Prikazani su postovi s oznakom Islam. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Islam. Prikaži sve postove

29.8.26

Imam Mola Hamid – priča o dostojanstvu, vjeri i stradanju


Autor: Murat Muška
Priča je objavljena uz prethodnu saglasnost autora.

Poslije odlaska turske vojske i dolaska srpskih snaga na ove prostore, počeli su pokušaji da se ljudi od autoriteta i ugleda pridobiju i vrbuju kako bi služili interesima srpskih obavještajnih struktura, odnosno tadašnje Udbe.

Među ljudima koje su pokušavali pridobiti bio je i imam Mola Hamid iz Restelice. Bio je to dostojanstven, ponosan i ugledan čovjek, poznat po svom karakteru i autoritetu među svojim narodom. Nije želio da bude ponižen niti da radi protiv vlastitog naroda. Upravo zbog toga odbio je saradnju.

Prema kazivanju koje se generacijama prenosilo u Restelici, nakon njegovog odbijanja počela je priprema atentata. Međutim, da bi se prikrila stvarna namjera i da niko neposredno ne bi snosio odgovornost, napravljen je plan preko ljudi povezanih sa Udbom i pojedinih doušnika iz samog kraja.

U to vrijeme u selu je postojao red po kojem su mještani odlazili sa stokom na ispašu i čuvali goveda. Svako je dolazio na red u skladu s brojem goveda koje je imao.

Imam Mola Hamid bio je izuzetak. Iz poštovanja prema njemu kao vjerskom predstavniku i uglednom čovjeku, seljani su ga oslobodili obaveze da učestvuje u redu za ispašu i čuvanje goveda.

Jednog dana, na čaršiji, jedan od ljudi povezanih s Udbom započeo je razgovor, pokušavajući ga navesti da sam prihvati ono što mu je bilo pripremljeno.

„Kako vi, hodža, nikada niste na redu? Vi nikada ne idete sa govedima“, navodno mu je rekao.

Imam Mola Hamid, ne sluteći da se iza tog pitanja krije mnogo opasnija namjera, dostojanstveno je odgovorio:

„Nema nikakvog problema. Ja se nikada nisam izdvajao od svojih seljana. Ako treba, neka sutra bude moj red.“

Neki mještani su se tada pobunili i govorili da nije lijepo da i imam bude stavljen na red za čuvanje goveda. Niko nije slutio da je upravo taj red poslužio kao dio plana za njegovo ubistvo.

Sutradan je imam Mola Hamid, zajedno sa svojim maloljetnim sinom, otišao sa govedima u planinu.

Na području Ravne Mlake, prema Omerovom kamenu, u predjelu resteličke planine sačekali su ih haramije – ljudi koji su, prema tadašnjem kazivanju, bili plaćeni da izvrše atentat.

Dok je imam Mola Hamid ručao sa svojim sinom, pojavili su se naoružani ljudi.

Jedan od njih mu je rekao:

„Došli smo po tvoju glavu.“

Imam mu je mirno odgovorio:

„Ako ste došli po pare, ja ovdje nemam novca. Mogu poslati sina kući da donese koliko tražite.“

Ali odgovor je bio:

„Ne. Mi smo već plaćeni za ovaj posao. Tvoj sin može ići, a ti ostaješ ovdje.“

Tada je imam Mola Hamid, svjestan da mu je život u opasnosti, zatražio samo jedno:

„Ako već moram biti ubijen, dozvolite mi da obavim posljednji namaz.“

Prema predanju, haramije su mu to dozvolile.

Imam Mola Hamid klanjao je svoj posljednji namaz, pomolio se Allahu i, prema kazivanju koje je ostalo u sjećanju mještana, zamolio da Allah presudi onima koji su došli da mu oduzmu život.

Nakon toga je ubijen.

Tako je, prema svjedočenju i predanju koje se prenosilo među ljudima, imam Mola Hamid iz Restelice ubijen u planini Šapki, na području Ravne Mlake, u resteličkoj planini.

Mjesto koje se ranije zvalo Ravna Mlaka, kasnije je među mještanima prozvano Odzina Mlaka, po imamu Mola Hamidu,kao trajni podsjetnik na mjesto njegovog pogubljenja.

Prokletstvo koje je ostalo u narodnom sjećanju

O sudbini dvojice ljudi koji su izvršili ubistvo među narodom su se godinama pričale različite priče. Jedna od najpoznatijih bila je da je jedan od njih kasnije oslijepio, dok je drugi postao invalid.

Ljudi su to povezivali s prokletstvom koje je, kako su vjerovali, pratilo one koji su digli ruku na nevinog i uglednog čovjeka.

Istina o cijelom događaju dugo se nije otvoreno govorila. O uzrocima, nalogodavcima i ljudima koji su mogli stajati iza svega pričalo se tiho, među četiri zida, i samo u krugu onih kojima se vjerovalo.

Strah je bio razlog šutnje.

Prema kazivanju koje je ostalo među starijim generacijama, iza svega su stajale tadašnje obavještajne strukture, a ljudi iz Restelice koji su bili povezani s njima imali su ulogu u pripremanju zamke.

Zato ova priča nije samo priča o jednom ubistvu.

To je priča o vremenu u kojem su se ljudi od autoriteta pokušavali slomiti, ucijeniti ili pridobiti da rade protiv vlastitog naroda.

A imam Mola Hamid ostao je zapamćen kao čovjek koji je, uprkos opasnosti, odbio da pogazi svoje dostojanstvo.

Njegov posljednji namaz u planini, pred ljudima koji su došli da ga ubiju, ostao je u narodnom pamćenju kao simbol njegove vjere, smirenosti i dostojanstva.

Ovo je priča koja se u Restelici prenosila s generacije na generaciju. Vrijeme je da se sačuva od zaborava – ne kao legenda, nego kao svjedočanstvo o jednom teškom vremenu i čovjeku koji nije pristao da izda svoje principe.

Mola Hamid – simbol dostojanstva, ugleda i časti našeg naroda. Čovjek čije su riječi, djela i život ostavili dubok i neizbrisiv trag u našoj zajednici.

Smatram da bi jedna od institucija u Restelici trebala nositi njegovo ime, kao trajni znak poštovanja i zahvalnosti prema njegovom liku i djelu.



Kompletnu priču pročitaj: OVDJE


Autor: Murat Muška 
Priča je objavljena uz prethodnu saglasnost autora, uz puno poštovanje njegovih autorskih i moralnih prava. Autorstvo teksta pripada izvornom autoru, a svako dalje preuzimanje ili objavljivanje dozvoljeno je isključivo uz njegovo odobrenje i pravilno navođenje izvora.


 

21.8.25

PODACI O ARNAUTSKIM PRVACIMA 1914. GODINE

 

Vladimir Tucović je bio jedan od srpskih oficira zaverenika koji su učestvovali u Majskom prevratu (1903. godine). Majski prevrat je puč u kojem su ubijeni srpski kralj Aleksandar Obrenović i njegova žena kraljica Draga. Bio je i član tajne organizaciju „Ujedinjenje ili smrt”, kasnije nazvane „Crna ruka”, koja je osnovana 1911. godine.

Tokom 1912. i 1913. godine Vladimir Tucović je učestvovao u balkanskim ratovima. Krajem 1913. i početkom januara 1914. godine bio je predstavnik srpskih vojnih vlasti kao komandant potpukovnik stacioniran u „novoosvojenom“ srezu gorskom sa sedištem u Vraništu. Za kratko vreme je uz pomoć nekoliko Arbanasa poverenika prikupio podatke o arbanaškim prvacima. Podaci u vidu tabela-upitnika beleženi su za svakog posebno, a sadrže podatke o društvenom poreklu, imovnom stanju, verskoj pripadnosti arbanaških vođa, i njihovim političkim opredeljenjima. Ubeleženi su podaci o važnim ličnostima, poput Bajrama Cura, Riza-bega Crnoglavića, Eleza Jusufa, Ćazima Like i Ramadana Zaskoka, kao i o nekim manje značajnim prvacima. Sakupljanjem i formiranjem bitnih informacija, srpska vlada je arnautske prvake stavila na crnu listu radi likvidacije, plativši za njihove glave od 1000 do 1200 dinara, a  manje uticajni da se eventualno pridobiju za saradnju sa Srbijom.  

Tabele-upitnici dostavljene su Ministarstvu inostranih dela u dva navrata, u razmaku od deset dana, 1. i 11. maja 1914. godine. Ministarstvo vojno je najpre poslalo podatke o petnaest, a zatim o još deset arbanaških prvaka.

U nastavku su objavljeni upitnici osam arbanaških prvaka koji su delovali i u regionu Gore.

Tabele-upitnike bilo je teško grafički predstaviti na način na koji su napravljene, te su one ovde date u nešto izmenjenom obliku. Uporedo se za svakog pojedinačnog prvaka daju podaci u devet kolona sa upitnikom i odgovorima. Ispod podataka za svakog pojedinog prvaka navedeno je ko je i kada prikupio podatke o njemu (za sve dole navedene arbanaške prvake, podatke je prikupljao Vladimir Tucović). Tabele su objavljene po redosledu na osnovu datuma beleženja.

Tabele se čuvaju u Arhivu Srbije (Ministarstvo inostranih dela, 1914. Arbanaško odeljenje, fascikla III (1270 i 1011).

Vladimirov mlađi brat bio je Dimitrije Tucović, jedan od prvih srpskih socijalista. On se žestoko protivio teritorijalnoj ekspanziji Srbije nakon odlaska Turske iz ovih krajeva, nazivajući srpsko oslobađanje Kosova imperijalnim osvajanjem. Dimitrije Tucović 1914. godine štampa knjigu „Srbija i Arbanija“ u kojoj kritikuje pokolje albanskog stanovništva u severnoj Albaniji, pljačke i paljevine sela koje je srpska vojska vršila u znak odmazde.

 

UPITNIK

1. Ime i prezime. Iz koje je porodice. Iz kog je plemena.
2. Gde je rođen, gde ima imanja, gde živi, koga ima od porodice, gde mu živi porodica.
3. Kakve je veroispovesti i od kada; kakvoj je veroispovesti ranije pripadao. Kako je raspoložen prema ostalim veroispovestima.
4. Godina starosti, fizička mana, prirodna inteligencija, kultura: je li pismen, koje je škole učio, kojim jezicima vlada; karakterne osobine: je li častan, i od reči, otvoren ili podmukao, je li hrabar, je li podmitljiv.
5. Imovno stanje. Šta ima od imanja nepokretnog i pokretnog. Gde mu se imanje nalazi i približna vrednost istog.
6. Značaj i važnost njegova kao prvaka. Uticaj njegov koliko je i na koja se plemena odnosno krajeve i sela prostire. Autoritet koji tu uživa. Njegova vojnička vrednost. Koliki broj pušaka može da krene.
7. Odnos njegov sa ostalim prvacima, naročito susednim.
8. Političko uverenje: za kakav je i čiji sistem vladavine u Albaniji. Kako je raspoložen prema susednim zainteresovanim državama i velikim silama. U kakvom je odnosu bio. Kako je raspoložen prema nama.
9. Je li uzeo učešća u kakvim važnijim događajima, političkim pokretima, pobunama itd. kako u poslednje vreme tako i za vreme turske vladavine. 

 

Kompletan tekst možete pročitati:  OVDE

OVDE 

 

. 

11.12.23

Nedžmidin Ihtimani (1912 – 1990)


 

Nedžmidin Ihtimani (1912 – 1990) je rođen u Lještanu u poznatoj porodici iz koje je izašlo više generacija imama. Njegova braća su Isak i Hafus. Bio je oženjen Zejnepom (1915–1988). Njihova djeca su: Ihtiman (1940), Ajdin (1945), Džemilja, Anifa i Ćibrija.

 

U kraljevskoj vojsci, koju je služio u Sloveniji i Tuzli, bio je vjeroučitelj. Preživio je Barski maskar.

Poslije Drugog svjetskog rata bio je predsjednik Udruženja za djecu bez roditelja. Zbog neslaganja sa Partijom tri puta je bio u zatvoru.

 

Završio je trgovačku školu. Poznavao je turski i arpaski jezik, a znanje je sticao od svog starijeg brata Hafusa.

 

Dužnost imama u Kruševu započeo je 1956. godine, poslije Sulejmana iz Restelice. Službovao je oko petnaest godina. Nakon Kruševa, imamsku dužnost obavljao je u Dikancu i Ljubošti. Istovremeno je radio i kao nalbatin i zubar.

 

Nedžmidinovi sinovi i unuci drže poslastičarsku radnju u Pukovcu, Srbija.

 

Prezime između dva svjetska rata: Aslanović.

 

(Iz Monografije „Kruševo/Gora“)