Sjećaš li se Torbeša?

Privatna arhiva

Socijalna konstrukcija torbeške populacije u Makedoniji govori o duboko ukorijenjenom identitetu kojeg podjednako određuju postojanost i fluidnost, karakteristike primjenljive skoro na sve identitete na Balkanu.

Te karakteristike ocrtavaju činjeničnu situaciju koja se ne može prenebregnuti u današnjim raspravama o zajednicama i njihovom identitetu. I pored izražene fluidnosti ovog identiteta, još uvijek nije zatrta svijest o njemu. Više se može govoriti o prilagođavanju Torbeša (ili Pomaka) historijskim (momentalnim) izazovima nego o njihovom radikalnom otcjepljenju od onoga šta oni jesu. Ipak, nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da oni mnogo više znaju šta nisu od onoga šta jesu (parafraza Alije Izetbegovića). U vezi etničkog identiteta – da li je postojan ili promjenljiv i dolazi li izvana ili iznutra – u literaturi susrećemo dva gledišta: esencijalističku (u malom obimu) i instrumentalističku formu. Prva podrazumijeva da dio populacije prihvata identitet kao takav, postojan, samodefinirajući i nepromjenljiv u određenim društveno-historijskim okolnostima. Stoga neki govore o identitetu kao „stanju duha“. Drugo stajalište predstavlja identitet kao promjenljivu stvarnost ostavljenu slobodnom izboru nositelja ovisno o okolnostima u kojima živi. U ovom slučaju, identitet je pod utjecajem spoljašnjih okolnosti, pa se događa da dođe do izvjesne spoljašnje promjene identiteta. Ovako se unutarnja forma potiskuje ili svjesno krije zbog određenih pragmatičkih potreba. Time, kao što pokazuje praksa kod nas, vremenom dolazi i do promjene identiteta.

Ljudi oduzetog imena

Slučaj Torbeša u Makedoniji se odnosi na drugi momenat jer oni nikad nisu imali sigurnu političku poziciju, samozajamčenu i samodovoljnu da bi opstali kao takvi i integrirali se u širi kontekst. Odsutnost integracije im je sačuvala samosvijest, bez obzira na njihovo postojano raslojavanje.

Činjenica da se konstrukcija ovog identiteta održala u okvirima Osmanskog carstva i u kasnijim historijskim fazama i teškoćama, govori o značajnom identitetu koji se ne može zaobići u etničkim, identitetskim, religijskim i političkim raspravama. I o Torbešima u Makedoniji se može kazati ono što se tvrdi o Pomacima u Bugarskoj, jer se radi o istom, „ranjivom“identitetu (Yulius Konstantinov).

Dosad se ovom problemu pristupalo s političkog aspekta jer je politika u Makedoniji i Bugarskoj diktirala naučni i obrazovni diskurs o identitetskom pitanju Torbeša i Pomaka, uz medijske propagande čiji je cilj podržati pomenutu političku akciju. A akademije i naučne institucije su, kako tvrdi Konstantinov, posjedovale monopol na istinu.

Ovi izazovi datiraju od postosmanskog perioda u svim balkanskim nacijama-državama. Sve se svodi na uklapanje ove populacije u određeni etnički korpus. Jednopartijski sistem je, u Bugarskoj i Makedoniji, pokušao „rasturiti“ovu populaciju represivnim mjerama. U Bugarskoj su im nekoliko puta mijenjana imena, a u Makedoniji je zbog pritisaka dolazilo do iseljavanja u Tursku.

Asimilacija ili disimilacija?

Ova se populacija susreće sa istim problemima u svim balkanskim državama u kojima živi (Bugarska, Makedonija, Grčka) izuzimajući Kosovo čija vlada ne pokazuje asimilatorske pozicije, ostavljajući prostor samodefiniranju, pa se neki izjašnjavaju kao Turci, Bošnjaci ili Goranci. I kao takvi su integrirani u kosovsko društvo. Tome je doprinio plan Ahtisarija o uređenju političkog života na Kosovu. Međutim i tamo je u upotrebi pojam Torbeši. I dalje ostaje etnički konstrukt koji se vezuje sa bogumilskim supstratom sličnim onome velikog procenta stanovništva Bosne.

S pragmatičkim političkim razlozima glede identiteta se susrećemo i u Makedoniji. Tamo se dovodi do fragmentacije ili raslojavanja ovog identiteta, pa se neki izjašnjavaju kao Makedonci, Turci ili Albanci. Ovim se karakteriziraju i Pomaci u Bugarskoj od kojih se neki izjašnjavaju kao Bugari, Turci i Pomaci. Pozicija im je nešto drugačija u Grčkoj gdje se izjašnjavaju kao Turci i kao takvi su priznati od države.

Politički aspekt tretiranja ovog problema je, zbog statističkih potreba naroda na Balkanu te zbog prisutnih opterećenih koncepata naglašavanja nacije-države s jednim narodom, jednim jezikom i jednom religijom. Poslije odlaska Osmanlija s ovih prostora, nacionalizam je dobio velik zamah i svaka je država nastojala povratiti nekadašnje teritorije želeći ocrtati demarkacionu liniju na temelju demografskih i lingvističkih granica stanovništva. Etničke manjine su bile izložene različitim pritiscima pri čemu se negirala njihova etnička pripadnost.

U Makedoniji ovaj problem najviše podgrijavaju partizirane institucije, svejedno makedonske, albanske i turske provenijencije. Cilj je privući veliki procenat ove populacije svome etnikumu što je inicirano činjenicom da nema posebne grafe koja bi sadržavala jedno etničko opredjeljenje pored već postojećih ustavom uspostavljenih grafa etničke pripadnosti stanovništva u Makedoniji. Torbeši nisu ustavna kategorija iako su po broju poslije Makedonaca i Albanaca. Procjenjuje se da ih ima oko 80.000 hiljada, za razliku, naprimjer, od Srba ili Vlaha koji broje ispod 15.000 i predstavljaju ustavne kategorije. Nijedan popis stanovništva do sad ne daje pravu sliku o njihovom broju.

Politike protiv pluralnosti

Akcija dobija na težini u vrijeme izbora kada se primjenjuju različita sredstva da se pridobiju ovi ljudi, i to zbog broja koji bi mogao imati važnost u statističkom odmjeravanju snaga za dobijanje više poslanika u Parlamentu ili gradonačelnika u miješanim gradovima. U multietničkom društvu kakvo je makedonsko, politička akcija ima negativne konsekvence po ovo stanovništvo. Posljedice su momentalne naravi i ne doprinose nadilaženju problema vezanih za građanska prava.

Svaki put kad se imponira ovoj populaciji, javljaju se i kontraefekti kod njenog velikog dijela. To pokazuje dosadašnje tridesetogodišnje iskustvo poduzimanja različitih projekata da se ovo stanovništvo integrira u makedonski nacionalni korpus, što nije urodilo plodom. Etničke nevolje se javljaju i uvođenjem pluralističkog sistema, odnosno pojavom mnogo nacionalnih partija u kojima su neke strukture ove populacije našle mogućnost integriranja u državne institucije. Neki su se zaposlili na osnovu albanske, a neki na osnovu makedonske i turske nacionalne i političke agende. Uvijek se neko drugi bavio njima glede integracije, a najmanje oni sami. Od kad se zna za njih, hljeb su zarađivali daleko od svojih mjesta kao građevinari, poslastičari, ćevabdžije, buregdžije, itd. Rijetko se ko imao mogućnosti zaposliti u nekoj državnoj službi.

Temeljni je bio problem etničkog određenja. Slobodno se može kazati da se radi o anacionalnoj praksi kod ovih ljudi. Svi oko njih su određivali njihovo etničko izjašnjavanje. Ako pogledamo srpske izvore prije Drugog svjetskog rata, vidjećemo da se radi o istom postupku etničke definiranosti. Službene vlasti su ih tretirale Srbima, a oni su se izjašnjavali kao Albanci ili Turci zavisno od sredine u kojoj su živjeli. Religijski element je igrao odlučujuću ulogu. Dovoljno je pogledati knjigu Jovana Hadživasiljevića „O muslimanima naše krvi u Južnoj Srbiji“iz dvadesetih godina prošlog stoljeća s tezom da ovo stanovništvo čak govori srpski jezik i da je u postojanom turciziranju i albaniziranju. Svećenici iz

Srbije koji su prebrojavali kršćansko stanovništvo u Makedoniji nazivaju ih „bugarskim muhamedancima“. Istu praksu je primjenjivao Nijazija Limanoski i neke današnje nevladine organizacije koje ponavljaju da se radi o populaciji raskorijenjenoj od svoje (makedonske) vjekovne kulturne i religijske matrice.

 

Bezdani identificiranja

U nacionalističkim i šovinističkim stavovima ovih autora i organizacija ocrtava se strategija prema torbeškoj populaciji koja je rezultat nacionalnih projekata, a ne datih ili faktičkih situacija koje su dijametralno oprečne dosadašnjim projektima. Istina se uvijek diktira iz nekog političkog centra, a državne institucije je samo promoviraju kao svoje projekte.

Zapetljano u svim etnocentričkim strujama kojima je okruženo, ovo stanovništvo se i dalje suočava s velikim izazovima i dilemama, ponekad im tražeći korijene i ondje gdje ih nema. Takva pozicija ima razloge i u svijesti ove populacije i nije svagda neko drugi kriv. I kod Pomaka i Torbeša ne susrećemo se s nekakvim kohezivnim jedinstvom iz kojeg bi mogla proizaći neka pojačana samosvijest koja bi esencijalno definirala etnički identitet ove grupe, pa čak i o nekakvom torbeškom ili pomačkom identitetu. Kod njih je posebno naglašen religijski identitet koji u najvećoj mjeri utječe na onaj nacionalni tako da se uvijek izjašnjavaju u nacionalnom smislu kao oni u čijem okruženju žive, a sačinjavaju muslimansko stanovništvo. Čak i sami pojmovi Torbeši i Pomaci u svijesti ljudi imaju pežorativno značenje. U vrijeme druge Jugoslavije, mahom su se izjašnjavali kao Muslimani u nacionalnom smislu.

Bez obzira kako se izjašnjavaju, Torbeši uvijek ostaju ono što jesu u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kod ovih (Albanaca, Turaka i Makedonaca) ta identifikacija pokazuje puki privid koji će se raskriti čim se razjasne određena egzistencijalna pitanja koja potresaju ljude u multietničkim sredinama, a naročito kad se radi o integraciji u državnim strukturama (zaposlenje, socijalna pomoć, korištenje državnih fondova po raznim osnovama, subvencije i dr.). Tu se jednostavno postavlja neka ograda koja se ne može probiti. Da, vi ste Albanci, ali ste ipak Torbeši, ili da, vi ste Makedonci, ali ipak islamizirani ili vi ste Turci, ali ipak Torbeši – preovlađuje u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kad politička agenda diktira stav prema ovim ljudima, onda je u multietničkim sredinama – kakva je makedonska – svaki je etnikum zauzet svojim problemima i nema se mogućnosti baviti problemima drugog etnikuma što posebno dolazi do izražaja kod Torbeša koji nemaju nikakvu političku ulogu.

Ovakva pozicija često rezultira i određenim otporom prema spomenutim etničkim identifikacijama. Kad naiđu na razočarenje u grupama s kojima se identifikuju, odmah se vraćaju sebeidentifikaciji, zadovoljavajući se s onim što jesu – Torbeši – i ne obazirući se na pežorativno značenje ove riječi. Jednostavno se nemaju kome obratiti.

Nacionalne države i krađa identiteta

Pozicija Goranaca, Torbeša i Pomaka s etničkim dilemama i izazovima, rezultat je svugdje prisutnih na Balkanu, multikulturnih i multietničkih okolnosti nastalih ocrtavanjem granica među sadašnjim balkanskim državama po odlasku Osmanlija. Iz toga su proizašle i mnoge forme vezane za asimilaciju koje su duboko prodrle u ono što se danas naziva etničkim identitetom koji je naročito predmet rasprave u savremenim građanskim društvima.

Mora se utvrditi da ova populacija nikad nije imala strogu unutarnju potrebu da se nacionalno opredijeli poput drugih balkanskih naroda koji to duguju povlačenjem državnih granica na Balkanu, kad su oni ostali drugi, čak i u okvirima etnikuma za koje su se opredijelili, podložni različitim pritiscima, najčešće motiviranim etničkim i religijskim razlozima.

 

Autor: Hasan Džilo
Izvor: Preporod novine

Slavensko muslimanske skupine na Balkanu

Izvor:

Muhamed Hadžijahić, Mahmud Traljić i Nijaz Šukrić

ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI
Sarajevo 1977.godine

Str. 29. – 34.

Muslimanska naselja istočnog Balkana nastala su dijelom kolonizacijom Turaka i turkmenskih plemena, a djelomično primanjem islama od strane domaćeg slavenskog (bugarskog, srpskog, makedonskog) kao i albanskog stanovništva . Na zapadnom dijelu Balkana, u Bosni i Hercegovini sa bivšim Novopazarskim sandžakom kao i dalje u hrvatskim i mađarskim krajevima, osvojenim uglavnom poslije bitke na Mohaču 1526. godine, nije uslijedila kolonizacija muslimanskog stanovništva turskog etnič­kog porijekla. U Bosni je domaće stanovništvo primilo islam. Bilo je i doseljavanja pripadnika pojedinih islamskih naroda, ali nisu bila masovna.

U hrvatske krajeve: Dalmaciju, Liku , Slavoniju kao i dalje u Podunavlje vršila se, istina, kolonizacija, ali muslimana iz Bosne. Na taj način u zapadnom dijelu Balkana
muslimansko stanovništvo bilo je endogenog porijekla. Nije poznato da se u Bosni i hrvatskim krajevima ikada u masi govorilo turskim jezikom, za razliku od ostalog Balkana, gdje je dvojezičnost, naročito u čaršijama, bila redovita pojava. Fenomen da je masovno primanje islama u Bosni bio glavni faktor da nije došlo do turske kolonizacije, posebno je uočio
poznati turskih istoričar Omer Lutfi Barkan, autor važnih studija o osmanskom sistemu kolonizacije (tzv. sürgün). Prof. Barkan svoje zaključke temelji u prvom redu na velikom broju još neobjavljenih katastarskih deftera, koji daju mogućnost da se prati kretanje stanovništva u pojedinim krajevima Carstva iz perioda u period. S ovog aspekta Barkan je razmotrio i stare turske kronike, kao i druge izvore. Na osnovu obilne historijske građe ovaj turski naučenjak skreće pažnju na valove imigracija, prvo u Anadoliju, a onda na Balkan, gdje je od naročite važnosti bilo naseljavanje turkmenskih plemena. Barkan smatra da se historija konstituiranja Osmanskog Carstva dijelom sastoji u migracijama ogromnih masa i njihovoj aktivnosti da u novim krajevima zasnuju domove. Jedno su pri tome spontane migracije, uslijedile inicijativom samih migranata, a drugo su one koje imaju izvor u intervenciji države koja je po jednom određenom sistemu, među ostalim, vršila prisilnu deportaciju (sürgün ) u krajevima u kojima je to smatrala za potrebno iz političkih, vojnih odnosno ekonomskih razloga.

Rezimirajući svoja istraživanja u pogledu Balkana, prof. Barkan doslovce navodi: “Bez obzira na razloge i forme kako su izvršavane, ove migracije, bilo da se radi o prisilnim ili dobrovoljnim, događale su se odmah iza osvajanja; stoji to da su se velike mase stanovništva iz turske Anadolije preselile u Rumeliju. Ovi su imigranti činil i značajnu većinu u velikom dijelu gradova i sela smještenih u istočnom dijelu Balkana, pa su tako stvorili od Rumelije po vanjskom izgledu i po načinu života jednu uistinu tursko-muslimansku zemlju. Turciziranje i islamiziranje Rumelije pod osmanskom vlašću nije dakle bilo, kao što se misli i često tvrdi, primjer prelaska na islam balkanskih naroda i promjene njihova imena. Turcizirani i islamizirani krajevi Balkana pod osmanskom vlašću su nastanjeni i kolonizirani jakim kontingentom turskog stanovništva, koje je došlo iz Anadolije. To su bile kolonizirane teritorije, zadobivene izloženim metodama, koje su zadržale turski i muslimanski karakter sve do vremena odcjepljenja tih krajeva od Osmanskog carstva. Što se održala ovakva geografska raspodjela Turaka, usprkos tolikim metežima li političkim poremećajima, koje je pokrenula historija ovih evropskih krajeva u posljednja dva stoljeća do naših dana, to je zato što je bila vrlo solidna demografska podloga. Balkansko pak stanovništvo, koje se je obratilo ( turciziralo pod utjecajem vladajuće religije i jezika bilo je stanovništvo nastanjeno u mjestima bliže krajevima, gdje je bio turski i muslimanskli elemenat koncentrisan i gdje je uhvatio korijen. Iznimku čini Bosna, koja se nalazila u specifičnim uvjetima. Barkanova ispitivanja su pokazala da Bosanski pašaluk nije bio obuhvaćen masovnim naseljavanjima Turaka. Bosna je ostala po strani u naseljavanjima turkmenskih plemena i drugih orijentalnih etničkih skupina, koja su toliko karakteristična prvo za Anadoliju, a onda za istočni Balkan.

Od slavensko - islamskih skupina u južnoslavenskim zemljama tzv. Pomaci i tzv. Torbeši sa Goranima oduvijek su bili teritorijalno odvojeni od Bosne. Međutim popis stanovništva od 1971. pokazao je, po tome što su se tzv. Torbeši djelomično izjasnil i kao Muslimani u nacionalnom smislu da su emocionalno bliski bosanskim Muslimanima, jedno zbog iste vjere, a i zbog bliskosti jezika. Zanimljivo je da su tzv, Torbeši u kohabitaciji s muslimanskim Albancima uvijek znali očuvati svoju etničku posebnost. Nasuprot tome, nalazeći se u bosansko – muslimanskoj sredini, dosta su podložni asimilaciji s bosanskim Muslimanima. Dosljedno prethodnim izlaganjima kao slavensko-islamske skupine dolaze u obzir:
a) tzv. Pomaci
b) tzv. Torbeši i
e) bosanski Muslimani ("Muslimani, »Muslimani srpsko-hrvatskog jezika) sa svojim ograncima Muslimani Novopazarskog sandžaka i crnogorski Muslimani.

Torbeši - koji se također sami nikada ne nazivaju tim imenom – čine posebnu slavensko muslimansku skupinu, a nastanjeni su obično uz albanska naselja.   

Torbeši na Gori, Rekalije u dolini Radike, u Rahovecu (Orahovac Podrimski) čine prelaz Makedoncima, dok su Torbeši u Tikvešu najčišći Makedonci, a njihov govor makedonski. Tikveška grupa je njihova najmnogobrojnija grupa; čine je Kavadarci i oni u Negotinu na Vardaru. Izraziti Makedonci su i Torbeši oko Kičeva i Južnog Broda. Muslimani u Rahovecu i oni u Jablanič­koj župi (zvanoj obično Sredska župa) po govoru su mnogo bliži srpskom jeziku nego pravoslavni oko Rahovca i sami Prizrenci pravoslavne vjere. Torbeša ima i u okolini Gostivara, Tetova i Resna; njihova su i neka ohridska i debarska sela, a ima ih i u granicama Albanije (Peshkopi, Kukës). Torbeši u Tikvešu imaju visok rast, široka pleća, plave kose i oči te duguljasto lice i duguljastu lubanju (dolihocefali).

Gorani (sa Višegrađanima) nastanjavaju općinu Dragaš (uz Prizren) (koja je činila stare dvije župe, Opolje sa albanskim življem i Goru sa slavensko-muslimanskim življem). Karakteristika je goranskih naselja da su kompaktna muslimanska. Glavno im je zanimanje stočarstvo. Poznati su kao slastičari (često se pogrešno poistovjećuju sa Albancima), a u Skoplju i dr. kao sarafi.
Islamizacija tzv. Torbeša kao da se ima datirati u kasnije vrijeme.

Na području Šar-planine to se prema Bajraktareviću moglo dogoditi za vlade Selima I (1512-1520)  a u oblasti oko Debra krajem XVII stoljeća, a tek početkom XIX stoljeća u Gori. Pouzdanije je, međutim, ono što pripovijeda apostolski vizitator Petar Masarechi godine 1624. On navodi da su četiri godine ranije mnoga sela oko Prizrena prešla na islam i da je sjeverno od rijeke Drim prešlo na islam u 200 sela više od 3.000 duša. Nije ipak jasno da li se ovo saopćenje odnosi samo na Torbeše ili ujedno i na Albance.

Kompletan rad možete pročitati i preuzeti: OVDE