Prikazani su postovi s oznakom Krushevo. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Krushevo. Prikaži sve postove

17.5.24

Horo so mesečina - Namik Dokle

Naslovna strana albanskog izdanja

Pisac Namik Dokle je početkom marta 2024. u izadnju izdavačke kuće TOENA objavio na albanskom jeziku knjigu VALLËZIM ME HËNËN (Legjendat e Gorës). 

Početkom maja mjeseca u prijevodu s albanskog Nevruza Mehmetija i literarnoj redakciji prof. Sadika Idrizija, objavljena je na goranskom govoru "Horo so mesečina - Goranske legende".

Maria Roces Gonzales ju je već prevela na španski (Danza con la luna - Leyendas de Gora) i poslala izdavaču Ani Cristini Herrero. Ova knjiga, sa 52 legende i priče iz Gore, zapravo je nastala na prijedlog i zahtjev španskog izdavača.

Također, izdavačka kuća Connectum iz Sarajeva već planira izdavanje ove knjige  na bosanskom "Ples sa mjesecom - Legende iz Gore" u prijevodu prof. Sadika Idrizija.

 

Tamo kede snce iljiza dva puti

Muži od Gušafce beše ošlje čimbiljer kede da prašajet za boljez od nihno selo, a žene tražeha hubava voda niz šume i ljivade.

Prašaha najpametne od sedom nahije, ama svakoj davaše um svoj što ne beše isti ka što zboreha druge. Ga ostajha taja rabota, samo koga jen hodža što beše došof od Alep od Sirija, vo malova džamija vo Mljike, im reče da od ovaja boljez može da se olječet svi, ka će najdet i da dignet kuće vo jeno mesto ke snce iljiza dva puti na den i mesečina se krije dva puti svaki noć.

Što beše sme bilje prokvnate od Sajbija; nigde nema takvo mesto ke se rađa snce dva puti na den - rekoha muži od Gušavce. I take primiha kako što Bog gi kaznif. Samo žene ostanaha da tražet i jen sabah rano, pred da stignet na Crni vrh, denetisaha da snce, što go videha malo vreme napre, nemago nigde.

Zatrćaha malo katamo, ka zaminaha jena ridka, videha da snce, svitna jope među dva vrha, po nad bukojne ljisje.

-Evo go! - viknaha oni i ne dotpriha da čekaje noč da viđet mesečina. Poljaj ovde, među dve ridke, snce se rađa dva puti i mije ovde će naprajme naše kuće.

I take postana novo selo. Poslje nekoljko godine, mlogo ljuđi što misljiha da menajet rodeno mesto, zaradi nekuje boljezi, siromaština, elji da se spaset od krv, prašujejeći tamojvamo, strećavaha nekogo što će im reče: -Ako sakate da se spasite, idite vo seloto kede snce iljiza dva puti svaki den a mesečina zajduje dva puti svaki noć.

 I vake Gori i se pridodaha, od dvanaeset puasa napre dur docna, familjije i pljemena, što narod prvujet gi nazua “došljaci”.

Na kraj-kraj, i oni same ne beha vniknalje tuje, beha došlje stotine godine napre, poterane od krstari i popoi, so sablje i nožoji vo ruke, da gi ubijet, da im presečet ruke dur lakči, elji još pološo, da im presečet jezik da oni nikoga ne spomnet hereza, što kažuješe da vo nebo i nad zemna ima dva Boga: Jeden Bog od hubaine i drugujet Bog od lošoštije.

I vake oni gi primiha dojdenite vo selo, i poslje pet veka od koga stignalje nihne prajdedovci bogumili, im davaha svim došljacim odžak i pravo da se ženet i mužet so dejke vo selo.

Ama došljaci ne prajeha nikakov šer vo selo, mada begaha od šer, na umot da će najdet mir tuje ke snce se rađa dva puti na den.

Prvo dojdoa Šundinci, od jen šer krvav za planina vo nihna nahija, kede za jen plot ilji kotar, za jeno bunarče voda elji pločiće so solj za krmene stoka, se potepalje među sebe ka pljeme. Toga take rekoha: “Svaka planina - svua temnina”.

Prvi Šundo dojde sam deveti, ama osom od nih beha ženske, žena negova so sedom dejčića. Muškarci beha ostajlje koske vo planine i padine. On donese so sebe jen braf i jena ofca i od nih napraj najgoljemo trlo vo selo, što rasteše zajeno so dejčića negove.

Koga dejčića porastoha i se naprajha dejke, seljani videha da oni beha najpristalje na duna, elji napristalje što oko im zateklo. Mlogo brgo, bećari zapuaha jena pesna, što i deneska, poslje stotine godine, se razviva ka crešnino cveće:

“Zajdi snce među dve planine,
A ja ljegna među dve Vlahine”. 

 

Od kniga:
NAMIK DOKLE -
Horo so mesečina (Goranske legende)
Tirana, 2024.
Prevod od albanski: Nevruz Mehmeti

3.1.21

Ašegovci / ašigovci / hašegana

 

Ašeđića - ilustracija

Nekada, dok još nisu postojala današnja sredstva i mogućnosti, bile su zanimljive proste i jednostavne igre u prirodnom ambijentu. Pamte se mnoge igre za djecu i odrasle. Male djevojčice su počinjale igrom manestice (nevjestice), u kojoj djevojčice oponašaju (imitiraju) nevjestu.

Od dječijih igara u sjećenju starijih ostale su tek neke: Ašegovci, Uškane, Krljuškane, Ilrika piperika, Trčane koni, Ripane vo slama elji seno, Kljiskice, Tura elji jazija, Kamenčofci, Ljuzgane na snek (so noge, s’nice, elji snopje), Pangrovci, Puškice, Gaćkane, Salandža, Nušane, Dzendzane, Davene kučića, Borije, Pištuljani, Tutkane snek i druge.

Za mlade: Ripane so tri kreča i od mesto (skok u dalj i iz mjesta), Trka, Frljane kamen (bacanje kamena s ramena u trku), Nušane, Ašegovci, Skijane, Prijačane (hrvanje), Šutkapice.

Za odrasle: Džambala, Filjdžanofci, Ripane, Frjljane kamen, Domine, Karte, Dama, Lov i dr.

AŠEGOVCI / AŠIGOVCI / HAŠEGANA

Ovo je bila najpoznatija dječija igre u mnogim selima Gore. Igrala se pomoću hašeđića - (h)ašeđe /ašiđe - napravljenih od zglobova prednjih koljena ovaca ili krava. Prestala se igrati 60-tih i 70-ih godina 20. vijeka. Mnoge mlađe generacije ne znaju za ovu igri, čak nisu čuli ovo ime.

I pored istraživanja koja sam obavio, nisam uspio doći do odgovora o etimologiji riječi ašeg/hašeg/ašig. Davno sam ovu riječ pročitao u jednom romanu makedonskog autora Vlade Maleskog (mislim da je bilo u romanu „Razboj“).

U međuvremenu javio se Cemal Bako i potvrdio da se igra u Turskoj i da se zove "aşik oyunu".

.

Kompletan tekst možete pročitati i preuzeti: OVDE

1.1.17

Novembar 1992.godine - Kad neće svet Kruševu…


Šesnaest kilometara južno od Dragaša, a dva kilometara od albanske granice, na nadmorskoj visini 1320 metara, nalazi se selo Kruševo. Od prošle godine krivudavi put do njega je prekriven asfaltom. No, ni ranije, iako izolovana saobraćajnica, nije bila razlog da ono bude isključeno iz savremenog toka civilizacije. Šta više po osnovi uslova stanovanja i života, kruševska domaćinstva su i odskakala od domaćinstava u drugim, privrednim i kulturnim centrima bližim selima pre svega, zahvaljujući ranijem upoznavanju sa mogućnostima poboljšavanja životnih uslova.

Svaka od blizu 130 porodica ovog sela ipak ima gotovo sve, ako može tako da se kaže. Pa opet, ni jedna nije potpuno srećna, utoliko pre što te blagodeti ne koriste svi članovi domaćinstva, a pogotovu ne oni koji su ih stvorili. Muškarci sposobni za rad su uglavnom rastureni po belom svetu, na gurbet. Stvaranjem sredstava za životnu egzistenciju ukućana, kako to narod obično kaže, odužuju se već umornim, van porodičnog doma ostarelim, u Kruševo vraćenim roditeljima, a zadužuju sinove koji će istu obavezu morati da naslede.

 ***

-Sem brašna za porodicu, valja obezbediti i hranu za stoku – kaže sedamdesetogodišnji Ejup Seferi. Jedan je njegov sin, priča nam dalje on, zaposlen je u dragaškom Drateksu, što smatra posebnom srećom, da mu se neko nađe u blizini, pošto sam više nije u stanju ni plot da ogradi, dok su druga dvojca, kad prolećno sunce nije još pošteno ogrejalo, već morala da u potrazi za sezonskim poslom odu iz rodnog Kruševa. Adresu im je tek ovih dana saznao. Zato je i sišao u centar sela. Poštar samo što nije stigao.
U društvu sa Ejupom je i Fehim Hodža, takođe starac od sedamdesetak godina. Izašao je, veli, da malo protegne noge, i da popriča sa nekim, jer mu, kako kaže, unuci i unuke već prebaciju da im je proteklih dana i noći sve „priče“ ispričao i po nekoliko puta.


Meštani Kruševa poseduju blizu 600 grla krupne stoke i oko dva puta toliko ovaca.   

Sem što gotovo svake godine vlada nestašica sena, pomalo je čudno, ali istinito, da stanovnici ovog sela u Gori oskudevaju i u drvima. Nekada je čitava šuma, zvana Jelak, na površini od preko 180 hektara, pripadala njima, ali im je oduzeta 1953.godine.

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

28.11.16

Kruševo - Alija Džogović - Onomastika Gore




Alija Džogović - ONOMASTIKA GORE
Onomatološki prilozi, XII, SANU
Odeljenje jezika i književnosti, Odbor za onomastiku, Beograd, 1996, 33–366 (1–334).

Kruševo

Kruševo je jedno od starijih i većih goranskih sela. Nalazi se na srednjem toku Resteličke reke, koju nazivaju i Šarplaninska reka, u tesnacu između visokih brda, na nadmorskoj visini  oko 1100m. Od gradskog naselja Dragaš udaljeno je 18km. Selo ima 107 kuća sa 646 stanovnika muslimanske nacionalnosti. Ovde, pored starih kuća planinskog tipa, ima i novih, građenih po najsavremenijim projektima. Selo je elektricifirano, ima sopstveni vodovod  i odvod, jednu osmogodišnju školu, dva razreda srednje škole, a ovde je i mesna kancelarija za nekolika susedna sela. Takođe, u ovom selu nalaze se i nekolike prodavnice, tri čajdžinice, jedna poslastičara i veća radionica za izradu gajtana za narodnu nošnju (č`akšire i gun`č`e). Na reci u selu su dva veća mosta, više sela jedan. U centru sela nalazi se i veća stara džamija. Od Dragaša do sela dolazi se makadamskim putem, kojim saobraćaju teretna i putnička vozila, kao i autobus dva puta dnevno.
Iz ovog sela zapažena je migracija stanovništva prema industrijskim centrima i većim gradovima SFRJ. Mnogi se u zavičaj vraćaju samo tokom leta, da pozavršavaju neke poljoprivredne poslove, a zatim ponovo odlaze u pečalbu. Između dva svetska rata veliki broj meštana iz ovoga sela, kao i iz drugih goranskih sela, migrirao je u Tursku.
Iako je ovo selo u pograničnoj zoni, toponimija je vrlo brojna i starijeg porekla. Informatori su saopštili da je ime sela nastalo po tome što je na ovim terenima uvek bilo krušaka, divljih i pitomih, a danas ovde u izobilju rastu. Međutim, neki meštani pripovedaju da su prvi naseljenici ovde došli iz Kruševa u Makedoniji, i ovde u Gori osnovali prva naselja Kruševo, Brod i Globočicu. Ovim predanjem meštani potvrđuju svoje staro makedonsko poreklo i pravce seobe daljih predaka stočara iz predela zapadne Makedonije prema goranskim pašnjacima na kojima su vremenom formirali i svoja stalna naselja. O svom govoru kazuju da je „makedonski“ ili „našenski“, da je najsličniji severozapadnim makedonskim govorima (Debar, Jelovjane, Urvič) u koji su vremenom unošene i brojne pozajmice iz susednih nemakedonskih govora. Uglavnom su ih unosili pečalbari.
Etnici: Kruševl`anin i Kruševl`anka, Kruševl`ani i Kruševl`anke, ktetik: krušeeč`ki.
Informatori: Nazif Šerifi (1911), Amet Isljami (1906), Đeljadin Brenoli (1921) i Osman Ođa (1923).


Prezimena

Abidini, osam kuća. Informator Kadrija Abidini (1930)
Aliriza, tri kuće. Informator Rizo Aljiriza (1926)
Aruni, jedna kuća. Informator Asan Aruni (1932)
Bejluli, dve kuće. Informator Abdiraman Bejljulji (1930)
Bero, četiri kuće. Informator Ramadan Bero (1933)
Bećirler, dve kuće. Staro prezime sa turskim finalnim formatom. Informator Beair Bećirler (1952)
Brenoli, trinaest kuća. Staro prezime u ovom selu. Pretpostavljaju da je albanskog porekla (etimološki: bre = jela, nolli = zatečen). Informator Redžep Brenoli (1944)
Dute, pet kuća. Prezime dobijeno po nadimku pretka. Informator Jaija Dute (1910)
Idrizi, sedam kuća. Informator Galip Idrizi (1916)
Ilijazi , dve kuće. Informator Deir Ilijazi (1928)
Jakupi, dve luće. Informator Jakup Jakupi (1936)
Mustafa, jedanaest kuća. Prezime imaju po dedinom imenu. Informator Bećir Mustafa (1924)
Nedžipi, četiri kuće. Prezime imaju po dedinom imenu. Informator Jakup Nedžipi (1931)
Osmani, deset kuća. Informator Rifat Osmani (1912)
Odža, šest kuća. Predak im je bio hodža. Informator Feris Odža (1928)
Ramadani, četiri kuće. Informator Abas Ramadani (1912)
Sejrani, dve kuće. Informator Sejran Sejrani (1932)
Seferi, devet kuća. Informator Ganija Seferi (1924)
Sopi, dve kuće. Po predanju poreklom su Albanci. Ovde je početkom ovoga veka došao jedan dečak, zatim se oženio i osnovao porodicu. Informator Malić Sopi (1938)
Tairi, jedna kuća. Informator Ekrem Tairi (19..)
Šerifi, devet kuća. Informator Ganija Šerifi  (1924)