Sjećaš li se Torbeša?

Privatna arhiva

Socijalna konstrukcija torbeške populacije u Makedoniji govori o duboko ukorijenjenom identitetu kojeg podjednako određuju postojanost i fluidnost, karakteristike primjenljive skoro na sve identitete na Balkanu.

Te karakteristike ocrtavaju činjeničnu situaciju koja se ne može prenebregnuti u današnjim raspravama o zajednicama i njihovom identitetu. I pored izražene fluidnosti ovog identiteta, još uvijek nije zatrta svijest o njemu. Više se može govoriti o prilagođavanju Torbeša (ili Pomaka) historijskim (momentalnim) izazovima nego o njihovom radikalnom otcjepljenju od onoga šta oni jesu. Ipak, nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da oni mnogo više znaju šta nisu od onoga šta jesu (parafraza Alije Izetbegovića). U vezi etničkog identiteta – da li je postojan ili promjenljiv i dolazi li izvana ili iznutra – u literaturi susrećemo dva gledišta: esencijalističku (u malom obimu) i instrumentalističku formu. Prva podrazumijeva da dio populacije prihvata identitet kao takav, postojan, samodefinirajući i nepromjenljiv u određenim društveno-historijskim okolnostima. Stoga neki govore o identitetu kao „stanju duha“. Drugo stajalište predstavlja identitet kao promjenljivu stvarnost ostavljenu slobodnom izboru nositelja ovisno o okolnostima u kojima živi. U ovom slučaju, identitet je pod utjecajem spoljašnjih okolnosti, pa se događa da dođe do izvjesne spoljašnje promjene identiteta. Ovako se unutarnja forma potiskuje ili svjesno krije zbog određenih pragmatičkih potreba. Time, kao što pokazuje praksa kod nas, vremenom dolazi i do promjene identiteta.

Ljudi oduzetog imena

Slučaj Torbeša u Makedoniji se odnosi na drugi momenat jer oni nikad nisu imali sigurnu političku poziciju, samozajamčenu i samodovoljnu da bi opstali kao takvi i integrirali se u širi kontekst. Odsutnost integracije im je sačuvala samosvijest, bez obzira na njihovo postojano raslojavanje.

Činjenica da se konstrukcija ovog identiteta održala u okvirima Osmanskog carstva i u kasnijim historijskim fazama i teškoćama, govori o značajnom identitetu koji se ne može zaobići u etničkim, identitetskim, religijskim i političkim raspravama. I o Torbešima u Makedoniji se može kazati ono što se tvrdi o Pomacima u Bugarskoj, jer se radi o istom, „ranjivom“identitetu (Yulius Konstantinov).

Dosad se ovom problemu pristupalo s političkog aspekta jer je politika u Makedoniji i Bugarskoj diktirala naučni i obrazovni diskurs o identitetskom pitanju Torbeša i Pomaka, uz medijske propagande čiji je cilj podržati pomenutu političku akciju. A akademije i naučne institucije su, kako tvrdi Konstantinov, posjedovale monopol na istinu.

Ovi izazovi datiraju od postosmanskog perioda u svim balkanskim nacijama-državama. Sve se svodi na uklapanje ove populacije u određeni etnički korpus. Jednopartijski sistem je, u Bugarskoj i Makedoniji, pokušao „rasturiti“ovu populaciju represivnim mjerama. U Bugarskoj su im nekoliko puta mijenjana imena, a u Makedoniji je zbog pritisaka dolazilo do iseljavanja u Tursku.

Asimilacija ili disimilacija?

Ova se populacija susreće sa istim problemima u svim balkanskim državama u kojima živi (Bugarska, Makedonija, Grčka) izuzimajući Kosovo čija vlada ne pokazuje asimilatorske pozicije, ostavljajući prostor samodefiniranju, pa se neki izjašnjavaju kao Turci, Bošnjaci ili Goranci. I kao takvi su integrirani u kosovsko društvo. Tome je doprinio plan Ahtisarija o uređenju političkog života na Kosovu. Međutim i tamo je u upotrebi pojam Torbeši. I dalje ostaje etnički konstrukt koji se vezuje sa bogumilskim supstratom sličnim onome velikog procenta stanovništva Bosne.

S pragmatičkim političkim razlozima glede identiteta se susrećemo i u Makedoniji. Tamo se dovodi do fragmentacije ili raslojavanja ovog identiteta, pa se neki izjašnjavaju kao Makedonci, Turci ili Albanci. Ovim se karakteriziraju i Pomaci u Bugarskoj od kojih se neki izjašnjavaju kao Bugari, Turci i Pomaci. Pozicija im je nešto drugačija u Grčkoj gdje se izjašnjavaju kao Turci i kao takvi su priznati od države.

Politički aspekt tretiranja ovog problema je, zbog statističkih potreba naroda na Balkanu te zbog prisutnih opterećenih koncepata naglašavanja nacije-države s jednim narodom, jednim jezikom i jednom religijom. Poslije odlaska Osmanlija s ovih prostora, nacionalizam je dobio velik zamah i svaka je država nastojala povratiti nekadašnje teritorije želeći ocrtati demarkacionu liniju na temelju demografskih i lingvističkih granica stanovništva. Etničke manjine su bile izložene različitim pritiscima pri čemu se negirala njihova etnička pripadnost.

U Makedoniji ovaj problem najviše podgrijavaju partizirane institucije, svejedno makedonske, albanske i turske provenijencije. Cilj je privući veliki procenat ove populacije svome etnikumu što je inicirano činjenicom da nema posebne grafe koja bi sadržavala jedno etničko opredjeljenje pored već postojećih ustavom uspostavljenih grafa etničke pripadnosti stanovništva u Makedoniji. Torbeši nisu ustavna kategorija iako su po broju poslije Makedonaca i Albanaca. Procjenjuje se da ih ima oko 80.000 hiljada, za razliku, naprimjer, od Srba ili Vlaha koji broje ispod 15.000 i predstavljaju ustavne kategorije. Nijedan popis stanovništva do sad ne daje pravu sliku o njihovom broju.

Politike protiv pluralnosti

Akcija dobija na težini u vrijeme izbora kada se primjenjuju različita sredstva da se pridobiju ovi ljudi, i to zbog broja koji bi mogao imati važnost u statističkom odmjeravanju snaga za dobijanje više poslanika u Parlamentu ili gradonačelnika u miješanim gradovima. U multietničkom društvu kakvo je makedonsko, politička akcija ima negativne konsekvence po ovo stanovništvo. Posljedice su momentalne naravi i ne doprinose nadilaženju problema vezanih za građanska prava.

Svaki put kad se imponira ovoj populaciji, javljaju se i kontraefekti kod njenog velikog dijela. To pokazuje dosadašnje tridesetogodišnje iskustvo poduzimanja različitih projekata da se ovo stanovništvo integrira u makedonski nacionalni korpus, što nije urodilo plodom. Etničke nevolje se javljaju i uvođenjem pluralističkog sistema, odnosno pojavom mnogo nacionalnih partija u kojima su neke strukture ove populacije našle mogućnost integriranja u državne institucije. Neki su se zaposlili na osnovu albanske, a neki na osnovu makedonske i turske nacionalne i političke agende. Uvijek se neko drugi bavio njima glede integracije, a najmanje oni sami. Od kad se zna za njih, hljeb su zarađivali daleko od svojih mjesta kao građevinari, poslastičari, ćevabdžije, buregdžije, itd. Rijetko se ko imao mogućnosti zaposliti u nekoj državnoj službi.

Temeljni je bio problem etničkog određenja. Slobodno se može kazati da se radi o anacionalnoj praksi kod ovih ljudi. Svi oko njih su određivali njihovo etničko izjašnjavanje. Ako pogledamo srpske izvore prije Drugog svjetskog rata, vidjećemo da se radi o istom postupku etničke definiranosti. Službene vlasti su ih tretirale Srbima, a oni su se izjašnjavali kao Albanci ili Turci zavisno od sredine u kojoj su živjeli. Religijski element je igrao odlučujuću ulogu. Dovoljno je pogledati knjigu Jovana Hadživasiljevića „O muslimanima naše krvi u Južnoj Srbiji“iz dvadesetih godina prošlog stoljeća s tezom da ovo stanovništvo čak govori srpski jezik i da je u postojanom turciziranju i albaniziranju. Svećenici iz

Srbije koji su prebrojavali kršćansko stanovništvo u Makedoniji nazivaju ih „bugarskim muhamedancima“. Istu praksu je primjenjivao Nijazija Limanoski i neke današnje nevladine organizacije koje ponavljaju da se radi o populaciji raskorijenjenoj od svoje (makedonske) vjekovne kulturne i religijske matrice.

 

Bezdani identificiranja

U nacionalističkim i šovinističkim stavovima ovih autora i organizacija ocrtava se strategija prema torbeškoj populaciji koja je rezultat nacionalnih projekata, a ne datih ili faktičkih situacija koje su dijametralno oprečne dosadašnjim projektima. Istina se uvijek diktira iz nekog političkog centra, a državne institucije je samo promoviraju kao svoje projekte.

Zapetljano u svim etnocentričkim strujama kojima je okruženo, ovo stanovništvo se i dalje suočava s velikim izazovima i dilemama, ponekad im tražeći korijene i ondje gdje ih nema. Takva pozicija ima razloge i u svijesti ove populacije i nije svagda neko drugi kriv. I kod Pomaka i Torbeša ne susrećemo se s nekakvim kohezivnim jedinstvom iz kojeg bi mogla proizaći neka pojačana samosvijest koja bi esencijalno definirala etnički identitet ove grupe, pa čak i o nekakvom torbeškom ili pomačkom identitetu. Kod njih je posebno naglašen religijski identitet koji u najvećoj mjeri utječe na onaj nacionalni tako da se uvijek izjašnjavaju u nacionalnom smislu kao oni u čijem okruženju žive, a sačinjavaju muslimansko stanovništvo. Čak i sami pojmovi Torbeši i Pomaci u svijesti ljudi imaju pežorativno značenje. U vrijeme druge Jugoslavije, mahom su se izjašnjavali kao Muslimani u nacionalnom smislu.

Bez obzira kako se izjašnjavaju, Torbeši uvijek ostaju ono što jesu u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kod ovih (Albanaca, Turaka i Makedonaca) ta identifikacija pokazuje puki privid koji će se raskriti čim se razjasne određena egzistencijalna pitanja koja potresaju ljude u multietničkim sredinama, a naročito kad se radi o integraciji u državnim strukturama (zaposlenje, socijalna pomoć, korištenje državnih fondova po raznim osnovama, subvencije i dr.). Tu se jednostavno postavlja neka ograda koja se ne može probiti. Da, vi ste Albanci, ali ste ipak Torbeši, ili da, vi ste Makedonci, ali ipak islamizirani ili vi ste Turci, ali ipak Torbeši – preovlađuje u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kad politička agenda diktira stav prema ovim ljudima, onda je u multietničkim sredinama – kakva je makedonska – svaki je etnikum zauzet svojim problemima i nema se mogućnosti baviti problemima drugog etnikuma što posebno dolazi do izražaja kod Torbeša koji nemaju nikakvu političku ulogu.

Ovakva pozicija često rezultira i određenim otporom prema spomenutim etničkim identifikacijama. Kad naiđu na razočarenje u grupama s kojima se identifikuju, odmah se vraćaju sebeidentifikaciji, zadovoljavajući se s onim što jesu – Torbeši – i ne obazirući se na pežorativno značenje ove riječi. Jednostavno se nemaju kome obratiti.

Nacionalne države i krađa identiteta

Pozicija Goranaca, Torbeša i Pomaka s etničkim dilemama i izazovima, rezultat je svugdje prisutnih na Balkanu, multikulturnih i multietničkih okolnosti nastalih ocrtavanjem granica među sadašnjim balkanskim državama po odlasku Osmanlija. Iz toga su proizašle i mnoge forme vezane za asimilaciju koje su duboko prodrle u ono što se danas naziva etničkim identitetom koji je naročito predmet rasprave u savremenim građanskim društvima.

Mora se utvrditi da ova populacija nikad nije imala strogu unutarnju potrebu da se nacionalno opredijeli poput drugih balkanskih naroda koji to duguju povlačenjem državnih granica na Balkanu, kad su oni ostali drugi, čak i u okvirima etnikuma za koje su se opredijelili, podložni različitim pritiscima, najčešće motiviranim etničkim i religijskim razlozima.

 

Autor: Hasan Džilo
Izvor: Preporod novine

U potrazi za identitetom - Filip Tesar*

*Filip Tesar, etnolog Instituta za međunarodne odnose u Pragu

Kompletan tekst možete preuzeti OVDE. 

Danas se dosta priča o identitetu, vode se i mnoge javne i privatne rasprave oko identiteta stanovnika Gore. Jesu li oni Gorani ili su Bošnjaci, a da ne govorimo o drugim mišljenjima da su oni Srbi, Makedonci, Albanci, Turci ili Bugari.

Često se poseže za prošlošću kao za oružjem, jer se nerijetko smatra da je identitet nešto urođeno. Stoga se traga za navodnim porjeklom, pri čemu se zaboravlja da su sve populacije na Balkanu izrazito izmiješane. Maltene svaki Balkanac ima u venama barem kap krvi najstarijih stanovnika Balkana, čija imena i ne znamo...

Prečesto se zaboravlja i to da je identitet zapravo stvar ličnog opredeljenja. U tome je suština, jer inače ne bi moglo ni doći do nekih rasprava, svojatanja i cijepanja. Svako bi znao gdje pripada. Identitet je, na nivou pojedinca, stvar ličnog opredeljenja, a zatim na nivou zajednice, dogovorna stvar...

Šta zapravo znači identitet?

 Ukratko rečeno, identitet znači pripadnost određenoj grupi ljudi – na primjer porodičnoj ili nacionalnoj zajednici, društvenom sloju ili profesionalnoj grupi. To samo po sebi pokazuje da je identitet svakog čovjeka slojevit. Pojedini slojevi identiteta dolaze do izražaja kada se susrećemo sa drugim ljudima; ako potičemo sa sela, postajemo seljaci u očima čovjeka iz grada. Pričamo slavenski, i postajemo Slaveni u očima Albanaca. Ako potičemo iz Gore, postajemo Gorani u očima nekog čovjeka iz Župe. Istovremeno, svjesni smo svog maternjeg jezika kad čujemo neki drugi, osjećamo bliskost svojoj zajednici kada sretnemo čovjeka iz druge zajednice, postajemo svjesni i svog porodičnog porijekla, mjesta rođenja ili profesionalnog statusa... 

 

Jedna od glavnih etničkih odrednica je jezik. Kao prvo, on je osnovno sredstvo komunikacije, što ne znači samo razmjenu informacija, nego prvenstveno nešto drugo: jezik je naše osnovno sredstvo za ostvarivanje kontakata među ljudima. U kafani obično ne pričamo o, što bi se reklo,“tehničkim“ stvarima nego je razgovor prosto – prilika za druženje...

Slijedeća bitna etnička odrednica su običaji, rituali. Posredstvom zajedničkih običaja kolektivno kontaktiramo i komuniciramo sa mnoštvom drugih ljudi. Oni su prilika za okupljanje i demonstriranje toga da svi pripadamo određenoj zajednici. Stoga nije, na primjer, čudo da se tradicionalna goranska svadba odvija u sklopu čitavog sela. To je najčešća prilika njihovog okupljanja sa zajedničkim običajima. Tako je slično i kada se radi o običajima prilikom rođenja i smrti... U društvima sa razvijenom religioznom svešću redovno je tu svoju ulogu imalo neko duhovno lice: hodža, sveštenik... Ove prilike u životu pojedinca tradicionalno su vezane sa nadnaravnim svijetom koji se poima kao mnogo važniji u odnosu na „ovaj“ svijet. Stoga je i uloga religioznih običaja (ili običaja koje su smatrani religioznim , a zapravo s religijom nemaju veze, kao što je na primjer slučaj Đurđevdana) u identitetu prirodno naglašena. 

Identifikacija nacionalnog osećaja ili religioznih rituala još uvjek je toliko na ovim prostorima jaka da su još u nedavnim ratovima vojnici – ratnici koji su tražili priznanje počasnog mjesta unutar nacionalne zajednice išli tokom rata u crkvu mada po svemu sudeći nisu bili vjernici. Međutim, oni su htjeli da prisustvuju ceremoniji koju su smatrali prvenstveno narodnim, a ne vjerskim ritualom...

Identitet se mijenja

Identitet neke zajednice nije trajna nego prolazna stvar. On se mijenja, što je vijekovna pojava na prostorima koji su stjecište trgovačkih puteva, kultura, religija ili jezika, i što je danas već postao opšta pojava gotovo svugdje u svijetu. Naime, identitet proistječe iz konkretnih društvenih i političkih prilika. Kada se one mijenjaju; mjenja se i identitet, nezavisno od toga, jesmo li toga svjesni ili ne. 

Uzmimo primjer Srba, i da pojednostavimo stvar, samo od postanka moderne države Srbije. Polazeći od javnih izjava i drugih pisanih izvora iz XIX i XX vijeka, možemo zaključiti, da se pod srpskim identitetom u početku razumio uglavnom hrišćanin, čiji lokalni duhovni vođa (sveštenik) pripada srpskoj crkvi. Tako je još nekoliko godina poslije pripajanja oblasti oko Niša srpskoj državi (1878.godine) govorili su tamošnji seljaci, da su sad Srbi, a ranije su bili Bugari. Razumljivo, jer tadašnji ljudi rijetko su poznavali svijet van svog sela i njegove najbliže okoline. Nisu, na primjer, znali da postoje nekakvi Francuzi i Nijemci ili njemački jezik, nekakva njemačka istorija. To znači da nisu imali potrebe za nacionalnim identitetom u pravom smislu te riječi. Pošto se identitet izražava posredstvom različitosti, čovjek treba da ima dovoljno izgrađeno znanje o drugim zajednicama. Ukoliko nemamo dovoljno znanja barem o nekoliko drugih nacija, čiji identitet se odražava u jeziku, kulturi, vjeri, istoriji,itd., onda i naše jezičke, kulturne, vjerske i historijske odrednicegube na značaju jer ih ne možemo upoređivati. Dakle, adekvatno iskoristiti za zaokruživanje našeg sosptvenog identiteta...

Javno mnjenje formira nas

Nije mi namera da se upuštam u ulogu sudije. Kao etnolog počeo sam se baviti kulturom Gorana tek 1999. godine znači ne tako davno. Stranac sam, što samo po sebi znači da mi je mnogo toga nepoznato i mnogo će nepoznato vjerovatno zauvjek i ostati. Ali, Gora i Gorani su mi jako dragi. Ponudiću onda samo nekoliko opštih zaključaka koje će možda nekome pomoći u orjentaciji i nadam se doprinjeti tome da se emocije spuste malo na zemlju.

Rođen sam kao Čeh. Kad pogledam svoju naciju i njenu okolinu, u nacionalnim imenima mogu čitati otprilike ovo: ime Nijemaca izvedeno je od starogermanskog korijena koji znači „našinec“. Ime Čeha značilo je prvobitno „naš čovjek“. Ime Poljaka, znači stanovnike polja, bukvalno Doljana (na Tatrama na tromeđi Poljske, Slovačke i Češke živi još danas čudna mješavina stanovnika koji govore arhaični dijalekt koji se razlikuje kako od zvaničnog poljskog tako i od slovačkog ili češkog, a oni sebe zovu Gorali). Ime Slovaka je lokalni oblik opšteg naziva Slaveni (isto je i kod Slovenaca). Još u srednjem vijeku se zapravo radilo o stanovništvu koje je znalo šta je i šta nije (da nisu Mađari, odnosno Njemci) ali kod kojeg nacionalna svijest nije bila u potpunosti izgrađena. Radilo se, zapravo, o sličnoj opštoj kategoriji, kao što su Muslimani u Titovoj Jugoslaviji. Usput, ime Mađara znači bukvalno „Slaven“ – onaj ko te razumije. Poslednji susjedi su Austrijanci, što znači: Njemci koji žive u pokrajini Austriji, van matične zemlje. Nešto slično kao Albanci Kosovari. Ili kao Gorani-Bošnjaci?

Svi ovi primjeri dokazuju da ime nekada ne čini zajednicu. Kada je u pitanju samostalna goranska etnička ili nacionalna grupa, tu bi već mnogo teže gledali slučaj koji bi poslužio kao primjer Goranima. Na Pirinejima, na granici između Francuske i Španije postoji malena država Andora. Sastoji se od sedam sela i nekoliko zaseoka iznad 900 metara nadmorske visine, površine oko 500 kvadratnih kilometara, stanovnika Andoraca ima oko osam hiljada. Glavni „grad“ je Andora la Vela, nalazi se u planinskom lancu između Francuske i Španije, a vjekovima je ličila na nešto između Restelice i Junika.

Ipak, bez obzira na mnoge sličnosti postoji debela razlika između Andore i Gore. I to je vjekovna državnost Andore, jamčena suparništvom između španskih i francuskih vlastodržaca koji su se radije dogovorili na zajedničkoj kontroli samouprave gorštačke zajednice nego da oko nje ratuju. Izgleda da je državnost veoma bitna stvar za održavanje ovako male nacionalne zajednice. 

Oni koji kažu da Gorani u svojoj prošlosti nisu imali izravne veze sa Bosnom, ne znači da oni ne mogu biti Bošnjaci. Ni romanski stanovnici dalmatinskih gradova nisu imali veze sa Italijom, a ipak su postali Italijanima. Oni su dugo bili dio mletačke imperije koja nije bila italijanska nego multietnička (čak su Italijani bili samo manji dio stanovništva). Romanski dijalekat koji su govorili bio je donekle sličan talijanskome i kroz nekoliko vijeka mletačke vlasti primio je mnogo pozajmica iz mletačkog narječja italijanskog jezika. Italijanski to sigurno nije bio. Što je bilo bitno za italijanizaciju ovih ljudi u XIX vijeku? Vezivanje za tadašnju italijansku nacionalnu ideju, kulturu i napokon i književni jezik. Ali, Italija je za romanske stanovnike Dalmacije postala opšteprihvaćeni kulturni uzor vremenom. Dok Bosna za Gorane to još uvijek nije. Možda će vremenom biti.

Kompletan tekst možete preuzeti OVDE.