Prikazani su postovi s oznakom muslimani. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom muslimani. Prikaži sve postove

5.11.26

Komunističko glasilo "Borba" u akciji zabrane nošenja zara i feredže - Takvim 2026

Borba - službeno glasilo Komunističke partije Jugoslavije

Rasprava o pitanju odjevne prakse muslimanki u poslednjih dvadeset godina aktualno je u zemljama Evropske unije. Jedna od posljednjih vijesti je da se Austrijska savezna vlada dogovorila o uvođenju zabrane hidžaba za djevojčice mlađe od 14 godina u javnim i privatnim školama. Austrijska ministrica za integracije, porodicu i pitanja Evropske unije Claudia Plakolm je izjavila da “prisiljavanje djevojčica da nose hidžab u tako mladim godinama je znak ugnjetavanja"[1]. Ovo nije prvi pokušaj Austrije, jer je sličnu mjeru 2020. godine Ustavni sud oborio zbog kršenja vjerske slobode i jednakosti.

Francuska, zemlja poznata po idealima slobode i jednakosti, već decenijama vodi kampanju protiv vjerskih simbola – najčešće na štetu muslimanki. Još 2004. godine Francuski Parlament usvaja zakon koji zabranjuje „upadljive vjerske simbole“ u državnim školama. 2007. godine zakon je proširen i uvedena je zabrana nošenja hidžaba za državne službenike (učiteljice, policajke, vatrogastkinje i ostale zaposlenice u javnom sektoru). Francuska 2010. godine postaje prva zemlja Evropske unije koja uvodi potpunu zabranu burke na javnim mjestima. 2023. godine uvodi se zabrana nošenja abaje u školama i zabrana sportskog hidžaba na Olimijadi.

I u Belgiji, Holandiji, Luksemburgu, Norveškoj, Italiji i Danskoj postoje određene zabrane u obrazovnim ustanovama. Međutim, mnoge organizacije za ljudska prava u svojim izvještajima naglašavaju da ove zabrane krše osnovna ljudska prava.

Terminologija i otvorena propaganda u medijima od strane evropskih zemalja da je muslimanska ženska nošnja prijetnja nacionalnom identitetu ili sigurnosti, šireći otvorenu islamofobiju, veoma podsjeća na komunističke države iz XX vijeka, među kojima je bila i bivša Jugoslavija.  


Zabrana nošenja zara i feredže u bivšoj Jugoslaviji


U Jugoslaviji, pitanje odjevne prakse muslimanki (feredža, zar), počelo je mnogo ranije, još u periodu između dva svjetska rata. Poslije Drugog svjetskog rata pitanje je aktuelizirano i muslimanska nošnja je okarakterisana kao prepreka emancipaciji muslimanke i zatraženo je njeno ukidanje.

Politička akcija za uklanjanje (skidanje) muslimanske ženske nošnje – zara i feredže, počela je 1947. godine. Akcija je podrazumijevala donošenje mnogih rezolucija, apela, inicijativa, zahtjeva kao i slanje telegrama podrške narodnim vlastima i, na kraju, donošenje Zakona o zabrani nošenja zara i feredže. Politički faktori htjeli su pokazati da je to izraz težnji muslimanskih masa.

Ovo istraživanje bavi se izvještajima tadašnje „Borbe“[2], službenog glasila Komunističke partije Jugoslavije, sa posebnim naglaskom na negativnu terminologiju i propagandu koja je korištena u akciji za ukalnjanje ženske muslimanske nošnje u periodu od 1947. do 1954. godine. U tadašnjoj štampi dat je veliki publicitet akciji a prema narodnim vlastima akcija je bila donekle uspješna, jer se u tom periodu na „ulicama nije videla nijedna muslimanka sa zarom“.

Akcija je ostavila dalekosežne posljedice kod muslimanki, koje su prošle razne duševne patnje i traume jer je većina njih to smatrala svojim pravom i sastavnim dijelom svoga identiteta. S ove vremenske distance može se zaključiti kako je komunistički sistem razarao muslimansko društvo i temelj njegovog stuba – ženu.

U današnje vrijeme u svakodnevnoj komunikaciji za žensku muslimansku nošnju najčešće se koriste termini hidžab, nikab i burka, dok su se sredinom XX vijeka koristili termini zar i feredža.

Zarom[3] odnosno nikabom, prekriva se cijela glava i vrat s prorezom za oči. Feredža[4] koju danas zovu i burkom, prekriva cijelo tijelo od glave do pete, sa mrežicom ispred očiju. Hidžab pokriva samo kosu, uši i vrat, ali ne i lice. U Makedoniji su se koristili termini čaršaf i peče a u Gori se koristio i naziv terlik.[5]

Poslije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, paralelno sa izgradnjom socijalističkih društvenih odnosa, aktualizirano je pitanje muslimanske ženske nošnje. Dio tog procesa bila je i izmjena društvenog položaja žene, posebno muslimanke u BiH, na Kosovu, Sandžaku i Makedoniji. Projektovano je obavezno školovanje za svu djecu, uklanjanje nepismenosti među stanovništvom, masovno zaposlenje radi izgradnje i obnovu zemlje. Za kreatore te politike zar i feredža, odnosno pokrivanje lica žene i njena vezanost za kuću, predstavljali su prepreku. Zato je i organizacija zadužena za emancipaciju žene Antifašistički front žena (AFŽ), slijedeći nalog Komunističke partije, pokrenula akciju za ukidanje ove nošnje. U skladu s poznatom komunističkom praksom inicijativa je došla iz reda samih muslimana.

Da stvar bude još otežavajuća za sve muslimane, Islamska vjerska zajednica (IVZ) i veliki broj njenih vjerskih poglavara, pod velikim pritiskom, izrazili su spremnost na suradnju sa novim komunističkim režimom. Pozdravljena je nova politika odvajanja vjere od države kao i bratstvo i jedinstvo te je na kraju u „skladu sa islamom“ protumačeno otkrivanje muslimanskih žena. U tom periodu su ukinuti šerijatski sudovi (1946.), zabranjena je vjerska nastava u školama (1948.), zabranjeno je pokrivanje žena (1950.), zatvoreni su mektebi, a vjerske pouke su dopuštene samo u džamijama (1952.).

Akciju skidanja zara i feredže podržali su: vođstvo IVZ-a, Vakufsko-mearifski sabor IVZ-a u BiH, Vrhovni vakufski sabor IVZ-a u FNRJ, novoizabrani reis-ul-ulema Ibrahim ef. Fejić, Vrhovno islamsko starješinstvo IVZ-a u FNRJ, Ulema medžlis IVZ-a u Makedoniji i novoosnovano Udruženje ilmije u BiH. Svi oni su se izjasnili za podršku akciji za ukidanje zara i feredže. Ova nošnja je kvalifikovana kao običaj, a ne kao vjerski nalog.[6]

 

Komunističko glasilo „Borba“ u akciji zabrane nošenja zara i feredže

 

U aprilu 1947. godine Narodna skupština Srbije donosi rezoluciju o skidanju feredže u kojoj se konstatuje da je spriječavanje skidanja feredža napad na ličnu slobodu građana i na jednakost i ravnopravnost žena. Ovim povodom Antifašistički front žena Kosova i Metohije u Prištini održao je sastanak na kome su učestvovali i delegati sreskih odbora, predstavnici Narodnog Fronta i narodne vlasti koji su označili da „žene ne mogu učestvovati u planskoj izgradnji zemlje ako i dalje ostanu pod feredžom“.[7]

Akcija nije zaobišla ni Gorski srez. U izvještaju „Borbe“ se kaže: „Povodom akcije za skidanje feredže, održana je konferencija svih odža i šehova sa područja Sreza gorskog. Na konferenciji, kojoj je prisustvovalo 36 muslimanskih sveštenika, odlučeno je da se po svim selima ovog sreza održe konferencije, na kojima će se narodu objasniti da se skidanje feredže ne kosi sa propisima islamske vere. Odmah posle ove konferencije održani su zborovi u selima Ljubovište i Rapča. Sve Šiptarke ova dva sela skinule su odmah feredže“.[8]  

„Žene u Dragašu su imale starinsku nošnju, koja potseća na dimije i feredžu. Njena izrada je vrlo skupocena, staje oko sto hiljada. A Dragaš je siromašno pečalbarsko mesto. Jednoga dana komunisti su rešili da svojim majkama, ženama i sestrama kupe savremene haljine, da im skinu staru nošnju. Po ugledu na Dragaš i u okolnim selima došlo je do skidanja stare goranske nošnje“. [9]


Rad pod naslovom „Komunističko glasilo ‘Borba’ u akciji zabrane nošenja zara i feredže“ objavljen je u izdanju Takvim 2026 (1447/1448), koje je na bosanskom jeziku objavilo Predsjedništvo Islamske zajednice Republike Kosovo u Prištini.


Kompletan rad možete pročitati: 

Link 1

Link 2 





[1] https://urls.fr/yB2Iji, pristup 24.09.2025.

[2] Borba su novine koje su, s dužim i kraćim prekidima, izlazile od 1922. do 2009. godine na području Jugoslavije.

[3] „Zar je ženski zavitak u kome su pripadnice islama zamotane i pokrivene izlazile na javna mjesta. Neki pogrešno zar nazivaju feredžom. Zar se kroji od štofa ili svile, a feredža samo od čohe.“ (Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1989., str. 647.)

[4] „Feredža je vrsta ženskog ogrtača, mantila od crne i modre čohe, koje su pripadnice islama oblačile prilikom napuštanja svojih avlija. Uz feredžu se još stavlja jašmak i čember, a prilikom daljeg putovanja ili jahanja na konju, umjesto jašmaka stavlja se peča. Jašmak je koprena od bijelog muslina kojom su se podbrađivale žene koje su nosile feredžu. – Čember je marama od finog bijelog platna kojom su žene koje su nosile feredžu pokrivale glavu. Najprije se jašmakom poveže vrat i donji dio lica do očiju, a zatim se čemberom pokrije glava i čelo do očiju, tako da samo oči ostaju slobodne, nepokrivene. Peča je komad crnog tankog platna kojom su žene pokrivale lice ka izlaze na ulicu u feredži ili zaru.“ (Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1989., str. 279)

[5] „Muslimanski ženski svijet pokriva se feredžom ili terlikom. Zar (džar) je platnena suknja crno ili zatvorenoplave boje, koja se postavi oko struka i njome se obavije cijelo tijelo, samo oči ostanu slobodne. Od čela preko lica visi prikačeno parče crnog providnog platna, po potrebi spušta se preko lica. Terlik je gornji ženski kaput, dug do koljena, s rukavima. Kad se ovaj obuče, na glavi se meće bijela mahrama (jašmak). (Džafer Ramadani,1910-1978, Kruševo, neobjavljeni radu u rukopisu).

[6] https://urls.fr/Y_qsTD, pristup 24.09.2025.

[7] Borba, br. 85, godina XII, 09.04.1947., str. 2.

[8] Borba, br. 142, godina XII, 16.06.1947., str. 3.

[9] Borba, br. 77, godina XIX, 01.04.1954., str. 2.

7.5.24

Imenovanje naiba u Skoplju - 1936.godine

 


Za naiba* pri Vakufsko-mearifskoj direkciji u Skoplju postavljen je g. F.H. Hamzić



Zastupnik Ministra pravde i Ministar socijalne politike i narodnog zdravlja g. Dragiša Cvetković potpisao je dekret, kojim je g. Fevzija Hadži Hamzić, advokat iz Skoplja, naimenovan za naiba Vakufsko-mearifske direkcije u Skoplju. 

G. Fevzija Hadži Hamzić rodom je iz Priboja. Pravni fakultet završio je u Beogradu i već duže vremena živi u Skoplju, gdje je svojim radom stekao uvaženje naročito među muslimanskim življem. On je jedan od onih naših muslimana, koji od svojih nacionalnih osjećaja, nije pravio kapital. 

G. Hamzić je čovjek sa Juga, za koji je vezan i rođenjem i radom i porodičnim vezama. Oženjen iz beogradske porodice Kumbaradžija, koji su potomci Isa-bega, Kosačinog sinovca, on je stekao sve uslove da upozna sve slojeve muslimanskog življa u Južnoj Srbiji, gdje ima mnogo muslimana naše krvi, kao što ima mnogo muslimana naše krvi i našeg jezika koji su do skora nazivani Turcima i Torbešima i kojima niko nije posvećivao ozbiljnu i sistematsku pažnju.  

Zadatak naiba g. Fevzije Hadži Hamzića je da u Vakufsko-mearifskoj direkciji vodi poslove odlučno i pošteno u duhu islamskih vjerskih popisa i pozitivnih zakona, koji vladaju u našoj zemlji, vodeči računa i o tome, da se i muslimanima naše krvi i našeg jezika ne uskrate sve dužne prosvjetne i moralne pažnje, koje oni zaslužuju. 

 (”Vardar”)

 

 *arapski - zastupnik, predstavnik


IZVOR:
Nezavisni kulturno-prosvjetni i informativni list
“Islamski glas”
10. April 1936.
18. Muharema 1355.
Broj. 26 str.7
Sarajevo

11.12.23

Nedžmidin Ihtimani (1912 – 1990)


 

Nedžmidin Ihtimani (1912 – 1990) je rođen u Lještanu u poznatoj porodici iz koje je izašlo više generacija imama. Njegova braća su Isak i Hafus. Bio je oženjen Zejnepom (1915–1988). Njihova djeca su: Ihtiman (1940), Ajdin (1945), Džemilja, Anifa i Ćibrija.

 

U kraljevskoj vojsci, koju je služio u Sloveniji i Tuzli, bio je vjeroučitelj. Preživio je Barski maskar.

Poslije Drugog svjetskog rata bio je predsjednik Udruženja za djecu bez roditelja. Zbog neslaganja sa Partijom tri puta je bio u zatvoru.

 

Završio je trgovačku školu. Poznavao je turski i arpaski jezik, a znanje je sticao od svog starijeg brata Hafusa.

 

Dužnost imama u Kruševu započeo je 1956. godine, poslije Sulejmana iz Restelice. Službovao je oko petnaest godina. Nakon Kruševa, imamsku dužnost obavljao je u Dikancu i Ljubošti. Istovremeno je radio i kao nalbatin i zubar.

 

Nedžmidinovi sinovi i unuci drže poslastičarsku radnju u Pukovcu, Srbija.

 

Prezime između dva svjetska rata: Aslanović.

 

(Iz Monografije „Kruševo/Gora“)

 

 

Mola Aslan Sejdi

 




Mola Aslan Sejdi je rođen u Lještanu krajem 19. vijeka a preselio (umro) na početku Drugog svjetskog rata od tifusa. Bio je oženjen Nazljom iz Radeše. Njihova djeca su: Fatima, Džemilja, Amiš (čija su dva sina u Kanadi), Ramadan, Ramiza i Aliriza. Ramiza i Ramadan su se iselili za Tursku. 

 

Kao imam u Kruševu radio je od 1930. do 1939. godine i za to vrijeme je nekoliko generacija završilo mekteb i izučilo hatmu („isteralje atme“). I njegov sin Amiš je kratko vrijeme, nakon Drugog svjetskog rata, bio imam u selu.

 

Prezime između dva svjetska rata: Jašarević.

 

(Iz Monografije „Kruševo/Gora“)

31.7.23

Mehmed Hamza - Hod u prazno (od čobana do Pariza)

 

 

Objavljeno u reviji za društvo, vjeru i nauku - SELAM
Prizren, Februar 2002. Broj 23.
Godina VII str.10.-12.

Kompletan osvrt možete pročitati: OVDE


Sve je kod nas bila usmena tradicija, pamćenje po sjećanju. Sve je bilo običan dan jer niko nije zapisivao. Čak se nije zapisivalo ko je i kada rođen ili umro. Svaki je pamtio neki krupan događaj i pričao: "rođen sam dvije godine poslije velikog požara na Koritniku ali koje je godine to neznam" ili "umro je za vrijeme velike ekonomske krize" što bi moglo da znači u rasponu od jedne dekade i sl.

Čudna je naša smještenost na ovim prostorima. Kada se malo osvrnemo i za nas uočavamo da nas je dugo opredjeljivala poljoprivreda i stočarstvo i to je bilo gotovo jedino zanimanje.
Ali kako živimo na jednom malom prostoru a nas je bivalo sve više brzo se shvatilo da nema mjesta za sve nas nego da se negdje mora odlaziti. Pečalba je bila jedini izlaz da se opstane ili se tako mislilo da mora biti. Postoji i termin gurbet za ovu pojavu i ona doslovno znači izgnanstvo. Mi ga tako nismo doživljavali, dobrovoljno smo se tamo priklanjali, čak, se time pomalo dičili. Uvijek smo odlazili u druge krajeve radosni da imamo kuda otići ali sa još većim zadovoljstvom i željom vraćali smo se u svoj zavičaj. Pola životnog vijeka provodiš kao zanatlija a pola vremena kao kauboj.
Da li je bilo ispravno ili ne potraga za materijalnim sredstvima, negdje na stranu i često daleko da bi se opstalo, bila je dominantna pojava koja je odlučivala naše ponašanje, pa čak, i naš karakter. To je jedinstvenost ovog dijela naroda koji, umjesto da sa planina i brda silazi u gradove kao sav ostali svijet, je pokazivao čudan osjećaj pustinjaka. Odlazio je u druge krajeve (države i gradove), ostavaljao ženu i porodicu, radio i zarađivao teško, da bi se opet vratio na planine. Ili je neviđena nostalgija i ljubav za krajem ili nešto sasvim treće, peto ili deseto. Jedno je sigurno. Takav način života stvorio je osjećaj nestalnosti, privremenosti, balansiranja: niti si tamo niti si ovamo, a može se govoriti i o raspolućenosti na dvoje, jer hoće da pripada svijetu oko sebe ali i hoće da ostane svoj na svome.
U toj razumljivoj borbi da se opstane druge dimenzije čovjekovih potreba ostajale su zanemarljive i posve gurnute na stranu. Kao da se ovdašnji čovjek iscrpljivao radeći samo fizičke poslove a da uopšte nije imao vremena da taj rad ispuni nečim što će mu dati neku duhovnu kvalitetu čineći ga bogatijim i ljepšim. Kao da nije htio da se bakće sa takvim stvarima da ne bi opterećivao ionako težak život koji je bio siromašan, a finoća je lukzus bogatih i zadovoljnih ljudi. Jedini odmor su bile svadbena veselja i običaj s tim u vezi, sunetluci i po koja gozba. Tada se moglo zaigrati i zapjevati. Doduše on je pjevao i drugom prilikom i obično jašući konja da ublaži težak rad. 

Nužda da se život održi

Privilegija učenosti je bila ograničena samo za hodže, neki su bili više priučeni, sa ponešto pročitanih knjiga i bili tu samo da ispune minimum vjerske obaveze. Teško su živeli od tog zanimanja jer ljudi nisu imali a mnogi i nisu htjeli da plaćaju imamsku dužnost. Tako su i oni bili primorani da rade poljoprivredu i bave se stočarstvom kako bi preživjeli. Ostalo im je samo da posao obavljaju dobrovoljno i fisebililah.
Koliko je bilo talentovanih i spretnih mladića koje je svakodnevnica iscrpljavala, uništavala i gušila njihovu darovitost? Koliko su za time patili, ali ih je nužda tjerala da se i to prevaziđe i opravda važnijim potrebama: da se život održi i nastavi pa ma kako bilo. I to je praksa svih takvih sredina na svijetu. Prevazići sve teškoće života sa nadom za bolja vremena. Možda će naredna generacija imati sreće da se stanje popravi a tada znači da se sve ispravilo.
Zato se često osjeća iz priča starijih ljudi da se takvo što namjerno činilo kao nešto što nema prvorazrednog značaja jer goli opstanak ne trpi takve tendencije koje mogu da znače ugrožavanje sebe, pa, i šire okoline. Ako se jednom dopusti, rezonovali su oni, eto ti pravila koje znači čisti gubitak. Narušava se ravnoteža opšteg poimanja da nas samo ovakav rad može održati i da je sve drugo opasnost i prijetnja. Kao da su ljudi dokazivali svoju postojanost samo upornim radom i angažovanjem svakoga i na sve.
Dok još nisi stasao za ozbiljan i samostalan rad imao si mogućnost da pohađaš mejtep i da to vrijeme iskoristiš da nešto naučiš od vjere, osnovno što treba da bi se poneo naziv muslimana. Da naučiš da pišeš i čitaš, sabiraš i oduzimaš i to je dovoljno da se otisneš u svijet. A ono će ti biti potrebno i kad nebudeš mogao da radiš, jer bi trebalo da ideš u džamiju, ako hoćeš, a znanje od prije ti dobro dođe.
I sa toliko malo znanja niko ništa ne zapisa, niko ne pokuša da nešto otrgne od zaborava i da ga vrijeme ne zaturi i prekrije. Kao da im slova nisu bila potrebna jer su ih znali napamet. Obični razgovori i ne traže pismenost i bilo je dovoljno da samo jedan zna pisati i da svakome napiše po koje pismo. Jesu li se svađali, prepirali i sudili, što su kupovali i prodavali i oko toga samo usmeno dogovarali i vjerovali na zadatu riječ da će tako biti.

Ugrožene obe komponente

Bilo kako bilo i kako-tako i sa velikom mukom se ipak opastalo a nada o boljitku se ispunila. Bog je dao da se i previše ima nego što iziskuje obično preživljavanje. Počelo je školovanje, gradnja lijepih kuća i luksuza svakojakoga. Zvezdani trenutci i trošenja, materijalni potencijal sa kojim se svako dičio i hvalio: ali duhovni potencijal kao da se nije makao sa mjesta. Nekako se to uvijek guralo po stranu, zanemarivalo i preskakalo. Samo da se uživa u bogatstvu i po cjeni da vlada duhovna bjeda, da ljudi budu uglađeni i dotjerani ali potpuno prazni, posni i primitivni. Kao da ta duhovnost nije osjetila materijalno bogatstvo, ostala je zakržljena, nerazvijena ili upravljana u pogrešnom smjeru. Mislili smo da nas samo materija može držati a da je duhovnost samo prati. A poznata je stvar da je materijalni život promenljiv i nestalan. Nekad ga ima dovoljno i preko toga a ponekad je veoma oskudan i redak. Ali duhovnost je konstantno puna ako je želimo imati, ona čovjeka čini trajnim i postojanim. Kažu da nema te slike koja je može poništiti.
Danas je i jedna i druga komponenta ugrožena. Jedna nam je uzeta a drugu nismo imali. Duhovna ugroženost se pokazuje upitnom jer je bila neodređena, nestalna i manipulativna. Mi smo potpuno razbacani i smeteni, neznamo gdje stojimo a sve nam izmiče ispod nogu. Tumaranje u mraku bez ikakvog pouzdanja, sve vrvi od zabluda i svi se okrećemo u jedno mjesto kao ludnici. Niti imamo svoj identitet ili smo ga nekome podarili da nam ga on čuva, a on nezna šta će sa njim da radi. Sve do dana kada će to ispariti a mi niti primjetili, a neko i zažalio, da se to desilo. Svi će slegati ramenima i isčuđivati kako se to moglo desiti i zašto?
Zašto je musliman potišten, sčućuren, povučen u sebe, nepovjerljiv i, u isto vrijeme, lukav? Spreman je da prevari, i sebe dakako, dvostruk, pun kompleksa i prepreden. Odakle njemu strogoća, poslušnost, pomirljivost i mirenje sa postojećim stanjem. Zašto je ponizan i mlitav, samo da izbjegne konflikt pa makar ga koštalo i na svoju štetu? Zašto se stavlja na stranu onih koji su jači i obično nepravedni? Zašto trpi nepravdu i slijedi je slijepo do ludosti? Zašto se toliko toga suprotno nagomilalo u njemu i zar ga to ne razjeda? I kako može sve to da podnese i ostane normalan i mentalno zdrav?... I zašto?

Kompletan osvrt možete pročitati: OVDE

14.1.20

ISLAM U KRUŠEVU (GORA): KRATKA HISTORIJA

Zahtjev za izgradnju džamije u Kruševu iz 1077. (1667) godine


Dr. Sadik Idrizi Aljabak 
Prof. Admir Idrizi Aljabak


Prihvatanje islama u Gori

Jedan od najvažnijih događaja u cjelokupnoj historiji Gore i Kruševa predstavlja prihvatanje islama od strane domaćeg stanovništva.
Prelazak na islam nije bio nagao već je tekao postepeno i nije nametan od strane vlasti. To potvrđuju i turski defteri, prema kojima se može pratiti ovaj proces koji je trajao od početka 16. do druge polovine 17. vijeka i doprinosio stabilizaciji i povećanju stanovništva, što je suprotno tvrdnjama mnogih autora da je „islamizacija“ u Gori nasilno izvršena u vrijeme Kukli-bega i Sinan-paše. Prema historijskim dokumentima, Kukli-beg je umro 1538. godine, kada je, na osnovu turskih deftera, broj muslimana u Gori bio neznatan.

Nišan-ploča u selu Mlike potvrđuje da je islam u Gori bio prisutan i prije dolaska Osmanlija na Balkan. Vjerovatno se radi o doseljenicima iz Halepa u Siriji, na što upućuje i ime roda Alepovci iz ovog sela. Međutim, na prvom popisu koji su izvršile osmanske vlasti u Gori 1452/53. godine nije bilo popisanih muslimana.
Prema turskom defteru iz 1530. godine u selima Gore javljaju se muslimanske porodice, što znači da je islam ovdje u kontinuitetu prisutan najmanje pet stoljeća. Prema ovom defteru, u selu Orčikle je 6 muslimanskih porodica, dok u selu Mlike od 9 porodica četiri su mislimanske. I u drugim naseljima Gore bilo je muslimana.


Pisani tragovi o islamu u Kruševu

Prve sigurne podatke o muslimanima Kruševa nalazimo u defteru iz 1579. godine, prema kojem selo (Kruşova) broji 68 kuća, 7 muslimana i 3 bećara. Original ovoga dokumenta, kao i ostali materijali sa ovoga popisa, koji obuhvata i ostala goranska sela, nalazi se u Turskoj, u Arhivu za Balkan pod brojem 449. Dio koji se odnosi na Kruševo je na str. 219-220. Fotokopija je ovjerena pečatom Arhiva i nosi datum izdavanja 22.05.2001. godine.
Pri dnu dokumenta, u rezimeu, stoji da je u Kruševu bilo sedam stanovnika muslimana (Muslim), šezdeset i jedan hrišćanin (Hiristiyan) i tri osobe označene kao bekar. U dokumentu se nalaze samo imena punoljetnih muškaraca, jer se žene ne popisuju, osim ako je neka nosilac domaćinstva, odnosno udovica ili samohrana osoba. U ovom dokumentu nema popisanih žena.
Na osnovu ovog popisa može se zaključiti da je 1579. godine proces prelaska na islam bio u ranoj fazi, prihvatilo ga je tek nešto više od 10% stanovnika Kruševa. Od sedam nosilaca domaćinstva, njih petero su prvi koji su prešli na islam a samo dvojica su ga naslijedili. Naime, prilikom prelaska na islam preporučuje se promijeniti i odabrati ime koje kod Allaha Uzvišenog ima značaj i epitet dragog imena kao Abdullah (Božiji rob) i Abdu-r-Rahman (Rob Milostivog). Prema defteru, petero nosilaca domaćinstva imaju ime Abdullah, jer su vjerovatno prvi primili islam.

Mesdžid i džamije u Kruševu

Nema pisanih tragova kada je izgrađena prva džamija u Kruševu. Muhamet Pirraku pominje 1540. godinu, ali ne navodi nijedan izvor.
Na jednoj uzvišici, preko rijeke, nalazi se ogromna obla stijena koju narod zove Odžin kamen. Prema usmenoj predaji, dok u selu nije postojala džamija, sa tog mjesta je mujezin učio ezan i pozivao na namaz. I do naših dana, sa ovog kamena ponekad bubanj (tupan) označava prestanak posta (iftar).
Dokument ız 1077. godine po Hidžri, odnosno 1667. godıne prema Gregorijanskom kalendaru, koji smo nedavno dobili iz Osmanskog arhiva (Osmanlı arşıvi) u Istanbulu, baca novo svjetlo na vrijeme izgradnje prve džamije u Kruševu. Prema ovom dokumentu (br. İE.EV. 7-868), muslimani iz više sela Gore upućuju zahtjev da se postojeći mesdžid u Kruševu izgradi u džamiju, kako bi „tu mogli (bez problema) obavljati džumu i Bajram-namaze“.

Povod obraćanja nas pokornih sluga kapiji Slavnog Sultana je sljedeći: „Mi, počašćeni Islamom, Hasan bin (sin) Abdullah, Ahmed, Mahmud i drugi iz sela Restelisa (Restelica), Şetefçe (Šištevac), Novasil (Novo Selo), Andoje (Borje?), Topolan (Topoljane), Koloz (Kolovoz), Oruşka (Orešek), Bayka (Bačka) i Dikanse (Dikance), koja se nalaze u nahiji Gora, pri Prizrenskoj kazi (tur: Prizren Kazası), koja pripada Dukađinskom sandžaku (tur: Dukakin Sancağı) u Rumelijskom ejaletu (tur: Rumeli Eyaleti), brojčano sačinjavamo poveliki džemat te svako od nas ovdje, pojedinačno, jasno iskazuje svoju molbu i stanje, shodno tome čemu vjera Islam nalaže, oko toga da nam, zbog nepostojanja džamije u blizini nahije (Gora) u kojoj boravimo, obavljanje Džume i Bajram namaza predstavlja poteškoću, te da smo kao takvi lišeni sevaba tih ibadeta. Zbog toga, željni smo da u dosadašnjem mesdžidu, koji se nalazi u selu po imenu Kurušova (Kruševo), koje je poveliko po broju stanovnika i (relativno) blizu našim mjestima, izgradimo minber kako bismo na taj način tu mogli (bez problema) obavljati Džumu i Bajram namaze.’’
Prenosim vašem Visočanstvu da su podnosioci zahtjeva na ovaj način dostavili svoje molbe Visokoj (Osmanskoj) Državi insistirajući na dopuštenje izgradnje (pomenutog minbera). Poslednju riječ će o ovome dati Onaj koji raspolaže i pozitivanim i negativanim odgovorom (Padišah/Sultan).

Napisano u posljednjim danima mjeseca Muharrema, 1077. godine (po Hidžri) / 1667. god.

Musa - Rob koji se moli za Visoku osmansku državu

Prizrenski kadija


Sažetak

Molba (zahtjev) prizrenskog kadije

Ahmed, Hasan, Mahmud i drugi iz nahije Gora pri pomenutoj kazi (Prizren), koji su počašćeni Islamom (koji su primili Islam) a čija su imena pomenuta u dolje navedenom tekstu, podnose molbu vašem Visočanstvu tražeći dopuštenje da u ime Allaha svojim materijalnim sredstvima (o svom trošku) u selu po imenu Kurušova (Kruševo) izgrade (pretvore) postojeći mesdžid u džamiju, zbog toga što u blizini njihove nahije (Gora) ne postoji džamija, te se zbog toga susreću sa velikim poteškoćama pri obavljanju Džumanskih i Bajramskih namaza. (O ovome) volja i odluka je samo u rukama velikog i moćnog Sultana!
.
.
:
Kompletan tekst možete pročitati i preuzeti: OVDE