Alija Džogović - Pjesma nas je uzdigla do najviših vrhova čovječanstva

 

Izvor:
Glas Islama (Glasilo Islamske zajednice - List za vjeru, društvo i kulturu)
Godina I broj 8. Avgust 1997. Novi Pazar

Alija Džogović
(Izlaganje na književnim susretima u Mušnjikovu kod Prizrena)

Kada sam 1980. godine otišao u Goru, a godinu dana kasnije i u Sredsku Župu, već na prvom koraku bio sam impresioniran ljepotom govora ovih krajeva, izvornošću i fleksibilnošću onomastičkog materijala, narodnim usmjenim pjesništvom, ljepotom i bogatstvom drugih oblika folklora, kao što su muzika i pjevanje, igre, arhaični obredi i običaji, usmjena predaja, te originalna i specifična tradicija i kultura.

Sela u oblasti Šar-planine postala su tada privlačna za mnoge naučnike i istraživače, svakako i ranije, čiji su aspekti bili različiti. Tada je u Gori iz Danske dolazila, više puta, Birte Trearup, poznata kao naučnik, muzikolog, sa namjerom da ovdje proučava goransku muziku i pjevanje, da je zapisuje, jer je doznala da su goranski muzički oblici specifični i očuvani u svojoj prvobitnoj formi i sadržajima, za razliku od ostalih krajeva u Evropi.

Moje divljenje ljepoti govora ovih krajeva i ljepoti narodnog pjesništva motivisalo me da na ovim terenima provedem više godina tokom ljetnih mjeseci i da zapišem cjelokupni onomastički materijal, da proučavam dijaktološke specifičnosti govora (njegov fonološki sistem, fonetske procese, morfološke i sintaksičke karakteristike), a uzgred da zapišem i po neki oblik iz usmjenog poetskog korpusa naroda ovih krajeva.

U Dragašu sam se tada sreo sa Harunom Hasanijem, koji se, pored ljekarskog posla, intenzivno bavio snimanjem i prikupljanjem muzičkog folklora, a zapisivao je i lirske narodne pjesme u kontekstu pjevanja i izvođenja uz razne muzičke instrumente. Rekao sam mu tada da je to dobro i da će biti još bolje ako nastavi da sakuplja sve oblike goranskih narodnih umotvorina. Bio sam takođe oduševljen kada se, poslije nekoliko godina, pojavila knjiga “Goranske narodne pesme”.

Moram reći da nisam bio zadovoljan lekturom tekstova, koji su mestimično fonetski prepravljeni i neujednačeni, jer osoba koja je to u Prištini obavljala, nije poznavala specifičnosti goranskog fonološkog sistema, pa su neke jezičke karakteristike netipične i neprirodne, što nije trebalo činiti. Međutim, i takva, ova knjiga bila je veliki književni i jezički događaj za Goru, za nauku o narodnom usmjenom stvaralaštvu, kao i za dijaktologiju.

Prije godinu dana došao mi je do ruku jedan rukopis goranskih narodnih pjesama sakupljenih u goranskim selima u Albaniji. Taj rukopis sadrži materijal visoke književne vrijednosti, a posebno i jezičke, i valjalo bi ga štampati. Goranska narodna književnost bila bi kompletnija.

Sem ovih zbirki lisrskih tvorevina, dobro je poznato da u oblasti Gore i Sredske Župe postoji i bogato prozno stvaralaštvo, pa bi bilo od ogromnog značaja pristupiti njegovom sistematskom prikupljanju i objavljivanju. Svako odlaganje može da bude štetno i zloupotrebljeno.

Na moje veliko zadovoljstvo, prije godinu dana takođe mi je došla do ruku još jedna zbirka narodnih lirskih pjesama izuzetne poetsko-jezičke ljepote i originalnosti. To je knjiga POAENJE čiji je autor-sakupljač Miftar Adžemi, prijeklom iz sela Donje Ljubinje više Prizrena. On je ove pjesme više godina zapisivao od svoje majke Ramize, ali i od drugih informatora po selima Sredske Župe. Ističem, takođe, da sam bio impresioniran poetskom ljepotom ovih pjesama. Predložio sam Miftaru Adžemiju da nastavi da sakuplja i druge oblike usmjenog narodnog stvaralaštva u oblasti oko gornjeg toka Prizrenske Bistrice. Jer on to može, poseduje znanje i iskustvo.

Za našu bošnjačko-islamsku kulturu od ogromnog je značaja što su ove knjige narodnih umotvorina iz Gore i Sredske Župe, i još neke slične ovima, ugledale svijet i ušle u korpus evropske literature. Trebalo je to da se desi mnogo ranije, ali nije bilo uslova niti korektnog vrijednovanja. Postojala je teza da naš narod nema svoju usmjenu tradiciju niti sopstveni jezički sistem. A nije tako. Naši skupljači usmjenih narodnih tvorevina, i naši pisci, demantovali su oponente teorije i potvrdili činjenice da smo sa svojim duhovnim nasljeđem ispred mnogih drugih u susjedstvu i okruženju. Ove činjenice potvrđene su i otkrićem velikog djela sandžačkog Homera Avda Međedovića, pjevača i guslara sa Obrova kod Bjelog Polja. Tako, možemo reći Evropi da i mi imamo svoj Olimp i svoj Parnas. Figurativno rečeno, to su Šara (Monti Skardus), Obrov, Materidža, Karanfili...

Činjenica je da je naš narod najljudskiji na svijetu. Reinkarnira se iz pepela, sa merhametom i pjesmom. Historijski događaji su potvrdili da je naš bošnjački narod izabrao pjesmu kao jedan od oblika svoga identiteta, da njom zamjeni privremenu smrt. U pjesmu je utkivao svoj život - da uđe u vječnost. Ta nas je pjesma uzdigla do najviših vrhova čovječanstva.

U zaključku, izražavam želju da ova današnja književna svečanost bude podsječanje na sve one koji su anonimni ili znani stvaraoci našeg muslimanskog eposa, usmjenog i pisanog. U skladu sa ovim, neka ona bude inspiracija za dalja izučavanja našeg narodnog stvaralaštva, te inspiracija za nove knjige, nove zbirke poezije naših autora.

Danas su ovdje muslimanski pisci iz Prizrena, Gore, Sredske Župe, Prištine, Novog Pazara, Bijelog Polja i drugih krajeva.

Sjećaš li se Torbeša?

Privatna arhiva

Socijalna konstrukcija torbeške populacije u Makedoniji govori o duboko ukorijenjenom identitetu kojeg podjednako određuju postojanost i fluidnost, karakteristike primjenljive skoro na sve identitete na Balkanu.

Te karakteristike ocrtavaju činjeničnu situaciju koja se ne može prenebregnuti u današnjim raspravama o zajednicama i njihovom identitetu. I pored izražene fluidnosti ovog identiteta, još uvijek nije zatrta svijest o njemu. Više se može govoriti o prilagođavanju Torbeša (ili Pomaka) historijskim (momentalnim) izazovima nego o njihovom radikalnom otcjepljenju od onoga šta oni jesu. Ipak, nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da oni mnogo više znaju šta nisu od onoga šta jesu (parafraza Alije Izetbegovića). U vezi etničkog identiteta – da li je postojan ili promjenljiv i dolazi li izvana ili iznutra – u literaturi susrećemo dva gledišta: esencijalističku (u malom obimu) i instrumentalističku formu. Prva podrazumijeva da dio populacije prihvata identitet kao takav, postojan, samodefinirajući i nepromjenljiv u određenim društveno-historijskim okolnostima. Stoga neki govore o identitetu kao „stanju duha“. Drugo stajalište predstavlja identitet kao promjenljivu stvarnost ostavljenu slobodnom izboru nositelja ovisno o okolnostima u kojima živi. U ovom slučaju, identitet je pod utjecajem spoljašnjih okolnosti, pa se događa da dođe do izvjesne spoljašnje promjene identiteta. Ovako se unutarnja forma potiskuje ili svjesno krije zbog određenih pragmatičkih potreba. Time, kao što pokazuje praksa kod nas, vremenom dolazi i do promjene identiteta.

Ljudi oduzetog imena

Slučaj Torbeša u Makedoniji se odnosi na drugi momenat jer oni nikad nisu imali sigurnu političku poziciju, samozajamčenu i samodovoljnu da bi opstali kao takvi i integrirali se u širi kontekst. Odsutnost integracije im je sačuvala samosvijest, bez obzira na njihovo postojano raslojavanje.

Činjenica da se konstrukcija ovog identiteta održala u okvirima Osmanskog carstva i u kasnijim historijskim fazama i teškoćama, govori o značajnom identitetu koji se ne može zaobići u etničkim, identitetskim, religijskim i političkim raspravama. I o Torbešima u Makedoniji se može kazati ono što se tvrdi o Pomacima u Bugarskoj, jer se radi o istom, „ranjivom“identitetu (Yulius Konstantinov).

Dosad se ovom problemu pristupalo s političkog aspekta jer je politika u Makedoniji i Bugarskoj diktirala naučni i obrazovni diskurs o identitetskom pitanju Torbeša i Pomaka, uz medijske propagande čiji je cilj podržati pomenutu političku akciju. A akademije i naučne institucije su, kako tvrdi Konstantinov, posjedovale monopol na istinu.

Ovi izazovi datiraju od postosmanskog perioda u svim balkanskim nacijama-državama. Sve se svodi na uklapanje ove populacije u određeni etnički korpus. Jednopartijski sistem je, u Bugarskoj i Makedoniji, pokušao „rasturiti“ovu populaciju represivnim mjerama. U Bugarskoj su im nekoliko puta mijenjana imena, a u Makedoniji je zbog pritisaka dolazilo do iseljavanja u Tursku.

Asimilacija ili disimilacija?

Ova se populacija susreće sa istim problemima u svim balkanskim državama u kojima živi (Bugarska, Makedonija, Grčka) izuzimajući Kosovo čija vlada ne pokazuje asimilatorske pozicije, ostavljajući prostor samodefiniranju, pa se neki izjašnjavaju kao Turci, Bošnjaci ili Goranci. I kao takvi su integrirani u kosovsko društvo. Tome je doprinio plan Ahtisarija o uređenju političkog života na Kosovu. Međutim i tamo je u upotrebi pojam Torbeši. I dalje ostaje etnički konstrukt koji se vezuje sa bogumilskim supstratom sličnim onome velikog procenta stanovništva Bosne.

S pragmatičkim političkim razlozima glede identiteta se susrećemo i u Makedoniji. Tamo se dovodi do fragmentacije ili raslojavanja ovog identiteta, pa se neki izjašnjavaju kao Makedonci, Turci ili Albanci. Ovim se karakteriziraju i Pomaci u Bugarskoj od kojih se neki izjašnjavaju kao Bugari, Turci i Pomaci. Pozicija im je nešto drugačija u Grčkoj gdje se izjašnjavaju kao Turci i kao takvi su priznati od države.

Politički aspekt tretiranja ovog problema je, zbog statističkih potreba naroda na Balkanu te zbog prisutnih opterećenih koncepata naglašavanja nacije-države s jednim narodom, jednim jezikom i jednom religijom. Poslije odlaska Osmanlija s ovih prostora, nacionalizam je dobio velik zamah i svaka je država nastojala povratiti nekadašnje teritorije želeći ocrtati demarkacionu liniju na temelju demografskih i lingvističkih granica stanovništva. Etničke manjine su bile izložene različitim pritiscima pri čemu se negirala njihova etnička pripadnost.

U Makedoniji ovaj problem najviše podgrijavaju partizirane institucije, svejedno makedonske, albanske i turske provenijencije. Cilj je privući veliki procenat ove populacije svome etnikumu što je inicirano činjenicom da nema posebne grafe koja bi sadržavala jedno etničko opredjeljenje pored već postojećih ustavom uspostavljenih grafa etničke pripadnosti stanovništva u Makedoniji. Torbeši nisu ustavna kategorija iako su po broju poslije Makedonaca i Albanaca. Procjenjuje se da ih ima oko 80.000 hiljada, za razliku, naprimjer, od Srba ili Vlaha koji broje ispod 15.000 i predstavljaju ustavne kategorije. Nijedan popis stanovništva do sad ne daje pravu sliku o njihovom broju.

Politike protiv pluralnosti

Akcija dobija na težini u vrijeme izbora kada se primjenjuju različita sredstva da se pridobiju ovi ljudi, i to zbog broja koji bi mogao imati važnost u statističkom odmjeravanju snaga za dobijanje više poslanika u Parlamentu ili gradonačelnika u miješanim gradovima. U multietničkom društvu kakvo je makedonsko, politička akcija ima negativne konsekvence po ovo stanovništvo. Posljedice su momentalne naravi i ne doprinose nadilaženju problema vezanih za građanska prava.

Svaki put kad se imponira ovoj populaciji, javljaju se i kontraefekti kod njenog velikog dijela. To pokazuje dosadašnje tridesetogodišnje iskustvo poduzimanja različitih projekata da se ovo stanovništvo integrira u makedonski nacionalni korpus, što nije urodilo plodom. Etničke nevolje se javljaju i uvođenjem pluralističkog sistema, odnosno pojavom mnogo nacionalnih partija u kojima su neke strukture ove populacije našle mogućnost integriranja u državne institucije. Neki su se zaposlili na osnovu albanske, a neki na osnovu makedonske i turske nacionalne i političke agende. Uvijek se neko drugi bavio njima glede integracije, a najmanje oni sami. Od kad se zna za njih, hljeb su zarađivali daleko od svojih mjesta kao građevinari, poslastičari, ćevabdžije, buregdžije, itd. Rijetko se ko imao mogućnosti zaposliti u nekoj državnoj službi.

Temeljni je bio problem etničkog određenja. Slobodno se može kazati da se radi o anacionalnoj praksi kod ovih ljudi. Svi oko njih su određivali njihovo etničko izjašnjavanje. Ako pogledamo srpske izvore prije Drugog svjetskog rata, vidjećemo da se radi o istom postupku etničke definiranosti. Službene vlasti su ih tretirale Srbima, a oni su se izjašnjavali kao Albanci ili Turci zavisno od sredine u kojoj su živjeli. Religijski element je igrao odlučujuću ulogu. Dovoljno je pogledati knjigu Jovana Hadživasiljevića „O muslimanima naše krvi u Južnoj Srbiji“iz dvadesetih godina prošlog stoljeća s tezom da ovo stanovništvo čak govori srpski jezik i da je u postojanom turciziranju i albaniziranju. Svećenici iz

Srbije koji su prebrojavali kršćansko stanovništvo u Makedoniji nazivaju ih „bugarskim muhamedancima“. Istu praksu je primjenjivao Nijazija Limanoski i neke današnje nevladine organizacije koje ponavljaju da se radi o populaciji raskorijenjenoj od svoje (makedonske) vjekovne kulturne i religijske matrice.

 

Bezdani identificiranja

U nacionalističkim i šovinističkim stavovima ovih autora i organizacija ocrtava se strategija prema torbeškoj populaciji koja je rezultat nacionalnih projekata, a ne datih ili faktičkih situacija koje su dijametralno oprečne dosadašnjim projektima. Istina se uvijek diktira iz nekog političkog centra, a državne institucije je samo promoviraju kao svoje projekte.

Zapetljano u svim etnocentričkim strujama kojima je okruženo, ovo stanovništvo se i dalje suočava s velikim izazovima i dilemama, ponekad im tražeći korijene i ondje gdje ih nema. Takva pozicija ima razloge i u svijesti ove populacije i nije svagda neko drugi kriv. I kod Pomaka i Torbeša ne susrećemo se s nekakvim kohezivnim jedinstvom iz kojeg bi mogla proizaći neka pojačana samosvijest koja bi esencijalno definirala etnički identitet ove grupe, pa čak i o nekakvom torbeškom ili pomačkom identitetu. Kod njih je posebno naglašen religijski identitet koji u najvećoj mjeri utječe na onaj nacionalni tako da se uvijek izjašnjavaju u nacionalnom smislu kao oni u čijem okruženju žive, a sačinjavaju muslimansko stanovništvo. Čak i sami pojmovi Torbeši i Pomaci u svijesti ljudi imaju pežorativno značenje. U vrijeme druge Jugoslavije, mahom su se izjašnjavali kao Muslimani u nacionalnom smislu.

Bez obzira kako se izjašnjavaju, Torbeši uvijek ostaju ono što jesu u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kod ovih (Albanaca, Turaka i Makedonaca) ta identifikacija pokazuje puki privid koji će se raskriti čim se razjasne određena egzistencijalna pitanja koja potresaju ljude u multietničkim sredinama, a naročito kad se radi o integraciji u državnim strukturama (zaposlenje, socijalna pomoć, korištenje državnih fondova po raznim osnovama, subvencije i dr.). Tu se jednostavno postavlja neka ograda koja se ne može probiti. Da, vi ste Albanci, ali ste ipak Torbeši, ili da, vi ste Makedonci, ali ipak islamizirani ili vi ste Turci, ali ipak Torbeši – preovlađuje u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kad politička agenda diktira stav prema ovim ljudima, onda je u multietničkim sredinama – kakva je makedonska – svaki je etnikum zauzet svojim problemima i nema se mogućnosti baviti problemima drugog etnikuma što posebno dolazi do izražaja kod Torbeša koji nemaju nikakvu političku ulogu.

Ovakva pozicija često rezultira i određenim otporom prema spomenutim etničkim identifikacijama. Kad naiđu na razočarenje u grupama s kojima se identifikuju, odmah se vraćaju sebeidentifikaciji, zadovoljavajući se s onim što jesu – Torbeši – i ne obazirući se na pežorativno značenje ove riječi. Jednostavno se nemaju kome obratiti.

Nacionalne države i krađa identiteta

Pozicija Goranaca, Torbeša i Pomaka s etničkim dilemama i izazovima, rezultat je svugdje prisutnih na Balkanu, multikulturnih i multietničkih okolnosti nastalih ocrtavanjem granica među sadašnjim balkanskim državama po odlasku Osmanlija. Iz toga su proizašle i mnoge forme vezane za asimilaciju koje su duboko prodrle u ono što se danas naziva etničkim identitetom koji je naročito predmet rasprave u savremenim građanskim društvima.

Mora se utvrditi da ova populacija nikad nije imala strogu unutarnju potrebu da se nacionalno opredijeli poput drugih balkanskih naroda koji to duguju povlačenjem državnih granica na Balkanu, kad su oni ostali drugi, čak i u okvirima etnikuma za koje su se opredijelili, podložni različitim pritiscima, najčešće motiviranim etničkim i religijskim razlozima.

 

Autor: Hasan Džilo
Izvor: Preporod novine

Održana promocija romana “Kazivanja Velikog leptira” autora Mustafe Balje

Još jedna hronika stradanja, još jedna Historia calamitatem! Do sada skrivana, javnosti nepoznata, u akademskim krugovima historičara, po nalogu vlasti, žigom ovjerena kao Strogo zabranjeno. Ovaj put to je priča o zločinima nad gorštacima Gore, jednog od najljepših i najmanje poznatih predjela Balkana.

Priča koja potvrđuje da se od nasilja vlasti ne može naći spas. Niti otići dovoljno daleko. Nije dovoljno što nikome ne smetaš, što si nevin, što nikakvo zlo nisi učinio! Dovoljno je što te ima i što nisi onakav kakvi su oni koji su na vlasti!

 

Iz recenzije akademika Ferida Muhića

 

 

 

U Bošnjačkom kulturnom centru u Prizrenu u srijedu, 23. avgusta, održana je promocija romana “Kazivanja Velikog leptira”, novinara i književnika Mustafe Balje. Nakon objavljenih pet knjiga poezije, Mustafa je odlučio da publici pokloni i jedan roman. Radi se o historijskom romanu koji donosi kazivanja historije Gore, tačnije Restelice, gdje je Balje i rođen.

 

Govoreći za Redakciju na bosanskom jeziku RTK Radija 2, Balje kaže da je za njega pisanje romana “Kazivanje Velikog leptira”, bila posebna putešestvija, jer se oprobao da napiše nešto što ga je godinama tištelo, nešto što je godinama bilo nagomilano u njemu.

“Zahvaljujući mojoj majci Zineti, koja je bila narator, hroničar i detaljista, imao sam priliku da čujem neke interesantne stvari iz naše historije, koncentrisane na područje Gore, tačnije Restelice, koje su me motivisale da napišem ovaj roman prvjenac u pet kazivanja. Radi se o historijskom romanu i ideja je bila da to sumblimirano znanje pretočim u knjigu a da,sa druge, strane sebi olakšam, zato što sam bio pod velikim pritiskom. I što sam se više približavao cilju i završavao roman, počeo sam da osjećam neki unutrašnji mir i neku slast koju ne mogu opisati”, priča nam Balje.

Balje kaže da ga je, još dok je bio dijete, opčinjavala ljepota i surovost njegovog zavičaja a Veliki leptir je, na neki način, metaforički u svim pet kazivanjima pokušao da dočara ljude i događaje od 1913. do 70.tih godina prošlog vijeka.

“To su pet istinitih kazivanja. U tom romanu su likovi i sudbine koje su me, na neki način, probudile da ja potražim odgovor na jedno osnovno pitanje: Kako je dio mog etnosa krčio put opstanka u najtežim sudbonosnim tranzicijskim vremenima?. Razmišljao sam o njihovim nedaćama, golgotama, gurbedžijama koji su uz teške muke izdržavali svoje familije. Sve to pod nekim “plaštom” određenih sistema. Mislim da je dosta bilo usmjenih predanja i vrijeme je bilo da počnemo da pišemo. Zar da sve što imam u glavi ostane ne zabilježeno?. To je bio moj stalni osjećaj, teret, ali sa druge strane me pekla savjest. I onda sam krenuo sa pisanjem ovog romana”, kaže Balje.

On se zahvalio ekipi izdavačke kuće Connetum iz Sarajeva, lektoru Džemaludinu Latiću, recezentu Feridu Muhiću i svima onim koji su pomogli da roman ugleda svjelost dana.

Prije romana “Kazivanja Velikog leptira”, Mustafa Balje je objavio i pet knjiga poezije: Leptiri po pločnicima (2009), Gošća (2013), Noćno putovanje (2015), Ademov mjesec (2017) i Otok od živog srebra (2021). Sa Sadikom Idrizijem Aljabakom, koautor je Antologije poezije Gore.

Autor: Meliha Murić Januz, RTK-Radio

RadioGora

Mehmed Hamza - Hod u prazno (od čobana do Pariza)

 

 

Objavljeno u reviji za društvo, vjeru i nauku - SELAM
Prizren, Februar 2002. Broj 23.
Godina VII str.10.-12.

Kompletan osvrt možete pročitati: OVDE

Sve je kod nas bila usmena tradicija, pamćenje po sjećanju. Sve je bilo običan dan jer niko nije zapisivao. Čak se nije zapisivalo ko je i kada rođen ili umro. Svaki je pamtio neki krupan događaj i pričao: "rođen sam dvije godine poslije velikog požara na Koritniku ali koje je godine to neznam" ili "umro je za vrijeme velike ekonomske krize" što bi moglo da znači u rasponu od jedne dekade i sl.

Čudna je naša smještenost na ovim prostorima. Kada se malo osvrnemo i za nas uočavamo da nas je dugo opredjeljivala poljoprivreda i stočarstvo i to je bilo gotovo jedino zanimanje.
Ali kako živimo na jednom malom prostoru a nas je bivalo sve više brzo se shvatilo da nema mjesta za sve nas nego da se negdje mora odlaziti. Pečalba je bila jedini izlaz da se opstane ili se tako mislilo da mora biti. Postoji i termin gurbet za ovu pojavu i ona doslovno znači izgnanstvo. Mi ga tako nismo doživljavali, dobrovoljno smo se tamo priklanjali, čak, se time pomalo dičili. Uvijek smo odlazili u druge krajeve radosni da imamo kuda otići ali sa još većim zadovoljstvom i željom vraćali smo se u svoj zavičaj. Pola životnog vijeka provodiš kao zanatlija a pola vremena kao kauboj.
Da li je bilo ispravno ili ne potraga za materijalnim sredstvima, negdje na stranu i često daleko da bi se opstalo, bila je dominantna pojava koja je odlučivala naše ponašanje, pa čak, i naš karakter. To je jedinstvenost ovog dijela naroda koji, umjesto da sa planina i brda silazi u gradove kao sav ostali svijet, je pokazivao čudan osjećaj pustinjaka. Odlazio je u druge krajeve (države i gradove), ostavaljao ženu i porodicu, radio i zarađivao teško, da bi se opet vratio na planine. Ili je neviđena nostalgija i ljubav za krajem ili nešto sasvim treće, peto ili deseto. Jedno je sigurno. Takav način života stvorio je osjećaj nestalnosti, privremenosti, balansiranja: niti si tamo niti si ovamo, a može se govoriti i o raspolućenosti na dvoje, jer hoće da pripada svijetu oko sebe ali i hoće da ostane svoj na svome.
U toj razumljivoj borbi da se opstane druge dimenzije čovjekovih potreba ostajale su zanemarljive i posve gurnute na stranu. Kao da se ovdašnji čovjek iscrpljivao radeći samo fizičke poslove a da uopšte nije imao vremena da taj rad ispuni nečim što će mu dati neku duhovnu kvalitetu čineći ga bogatijim i ljepšim. Kao da nije htio da se bakće sa takvim stvarima da ne bi opterećivao ionako težak život koji je bio siromašan, a finoća je lukzus bogatih i zadovoljnih ljudi. Jedini odmor su bile svadbena veselja i običaj s tim u vezi, sunetluci i po koja gozba. Tada se moglo zaigrati i zapjevati. Doduše on je pjevao i drugom prilikom i obično jašući konja da ublaži težak rad. 

Nužda da se život održi

Privilegija učenosti je bila ograničena samo za hodže, neki su bili više priučeni, sa ponešto pročitanih knjiga i bili tu samo da ispune minimum vjerske obaveze. Teško su živeli od tog zanimanja jer ljudi nisu imali a mnogi i nisu htjeli da plaćaju imamsku dužnost. Tako su i oni bili primorani da rade poljoprivredu i bave se stočarstvom kako bi preživjeli. Ostalo im je samo da posao obavljaju dobrovoljno i fisebililah.
Koliko je bilo talentovanih i spretnih mladića koje je svakodnevnica iscrpljavala, uništavala i gušila njihovu darovitost? Koliko su za time patili, ali ih je nužda tjerala da se i to prevaziđe i opravda važnijim potrebama: da se život održi i nastavi pa ma kako bilo. I to je praksa svih takvih sredina na svijetu. Prevazići sve teškoće života sa nadom za bolja vremena. Možda će naredna generacija imati sreće da se stanje popravi a tada znači da se sve ispravilo.
Zato se često osjeća iz priča starijih ljudi da se takvo što namjerno činilo kao nešto što nema prvorazrednog značaja jer goli opstanak ne trpi takve tendencije koje mogu da znače ugrožavanje sebe, pa, i šire okoline. Ako se jednom dopusti, rezonovali su oni, eto ti pravila koje znači čisti gubitak. Narušava se ravnoteža opšteg poimanja da nas samo ovakav rad može održati i da je sve drugo opasnost i prijetnja. Kao da su ljudi dokazivali svoju postojanost samo upornim radom i angažovanjem svakoga i na sve.
Dok još nisi stasao za ozbiljan i samostalan rad imao si mogućnost da pohađaš mejtep i da to vrijeme iskoristiš da nešto naučiš od vjere, osnovno što treba da bi se poneo naziv muslimana. Da naučiš da pišeš i čitaš, sabiraš i oduzimaš i to je dovoljno da se otisneš u svijet. A ono će ti biti potrebno i kad nebudeš mogao da radiš, jer bi trebalo da ideš u džamiju, ako hoćeš, a znanje od prije ti dobro dođe.
I sa toliko malo znanja niko ništa ne zapisa, niko ne pokuša da nešto otrgne od zaborava i da ga vrijeme ne zaturi i prekrije. Kao da im slova nisu bila potrebna jer su ih znali napamet. Obični razgovori i ne traže pismenost i bilo je dovoljno da samo jedan zna pisati i da svakome napiše po koje pismo. Jesu li se svađali, prepirali i sudili, što su kupovali i prodavali i oko toga samo usmeno dogovarali i vjerovali na zadatu riječ da će tako biti.

Ugrožene obe komponente

Bilo kako bilo i kako-tako i sa velikom mukom se ipak opastalo a nada o boljitku se ispunila. Bog je dao da se i previše ima nego što iziskuje obično preživljavanje. Počelo je školovanje, gradnja lijepih kuća i luksuza svakojakoga. Zvezdani trenutci i trošenja, materijalni potencijal sa kojim se svako dičio i hvalio: ali duhovni potencijal kao da se nije makao sa mjesta. Nekako se to uvijek guralo po stranu, zanemarivalo i preskakalo. Samo da se uživa u bogatstvu i po cjeni da vlada duhovna bjeda, da ljudi budu uglađeni i dotjerani ali potpuno prazni, posni i primitivni. Kao da ta duhovnost nije osjetila materijalno bogatstvo, ostala je zakržljena, nerazvijena ili upravljana u pogrešnom smjeru. Mislili smo da nas samo materija može držati a da je duhovnost samo prati. A poznata je stvar da je materijalni život promenljiv i nestalan. Nekad ga ima dovoljno i preko toga a ponekad je veoma oskudan i redak. Ali duhovnost je konstantno puna ako je želimo imati, ona čovjeka čini trajnim i postojanim. Kažu da nema te slike koja je može poništiti.
Danas je i jedna i druga komponenta ugrožena. Jedna nam je uzeta a drugu nismo imali. Duhovna ugroženost se pokazuje upitnom jer je bila neodređena, nestalna i manipulativna. Mi smo potpuno razbacani i smeteni, neznamo gdje stojimo a sve nam izmiče ispod nogu. Tumaranje u mraku bez ikakvog pouzdanja, sve vrvi od zabluda i svi se okrećemo u jedno mjesto kao ludnici. Niti imamo svoj identitet ili smo ga nekome podarili da nam ga on čuva, a on nezna šta će sa njim da radi. Sve do dana kada će to ispariti a mi niti primjetili, a neko i zažalio, da se to desilo. Svi će slegati ramenima i isčuđivati kako se to moglo desiti i zašto?
Zašto je musliman potišten, sčućuren, povučen u sebe, nepovjerljiv i, u isto vrijeme, lukav? Spreman je da prevari, i sebe dakako, dvostruk, pun kompleksa i prepreden. Odakle njemu strogoća, poslušnost, pomirljivost i mirenje sa postojećim stanjem. Zašto je ponizan i mlitav, samo da izbjegne konflikt pa makar ga koštalo i na svoju štetu? Zašto se stavlja na stranu onih koji su jači i obično nepravedni? Zašto trpi nepravdu i slijedi je slijepo do ludosti? Zašto se toliko toga suprotno nagomilalo u njemu i zar ga to ne razjeda? I kako može sve to da podnese i ostane normalan i mentalno zdrav?... I zašto?

Kompletan osvrt možete pročitati: OVDE

Muhić o prihvatanju islama: Nismo bili poturčeni i prevrtljivi, ni potkupljeni, a ni slabi.

Bošnjački književnik i filozof Ferid Muhić u svojoj knjizi „Islamski identitet Evrope“ piše o prihvatanju islama na Balkanu, što je često sporna tema koju obilato zlorabe i krivo interpretiraju srpski i hrvatski historičari, pokušavajući nabaciti Bošnjacima neku vrstu grijeha ili krivice što su navodno izdali „pradedovsku veru“.

Ne, dragi moji Dobri Bošnjani – Bosanci – Bošnjaci, kao i vi Albanci muslimani, i Goranci, i Torbeši, i Pomaci: nisu vaši preci bili ni slabi, ni prevrtljivi kada su prihvatili islam! Nego su, znajte, imali svoje razloge.

Nisu oni bili ni 'poturčeni', ni potkupljeni, niti su okrenuli 'ćurak naopako'. Moramo biti svjesni činjenice da se svaki čovjek prema vjeri odnosi iz središta sopstvenog bića, da upravo tu, gdje definiše svoj odnos prema Apsolutu, glavnu riječ daje najplemenitijim motivima za koje je sposobna ljudska duša.

Stoga je, nužno, imati u vidu, shvatiti, da su u takvoj odluci ti ljudi stremili visinama, da su bili inspirisani najljepšom i najplemenitijom mišlju za koju je ljudsko biće sposobno, i da su realizaciju svoje spiritualnosti našli upravo u islamu!

Težili su savršenstvu duše, dali su svu predanost obavezi uzvišenosti, nad svakom sigurnošću ovog života i ovoga svijeta, i to su potvrdili mnogom junačkom smrću za sopstvenu istinu!

Nikakve tu krivice nije bilo, niti iko ima pravo da prebaci makar jednu riječ bilo kome u pitanju vjere, jer je u pitanjima vjere svako odgovoran samo za svoju odluku, i samo pred Bogom“, piše Muhić.

Ferid Muhić, univerzitetski profesor, filozof i književnik, rođen je 1943. godine u selu Mahoje kod Zavidovića, Bosna i Hercegovina. U svojoj bogatoj akademskoj karijeri predavao je na Univerzitetu Sv. Kiril i Metodij u Skoplju, te na drugim univerzitetima širom svijeta, kao što su: International Institute of Islamic Thought and Civilization u Kuala Lumpuru, Florida State University, Syracuse University, te na univerzitetima u Jugoistočnoj Evropi. Uže oblasti njegova interesovanja su savremena filozofija, kulturna antropologija, estetika, politička filozofija i filozofija religije. Objavio je više djela iz navedenih oblasti, kao i više književnih djela, među kojima su: Kritički metodi, Filozofija ikonoklastike, Motivacija i meditacija, Štit od zlata, Noumenologija tijela, The Study in Fragmentation and Despair, Logos i hijerarhija, Mišljenje u akciji, Smisao i vrlina, Filozofi utješitelji, Filozofija religije u njemačkom klasičnom idealizmu, Ex cathedra, Falco Peregrinus, Sto koraka iznad, Dim ugarka snova.

Pročitajte Uvod i predgovor iz knjige Islamski identitet Evrope: OVDE