Prikazani su postovi s oznakom Stanovništvo i geneologija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Stanovništvo i geneologija. Prikaži sve postove

14.10.26

Istinita priča o Ademu Ese iz Restelice

Ilustracija


Autor: Murat Muška

 

Ni Kabajetljija, ni Borjčljija
(Nit kriv, nit dužan)

Istinita bol jednog gorskog sela i porodičnog sjećanja — priča o Ademu Ese iz Restelice.
 
Godine 1948. i 1949, nakon sukoba Tita i Staljina, odnosi između Jugoslavije i Albanije bili su veoma zategnuti. Granica je postala mjesto straha, sumnji i političkih obračuna. U tom teškom vremenu, prema porodičnom i lokalnom kazivanju, dogodila se tragedija koja je obilježila porodicu Ese iz Restelice.
Adem Ese rođen je 4. septembra 1923. godine. Nakon povratka iz vojske, pred njim je trebalo da bude čitav život. Njegov dajdža Zaim Aziz, Albanac iz Albanije, prema predanju, bio je hrabar i odlučan čovjek. Zaim Aziz imao je tri sestre koje su se udale u Restelici, pa su ga zbog toga njihovi članovi porodice i rodbina zvali dajdžo. Priča se da su vlasti pokušavale pridobiti Zaima za saradnju i da je sastanak tim povodom održan u kući porodice Ese u Restelici. Nakon rasprave i sukoba, Zaim je, prema kazivanju, ugasio lampu i velikom brzinom pobjegao kroz prozor, pri čemu je bio ranjen.
 
Nedugo zatim, Ademu je, prema porodičnom predanju, povjereno pismo koje je trebalo odnijeti do granične karaule iza sela Globočice. Krenuo je od kuće ne znajući da je pismo koje nosi, prema ovom kazivanju, namijenjeno njegovom smaknuću. Prema kazivanju mještana, ubijen je u blizini Borja 10. februara 1949. godine, sa samo 25 godina. Njegova smrt navodno je predstavljena kao pokušaj bijega u Albaniju.
 
Kada je vijest stigla u Restelicu, njegova sestra Vahida krenula je da prepozna tijelo, u pratnji mještanina poznatog po inicijalima M. B. Drugi muškarci nisu se usuđivali poći, jer su se bojali novih zavjera i mogućih posljedica. Kada je ugledala lice svog ubijenog brata, pred njom se srušio čitav svijet.
U džepovima njegovog vunenog gunjčeta pronađena su tri krompira. Sestra mu ih je lično ispekla prije polaska, jer hljeb još nije bio gotov. Hljeb je ostao ispod Vrnika, a Adem je krenuo s krompirima kako bi imao šta pojesti usput, vjerujući da će se vratiti dok hljeb bude spreman.
Kada je prepoznala bratovo lice, iz Vahide je provalio bol koji se ne može izmjeriti riječima:
„Ademe, brate moj! Što mi te ubiše?! Pa ja sam ti krompire ispekla da ne ideš gladan! Hljeb još nije bio gotov. Mislila sam da ćeš se vratiti, da ćeš pojesti vruć hljeb… Ademe, brate moj, čekala sam te da se iz vojske vratiš, a sad kako da povjerujem da se nikada više nećeš vratiti?!“
U sjećanju mještana Restelice sačuvano je i kazivanje da se kao navodni organizator ovog zločina spominje ime čovjeka iz regiona Gore. To je ozbiljna tvrdnja koju treba istražiti i provjeriti. Ime koje se prenosi usmenim putem samo po sebi nije dokaz krivice. Na historičarima i nadležnim institucijama je da, uz arhivske dokumente, svjedočenja i druge provjerljive dokaze, utvrde šta se dogodilo i postoji li osnova za pripisivanje odgovornosti.
 
Zahvalni smo Arifu Nemčeu, sinu Vahide, koji nam je pomogao da dopunimo i sačuvamo ovaj bolni trag porodičnog sjećanja. Posebno poštujemo njegovu želju da na mjestu gdje je njegova majka pronašla ubijenog brata postavi hajrat, kako bi se sačuvalo sjećanje na Adema i tragediju koja je pogodila njihovu porodicu.
„Ni Kabajetljija, ni Borjčljija“ — (Nit kriv, nit dužan).
Ova goranska uzrečica ostaje uz Ademovo ime kao sjećanje na mladog čovjeka koji je otišao od kuće i nikada se nije vratio.
Neka se ne zaborave Adem Ese i bol jedne porodice. Neka se porodično predanje sačuva, a istina o njegovoj smrti traži na osnovu dokaza. Ako mu se za života nije sudilo po zemaljskom zakonu, Allah će zlocincu suditi na Sudnjem danu
.
Napomena: Ova priča će se naknadno dopunjavati novim informacijama i svjedočenjima do kojih budemo dolazili. Pozivamo sve koji imaju saznanja o ovom događaju da ih podijele kako bismo što potpunije sačuvali sjećanje na rahmetli Adema Ese.


Autor: Murat Muška 
Priča je objavljena uz prethodnu saglasnost autora, uz puno poštovanje njegovih autorskih i moralnih prava. Autorstvo teksta pripada izvornom autoru, a svako dalje preuzimanje ili objavljivanje dozvoljeno je isključivo uz njegovo odobrenje i pravilno navođenje izvora.
 

24.5.26

Porodica Krčo - Pelivan Zli Potok, Gora


Piše: Admir Idrizi 



Danas se obilježava 175. godišnjica radnje Pelivan u Beogradu, pa bih želio iznijeti nekoliko zanimljivih informacija o porodici osnivača ove poznate radnje.

Na samom početku da razjasnimo, pojavljuju se tri različite godine vezane za osnivanje radnje. Jedni tvrde da je to bila 1831. godina, što djeluje malo vjerovatno jer je osnivač radnje Mustafa rođen 1832. godine. Ipak, moguće je da je njegov otac tada otišao na gurbet u Beograd, pa se upravo od tog perioda računa početak rada radnje. Današnji vlasnici Pelivana obilježavaju 24. maj 1851. godine kao dan kada je radnja dobila ime koje i danas nosi — Pelivan. Treća godina koja se spominje kao početak rada jeste 1843. godina. U jednom novinskom oglasu iz 1933. godine navodi se da radnja posluje već 90 godina.

Koja god da je tačna godina osnivanja, prošla su gotovo dva vijeka, a priča o Pelivanu i dalje traje i prepričava se. U Gori i rodnom selu Zli Potoku porodica Krčo bila je veoma poštovana, ali pošto su odrastali u drugačijoj sredini te se razlikovali načinom života i oblačenja (idalje alafranga), nastala je izreka: „Krčevci reziljovci“.

Do danas niko nije mogao pouzdano objasniti razliku između porodica Krčo i Krčevci. Detaljnim proučavanjem porodičnog rodoslova dolazi se do zaključka da je riječ o jednoj porodici koja se vremenom razdvojila.

Prema pojedinim podacima, porodica vodi porijeklo iz Edrena. Preko Kičeva (Krčova) doselili su se u Zli Potok. I sam Malić je u svojim izjavama navodio da je Goranin, ali i Turčin.

Moguće je da je neko od članova porodice nenamjerno izostavljen u tekstu, te da postoje greške u godinama rođenja i smrti, jer je evidentno da se u arhivskim dokumentima za pojedine članove porodice pojavljuju različiti podaci.

Najstariji poznati član porodice Krčo bio je Alija, rođen sredinom 18. vijeka u Zli Potoku. Imao je dva sina: prvog sina, čije ime nije poznato, i Kadriju, rođenog oko 1788. godine.

Od prvog sina nastala je linija porodice Krčevci (Selmanovci). Imao je dva sina: Ajdina (rođenog oko 1798. godine) i Aliju (rođenog oko 1803. godine). Ajdinova djeca bila su: Zejnel (rođen oko 1823), Emin (1826) i Ismail (1832). Zejnelov sin bio je Ismail (1851), a njegov sin Selman (1896). Selmanova supruga zvala se Zihra, a njihova djeca bila su Zejbek, Rasim i Adem.

Kadrijina djeca bila su Alija (rođen oko 1827) i Mustafa (rođen oko 1832). Od ove linije nastala je porodica Krčo-Pelivan/ović. Danas je rasprostranjena priča da je Mustafa bio pelivan, odnosno rvač, te da je osvojenim novcem otvorio radnju u Beogradu.

Mustafina djeca bila su Mehmed, Alija i Jusuf.

Mehmed (rođen oko 1854. godine) bio je oženjen Razijom iz Zli Potoka. Njihova djeca bila su Rajma, Safija, Emina i Malić (Malik).

Rajma je bila udata za Ramadana Redžeplara. Njihov sin Sehadin bio je oženjen Binazijom iz Kruševa. Njihova djeca bila su Ramadan, Husen, Nuhija, Ramiza, Kadrija, Arza i Zurka.

Safija je bila baka po majčinoj liniji Muslije Jamini.

Za Eminu nema mnogo podataka, dok će o Maliću biti više riječi u nastavku.

Alija (rođen oko 1857. godine) bio je oženjen Ajšom, kćerkom Abaz-čaje iz Kruševa. Njihova djeca bila su: Milaim (supruga Emina, djeca Ejub, Refik i drugi), Rizo (supruga Hadžira, djeca Ramadan, Nusret i Ćibrija), Azir (iz prvog braka sa Đurišom imao je djecu Kambera, Muberu i Seiju, a iz drugog braka sa Bosankom kćerku Aidu), Fatima (udata u Tetovu) i Sidika, koja je otišla u Tursku.

Seijina djeca današnji su vlasnici radnje Pelivan.

Hadžira, Rizova supruga i Đuriša, Azirova supruga bile su rođene sestre iz porodice Koklje.

Jusuf (rođen oko 1860. godine) bio je oženjen Eminom iz Zli Potoka. Nisu imali djece.

 
Najpoznatiji Pelivan 

Malik-Malje Pelivan (u službenim dokumentima je zaveden kao Malik, a u javnoj štampi se javlja kao Malić) rođen je oko 1892. godine u selu Zli Potok, a umro je u Istanbulu 1971. godine. Ukopan je na mezarju Sultan Ejjub. Malić je bio jedan od najbogatijih muslimana u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Unaprijedio je staru poslastičarsku radnju i od nje napravio modernu fabriku — Orijentalnu poslastičarnicu.

U periodu od 1930. do 1941. godine imao je tri moderne poslastičarnice, na adresama Terazije 10, kod Kneževog spomenika 4 i Kralja Petra 63, sa više od 60 zaposlenih radnika. Bio je i narodni poslanik, član upravnih odbora nekoliko banaka, član uprave sportskog kluba „Jug“, kraljevski dvorski liferant, dobrotvor i član masonske lože.

Imao je dvije supruge.

Prva supruga bila mu je Hava (Maljejca-Dada) iz Zli Potoka. Njihova djeca bila su: Vezira (Beograd 1925 — Istanbul 2019), Ajša Hazak (Beograd 1927 — New York 2017) i Mustafa (Beograd 1928 — New York). Hava je umrla u Herceg Novom, gdje je i ukopana.

Malić se drugi put oženio 1937. godine Magbulom (Bulom) Filipović (1912–1997), kćerkom Mahmud-bega Filipovića. Nisu imali djece. Magbula je bila doktorica ginekologije i smatra se prvom Bošnjakinjom ginekologinjom. Godine 1939. imala je ordinaciju u Beogradu. U Americi se specijalizovala za anesteziologiju. Radila je u Milanu, Kairu, Aleksandriji i Istanbulu. U Istanbulu je radila u Američkoj bolnici, a kasnije je otišla u Ameriku, gdje je radila u Beth Israel Hospital i predavala na Columbia Premed School u New Yorku.

Tokom bombardovanja Beograda, u septembru 1941. godine uništena je radnja kod Kneževog spomenika broj 4, pri čemu je poginulo šest radnika. Malik je kratko vrijeme bio mobilisan u vojsci i boravio u Sarajevu.

U aprilu 1943. godine dobio je albanske pasoše preko Albanskog konzulata u Beogradu, koje je skupo platio, te je s porodicom otišao u Italiju. U Beogradu su ostali njegov otac Mehmed, supruga Hava i kćerka Vezira. Tokom boravka u Italiji živjeli su u nekoliko gradova: Bressanoneu, Cortini d'Ampezzo, Veneciji, Sondolu i do kraja rata u Milanu.

Nakon rata kompletna imovina mu je konfiskovana od strane novih vlasti, a povratak u Jugoslaviju bio mu je zabranjen. U februaru 1947. godine Malić je sa svojom drugom suprugom Magbulom otišao u Egipat, a potom u Istanbul, jer nijedna tadašnja država nije željela izdati vizu u njegov albanski pasoš. Turski konzulat u Milanu izdao mu je posebnu putnu ispravu sa turskom vizom.

U Istanbulu su živjeli u četvrti Beyoğlu.

Njegova djeca Mustafa i Ajša ostali su u Milanu zbog školovanja. Nakon određenog vremena Mustafa je otišao u Ameriku, a kasnije su mu se pridružile Ajša i Bula.

Malićova kćerka Vezira bila je profesorica romanistike. Bila je udata za Zuko Džumhur. Imali su kćerku Dunizadu, udatu Milatović, koja živi u Beogradu.

Nakon završetka rata, pošto je Malić po uvjerenju bio monarhista i poslovno sarađivao s kraljevskim dvorom kao dvorski liferant, proglašen je neprijateljem države. Porodična imovina — vile, kuće i radnje — nacionalizovana je i konfiskovana.

Jednu radnju vodio je Sehadin, Malićov sestrić, poznatu kao „Stari Pelivan“, sve do 1997. godine. Drugu radnju, na novoj lokaciji u Bulevaru kralja Aleksandra broj 20, otvorio je Azir, koji je prije Drugog svjetskog rata radio kod Malića. Alija, Azirov otac, i Mehmed, Malićov otac, bili su braća.

Nakon Azirove smrti radnju je preuzela njegova kćerka Seija sa suprugom, a danas su vlasnici njena djeca.

Nakon 2013. godine mali dio oduzete Malićove imovine restituisan je porodici, dok je veći dio ostao nevraćen. Zbog imovinskih sporova šira porodica nije u dobrim odnosima i uglavnom izbjegava govoriti o ovoj temi.


 Kompletan tekst sa prilozima možete pogledati na slijedećim likovima: 

Link 1   Link 2

 

 

30.6.24

"Plemeniti Mostar" - knjiga o jednoj od najhumanijih akcija u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi


U petak 28. juna, u prostorijama Centra za kulturu Mostar sa početkom u 20 sati održana je promocija knjige „Plemeniti Mostar“, autora Ahmeta Kurta. 

O knjizi su govorili njeni recenzenti: dr. Senija Milišić iz Sarajeva, prof. dr. Faruk Taslidža iz Mostara, kao i autor knjige Ahmet Kurt. Promociju je moderirala Bea Balta Manjgo. Skupu su se obratitila i djeca nekadašnjih malih muhadžira koji su nastavili život u Mostaru.
 
 
 
Nakon osam decenija zaborava ova knjiga Ahmeta Kurta čiji je izdavač BZK “Preporod” Gradsko društvo Mostar, na svijetlo dana iznosi, sigurno jedan od najhumanijih događaja u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi.
Knjiga govori o djeci izbjeglicama iz istočne Bosne koji su našli spas u Mostaru. Bošnjaci Mostara svesrdno su im u tim teškim ratnim godinama pružili svu pomoć koju su bili kadri dati. Zadnjeg dana oktobra 1943. godine vozom u Mostar stiglo je 610 mališana, od kojih su polovina bili bez jednog ili oba roditelja. Svu djecu su prihvatile porodice Mostara, Blagaja i Bijelog Polja čiji spisak se nalazi u ovoj knjizi.
 
Ova knjiga-dokument, napisana je na osnovu sačuvane dokumentacije i dopunjena iskazima zapisanim u susretima s nekadašnjim muhadžirima i njihovom rodbinom. Ahmet Kurt je uspio istražiti arhive, sakupiti vrijedne dokumente i fotografije, ali i doprijeti do još uvijek živih aktera ovih događaja.
Knjiga prati sudbinu djece od njihovog dolaska u Mostar pa do današnjih dana. Spisak skoro šest stotina dobrotvora daje unikatni uvid u socijalnu i privrednu strukturu Bošnjaka Mostara 40-ih godina prošlog stoljeća, a također nudi i pregled porodične i socijalne strukture bošnjačkih porodica iz jugoistočne Bosne na koje se sručio četnički pogrom.”
 
Kompozicija voza uskotračne pruge sa deset vagona dovezla je u Mostar u sumrak kišne nedelje, 31. oktobra 1943. godine 610 siročića iz istočne Bosne čijeg su jednog ili oba roditelja pobili četnici. O ovoj plemenitoj akciji mostarskih Bošnjaka u obimnoj socijalističkoj historiografiji - vjerovali ili ne - nije napisana ni jedna jedina riječ! Zašto se o tome pola stoljeća šutjelo možete saznati iz knjige.
Te najteže ratne godine, 1943, svaka druga mostarska bošnjačka porodica primila je jednog malog muhadžira, a neke i više njih. Voz je sa ostatkom djece nastavio prema Čapljini gdje su Bošnjaci tog grada, te Počitelja, Tasovčića, Višića i Čeljeva već ranije tražili da prime dvije stotine djece, pa nisu bili zadovoljni kad je stigao manji broj djece od traženog. 
 
U odnosu na današnji broj stanovnika broj djece primljene u Mostaru bio bi tri hiljade.
Dobročinstvo, ili merhamet osoba koji su primili male izbjeglice, bez sumnje je ležalo u njihovom poimanju i upražnjavanju vjere, gdje se u velikom broju ajeta iz Kur’ana ukazuje na važnost i značaj činjenja dobrih djela, a vjernike uči da budu plemeniti, humani i ljubazni prema ostalim ljudima.
Od 610 djece koji su izašli na mostarskoj željezničkoj stanici iz Marhametovog voza spasa u suton zadnjeg oktobarskog dana 1943. godine u Mostaru i okolini trajno je ostalo i kasnije zasnovalo porodice oko stotinu malih izbjeglica. Mnogi od njih i njihova djeca, tačno pedeset godina poslije, 1993. godine, ponovno postaju izbjeglice.
 
Da za vrijeme socijalističke Jugoslavije nije bilo institucionalnog prešutkivanja četničkih zločina nad Bošnjacima, nego da se o tome govorilo i kritički propitivalo, broj ubijenih Bošnjaka u agresorskom ratu protiv Bosne i Hercegovine u periodu 1992–1995. bio bi daleko manji, a Bošnjaci se ne bi uvijek ponovo iščuđavali zašto ih žele pobiti njihove prve komšije. 
 
 
GORANCI - MOSTARSKI DOBROTVORI
 
 
Već sam ranije spominjao samostid koji je Bošnjacima poslije Drugog svjetskog rata nametnut, a oni ga objeručke prihvatili. (!?) Srbi i Hrvati, nastanjeni u gradovima, nisu kidali veze sa kulturom svojih naroda. Dok su se oni ponosili seoskim običajima svojih naroda (vršidba, kosidba, klanje svinje i drugo) za to vrijeme gradski Bošnjaci su se izrugivali običajima svojih predaka, nastojeći oponašati i svidjeti se svojim prijateljima drugih narodnosti, misleći da će ih ovi onda zavoljeti.
 
Mnogi su pokušali zamijeniti tradiciju i kulturu svog naroda sa ideologijom vladajuće partije bivše Jugoslavije, ali ideologija nikad ne može biti kultura, pa su Bošnjaci upadali u identitetski procjep iz kojeg se mnogi ni dan-danas nisu izvukli.
 
U tom oponašanju Srba bilo je i nazivanje vrijednih Goranaca, pobožnih stanovnika mnogih bosanskohercegovačkih gradova, pogrdnim imenom šiptari ili šiftari.
U knjizi “Plemeniti Mostar” zabilježena su imena Goranaca među onim Mostarcima koji su davali najveće novčane priloge za pomoć Bošnjacima istočne Bosne stradalim u četničkim zločinima za vrijeme Drugog svjetskog rata. 
 
Interesantno je napomenuti da su SVI mostarski Goranci primili u svoje porodice male muhadžire ratne, 1943. godine: Zajko Jakupović, Nezir Hazirović, Ramiz Kahrimanović, Ćamil Ramadanović, Abdulah Jakupović, Mehmed Jusufović, Mahmut Idrizović, Emin Kahrimanović, Bećir Idrizović i Šaban Sejdihović.