Prikazani su postovi s oznakom Namik. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Namik. Prikaži sve postove

17.5.24

Horo so mesečina - Namik Dokle

Naslovna strana albanskog izdanja

Pisac Namik Dokle je početkom marta 2024. u izadnju izdavačke kuće TOENA objavio na albanskom jeziku knjigu VALLËZIM ME HËNËN (Legjendat e Gorës). 

Početkom maja mjeseca u prijevodu s albanskog Nevruza Mehmetija i literarnoj redakciji prof. Sadika Idrizija, objavljena je na goranskom govoru "Horo so mesečina - Goranske legende".

Maria Roces Gonzales ju je već prevela na španski (Danza con la luna - Leyendas de Gora) i poslala izdavaču Ani Cristini Herrero. Ova knjiga, sa 52 legende i priče iz Gore, zapravo je nastala na prijedlog i zahtjev španskog izdavača.

Također, izdavačka kuća Connectum iz Sarajeva već planira izdavanje ove knjige  na bosanskom "Ples sa mjesecom - Legende iz Gore" u prijevodu prof. Sadika Idrizija.

 

Tamo kede snce iljiza dva puti

Muži od Gušafce beše ošlje čimbiljer kede da prašajet za boljez od nihno selo, a žene tražeha hubava voda niz šume i ljivade.

Prašaha najpametne od sedom nahije, ama svakoj davaše um svoj što ne beše isti ka što zboreha druge. Ga ostajha taja rabota, samo koga jen hodža što beše došof od Alep od Sirija, vo malova džamija vo Mljike, im reče da od ovaja boljez može da se olječet svi, ka će najdet i da dignet kuće vo jeno mesto ke snce iljiza dva puti na den i mesečina se krije dva puti svaki noć.

Što beše sme bilje prokvnate od Sajbija; nigde nema takvo mesto ke se rađa snce dva puti na den - rekoha muži od Gušavce. I take primiha kako što Bog gi kaznif. Samo žene ostanaha da tražet i jen sabah rano, pred da stignet na Crni vrh, denetisaha da snce, što go videha malo vreme napre, nemago nigde.

Zatrćaha malo katamo, ka zaminaha jena ridka, videha da snce, svitna jope među dva vrha, po nad bukojne ljisje.

-Evo go! - viknaha oni i ne dotpriha da čekaje noč da viđet mesečina. Poljaj ovde, među dve ridke, snce se rađa dva puti i mije ovde će naprajme naše kuće.

I take postana novo selo. Poslje nekoljko godine, mlogo ljuđi što misljiha da menajet rodeno mesto, zaradi nekuje boljezi, siromaština, elji da se spaset od krv, prašujejeći tamojvamo, strećavaha nekogo što će im reče: -Ako sakate da se spasite, idite vo seloto kede snce iljiza dva puti svaki den a mesečina zajduje dva puti svaki noć.

 I vake Gori i se pridodaha, od dvanaeset puasa napre dur docna, familjije i pljemena, što narod prvujet gi nazua “došljaci”.

Na kraj-kraj, i oni same ne beha vniknalje tuje, beha došlje stotine godine napre, poterane od krstari i popoi, so sablje i nožoji vo ruke, da gi ubijet, da im presečet ruke dur lakči, elji još pološo, da im presečet jezik da oni nikoga ne spomnet hereza, što kažuješe da vo nebo i nad zemna ima dva Boga: Jeden Bog od hubaine i drugujet Bog od lošoštije.

I vake oni gi primiha dojdenite vo selo, i poslje pet veka od koga stignalje nihne prajdedovci bogumili, im davaha svim došljacim odžak i pravo da se ženet i mužet so dejke vo selo.

Ama došljaci ne prajeha nikakov šer vo selo, mada begaha od šer, na umot da će najdet mir tuje ke snce se rađa dva puti na den.

Prvo dojdoa Šundinci, od jen šer krvav za planina vo nihna nahija, kede za jen plot ilji kotar, za jeno bunarče voda elji pločiće so solj za krmene stoka, se potepalje među sebe ka pljeme. Toga take rekoha: “Svaka planina - svua temnina”.

Prvi Šundo dojde sam deveti, ama osom od nih beha ženske, žena negova so sedom dejčića. Muškarci beha ostajlje koske vo planine i padine. On donese so sebe jen braf i jena ofca i od nih napraj najgoljemo trlo vo selo, što rasteše zajeno so dejčića negove.

Koga dejčića porastoha i se naprajha dejke, seljani videha da oni beha najpristalje na duna, elji napristalje što oko im zateklo. Mlogo brgo, bećari zapuaha jena pesna, što i deneska, poslje stotine godine, se razviva ka crešnino cveće:

“Zajdi snce među dve planine,
A ja ljegna među dve Vlahine”. 

 

Od kniga:
NAMIK DOKLE -
Horo so mesečina (Goranske legende)
Tirana, 2024.
Prevod od albanski: Nevruz Mehmeti

26.3.20

Adijata Ibrišimović – Šabić o romanu Namika Dokle "KĆERI MAGLE"



Namik Dokle: KĆERI MAGLE
preveo s albanskog jezika: Sadik Idrizi
Connectum, Sarajevo, 2016.



Kćeri magle prvi je roman albanskog političara i pisca Namika Doklea, bivšeg predsjednika Parlamenta i bivšeg potpredsjednika Vlade Republike Albanije. To jeste angažovana knjiga, pisana u slavu onih koji istrajavaju u nemogućim uvjetima svakodnevnice nametnute mjestom rođenja, jezikom i porijeklom; angažovana je i zbog toga jer „zauzima stranu“ i slavi narod koji je svačiji i ničiji, koji živi na granici, u zemlji koju su „sabljom presjekli“. Pripovjedačev amidža u svom dnevniku pod datumom 11. januar 1956. ovako bilježi: Šerif sjedi u dućanu, pije kahvu i čita na turskom Mula Jusufov dnevnik, koji je vodio prije 45 godina. Pisao je o svemu dobrom i lošem što se događalo u našem selu i šire. Na jednoj stranici nađosmo opis određivanja granice između Borja i Globočice od Orčuše do Šištevca koji je uradila Međunarodna komisija za razgraničenje. Tada su Goru presjekli sabljom! (str. 139)
Kćeri magle je roman o Gori i Goranima, o snazi i ljepoti čovjeka koji zadržava za sebe pravo da bude i ostane svoj - u svom jeziku, u tradiciji, običajima i zajednici, pravo da voli i osjeća, pravo i obavezu na otpor nečovječnosti te pravo i na kletvu, poput one Sinan-pašine koji je ubio sina zbog slave i čina.  Moglo bi se reći da je ovo i povijesni roman u onom smislu u kojem je to, recimo, Kapetanova kći Aleksandra Puškina, koji pripovijeda o presudnim godinama u povijesti jednog naroda kroz fiktivni narativ u kojem se pravo govora daje onom drugom, „neoficijelnom“ glasu „izmaštanog“ svjedoka kojeg čitatelj doživljava kao iskren i autentičan dokument čovjeka. „Zvanična historija“ je ovdje ispričana kroz sjećanja zabilježena u goranskim legendama i pjesmama. Mi još nemamo mnogo intelektualaca, koji bi se naučno bavili našim porijeklom’, kaže mlađi učitelj iz jednog sela u Gori. ‘Mislim da je to jedan od glavnih razloga što nas svojataju Srbi, Albanci, Makedonci pa i Bugari. Ali, mi smo Gorani, među sobom se zovemo ‘našinci’. Pa idi i shvati to, nema sunca koje će rastjerati ovu maglu.’ (str. 114 - 115) Dokumentaristički tekstovi tako stoje u istoj ravni sa tekstovima albanskih pisaca i albanskog, goranskog folklora, a fikcionalni ljetopis iz romana ima snagu i ubjedljivost autentičnog zapisa i snažnog argumenta.
.

Kompletan tekst možete pročitati i preuzeti: OVDE
.
.