Slavensko muslimanske skupine na Balkanu

Izvor:

Muhamed Hadžijahić, Mahmud Traljić i Nijaz Šukrić

ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI
Sarajevo 1977.godine

Str. 29. – 34.

Muslimanska naselja istočnog Balkana nastala su dijelom kolonizacijom Turaka i turkmenskih plemena, a djelomično primanjem islama od strane domaćeg slavenskog (bugarskog, srpskog, makedonskog) kao i albanskog stanovništva . Na zapadnom dijelu Balkana, u Bosni i Hercegovini sa bivšim Novopazarskim sandžakom kao i dalje u hrvatskim i mađarskim krajevima, osvojenim uglavnom poslije bitke na Mohaču 1526. godine, nije uslijedila kolonizacija muslimanskog stanovništva turskog etnič­kog porijekla. U Bosni je domaće stanovništvo primilo islam. Bilo je i doseljavanja pripadnika pojedinih islamskih naroda, ali nisu bila masovna.

U hrvatske krajeve: Dalmaciju, Liku , Slavoniju kao i dalje u Podunavlje vršila se, istina, kolonizacija, ali muslimana iz Bosne. Na taj način u zapadnom dijelu Balkana
muslimansko stanovništvo bilo je endogenog porijekla. Nije poznato da se u Bosni i hrvatskim krajevima ikada u masi govorilo turskim jezikom, za razliku od ostalog Balkana, gdje je dvojezičnost, naročito u čaršijama, bila redovita pojava. Fenomen da je masovno primanje islama u Bosni bio glavni faktor da nije došlo do turske kolonizacije, posebno je uočio
poznati turskih istoričar Omer Lutfi Barkan, autor važnih studija o osmanskom sistemu kolonizacije (tzv. sürgün). Prof. Barkan svoje zaključke temelji u prvom redu na velikom broju još neobjavljenih katastarskih deftera, koji daju mogućnost da se prati kretanje stanovništva u pojedinim krajevima Carstva iz perioda u period. S ovog aspekta Barkan je razmotrio i stare turske kronike, kao i druge izvore. Na osnovu obilne historijske građe ovaj turski naučenjak skreće pažnju na valove imigracija, prvo u Anadoliju, a onda na Balkan, gdje je od naročite važnosti bilo naseljavanje turkmenskih plemena. Barkan smatra da se historija konstituiranja Osmanskog Carstva dijelom sastoji u migracijama ogromnih masa i njihovoj aktivnosti da u novim krajevima zasnuju domove. Jedno su pri tome spontane migracije, uslijedile inicijativom samih migranata, a drugo su one koje imaju izvor u intervenciji države koja je po jednom određenom sistemu, među ostalim, vršila prisilnu deportaciju (sürgün ) u krajevima u kojima je to smatrala za potrebno iz političkih, vojnih odnosno ekonomskih razloga.

Rezimirajući svoja istraživanja u pogledu Balkana, prof. Barkan doslovce navodi: “Bez obzira na razloge i forme kako su izvršavane, ove migracije, bilo da se radi o prisilnim ili dobrovoljnim, događale su se odmah iza osvajanja; stoji to da su se velike mase stanovništva iz turske Anadolije preselile u Rumeliju. Ovi su imigranti činil i značajnu većinu u velikom dijelu gradova i sela smještenih u istočnom dijelu Balkana, pa su tako stvorili od Rumelije po vanjskom izgledu i po načinu života jednu uistinu tursko-muslimansku zemlju. Turciziranje i islamiziranje Rumelije pod osmanskom vlašću nije dakle bilo, kao što se misli i često tvrdi, primjer prelaska na islam balkanskih naroda i promjene njihova imena. Turcizirani i islamizirani krajevi Balkana pod osmanskom vlašću su nastanjeni i kolonizirani jakim kontingentom turskog stanovništva, koje je došlo iz Anadolije. To su bile kolonizirane teritorije, zadobivene izloženim metodama, koje su zadržale turski i muslimanski karakter sve do vremena odcjepljenja tih krajeva od Osmanskog carstva. Što se održala ovakva geografska raspodjela Turaka, usprkos tolikim metežima li političkim poremećajima, koje je pokrenula historija ovih evropskih krajeva u posljednja dva stoljeća do naših dana, to je zato što je bila vrlo solidna demografska podloga. Balkansko pak stanovništvo, koje se je obratilo ( turciziralo pod utjecajem vladajuće religije i jezika bilo je stanovništvo nastanjeno u mjestima bliže krajevima, gdje je bio turski i muslimanskli elemenat koncentrisan i gdje je uhvatio korijen. Iznimku čini Bosna, koja se nalazila u specifičnim uvjetima. Barkanova ispitivanja su pokazala da Bosanski pašaluk nije bio obuhvaćen masovnim naseljavanjima Turaka. Bosna je ostala po strani u naseljavanjima turkmenskih plemena i drugih orijentalnih etničkih skupina, koja su toliko karakteristična prvo za Anadoliju, a onda za istočni Balkan.

Od slavensko - islamskih skupina u južnoslavenskim zemljama tzv. Pomaci i tzv. Torbeši sa Goranima oduvijek su bili teritorijalno odvojeni od Bosne. Međutim popis stanovništva od 1971. pokazao je, po tome što su se tzv. Torbeši djelomično izjasnil i kao Muslimani u nacionalnom smislu da su emocionalno bliski bosanskim Muslimanima, jedno zbog iste vjere, a i zbog bliskosti jezika. Zanimljivo je da su tzv, Torbeši u kohabitaciji s muslimanskim Albancima uvijek znali očuvati svoju etničku posebnost. Nasuprot tome, nalazeći se u bosansko – muslimanskoj sredini, dosta su podložni asimilaciji s bosanskim Muslimanima. Dosljedno prethodnim izlaganjima kao slavensko-islamske skupine dolaze u obzir:
a) tzv. Pomaci
b) tzv. Torbeši i
e) bosanski Muslimani ("Muslimani, »Muslimani srpsko-hrvatskog jezika) sa svojim ograncima Muslimani Novopazarskog sandžaka i crnogorski Muslimani.

Torbeši - koji se također sami nikada ne nazivaju tim imenom – čine posebnu slavensko muslimansku skupinu, a nastanjeni su obično uz albanska naselja.   

Torbeši na Gori, Rekalije u dolini Radike, u Rahovecu (Orahovac Podrimski) čine prelaz Makedoncima, dok su Torbeši u Tikvešu najčišći Makedonci, a njihov govor makedonski. Tikveška grupa je njihova najmnogobrojnija grupa; čine je Kavadarci i oni u Negotinu na Vardaru. Izraziti Makedonci su i Torbeši oko Kičeva i Južnog Broda. Muslimani u Rahovecu i oni u Jablanič­koj župi (zvanoj obično Sredska župa) po govoru su mnogo bliži srpskom jeziku nego pravoslavni oko Rahovca i sami Prizrenci pravoslavne vjere. Torbeša ima i u okolini Gostivara, Tetova i Resna; njihova su i neka ohridska i debarska sela, a ima ih i u granicama Albanije (Peshkopi, Kukës). Torbeši u Tikvešu imaju visok rast, široka pleća, plave kose i oči te duguljasto lice i duguljastu lubanju (dolihocefali).

Gorani (sa Višegrađanima) nastanjavaju općinu Dragaš (uz Prizren) (koja je činila stare dvije župe, Opolje sa albanskim življem i Goru sa slavensko-muslimanskim življem). Karakteristika je goranskih naselja da su kompaktna muslimanska. Glavno im je zanimanje stočarstvo. Poznati su kao slastičari (često se pogrešno poistovjećuju sa Albancima), a u Skoplju i dr. kao sarafi.
Islamizacija tzv. Torbeša kao da se ima datirati u kasnije vrijeme.

Na području Šar-planine to se prema Bajraktareviću moglo dogoditi za vlade Selima I (1512-1520)  a u oblasti oko Debra krajem XVII stoljeća, a tek početkom XIX stoljeća u Gori. Pouzdanije je, međutim, ono što pripovijeda apostolski vizitator Petar Masarechi godine 1624. On navodi da su četiri godine ranije mnoga sela oko Prizrena prešla na islam i da je sjeverno od rijeke Drim prešlo na islam u 200 sela više od 3.000 duša. Nije ipak jasno da li se ovo saopćenje odnosi samo na Torbeše ili ujedno i na Albance.

Kompletan rad možete pročitati i preuzeti: OVDE