Izvor:
Glas Islama (Glasilo Islamske zajednice - List za vjeru, društvo i kulturu)
Godina I broj 8. Avgust 1997. Novi Pazar
Alija Džogović
(Izlaganje na književnim susretima u Mušnjikovu kod Prizrena)
Kada
sam 1980. godine otišao u Goru, a godinu dana kasnije i u Sredsku Župu,
već na prvom koraku bio sam impresioniran ljepotom govora ovih krajeva,
izvornošću i fleksibilnošću onomastičkog materijala, narodnim usmjenim
pjesništvom, ljepotom i bogatstvom drugih oblika folklora, kao što su
muzika i pjevanje, igre, arhaični obredi i običaji, usmjena predaja, te
originalna i specifična tradicija i kultura.
Sela u oblasti
Šar-planine postala su tada privlačna za mnoge naučnike i istraživače,
svakako i ranije, čiji su aspekti bili različiti. Tada je u Gori iz
Danske dolazila, više puta, Birte Trearup, poznata kao naučnik,
muzikolog, sa namjerom da ovdje proučava goransku muziku i pjevanje, da
je zapisuje, jer je doznala da su goranski muzički oblici specifični i
očuvani u svojoj prvobitnoj formi i sadržajima, za razliku od ostalih
krajeva u Evropi.
Moje divljenje ljepoti govora ovih krajeva i
ljepoti narodnog pjesništva motivisalo me da na ovim terenima provedem
više godina tokom ljetnih mjeseci i da zapišem cjelokupni onomastički
materijal, da proučavam dijaktološke specifičnosti govora (njegov
fonološki sistem, fonetske procese, morfološke i sintaksičke
karakteristike), a uzgred da zapišem i po neki oblik iz usmjenog
poetskog korpusa naroda ovih krajeva.
U Dragašu sam se tada sreo
sa Harunom Hasanijem, koji se, pored ljekarskog posla, intenzivno bavio
snimanjem i prikupljanjem muzičkog folklora, a zapisivao je i lirske
narodne pjesme u kontekstu pjevanja i izvođenja uz razne muzičke
instrumente. Rekao sam mu tada da je to dobro i da će biti još bolje ako
nastavi da sakuplja sve oblike goranskih narodnih umotvorina. Bio sam
takođe oduševljen kada se, poslije nekoliko godina, pojavila knjiga
“Goranske narodne pesme”.
Moram reći da nisam bio zadovoljan lekturom
tekstova, koji su mestimično fonetski prepravljeni i neujednačeni, jer
osoba koja je to u Prištini obavljala, nije poznavala specifičnosti
goranskog fonološkog sistema, pa su neke jezičke karakteristike
netipične i neprirodne, što nije trebalo činiti. Međutim, i takva, ova
knjiga bila je veliki književni i jezički događaj za Goru, za nauku o
narodnom usmjenom stvaralaštvu, kao i za dijaktologiju.
Prije
godinu dana došao mi je do ruku jedan rukopis goranskih narodnih pjesama
sakupljenih u goranskim selima u Albaniji. Taj rukopis sadrži materijal
visoke književne vrijednosti, a posebno i jezičke, i valjalo bi ga
štampati. Goranska narodna književnost bila bi kompletnija.
Sem
ovih zbirki lisrskih tvorevina, dobro je poznato da u oblasti Gore i
Sredske Župe postoji i bogato prozno stvaralaštvo, pa bi bilo od
ogromnog značaja pristupiti njegovom sistematskom prikupljanju i
objavljivanju. Svako odlaganje može da bude štetno i zloupotrebljeno.
Na
moje veliko zadovoljstvo, prije godinu dana takođe mi je došla do ruku
još jedna zbirka narodnih lirskih pjesama izuzetne poetsko-jezičke
ljepote i originalnosti. To je knjiga POAENJE čiji je autor-sakupljač
Miftar Adžemi, prijeklom iz sela Donje Ljubinje više Prizrena. On je ove
pjesme više godina zapisivao od svoje majke Ramize, ali i od drugih
informatora po selima Sredske Župe. Ističem, takođe, da sam bio
impresioniran poetskom ljepotom ovih pjesama. Predložio sam Miftaru
Adžemiju da nastavi da sakuplja i druge oblike usmjenog narodnog
stvaralaštva u oblasti oko gornjeg toka Prizrenske Bistrice. Jer on to
može, poseduje znanje i iskustvo.
Za našu bošnjačko-islamsku
kulturu od ogromnog je značaja što su ove knjige narodnih umotvorina iz
Gore i Sredske Župe, i još neke slične ovima, ugledale svijet i ušle u
korpus evropske literature. Trebalo je to da se desi mnogo ranije, ali
nije bilo uslova niti korektnog vrijednovanja. Postojala je teza da naš
narod nema svoju usmjenu tradiciju niti sopstveni jezički sistem. A nije
tako. Naši skupljači usmjenih narodnih tvorevina, i naši pisci,
demantovali su oponente teorije i potvrdili činjenice da smo sa svojim
duhovnim nasljeđem ispred mnogih drugih u susjedstvu i okruženju. Ove
činjenice potvrđene su i otkrićem velikog djela sandžačkog Homera Avda
Međedovića, pjevača i guslara sa Obrova kod Bjelog Polja. Tako, možemo
reći Evropi da i mi imamo svoj Olimp i svoj Parnas. Figurativno rečeno,
to su Šara (Monti Skardus), Obrov, Materidža, Karanfili...
Činjenica
je da je naš narod najljudskiji na svijetu. Reinkarnira se iz pepela,
sa merhametom i pjesmom. Historijski događaji su potvrdili da je naš
bošnjački narod izabrao pjesmu kao jedan od oblika svoga identiteta, da
njom zamjeni privremenu smrt. U pjesmu je utkivao svoj život - da uđe u
vječnost. Ta nas je pjesma uzdigla do najviših vrhova čovječanstva.
U
zaključku, izražavam želju da ova današnja književna svečanost bude
podsječanje na sve one koji su anonimni ili znani stvaraoci našeg
muslimanskog eposa, usmjenog i pisanog. U skladu sa ovim, neka ona bude
inspiracija za dalja izučavanja našeg narodnog stvaralaštva, te
inspiracija za nove knjige, nove zbirke poezije naših autora.
Danas su ovdje muslimanski pisci iz Prizrena, Gore, Sredske Župe, Prištine, Novog Pazara, Bijelog Polja i drugih krajeva.
