Muderis Mehmet Alija (1848 – 1912)

Mehmet Alija je rođen u Pakiši (Gora) 1848. godine, u stočarskoj porodici. Djetinjstvo je proveo u rodnom selu. Njegov otac Zulfikar školovao se u Siriji i postao hafiz. Jedno vrijeme je bio imam i vodio seoski mekteb. Od njega je Mehmet naučio da piše i čita.

Uz pomoć prijatelja iz Gore koji su živjeli u Stambolu, Zulfikar je svoga sina upisao na visoki islamski koledž. Pored vjerskih predmeta, Mehmet je učio i historiju, te orijentalne i evropske jezike.
Visoku školu je završio 1874. godine. U porodičnoj arhivi sačuvani su fragmenti iz njegovog dnevnika, diploma, rukopis knjige „Islamska dinastija“.
***

Najduže je radio u mejtepu (mektebu) u Vraništi. Ovdje su od njega prva znanja o islamu i kulturi stekli mnogi njegovi savremenici iz čitave Gore, Opolja i Ljume. Ovdje je upoznao svog prijatelja, mola Arifa Krušu, koji će mu do kraja života ostati najbliži saradnik.
***

„Mehmet Alija je 14. decembra 1912. godine, oko devet sati ujutro, pošao u selo Mlike. Dva sata kasnije, na povratku, prelazeći Brodsku rijeku između Vranište i Mlika, upao je u zasjedu. Srpski žandarmi, sakriveni u hrastovini, pripremili su mu klopku i svirepo ga ubili. Pošto su se uvjerili da je mrtav i da su uspješno obavili akciju, tijelo su prebacili do centra Vranište, u blizini mejtepa i džamije.“


Kompletan tekst možete pročitati: OVDE
 

Novembar 1992.godine - Kad neće svet Kruševu…

Šesnaest kilometara južno od Dragaša, a dva kilometara od albanske granice, na nadmorskoj visini 1320 metara, nalazi se selo Kruševo. Od prošle godine krivudavi put do njega je prekriven asfaltom. No, ni ranije, iako izolovana saobraćajnica, nije bila razlog da ono bude isključeno iz savremenog toka civilizacije. Šta više po osnovi uslova stanovanja i života, kruševska domaćinstva su i odskakala od domaćinstava u drugim, privrednim i kulturnim centrima bližim selima pre svega, zahvaljujući ranijem upoznavanju sa mogućnostima poboljšavanja životnih uslova.

Svaka od blizu 130 porodica ovog sela ipak ima gotovo sve, ako može tako da se kaže. Pa opet, ni jedna nije potpuno srećna, utoliko pre što te blagodeti ne koriste svi članovi domaćinstva, a pogotovu ne oni koji su ih stvorili. Muškarci sposobni za rad su uglavnom rastureni po belom svetu, na gurbet. Stvaranjem sredstava za životnu egzistenciju ukućana, kako to narod obično kaže, odužuju se već umornim, van porodičnog doma ostarelim, u Kruševo vraćenim roditeljima, a zadužuju sinove koji će istu obavezu morati da naslede.

 ***

-Sem brašna za porodicu, valja obezbediti i hranu za stoku – kaže sedamdesetogodišnji Ejup Seferi. Jedan je njegov sin, priča nam dalje on, zaposlen je u dragaškom Drateksu, što smatra posebnom srećom, da mu se neko nađe u blizini, pošto sam više nije u stanju ni plot da ogradi, dok su druga dvojca, kad prolećno sunce nije još pošteno ogrejalo, već morala da u potrazi za sezonskim poslom odu iz rodnog Kruševa. Adresu im je tek ovih dana saznao. Zato je i sišao u centar sela. Poštar samo što nije stigao.

U društvu sa Ejupom je i Fehim Hodža, takođe starac od sedamdesetak godina. Izašao je, veli, da malo protegne noge, i da popriča sa nekim, jer mu, kako kaže, unuci i unuke već prebaciju da im je proteklih dana i noći sve „priče“ ispričao i po nekoliko puta.

Meštani Kruševa poseduju blizu 600 grla krupne stoke i oko dva puta toliko ovaca.   

Sem što gotovo svake godine vlada nestašica sena, pomalo je čudno, ali istinito, da stanovnici ovog sela u Gori oskudevaju i u drvima. Nekada je čitava šuma, zvana Jelak, na površini od preko 180 hektara, pripadala njima, ali im je oduzeta 1953.godine.

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE