Komunističko glasilo "Borba" u akciji zabrane nošenja zara i feredže - Takvim 2026

Borba - službeno glasilo Komunističke partije Jugoslavije

 

Rasprava o pitanju odjevne prakse muslimanki u poslednjih dvadeset godina aktualno je u zemljama Evropske unije. Jedna od posljednjih vijesti je da se Austrijska savezna vlada dogovorila o uvođenju zabrane hidžaba za djevojčice mlađe od 14 godina u javnim i privatnim školama. Austrijska ministrica za integracije, porodicu i pitanja Evropske unije Claudia Plakolm je izjavila da “prisiljavanje djevojčica da nose hidžab u tako mladim godinama je znak ugnjetavanja"^[1]. Ovo nije prvi pokušaj Austrije, jer je sličnu mjeru 2020. godine Ustavni sud oborio zbog kršenja vjerske slobode i jednakosti.

Francuska, zemlja poznata po idealima slobode i jednakosti, već decenijama vodi kampanju protiv vjerskih simbola – najčešće na štetu muslimanki. Još 2004. godine Francuski Parlament usvaja zakon koji zabranjuje „upadljive vjerske simbole“ u državnim školama. 2007. godine zakon je proširen i uvedena je zabrana nošenja hidžaba za državne službenike (učiteljice, policajke, vatrogastkinje i ostale zaposlenice u javnom sektoru). Francuska 2010. godine postaje prva zemlja Evropske unije koja uvodi potpunu zabranu burke na javnim mjestima. 2023. godine uvodi se zabrana nošenja abaje u školama i zabrana sportskog hidžaba na Olimijadi.

I u Belgiji, Holandiji, Luksemburgu, Norveškoj, Italiji i Danskoj postoje određene zabrane u obrazovnim ustanovama. Međutim, mnoge organizacije za ljudska prava u svojim izvještajima naglašavaju da ove zabrane krše osnovna ljudska prava.

Terminologija i otvorena propaganda u medijima od strane evropskih zemalja da je muslimanska ženska nošnja prijetnja nacionalnom identitetu ili sigurnosti, šireći otvorenu islamofobiju, veoma podsjeća na komunističke države iz XX vijeka, među kojima je bila i bivša Jugoslavija.  

Zabrana nošenja zara i feredže u bivšoj Jugoslaviji

U Jugoslaviji, pitanje odjevne prakse muslimanki (feredža, zar), počelo je mnogo ranije, još u periodu između dva svjetska rata. Poslije Drugog svjetskog rata pitanje je aktuelizirano i muslimanska nošnja je okarakterisana kao prepreka emancipaciji muslimanke i zatraženo je njeno ukidanje.

Politička akcija za uklanjanje (skidanje) muslimanske ženske nošnje – zara i feredže, počela je 1947. godine. Akcija je podrazumijevala donošenje mnogih rezolucija, apela, inicijativa, zahtjeva kao i slanje telegrama podrške narodnim vlastima i, na kraju, donošenje Zakona o zabrani nošenja zara i feredže. Politički faktori htjeli su pokazati da je to izraz težnji muslimanskih masa.

Ovo istraživanje bavi se izvještajima tadašnje „Borbe“[2], službenog glasila Komunističke partije Jugoslavije, sa posebnim naglaskom na negativnu terminologiju i propagandu koja je korištena u akciji za ukalnjanje ženske muslimanske nošnje u periodu od 1947. do 1954. godine. U tadašnjoj štampi dat je veliki publicitet akciji a prema narodnim vlastima akcija je bila donekle uspješna, jer se u tom periodu na „ulicama nije videla nijedna muslimanka sa zarom“.

Akcija je ostavila dalekosežne posljedice kod muslimanki, koje su prošle razne duševne patnje i traume jer je većina njih to smatrala svojim pravom i sastavnim dijelom svoga identiteta. S ove vremenske distance može se zaključiti kako je komunistički sistem razarao muslimansko društvo i temelj njegovog stuba – ženu.

U današnje vrijeme u svakodnevnoj komunikaciji za žensku muslimansku nošnju najčešće se koriste termini hidžab, nikab i burka, dok su se sredinom XX vijeka koristili termini zar i feredža.

Zarom^[3] odnosno nikabom, prekriva se cijela glava i vrat s prorezom za oči. Feredža^[4] koju danas zovu i burkom, prekriva cijelo tijelo od glave do pete, sa mrežicom ispred očiju. Hidžab pokriva samo kosu, uši i vrat, ali ne i lice. U Makedoniji su se koristili termini čaršaf i peče a u Gori se koristio i naziv terlik.^[5]

Poslije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, paralelno sa izgradnjom socijalističkih društvenih odnosa, aktualizirano je pitanje muslimanske ženske nošnje. Dio tog procesa bila je i izmjena društvenog položaja žene, posebno muslimanke u BiH, na Kosovu, Sandžaku i Makedoniji. Projektovano je obavezno školovanje za svu djecu, uklanjanje nepismenosti među stanovništvom, masovno zaposlenje radi izgradnje i obnovu zemlje. Za kreatore te politike zar i feredža, odnosno pokrivanje lica žene i njena vezanost za kuću, predstavljali su prepreku. Zato je i organizacija zadužena za emancipaciju žene Antifašistički front žena (AFŽ), slijedeći nalog Komunističke partije, pokrenula akciju za ukidanje ove nošnje. U skladu s poznatom komunističkom praksom inicijativa je došla iz reda samih muslimana.

Da stvar bude još otežavajuća za sve muslimane, Islamska vjerska zajednica (IVZ) i veliki broj njenih vjerskih poglavara, pod velikim pritiskom, izrazili su spremnost na suradnju sa novim komunističkim režimom. Pozdravljena je nova politika odvajanja vjere od države kao i bratstvo i jedinstvo te je na kraju u „skladu sa islamom“ protumačeno otkrivanje muslimanskih žena. U tom periodu su ukinuti šerijatski sudovi (1946.), zabranjena je vjerska nastava u školama (1948.), zabranjeno je pokrivanje žena (1950.), zatvoreni su mektebi, a vjerske pouke su dopuštene samo u džamijama (1952.).

Akciju skidanja zara i feredže podržali su: vođstvo IVZ-a, Vakufsko-mearifski sabor IVZ-a u BiH, Vrhovni vakufski sabor IVZ-a u FNRJ, novoizabrani reis-ul-ulema Ibrahim ef. Fejić, Vrhovno islamsko starješinstvo IVZ-a u FNRJ, Ulema medžlis IVZ-a u Makedoniji i novoosnovano Udruženje ilmije u BiH. Svi oni su se izjasnili za podršku akciji za ukidanje zara i feredže. Ova nošnja je kvalifikovana kao običaj, a ne kao vjerski nalog.^[6]

 

Komunističko glasilo „Borba“ u akciji zabrane nošenja zara i feredže

 

U aprilu 1947. godine Narodna skupština Srbije donosi rezoluciju o skidanju feredže u kojoj se konstatuje da je spriječavanje skidanja feredža napad na ličnu slobodu građana i na jednakost i ravnopravnost žena. Ovim povodom Antifašistički front žena Kosova i Metohije u Prištini održao je sastanak na kome su učestvovali i delegati sreskih odbora, predstavnici Narodnog Fronta i narodne vlasti koji su označili da „žene ne mogu učestvovati u planskoj izgradnji zemlje ako i dalje ostanu pod feredžom“.^[7]

Akcija nije zaobišla ni Gorski srez. U izvještaju „Borbe“ se kaže: „Povodom akcije za skidanje feredže, održana je konferencija svih odža i šehova sa područja Sreza gorskog. Na konferenciji, kojoj je prisustvovalo 36 muslimanskih sveštenika, odlučeno je da se po svim selima ovog sreza održe konferencije, na kojima će se narodu objasniti da se skidanje feredže ne kosi sa propisima islamske vere. Odmah posle ove konferencije održani su zborovi u selima Ljubovište i Rapča. Sve Šiptarke ova dva sela skinule su odmah feredže“.^[8]  

„Žene u Dragašu su imale starinsku nošnju, koja potseća na dimije i feredžu. Njena izrada je vrlo skupocena, staje oko sto hiljada. A Dragaš je siromašno pečalbarsko mesto. Jednoga dana komunisti su rešili da svojim majkama, ženama i sestrama kupe savremene haljine, da im skinu staru nošnju. Po ugledu na Dragaš i u okolnim selima došlo je do skidanja stare goranske nošnje“. [9]

Rad pod naslovom „Komunističko glasilo ‘Borba’ u akciji zabrane nošenja zara i feredže“ objavljen je u izdanju Takvim 2026 (1447/1448), koje je na bosanskom jeziku objavilo Predsjedništvo Islamske zajednice Republike Kosovo u Prištini.


Kompletan rad možete pročitati: 

Link 1

Link 2 

---

[1] https://urls.fr/yB2Iji, pristup 24.09.2025.

[2] Borba su novine koje su, s dužim i kraćim prekidima, izlazile od 1922. do 2009. godine na području Jugoslavije.

[3] „Zar je ženski zavitak u kome su pripadnice islama zamotane i pokrivene izlazile na javna mjesta. Neki pogrešno zar nazivaju feredžom. Zar se kroji od štofa ili svile, a feredža samo od čohe.“ (Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1989., str. 647.)

[4] „Feredža je vrsta ženskog ogrtača, mantila od crne i modre čohe, koje su pripadnice islama oblačile prilikom napuštanja svojih avlija. Uz feredžu se još stavlja jašmak i čember, a prilikom daljeg putovanja ili jahanja na konju, umjesto jašmaka stavlja se peča. Jašmak je koprena od bijelog muslina kojom su se podbrađivale žene koje su nosile feredžu. – Čember je marama od finog bijelog platna kojom su žene koje su nosile feredžu pokrivale glavu. Najprije se jašmakom poveže vrat i donji dio lica do očiju, a zatim se čemberom pokrije glava i čelo do očiju, tako da samo oči ostaju slobodne, nepokrivene. Peča je komad crnog tankog platna kojom su žene pokrivale lice ka izlaze na ulicu u feredži ili zaru.“ (Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1989., str. 279)

[5] „Muslimanski ženski svijet pokriva se feredžom ili terlikom. Zar (džar) je platnena suknja crno ili zatvorenoplave boje, koja se postavi oko struka i njome se obavije cijelo tijelo, samo oči ostanu slobodne. Od čela preko lica visi prikačeno parče crnog providnog platna, po potrebi spušta se preko lica. Terlik je gornji ženski kaput, dug do koljena, s rukavima. Kad se ovaj obuče, na glavi se meće bijela mahrama (jašmak). (Džafer Ramadani,1910-1978, Kruševo, neobjavljeni radu u rukopisu).

[6] https://urls.fr/Y_qsTD, pristup 24.09.2025.

[7] Borba, br. 85, godina XII, 09.04.1947., str. 2.

[8] Borba, br. 142, godina XII, 16.06.1947., str. 3.

[9] Borba, br. 77, godina XIX, 01.04.1954., str. 2.