Svi putevi vode ka Turskoj

Broj izbeglica u Turskoj nakon balkanskih ratova po McCarthy-u

Nesumljivo je da su migracijska kretanja iz Gore u XX vijeku vodila ka Turskoj. Migracijska kretanja u periodu Osmanske imperije su bile uobičajene i neznatne pojave na ovim prostorima ali su nedovoljno istražena i u budućnosti se treba pokloniti veća pažnja prevođenju arhivske građe iz Istanbula.

Tokom balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata desila su se najveća migracijska kretanja stanovništva Gore, mada ni period između dva svjetska rata i dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, ne zaostaje u tome. Stanovništvo je bilo u neizvjesnosti kako zbog bezbednosne situacije, ograničenog kretanja a na području Gore uspostavljala se granica između novonastalih država. 

U periodu između dva svjetska rata sama procedura odlaska za Tursku je podrazumjevala davanje izjave o odricanje od jugoslovenskog državljanstva i dobivanje potvrde u kojoj se poništava pomenuto državljanstvo i naznačava da osoba (i porodica) nema pravo povratka u Jugoslaviji (karta u jednom pravcu).

U tom periodu su ubrzano trajali pregovori između Republike Turske i Kraljevine Jugoslavije o premeštanju stanovništva turskog govornog područja i stanovništva koje ima tursku kulturu iz Južne Srbije (Vardarska, Zetska i Moravska banovina). I stanovništvo Gore je bilo obuhvaćenom ovom konvencijom (član 2.). Konvencija je predviđala preseljenje 40 000 (četrdeset hiljada) porodica u vremenskom peridou od 6 godina (1939-1944). Jugoslovenska država se obavezala da će za svaku preseljenu porodicu platiti 500 lira ili sve ukupno 20 miliona lira.

Konvencija („Convention“) je trebala stupiti na snagu na dan kada je potpišu jugoslavenska i turska vlada. Konvencija nije bila ratificirana u turskom parlamentu zbog smrti predsjednika Turske Mustafe Kemala Ataturka.

Tokom pripremanja konvencije između dve države, politički predstavnici muslimanskog stanovništva su pokušavali da odvrate tursku državu da potpiše pomenutu konvenciju.

Qerim Lita u svojoj knjizi: “Shpërngulja e shqiptarëve ne Republikën e Turqisë 1922 – 1941”  objavio je preko 200 službenih dokumenata u vezi ove problematike. U njoj su i tri dokumenta koja su vezana za Goru i njeno stanovništvo, što ne znači da ih je u tom periodu bilo toliko, već naprotiv bilo ih je mnogo. U dopisu Kraljevskog legata iz Ankare od 5. avgusta 1938. obaveštava se Ministarstvo Spoljnih Poslova Kraljevine Jugoslavije “da  je Ferhad bej Draga, bivši poslanik Džemijeta, nedavno otputovao u Istanbul, a verovatno i u Ankaru. Nakon njega, otputovao je Malić Pelivani, narodni poslanik i još neki Albanci”.

.
>
Kompletan tekst možete pročitati i preuzeti: OVDE
.

Emin Kačar (Gaziu)

Emin Kačar (Gaziu)

(01.07.1882. Kruševo, Gora - 06.01.1960. Yalıköy / Podima, Turska)

Od oca Arifa i majke Hadžire

Prije nekoliko godina, prikupljajući informacije o užoj familiji i historijskim događajima iz našeg kraja, čuo sam priču o Eminu, sinu mola Arifa Gazije. U vrijema kada su Srbi zaposjedali Goru i vršili neopisiva zvjerstva, Emin je u zadnjem času pobjegao i izvukao živu glavu. Tada mi je u oči zapao jedan detalj priče, koji glasi:

„Emin, stariji sin poznatog mola Arifa Kruše, bio je odvažan čovjek, izrazitog fizičkog stasa. Bio je iz ugledne porodice u selu i držao poslednju valjavicu u selu. Kada se situacija pogoršala, i srpske snage vršile torturu i pritisak nad stanovništvom Gore, Emin je među prvima uzeo pušku i branio svoj vatan. Jednoga dana, dok je boravio u selu, nehatom ga je prijavila jedna žena iz sela, dok ga je drugi seljanin prokazao srpskoj žandarmeriji. Žandarmi su opkolili kuću u kojoj se Emin nalazio. Vidjevši da je opkoljen, stavlja mahramu na glavi, oblači terljik (ženski mantil), ispod kojeg stavlja pušku, uzima tuariju (drvenu posudu za vodu), izlazi iz kuće i neometano prolazi pored žandarma. Čim se dovoljno udaljio, bacio je stvari ali je iznenada naišao na vojnike i „komandanta“. Razmijenili su vatru u kojoj je „komandant“ ranjen. Emin je bio vješt u rukovanju oružjem, pa je u selu ostala uzrečica da je imao „dva srca“. Poslije ovog događaja, nije se više vraćao u selo, postao je kačak. Neko vrijeme se krio u šumama blizu sela, a nakon ubistva nekoliko članova njegove porodice, među njima i  njegova žena, Emin odlazi u Tursku.“ 

Dugo sam razmišljao i sklapao fragmente priče koju sam čuo od svoje nane. Na prvom slušanju djelovala mi je onako nestvarno, čak „bajkovito“. Međutim, prije neki dan sam naišao na jedan novinski članak od 19. septembra 1913. godine, u kojem piše o Arnautinu „koji se obukao u žensko odelo“ i ranio vojvodu Trbića:

Ranjen vojvoda Trbić (Specijalni telegram našeg dopisnika)

Skoplje, 19. septembar 1913. godine 9 sati i 50 minuta po podne

Ovde je stigao glas, da je vojvoda Trbić ranjen na prevaru. Ranio ga je jedan Arnautin, koji se obukao u žensko odelo, pa mu došao vrlo blizu. Usled ovakvih podmuklih događaja, naši su vrlo ogorčeni i biće velikog okršaja. Opšte je uverenje, da Arnaute treba satrti, da više nikad ne dignu glavu.

(Dnevne novine „Mali Žurnal“ br.263)

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE