija, jer se oprobao da napiše nešto što ga je godinama tištelo, nešto što je godinama bilo nagomilano u njemu.

“Zahvaljujući mojoj majci Zineti, koja je bila narator, hroničar i detaljista, imao sam priliku da čujem neke interesantne stvari iz naše historije, koncentrisane na područje Gore, tačnije Restelice, koje su me motivisale da napišem ovaj roman prvjenac u pet kazivanja. Radi se o historijskom romanu i ideja je bila da to sumblimirano znanje pretočim u knjigu a da,sa druge, strane sebi olakšam, zato što sam bio pod velikim pritiskom. I što sam se više približavao cilju i završavao roman, počeo sam da osjećam neki unutrašnji mir i neku slast koju ne mogu opisati”, priča nam Balje.

Balje kaže da ga je, još dok je bio dijete, opčinjavala ljepota i surovost njegovog zavičaja a Veliki leptir je, na neki način, metaforički u svim pet kazivanjima pokušao da dočara ljude i događaje od 1913. do 70.tih godina prošlog vijeka.

“To su pet istinitih kazivanja. U tom romanu su likovi i sudbine koje su me, na neki način, probudile da ja potražim odgovor na jedno osnovno pitanje: Kako je dio mog etnosa krčio put opstanka u najtežim sudbonosnim tranzicijskim vremenima?. Razmišljao sam o njihovim nedaćama, golgotama, gurbedžijama koji su uz teške muke izdržavali svoje familije. Sve to pod nekim “plaštom” određenih sistema. Mislim da je dosta bilo usmjenih predanja i vrijeme je bilo da počnemo da pišemo. Zar da sve što imam u glavi ostane ne zabilježeno?. To je bio moj stalni osjećaj, teret, ali sa druge strane me pekla savjest. I onda sam krenuo sa pisanjem ovog romana”, kaže Balje.

On se zahvalio ekipi izdavačke kuće Connetum iz Sarajeva, lektoru Džemaludinu Latiću, recezentu Feridu Muhiću i svima onim koji su pomogli da roman ugleda svjelost dana.

Prije romana “Kazivanja Velikog leptira”, Mustafa Balje je objavio i pet knjiga poezije: Leptiri po pločnicima (2009), Gošća (2013), Noćno putovanje (2015), Ademov mjesec (2017) i Otok od živog srebra (2021). Sa Sadikom Idrizijem Aljabakom, koautor je Antologije poezije Gore.

Autor: Meliha Murić Januz, RTK-Radio

RadioGora

Adijata Ibrišimović – Šabić o romanu Namika Dokle "KĆERI MAGLE"

Namik Dokle: KĆERI MAGLE

preveo s albanskog jezika: Sadik Idrizi

Connectum, Sarajevo, 2016.

Kćeri magle prvi je roman albanskog političara i pisca Namika Doklea, bivšeg predsjednika Parlamenta i bivšeg potpredsjednika Vlade Republike Albanije. To jeste angažovana knjiga, pisana u slavu onih koji istrajavaju u nemogućim uvjetima svakodnevnice nametnute mjestom rođenja, jezikom i porijeklom; angažovana je i zbog toga jer „zauzima stranu“ i slavi narod koji je svačiji i ničiji, koji živi na granici, u zemlji koju su „sabljom presjekli“. Pripovjedačev amidža u svom dnevniku pod datumom 11. januar 1956. ovako bilježi: Šerif sjedi u dućanu, pije kahvu i čita na turskom Mula Jusufov dnevnik, koji je vodio prije 45 godina. Pisao je o svemu dobrom i lošem što se događalo u našem selu i šire. Na jednoj stranici nađosmo opis određivanja granice između Borja i Globočice od Orčuše do Šištevca koji je uradila Međunarodna komisija za razgraničenje. Tada su Goru presjekli sabljom! (str. 139)

Kćeri magle je roman o Gori i Goranima, o snazi i ljepoti čovjeka koji zadržava za sebe pravo da bude i ostane svoj - u svom jeziku, u tradiciji, običajima i zajednici, pravo da voli i osjeća, pravo i obavezu na otpor nečovječnosti te pravo i na kletvu, poput one Sinan-pašine koji je ubio sina zbog slave i čina.  Moglo bi se reći da je ovo i povijesni roman u onom smislu u kojem je to, recimo, Kapetanova kći Aleksandra Puškina, koji pripovijeda o presudnim godinama u povijesti jednog naroda kroz fiktivni narativ u kojem se pravo govora daje onom drugom, „neoficijelnom“ glasu „izmaštanog“ svjedoka kojeg čitatelj doživljava kao iskren i autentičan dokument čovjeka. „Zvanična historija“ je ovdje ispričana kroz sjećanja zabilježena u goranskim legendama i pjesmama. ‘Mi još nemamo mnogo intelektualaca, koji bi se naučno bavili našim porijeklom’, kaže mlađi učitelj iz jednog sela u Gori. ‘Mislim da je to jedan od glavnih razloga što nas svojataju Srbi, Albanci, Makedonci pa i Bugari. Ali, mi smo Gorani, među sobom se zovemo ‘našinci’. Pa idi i shvati to, nema sunca koje će rastjerati ovu maglu.’ (str. 114 - 115) Dokumentaristički tekstovi tako stoje u istoj ravni sa tekstovima albanskih pisaca i albanskog, goranskog folklora, a fikcionalni ljetopis iz romana ima snagu i ubjedljivost autentičnog zapisa i snažnog argumenta.

.

Kompletan tekst možete pročitati i preuzeti: OVDE
.
.
.