Goranska izreka

Poslješ kuća ne vrti.
Utreš ić!

Fatima (Ramadani) Abidini
(1930-2021)

Odlomci iz romana "Štit od zlata" - Ferid Muhić

 

 

 MUHIĆ, Akademik prof. dr. Ferid je jedna od najmarkantnijih ličnosti u Bošnjaka, i jedan od najvećih živih filozofa Balkana, univerzitetski profesor, pjesnik, kritički analitičar, redovni profesor novovjekovne filozofije i savremene filozofije i filozofske antropologije na Univerzitetu „Kirilo i Metodije” u Skoplju, profesor po pozivu Univerziteta iz Malezije i više zapadnoevropskih univerziteta.
Rođen je 8. juna 1943, na visokim Rudinama, selo Mahoje, zaseok Zuber, srce Bosne. Muhić piše o filozofiji i ljudskim naravima, o svojim putovanjima diljem svijeta i planinarenjima, o konjima, psima i čovjekovu susretu sa prirodom. Na bivšem eksjugoslavenskom prostoru objavio je više stotina priloga, eseja, pjesama, naučnih rasprava, polemičkih ogleda. Najviše na bosanskom i makedonskom jeziku. 

Odlomci iz romana "ŠTIT OD ZLATA"

***

ZVIJEZDE NA VRACOM

Hamza i ja se razumijemo; on zna da se i ne može bolje objasniti zašto čovjek, makar mu sve bilo dobro i na svom mjestu, ipak, ponekad čuje žuborenje zvijezda nad nekom Vracom i zašto krene za tim pozivom, bez obzira na sve teškoće i svu besciljnost takvog puta.

Sam, sve kroz oblake putujući, ostavljao sam, iz sata u sat, nevidljiva mjesta: Vakuf, Karabunar, Smreka, Džini Beg, Sulejmanica, Milevo; sopstvena stopala nisam mogao vidjeti, Samo povremeno, procjepalo bi svijetlo kroz perine oblaka i onda bih ugledao mokar, žut komad travnatog tla, zasutog ponegdje sa krpama snijega. Studen se hvatala u inje i ledenice.

I Ovčinec je osvojen. Na samom vrhu susnježica i fijuk vjetra. Jednako zasljepljeno spuštanje. Poslije punih jedanaest sati hoda bez odmora, noge se još drže dobro. Postepeno primjećujem da sam već ušao u neki sokak. Vjetar natjeruje oblake između kuća, kroz kapije, preko krovova; oko mene, na rastojanju, raste grupa radoznale djece i prolaznika. Osim huka vjetra, čuju se još samo udari mog drvenog štapa po kliskoj, mokroj kaldrmi uske i strme ulice; pridružuje se jak žubor česme.

Izbijam ne sred selo: pet mlazeva iskri kroz mutno lepršanje oblaka i pada u ozidano, betonirano korito. Po kaldrmi, odsječene, krvave glave teladi, ovnova; sa streha krvave, odrane kože - kaplje i toplo isparava zadnje što je ostalo od života; ljudi se ostavljaju posla. Okružuje me - još na rastojanju. Nema nikakvog zvuka - samo žubor onih pet mlazeva. Najzad mi prilazi jedan čvrst, markantan čovek u poodmaklim godinama. Želi mi dobrodošlicu i oslovljava me imenom.

Kasnije, u njegovoj kući, sjedimo na bijelim krznima ovnova, uz toplu peć, pijemo čaj. Soba puna ukućana. Hamza me pita:

- Zašto ideš u planine?
Ne znam kako da mu objasnim; svi koje sam, putujući sam planinama, sretao, smatrali su me ili šumarom ili geometrom, ili... u svakom slučaju čovjekom koji je izabrao vrlo tešku službu čim i po svakom kijametu mora u planinu i to - sam! A ubjeđivati ih da mi to nije služba, značilo je predstaviti se u ulozi veselinka kome nisu sve na broju.
I onda Hamza odgovara: - Ja imam već osamdeset i tri godine. Najbolje bi bilo sjediti kod kuće, grijati se i uživati uz unuke i djecu.

Zvijezde na Vracom pročitaj: OVDJE

***

LOŠ DAN ZA RESTELIČKE ŠARPLANINCE

Ali, pravi znalci iz Tetova i okolnih planinskih sela, neprekidno su bili svjesni da se ta titula ne može prisvojiti, makar se pobjedile sve rase i sva čudovišta, svi hibridi krvoločnih pasmina, sve dok se ne pobjedi jedna tiha, ali nedodirnuta, neosporena legenda: legenda o resteličkim šampionima.

Kao i većina dana koji loše završe i taj dan je počeo - dobro; i kao što često biva sa danima koji osvanu sunčano, sumrak je stigao obliven tamom i gustom kišom; kao i mnoge bitke, završene velikim porazom i nenadoknadivim gubitkom i ova je otpočela blistavim pobjedama i slavnim dobitkom.

Ono na šta se čekalo više od dvije godine, bilo je dogovoreno da se desi upravo tog nedjeljnog dana. Poznavaoci, ljubitelji, seirdžije, kavgadžije - čak i stočari koji nikada nisu pristajali na takve stvari, niti su ih odobravali - svi su jedva čekali da vide kako će proći veliki dvoboj dvije škole u odgajanju pasa, dva pristupa životu, dva shvatanja svijeta.

Tetovski psi, od davnina poznati kao prvorazredni borci, prošli su, posljednjih godina, kroz nekoliko velikih izazova - stalno pobjeđujući! Od kada se jedan Tetovčanin, zaposlen u Njemačkoj, odlučio da dovede veliku, kao ponoć crnu dogu, u naponu snage i treniranu za borbe i da je pusti u borbu sa tadašnjim tetovskim šampionom, čuvenim Baljošem, obje sukobljene pozicije samo su se oštrije oblikovale; osokoljeni sjajnom pobjedom Baljoša, poslije neviđeno krvave borbe pune okrutnosti, pristalice tetovskog soja počeli su izazivati bilo koga da nađe kakvog hoće psa, protiv njihovih asova! Oponenti su, u porazu smjele i snažne doge, teže punih trideset kilograma i pleća viših punih dvadeset santimetara, samo dobili jedan novi prostor za traženje pravih rivala koji će se, tetovskim perjanicama suprotstaviti i jednakom brzinom, žestokošću i majstorstvom.

I tako su počele borbe sa nekoliko novih doga, mješanaca punih snage i krvoločnosti, dovedenih iz okoline Prizrena, Đakovice i Gnjilana... Pobjedničkim tetovskim psima - borcima, nov izazov došao je u liku pedigriranih šarplaninaca, prekrasnog dugog krzna, krupnih dimenzija, veličanstvenog izgleda, kupljenih od odgajivača iz sjevernih ravnica. Ali, uskoro su i oni, uprkos treninga kojem su ih podložili najbolji tetovski majstori, na čelu sa Memetom Jusufom, velikim znancem i Iljazom, iskusnim Hasanom, pokazali da, uprkos srodne krvi, nemaju onu staminu, da ne posjeduju onu tvrdokornu izdržljivost i borilačku istrajnost kakvu su očuvali izvorni psi.

Loš dan za resteličke šarplanince pročitaj: OVDJE

***

AUSTRIJSKE GLAVE

Podudarati - a ovde je riječ o podudarnosti, šta god ona značila, na šta god upućivala i koliko god uopšte bila moguća - dakle, biti slične, mogu samo stvari koje istrajavaju; ono što je kratkog vijeka, nema vremena da se podudari sa bilo čime, a sve ako bi se to i desilo, teško će baš u tom trenutku biti u blizini biti neko ko bi to registrovao. Kako bi to opazio. A ono što nije opaženo ni od koga, toga i nema.

Kapetan Franciscus Trakl, miljenik 6. brdske regimente, ranom zorom tog dana, prvi izbi na planinsku zaravan. Vojnicima koji su na čelu otegnute kolone od 162 čovjeka išli za njim, na rastojanju od pedesetak koraka, učini se da njihov Franci, ta silueta širokih i pravih leđa, otmjenog oficirskog držanja, ukopana u sedlo svog mišićavog Kulaša, zajedno sa konjem potonu u svijetlu plavet, preko tamnog ruba grebena, naglo i neopozivo, onako kako odlaze oni koji se više neće vratiti i kao što se prekine san koji više nikada nećemo usniti.

Kada njegov konj kroči preko ruba sjene, koju je ljubičasti mrak resko ocrtavao tik do samog oboda oštrog uspona, sasvim kao što okeansko indigo ocrta brid ostrva i odijeli ga od tamnih dubina, kapetan Trakl odjednom uroni u zaslijepljujući sjaj. Zaboravi na svoju četu, na sve četiri mučne godine vojevanja. Pritegnu uzde. Konj zastade toliko sinhrono sa njegovom kretnjom, da se ne bi moglo reći nije li, djelić sekunde prije komande i sam stao opčinjen čudom koje se otvorilo pred njima.

Nije to bila obična visoravan! Okean zelenih talasa obasjan jutarnjim suncem blistao je do granica horizonta. Sličan nebeskom ostrvu, blago se njihao taj prizor čiste, jarke trave i samo se poneki daleki greben, posijan bijelim stijenjem, ili lelujanje kovilja po blagim obroncima, izdvajalo iz okeanskog doživljaja, kao bjelasanje pjene sa dalekih talasa. Kada mu se vid priviknu, kapetan Trakl zapazi da se tom utihlom sjajnom pustoši osipaju guste galaksije livadskog cvijeća - poslednje zlato zvijezda padalica. U daljini je svjetlucalo nekoliko plavih ogledala; bijahu to glacijalna jezerca, tamnija i modrija od ostale površine, što Trakla potsjeti na prizore koje je gledao u Kornatima, na Jadranu, kada pod blagim udarima maestrala, usred sivila namreškane morske površine, sličnog nabranoj slonovskoj koži, svjetlucaju glatke tamne pjege mirnog mora. Malo ga iznenadi saznanje da mu ni malo ne smeta potpuno otsustvo bilo kakvih tragova ljudi, civilizacije, istorije. A onda mu preko lica preleti onaj fini unutrašnji osmijeh koji su njegove ljubavnice toliko voljele. Iznenadi ga jasna i kao već nekada zapisana ili pročitana misao. Da, ovdje bez sumnje nema ni Beča, ni Salcburga, nema Venecije, ni Praga. Ali ovo i nije čovjekov svijet. Ta sva četiri elementa, što ovdje tako raskošno caruju, ova širna zemlja visoravni, prozirni i reski vazduh planine, kristalno čista voda potoka i iskričavog jezerca i vatra ovog vječnog Sunca, koje caruje nad svime i svima, sigurno su nekako ovako izgledali i prije nastanka ljudi. Kako, to nikada neću znati. Ali, evo, znam sigurno kako će izgledati poslije našeg nestanka!

Austrijske glave pročitaj: OVDJE 

Sjećaš li se Torbeša?

Privatna arhiva

Socijalna konstrukcija torbeške populacije u Makedoniji govori o duboko ukorijenjenom identitetu kojeg podjednako određuju postojanost i fluidnost, karakteristike primjenljive skoro na sve identitete na Balkanu.

Te karakteristike ocrtavaju činjeničnu situaciju koja se ne može prenebregnuti u današnjim raspravama o zajednicama i njihovom identitetu. I pored izražene fluidnosti ovog identiteta, još uvijek nije zatrta svijest o njemu. Više se može govoriti o prilagođavanju Torbeša (ili Pomaka) historijskim (momentalnim) izazovima nego o njihovom radikalnom otcjepljenju od onoga šta oni jesu. Ipak, nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da oni mnogo više znaju šta nisu od onoga šta jesu (parafraza Alije Izetbegovića). U vezi etničkog identiteta – da li je postojan ili promjenljiv i dolazi li izvana ili iznutra – u literaturi susrećemo dva gledišta: esencijalističku (u malom obimu) i instrumentalističku formu. Prva podrazumijeva da dio populacije prihvata identitet kao takav, postojan, samodefinirajući i nepromjenljiv u određenim društveno-historijskim okolnostima. Stoga neki govore o identitetu kao „stanju duha“. Drugo stajalište predstavlja identitet kao promjenljivu stvarnost ostavljenu slobodnom izboru nositelja ovisno o okolnostima u kojima živi. U ovom slučaju, identitet je pod utjecajem spoljašnjih okolnosti, pa se događa da dođe do izvjesne spoljašnje promjene identiteta. Ovako se unutarnja forma potiskuje ili svjesno krije zbog određenih pragmatičkih potreba. Time, kao što pokazuje praksa kod nas, vremenom dolazi i do promjene identiteta.

Ljudi oduzetog imena

Slučaj Torbeša u Makedoniji se odnosi na drugi momenat jer oni nikad nisu imali sigurnu političku poziciju, samozajamčenu i samodovoljnu da bi opstali kao takvi i integrirali se u širi kontekst. Odsutnost integracije im je sačuvala samosvijest, bez obzira na njihovo postojano raslojavanje.

Činjenica da se konstrukcija ovog identiteta održala u okvirima Osmanskog carstva i u kasnijim historijskim fazama i teškoćama, govori o značajnom identitetu koji se ne može zaobići u etničkim, identitetskim, religijskim i političkim raspravama. I o Torbešima u Makedoniji se može kazati ono što se tvrdi o Pomacima u Bugarskoj, jer se radi o istom, „ranjivom“identitetu (Yulius Konstantinov).

Dosad se ovom problemu pristupalo s političkog aspekta jer je politika u Makedoniji i Bugarskoj diktirala naučni i obrazovni diskurs o identitetskom pitanju Torbeša i Pomaka, uz medijske propagande čiji je cilj podržati pomenutu političku akciju. A akademije i naučne institucije su, kako tvrdi Konstantinov, posjedovale monopol na istinu.

Ovi izazovi datiraju od postosmanskog perioda u svim balkanskim nacijama-državama. Sve se svodi na uklapanje ove populacije u određeni etnički korpus. Jednopartijski sistem je, u Bugarskoj i Makedoniji, pokušao „rasturiti“ovu populaciju represivnim mjerama. U Bugarskoj su im nekoliko puta mijenjana imena, a u Makedoniji je zbog pritisaka dolazilo do iseljavanja u Tursku.

Asimilacija ili disimilacija?

Ova se populacija susreće sa istim problemima u svim balkanskim državama u kojima živi (Bugarska, Makedonija, Grčka) izuzimajući Kosovo čija vlada ne pokazuje asimilatorske pozicije, ostavljajući prostor samodefiniranju, pa se neki izjašnjavaju kao Turci, Bošnjaci ili Goranci. I kao takvi su integrirani u kosovsko društvo. Tome je doprinio plan Ahtisarija o uređenju političkog života na Kosovu. Međutim i tamo je u upotrebi pojam Torbeši. I dalje ostaje etnički konstrukt koji se vezuje sa bogumilskim supstratom sličnim onome velikog procenta stanovništva Bosne.

S pragmatičkim političkim razlozima glede identiteta se susrećemo i u Makedoniji. Tamo se dovodi do fragmentacije ili raslojavanja ovog identiteta, pa se neki izjašnjavaju kao Makedonci, Turci ili Albanci. Ovim se karakteriziraju i Pomaci u Bugarskoj od kojih se neki izjašnjavaju kao Bugari, Turci i Pomaci. Pozicija im je nešto drugačija u Grčkoj gdje se izjašnjavaju kao Turci i kao takvi su priznati od države.

Politički aspekt tretiranja ovog problema je, zbog statističkih potreba naroda na Balkanu te zbog prisutnih opterećenih koncepata naglašavanja nacije-države s jednim narodom, jednim jezikom i jednom religijom. Poslije odlaska Osmanlija s ovih prostora, nacionalizam je dobio velik zamah i svaka je država nastojala povratiti nekadašnje teritorije želeći ocrtati demarkacionu liniju na temelju demografskih i lingvističkih granica stanovništva. Etničke manjine su bile izložene različitim pritiscima pri čemu se negirala njihova etnička pripadnost.

U Makedoniji ovaj problem najviše podgrijavaju partizirane institucije, svejedno makedonske, albanske i turske provenijencije. Cilj je privući veliki procenat ove populacije svome etnikumu što je inicirano činjenicom da nema posebne grafe koja bi sadržavala jedno etničko opredjeljenje pored već postojećih ustavom uspostavljenih grafa etničke pripadnosti stanovništva u Makedoniji. Torbeši nisu ustavna kategorija iako su po broju poslije Makedonaca i Albanaca. Procjenjuje se da ih ima oko 80.000 hiljada, za razliku, naprimjer, od Srba ili Vlaha koji broje ispod 15.000 i predstavljaju ustavne kategorije. Nijedan popis stanovništva do sad ne daje pravu sliku o njihovom broju.

Politike protiv pluralnosti

Akcija dobija na težini u vrijeme izbora kada se primjenjuju različita sredstva da se pridobiju ovi ljudi, i to zbog broja koji bi mogao imati važnost u statističkom odmjeravanju snaga za dobijanje više poslanika u Parlamentu ili gradonačelnika u miješanim gradovima. U multietničkom društvu kakvo je makedonsko, politička akcija ima negativne konsekvence po ovo stanovništvo. Posljedice su momentalne naravi i ne doprinose nadilaženju problema vezanih za građanska prava.

Svaki put kad se imponira ovoj populaciji, javljaju se i kontraefekti kod njenog velikog dijela. To pokazuje dosadašnje tridesetogodišnje iskustvo poduzimanja različitih projekata da se ovo stanovništvo integrira u makedonski nacionalni korpus, što nije urodilo plodom. Etničke nevolje se javljaju i uvođenjem pluralističkog sistema, odnosno pojavom mnogo nacionalnih partija u kojima su neke strukture ove populacije našle mogućnost integriranja u državne institucije. Neki su se zaposlili na osnovu albanske, a neki na osnovu makedonske i turske nacionalne i političke agende. Uvijek se neko drugi bavio njima glede integracije, a najmanje oni sami. Od kad se zna za njih, hljeb su zarađivali daleko od svojih mjesta kao građevinari, poslastičari, ćevabdžije, buregdžije, itd. Rijetko se ko imao mogućnosti zaposliti u nekoj državnoj službi.

Temeljni je bio problem etničkog određenja. Slobodno se može kazati da se radi o anacionalnoj praksi kod ovih ljudi. Svi oko njih su određivali njihovo etničko izjašnjavanje. Ako pogledamo srpske izvore prije Drugog svjetskog rata, vidjećemo da se radi o istom postupku etničke definiranosti. Službene vlasti su ih tretirale Srbima, a oni su se izjašnjavali kao Albanci ili Turci zavisno od sredine u kojoj su živjeli. Religijski element je igrao odlučujuću ulogu. Dovoljno je pogledati knjigu Jovana Hadživasiljevića „O muslimanima naše krvi u Južnoj Srbiji“iz dvadesetih godina prošlog stoljeća s tezom da ovo stanovništvo čak govori srpski jezik i da je u postojanom turciziranju i albaniziranju. Svećenici iz

Srbije koji su prebrojavali kršćansko stanovništvo u Makedoniji nazivaju ih „bugarskim muhamedancima“. Istu praksu je primjenjivao Nijazija Limanoski i neke današnje nevladine organizacije koje ponavljaju da se radi o populaciji raskorijenjenoj od svoje (makedonske) vjekovne kulturne i religijske matrice.

 

Bezdani identificiranja

U nacionalističkim i šovinističkim stavovima ovih autora i organizacija ocrtava se strategija prema torbeškoj populaciji koja je rezultat nacionalnih projekata, a ne datih ili faktičkih situacija koje su dijametralno oprečne dosadašnjim projektima. Istina se uvijek diktira iz nekog političkog centra, a državne institucije je samo promoviraju kao svoje projekte.

Zapetljano u svim etnocentričkim strujama kojima je okruženo, ovo stanovništvo se i dalje suočava s velikim izazovima i dilemama, ponekad im tražeći korijene i ondje gdje ih nema. Takva pozicija ima razloge i u svijesti ove populacije i nije svagda neko drugi kriv. I kod Pomaka i Torbeša ne susrećemo se s nekakvim kohezivnim jedinstvom iz kojeg bi mogla proizaći neka pojačana samosvijest koja bi esencijalno definirala etnički identitet ove grupe, pa čak i o nekakvom torbeškom ili pomačkom identitetu. Kod njih je posebno naglašen religijski identitet koji u najvećoj mjeri utječe na onaj nacionalni tako da se uvijek izjašnjavaju u nacionalnom smislu kao oni u čijem okruženju žive, a sačinjavaju muslimansko stanovništvo. Čak i sami pojmovi Torbeši i Pomaci u svijesti ljudi imaju pežorativno značenje. U vrijeme druge Jugoslavije, mahom su se izjašnjavali kao Muslimani u nacionalnom smislu.

Bez obzira kako se izjašnjavaju, Torbeši uvijek ostaju ono što jesu u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kod ovih (Albanaca, Turaka i Makedonaca) ta identifikacija pokazuje puki privid koji će se raskriti čim se razjasne određena egzistencijalna pitanja koja potresaju ljude u multietničkim sredinama, a naročito kad se radi o integraciji u državnim strukturama (zaposlenje, socijalna pomoć, korištenje državnih fondova po raznim osnovama, subvencije i dr.). Tu se jednostavno postavlja neka ograda koja se ne može probiti. Da, vi ste Albanci, ali ste ipak Torbeši, ili da, vi ste Makedonci, ali ipak islamizirani ili vi ste Turci, ali ipak Torbeši – preovlađuje u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kad politička agenda diktira stav prema ovim ljudima, onda je u multietničkim sredinama – kakva je makedonska – svaki je etnikum zauzet svojim problemima i nema se mogućnosti baviti problemima drugog etnikuma što posebno dolazi do izražaja kod Torbeša koji nemaju nikakvu političku ulogu.

Ovakva pozicija često rezultira i određenim otporom prema spomenutim etničkim identifikacijama. Kad naiđu na razočarenje u grupama s kojima se identifikuju, odmah se vraćaju sebeidentifikaciji, zadovoljavajući se s onim što jesu – Torbeši – i ne obazirući se na pežorativno značenje ove riječi. Jednostavno se nemaju kome obratiti.

Nacionalne države i krađa identiteta

Pozicija Goranaca, Torbeša i Pomaka s etničkim dilemama i izazovima, rezultat je svugdje prisutnih na Balkanu, multikulturnih i multietničkih okolnosti nastalih ocrtavanjem granica među sadašnjim balkanskim državama po odlasku Osmanlija. Iz toga su proizašle i mnoge forme vezane za asimilaciju koje su duboko prodrle u ono što se danas naziva etničkim identitetom koji je naročito predmet rasprave u savremenim građanskim društvima.

Mora se utvrditi da ova populacija nikad nije imala strogu unutarnju potrebu da se nacionalno opredijeli poput drugih balkanskih naroda koji to duguju povlačenjem državnih granica na Balkanu, kad su oni ostali drugi, čak i u okvirima etnikuma za koje su se opredijelili, podložni različitim pritiscima, najčešće motiviranim etničkim i religijskim razlozima.

 

Autor: Hasan Džilo
Izvor: Preporod novine

Korab planina sa Dešatom i Krčinom

Mirko Marković, Zagreb

Izvor: Naše planine,
revija Planinarskog Saveza Hrvatske i Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine
Godina VIII, 1956. Broj 1
Str. 19.–29.

Južno od Šar-planine u zapadnoj Makedoniji dižu se uz samu albansku granicu visoke planine, slabo poznate još i neobrađene u naučnom svijetu. Planinarima su one ostale sve do najnovijeg vremena nepoznate i rijetki su danas među nama, koji su zašli u ovo ogromno planinsko područje, da ga vide i upoznaju na licu mjesta. Među tim planinama jedno naročito mjesto zauzima skupina Koraba sa Dešatom i Krčinom, jer su one dio najvišeg i planinarima najinteresantnijeg gorskog masiva zapadne Makedonije.
Ta visoka planinska površ razdvojena je oštro dubokom dolinom Radike i Mavrovske Reke, te tako čini dvije skupine. Istočnu sačinjavaju Bistra, Jama i Stogovo, a zapadnu uz samu albansku granicu Korab, Dešat i Krčin, da bi kasnije iz doline Drima prešao u dugi lanac Jablanice planine, koja se dalje veže na Pindski masiv u Grčkoj. Na sjeveru on se bogato dijeli u visoke lance Šare, dok uz samu granicu stalno se povija jednim visokim grebenom, koji se preko Đalića i Koritnika može slijediti sve do samih Prokletija. Ove planine pripadaju šarsko-pindskom gorskom sustavu i to je njegov najviši dio. On se proteže od Metohije na jug i napušta našu zemlju kod Ohridskog jezera, te nastavlja u Grčkoj sa Smolikom u Pindu.
O Korabu se danas još vrlo malo znade, a pogotovo širi redovi današnjih planinara poznaju ga samo po sjećanju iz školskih klupa kada nam se usjeklo u uši to kratko ime: Korab.
Prije nekih 100 godina unazad nismo znali o Korabu ništa, pa čak ni da postoji. Sredinom prošlog vijeka je podno tih planina proputovao austrijski putnik J. G. Von Hahn. Tada su ovi krajevi bili deo velike turske carevine, a tako je bilo i prije 40 i 50 godina. Pristup u taj dio carevine bio je vrlo težak i nesiguran zbog stalnih trzavica i upada raznih pljačkaških banda. Sigurnosti nije bilo niti na drumovima, a o planinama i njihovim gudurama nitkok nije ni pomišljao.
.
Godine 1922. u sporazumu sa Albanijom vršila je naša vojska točno razgraničenje između dvije zemlje, te se tom zgodom jedna vojna komisija sa pratnjom i konjima ispela na vrh i tu ukopala velik kamen međaš. Čini se da je to bio prvi poznati uspon do vrha Koraba. Iduće godine (1923) boravila je na Korabu geodetska ekspedicija vojnih topografa i tom zgodom je visina Koraba podignuta na 2764 m. Talijani ga danas u svojim kartama označavaju sa 2752 m. Prije toga Korab je smatran posve nepoznatim vrhom Balkana, a neke karte sve do unazad 20 do 30 godina bilježile su mu visinu sa 2050 m, dakle za 714 m manje od stvarne visine. Tako je Korab došao na svoje pravo mjesto, i od daleke „neznatne“ i „beznačajne“ čuke na Balkanu, on je danas drugi vrh u našoj zemlji i daleki pratilac starca Triglava, iza kojega je on svojom visinom prvi, i svega 99 m niži.
Iza izlaska sekcije Debar, Korab postaje i prvo poprište planinara. I hrvatski planinarski veterani zaputili su se prvi u Srbe i Slovence. Od planinara, prvi uspon na vrh Koraba učinio je u ljeto 1927. godine D. Krivokapić, te je tom zgodom obišao malone čitav masiv Koraba od Šar-planine do Radike. Poslije su bili D. Jakšić, B. Gušić, R. Stefanović, J. Rogulja, M. Jovanović, Lj. Barić, S. Vatovac a i drugi, koji nas nisu izvjestili o usponu. Malobrojni ali lijepi i vrijedni opisi i predavanja, pa slike sa Koraba bili su prilog nas planinara sve boljem i dubljem upoznavanju jedne visoke, lijepe, a i danas još nažalost premalo poznate planine. Ali njezine ljepote i bogatstva postat će uskoro poznata – jer Korab je naša planina budućnosti.
...

Nomadskih stočara bilo je na Korabu prije rata vrlo mnogo. Oni nisu imali stalnog naselja, već bi selili po planini zajedno sa ovcama za boljom pašom. To su Cincari, koji spadaju u Arumune, a sami sebe zovu: Karakućani, Crnovunci (po crnoj vuni u koju se oblače), pa Vlasi, Karavlasi (Crni Vlasi – isto po crnovunim ovčijim kožama), Kučovlasi ili pak Karaguni. Karakaćana nisam susreo na Korabu, ali vjerujem da ih se još može naći. Oni se zemljoradnjom uopće ne bave, već sele za stokom i boljom pašom sve do juga pa i dalje u Grčku do Soluna i obala Egejskog mora.

Stanovništvo pod Korabom nije siromašno, kako bi zamišljali na prvi pogled i obzirom na kraj i kuće u kojima žive. Video sam domaćinstva koja su imala stada od par stotina, a i do hiljadu grla ovaca, što je milijunska vrijednost ako se preračuna vrijednost vune, maslaca i sira što ga prodaju, a da blago nije ni taknuto. Tako i siromašniji stočari mogu da imaju novaca dovoljno, pa čak i više od potrebe za njihov skroman život. Moje je mišljenje, da sve to uvjetuje vanredno bogata paša korapskih ispasišta, koja su do danas neiscrpljeno vrelo i dohodak ovih ljudi. Kod nas na Dinaridima nema danas takvih bogatih i velikih pašnjaka, pa ni tog blagostanja i napretka u stočarstvu.

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

QR Code

Restelica 1907. godine

Iz memoara Barona Franza Nopcsa

Ceo tekst možete pročitati: OVDE 

Austrougarski naučnik, avanturistički putnik, renomirani paleontolog i geolog, Baron Franz Nopcsa (1877 - 1933), putovao je u Albaniju i na jug Balkana (Bosna, Kosovo, Makedonija, Srbija) u više navrata od 1903. do 1914. godine (period turske vladavine, Balkanski ratovi, albanska nezavisnost i početak Prvog svjetskog rata). Živio je nekoliko godina u Skadru, koji je koristio kao bazu za svoja putovanja po sjevernoj Albaniji.

Nopcsa je bio oduševljen planinama sjeverne Albanije u koje, zbog sigurnosnih razloga, nije stupio nijedan stranac. Upoznao je stanovništvo tog kraja, naučio njihov jezik i način života i vremenom postao vodeći stručnjak albanoloških studija. Na ovim putovanjima, sem puške, koristio je i „Kodak“ s kojim je napravio fascinantne i veoma rijetke fotografije Balkana u prvoj deceniji dvadesetog vijeka. Pisao je i svoje memoare. Originalne fotografije i bilješke čuvaju se u Hungarian Natural History Museum (Magyar Természettudományi Múzeum) u Budimpešti. Bio je uključen i u političkom životu tog doba, bio je kandidat za upražnjeni albanski tron.

Šar planina 1907.

Šar planina 1907.

Bajazid Elmaz Doda je rođen 1888. godine u planinskom selu Štirovica, region Gornje Reke u zapadnoj Makedoniji. Kao većina mladih ljudi, u potrazi za poslom, napustio je planinu i emigrirao u Rumuniju. 20. Novembra 1906. godine u Bukureštu susreo se sa mađarskim naučnikom, Baronom Franz Nopcsa, koji ga je unajmio kao svog slugu na putovanjima po Balkanu. Iz Bukurešta, Nopcsa i njegov mladi sluga otputovali su u Szacsal (Sacel) u blizini Hatzega u Transilvaniji, u porodičnoj kući familije Nopcsa, a nekoliko mjeseci kasnije za London gdje se Bajazid razbolio.

Sredinom novembra 1907. godine, otputovali su u Skadar, gdje je Nopcsa imao kuću. Putujući planinama Mirdite prema Kalisu pali su u ruke zloglasnog pljačkaša Mustafe Lite koji ih je uzeo kao taoce. Nakon što su oslobođeni u Prizrenu, putovali su u Skoplje i dalje prema dolini Reka, kako su prvobitno planirali. Oni su se potom vratili u Skadar kako bi istražili teritoriju plemena Hoti i Gruda.

Selo Štirovica

U svom putopisu Baron Franz Nopcsa je opisao i svoje putovanje kroz Goru, tačnije svoj boravak u Restelici:

„Nakon pet dana boravka u Kalisu, sa dva konja krenuli smo prema Prizrenu. Na jednom konju jahao je Mustafa Lita, a drugi je bio određen za Bajazita i mene. Na konjima smo išli sve do visoravni kod Qafe Restelica, duboki snijeg nas je spriječio da idemo dalje. Ovdje smo pojeli obrok, sir i hljeb od kukuruznog i pšeničnog brašna. Poslije podne izašli smo prema Restelici. Na putu ka Restelici bilo je magle i snijega, tako da smo izgubili put, ali napokon stigli smo srećni ka Kepi i u Restelici. Mustafa Lita, Abdul Rahmani, Dalip, Bajazid i ja spavali smo u kući Mola Sadika, a ostali u jednoj drugoj kući. Soba je bila dobra, prekrivena tepihom. U sobi je bila gvozdena peć i zazidano prozorsko staklo. Prije nego što smo otišli kući kod domaćina, pili smo kafu u jednoj kafečajdžinici, dok nas nije pozvao Mola Sadik. Naš domaćin je došao sa brojnim posjetiocima, uključujući jednog znatiželjnog hadžiju i druge duhovne vođe. Sa hadžijom smo nešto govorili na rumunskom. Pričao bih ja, ali su se oni povukli u jedan ćošak i planirali nešto sa Dalipom. Ljudi u Restelici su obrazovani i većina zna da čita i piše.

Restelica se nalazi na jednoj visoravni iznad strme doline. To je naselje sa mnogo prodavnica i kafana. Seoske ulice izgledaju dobro uređene. Kemene kuće nisu okrečene ali su dobro građene. Restelica ima 300-400 kuća i više stotine konja, a stanovnicini nisu siromašni. Ovdje se mnogo više govori slavenski. Ljudi su relativno malo pitali ko sam, samo je hadžija bio znatiželjan. Bajazid mi je na mađarskom rekao "ne mondjon semmit" (ne pričaj ništa). Kasnije sam razgovarao sa Mustafom Litom o sutrašnjem danu. Ja sam prijedložio da u Prizren stignemo u akšam, kako moje hapšenje ne bi privuklo previše pažnje. Ja bih proveo noć u zatvorskoj jedinici. Dan nakon toga je pazarni dan u Prizrenu i Hukumet (vlast) će najvjerovatnije biti otvorena. Pored ovoga, dogovorili smo da tokom mog privođenja u Prizrenu ne predam moj Mannlicher karabin, već da uz sebe imam Bajazidovu Martini pušku. Time bi izbjegli da mi oduzmu karabin.

Po planu rano ujutro napustili smo Restelicu, a onda smo u jednom dahu otišli ka Prizrenu. Ja sam stalno hodao, a Bajazid je bio slomljen iako je jahao na konju. Ručak je bio od sira i hljeba. Dan prije toga uveče u Restelici jeli smo pasulj sa mesom i druga turska jela, iskreno sva su bila dobra, ali sam imao jaku gorušicu. Kada sam kod mjesta Zli Potok htio da uberem jabuku pokraj puta, Bajazid se jako uznemirio i rekao mi da se uzimanje jabuke u istočnoj Albaniji računa kao sramota i neprihvatljiv manir.

Od Karaule Guri Dervent put mi je od ranije bio poznat. Sat i pol prije akšama stigli smo u Prizren. Neposredno prije grada oduzeli su mi pušku i kaiš sa municijom i vezali užetom oko stomaka. Drugi kraj konopca držao je jedan čovjek iz Kalisa, da se zna da sam zarobljenik. Mustafa Lita bio je prestravljen da ga možda ne izdam u Prizrenu. Bajazid je prošao pored mene i u jednom mahu sam mu dao poruku za konzulat. Moj prtljag uzeo je Mustafa Lita i sutradan donio u Hukumet. Bajazidu je zabranio da ide u Hukumet jer se bojao da ga ne izdamo. Moj ulazak u nošnji Mirdite nije izazvalo veliku pažnju na ulicama Prizrena. Takođe, ni u Hukumet nisu se preterano iznendaili. Mustafa Lita je rekao policiji bimbaši, da me je uhvatio na putu Vila – Kalis, i onda me namamio u svoju kuću. Pokušao sam pobjeći, on me je ponovo uhvatio i sad me isporučio vlastima. Bio sam izveden pred bimbašu (komandir), kojeg sam poznavao od ranije ali on mene nije prepoznao. Onda su me poslali kod Mutesarrifa (guvernera). Tamo su me zadržali. Mustafa Lita je iskazivao strahopoštovanje, prekrštenih nogu razgovarali su na francuskom sa guvernerom. Guverner je obavijestio konzulat. Vratio sam se ponovo kod bimbaše, poslije do komandanta zatvora, po imenu Milazim i tu sam trebao da prenoćim. Bajazid je u međuvremenu javio konzulatu, a oni su se sada zainteresovali. Guverner i konzulat poslali su telegram u Solun. Vicekonzul Prohaska poslao mi je hranu i ćebe u zatvoru Ostao sam još nekoliko dana u Prizrenu. Cijela afera sa Mustafom Litom je dobila i drugi epilog. Kada je Bajazidov otac u Štirovnici čuo za ovo, iznenada je sa deset naoružanih ljudi stigao u Prizren. Četrdeset ljudi je ostavio u Restelici. Njegova prvobitna namjera je bila zasjeda Mustafe Lite blizu Kepa, ali su stigli prekasno, pa je htio da ga sada ubije u Prizrenu. Ja i Bajazid smo ga spriječili da to uradi. Ispričali smo mu šta je prava istina, pa se idućeg dana Mustafa Lita vratio natrag u Kalis.

Prevod sa nemačkog i engleskog jezika: B.M i A.I
Korektura:S.I

Ceo tekst možete pročitati: OVDE