Prikazani su postovi s oznakom Iseljavanje i dijaspora. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Iseljavanje i dijaspora. Prikaži sve postove

29.8.26

Imam Mola Hamid – priča o dostojanstvu, vjeri i stradanju


Autor: Murat Muška
Priča je objavljena uz prethodnu saglasnost autora.

Poslije odlaska turske vojske i dolaska srpskih snaga na ove prostore, počeli su pokušaji da se ljudi od autoriteta i ugleda pridobiju i vrbuju kako bi služili interesima srpskih obavještajnih struktura, odnosno tadašnje Udbe.

Među ljudima koje su pokušavali pridobiti bio je i imam Mola Hamid iz Restelice. Bio je to dostojanstven, ponosan i ugledan čovjek, poznat po svom karakteru i autoritetu među svojim narodom. Nije želio da bude ponižen niti da radi protiv vlastitog naroda. Upravo zbog toga odbio je saradnju.

Prema kazivanju koje se generacijama prenosilo u Restelici, nakon njegovog odbijanja počela je priprema atentata. Međutim, da bi se prikrila stvarna namjera i da niko neposredno ne bi snosio odgovornost, napravljen je plan preko ljudi povezanih sa Udbom i pojedinih doušnika iz samog kraja.

U to vrijeme u selu je postojao red po kojem su mještani odlazili sa stokom na ispašu i čuvali goveda. Svako je dolazio na red u skladu s brojem goveda koje je imao.

Imam Mola Hamid bio je izuzetak. Iz poštovanja prema njemu kao vjerskom predstavniku i uglednom čovjeku, seljani su ga oslobodili obaveze da učestvuje u redu za ispašu i čuvanje goveda.

Jednog dana, na čaršiji, jedan od ljudi povezanih s Udbom započeo je razgovor, pokušavajući ga navesti da sam prihvati ono što mu je bilo pripremljeno.

„Kako vi, hodža, nikada niste na redu? Vi nikada ne idete sa govedima“, navodno mu je rekao.

Imam Mola Hamid, ne sluteći da se iza tog pitanja krije mnogo opasnija namjera, dostojanstveno je odgovorio:

„Nema nikakvog problema. Ja se nikada nisam izdvajao od svojih seljana. Ako treba, neka sutra bude moj red.“

Neki mještani su se tada pobunili i govorili da nije lijepo da i imam bude stavljen na red za čuvanje goveda. Niko nije slutio da je upravo taj red poslužio kao dio plana za njegovo ubistvo.

Sutradan je imam Mola Hamid, zajedno sa svojim maloljetnim sinom, otišao sa govedima u planinu.

Na području Ravne Mlake, prema Omerovom kamenu, u predjelu resteličke planine sačekali su ih haramije – ljudi koji su, prema tadašnjem kazivanju, bili plaćeni da izvrše atentat.

Dok je imam Mola Hamid ručao sa svojim sinom, pojavili su se naoružani ljudi.

Jedan od njih mu je rekao:

„Došli smo po tvoju glavu.“

Imam mu je mirno odgovorio:

„Ako ste došli po pare, ja ovdje nemam novca. Mogu poslati sina kući da donese koliko tražite.“

Ali odgovor je bio:

„Ne. Mi smo već plaćeni za ovaj posao. Tvoj sin može ići, a ti ostaješ ovdje.“

Tada je imam Mola Hamid, svjestan da mu je život u opasnosti, zatražio samo jedno:

„Ako već moram biti ubijen, dozvolite mi da obavim posljednji namaz.“

Prema predanju, haramije su mu to dozvolile.

Imam Mola Hamid klanjao je svoj posljednji namaz, pomolio se Allahu i, prema kazivanju koje je ostalo u sjećanju mještana, zamolio da Allah presudi onima koji su došli da mu oduzmu život.

Nakon toga je ubijen.

Tako je, prema svjedočenju i predanju koje se prenosilo među ljudima, imam Mola Hamid iz Restelice ubijen u planini Šapki, na području Ravne Mlake, u resteličkoj planini.

Mjesto koje se ranije zvalo Ravna Mlaka, kasnije je među mještanima prozvano Odzina Mlaka, po imamu Mola Hamidu,kao trajni podsjetnik na mjesto njegovog pogubljenja.

Prokletstvo koje je ostalo u narodnom sjećanju

O sudbini dvojice ljudi koji su izvršili ubistvo među narodom su se godinama pričale različite priče. Jedna od najpoznatijih bila je da je jedan od njih kasnije oslijepio, dok je drugi postao invalid.

Ljudi su to povezivali s prokletstvom koje je, kako su vjerovali, pratilo one koji su digli ruku na nevinog i uglednog čovjeka.

Istina o cijelom događaju dugo se nije otvoreno govorila. O uzrocima, nalogodavcima i ljudima koji su mogli stajati iza svega pričalo se tiho, među četiri zida, i samo u krugu onih kojima se vjerovalo.

Strah je bio razlog šutnje.

Prema kazivanju koje je ostalo među starijim generacijama, iza svega su stajale tadašnje obavještajne strukture, a ljudi iz Restelice koji su bili povezani s njima imali su ulogu u pripremanju zamke.

Zato ova priča nije samo priča o jednom ubistvu.

To je priča o vremenu u kojem su se ljudi od autoriteta pokušavali slomiti, ucijeniti ili pridobiti da rade protiv vlastitog naroda.

A imam Mola Hamid ostao je zapamćen kao čovjek koji je, uprkos opasnosti, odbio da pogazi svoje dostojanstvo.

Njegov posljednji namaz u planini, pred ljudima koji su došli da ga ubiju, ostao je u narodnom pamćenju kao simbol njegove vjere, smirenosti i dostojanstva.

Ovo je priča koja se u Restelici prenosila s generacije na generaciju. Vrijeme je da se sačuva od zaborava – ne kao legenda, nego kao svjedočanstvo o jednom teškom vremenu i čovjeku koji nije pristao da izda svoje principe.

Mola Hamid – simbol dostojanstva, ugleda i časti našeg naroda. Čovjek čije su riječi, djela i život ostavili dubok i neizbrisiv trag u našoj zajednici.

Smatram da bi jedna od institucija u Restelici trebala nositi njegovo ime, kao trajni znak poštovanja i zahvalnosti prema njegovom liku i djelu.



Kompletnu priču pročitaj: OVDJE


Autor: Murat Muška 
Priča je objavljena uz prethodnu saglasnost autora, uz puno poštovanje njegovih autorskih i moralnih prava. Autorstvo teksta pripada izvornom autoru, a svako dalje preuzimanje ili objavljivanje dozvoljeno je isključivo uz njegovo odobrenje i pravilno navođenje izvora.


 

24.5.26

Porodica Krčo - Pelivan Zli Potok, Gora


Piše: Admir Idrizi 



Danas se obilježava 175. godišnjica radnje Pelivan u Beogradu, pa bih želio iznijeti nekoliko zanimljivih informacija o porodici osnivača ove poznate radnje.

Na samom početku da razjasnimo, pojavljuju se tri različite godine vezane za osnivanje radnje. Jedni tvrde da je to bila 1831. godina, što djeluje malo vjerovatno jer je osnivač radnje Mustafa rođen 1832. godine. Ipak, moguće je da je njegov otac tada otišao na gurbet u Beograd, pa se upravo od tog perioda računa početak rada radnje. Današnji vlasnici Pelivana obilježavaju 24. maj 1851. godine kao dan kada je radnja dobila ime koje i danas nosi — Pelivan. Treća godina koja se spominje kao početak rada jeste 1843. godina. U jednom novinskom oglasu iz 1933. godine navodi se da radnja posluje već 90 godina.

Koja god da je tačna godina osnivanja, prošla su gotovo dva vijeka, a priča o Pelivanu i dalje traje i prepričava se. U Gori i rodnom selu Zli Potoku porodica Krčo bila je veoma poštovana, ali pošto su odrastali u drugačijoj sredini te se razlikovali načinom života i oblačenja (idalje alafranga), nastala je izreka: „Krčevci reziljovci“.

Do danas niko nije mogao pouzdano objasniti razliku između porodica Krčo i Krčevci. Detaljnim proučavanjem porodičnog rodoslova dolazi se do zaključka da je riječ o jednoj porodici koja se vremenom razdvojila.

Prema pojedinim podacima, porodica vodi porijeklo iz Edrena. Preko Kičeva (Krčova) doselili su se u Zli Potok. I sam Malić je u svojim izjavama navodio da je Goranin, ali i Turčin.

Moguće je da je neko od članova porodice nenamjerno izostavljen u tekstu, te da postoje greške u godinama rođenja i smrti, jer je evidentno da se u arhivskim dokumentima za pojedine članove porodice pojavljuju različiti podaci.

Najstariji poznati član porodice Krčo bio je Alija, rođen sredinom 18. vijeka u Zli Potoku. Imao je dva sina: prvog sina, čije ime nije poznato, i Kadriju, rođenog oko 1788. godine.

Od prvog sina nastala je linija porodice Krčevci (Selmanovci). Imao je dva sina: Ajdina (rođenog oko 1798. godine) i Aliju (rođenog oko 1803. godine). Ajdinova djeca bila su: Zejnel (rođen oko 1823), Emin (1826) i Ismail (1832). Zejnelov sin bio je Ismail (1851), a njegov sin Selman (1896). Selmanova supruga zvala se Zihra, a njihova djeca bila su Zejbek, Rasim i Adem.

Kadrijina djeca bila su Alija (rođen oko 1827) i Mustafa (rođen oko 1832). Od ove linije nastala je porodica Krčo-Pelivan/ović. Danas je rasprostranjena priča da je Mustafa bio pelivan, odnosno rvač, te da je osvojenim novcem otvorio radnju u Beogradu.

Mustafina djeca bila su Mehmed, Alija i Jusuf.

Mehmed (rođen oko 1854. godine) bio je oženjen Razijom iz Zli Potoka. Njihova djeca bila su Rajma, Safija, Emina i Malić (Malik).

Rajma je bila udata za Ramadana Redžeplara. Njihov sin Sehadin bio je oženjen Binazijom iz Kruševa. Njihova djeca bila su Ramadan, Husen, Nuhija, Ramiza, Kadrija, Arza i Zurka.

Safija je bila baka po majčinoj liniji Muslije Jamini.

Za Eminu nema mnogo podataka, dok će o Maliću biti više riječi u nastavku.

Alija (rođen oko 1857. godine) bio je oženjen Ajšom, kćerkom Abaz-čaje iz Kruševa. Njihova djeca bila su: Milaim (supruga Emina, djeca Ejub, Refik i drugi), Rizo (supruga Hadžira, djeca Ramadan, Nusret i Ćibrija), Azir (iz prvog braka sa Đurišom imao je djecu Kambera, Muberu i Seiju, a iz drugog braka sa Bosankom kćerku Aidu), Fatima (udata u Tetovu) i Sidika, koja je otišla u Tursku.

Seijina djeca današnji su vlasnici radnje Pelivan.

Hadžira, Rizova supruga i Đuriša, Azirova supruga bile su rođene sestre iz porodice Koklje.

Jusuf (rođen oko 1860. godine) bio je oženjen Eminom iz Zli Potoka. Nisu imali djece.

 
Najpoznatiji Pelivan 

Malik-Malje Pelivan (u službenim dokumentima je zaveden kao Malik, a u javnoj štampi se javlja kao Malić) rođen je oko 1892. godine u selu Zli Potok, a umro je u Istanbulu 1971. godine. Ukopan je na mezarju Sultan Ejjub. Malić je bio jedan od najbogatijih muslimana u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Unaprijedio je staru poslastičarsku radnju i od nje napravio modernu fabriku — Orijentalnu poslastičarnicu.

U periodu od 1930. do 1941. godine imao je tri moderne poslastičarnice, na adresama Terazije 10, kod Kneževog spomenika 4 i Kralja Petra 63, sa više od 60 zaposlenih radnika. Bio je i narodni poslanik, član upravnih odbora nekoliko banaka, član uprave sportskog kluba „Jug“, kraljevski dvorski liferant, dobrotvor i član masonske lože.

Imao je dvije supruge.

Prva supruga bila mu je Hava (Maljejca-Dada) iz Zli Potoka. Njihova djeca bila su: Vezira (Beograd 1925 — Istanbul 2019), Ajša Hazak (Beograd 1927 — New York 2017) i Mustafa (Beograd 1928 — New York). Hava je umrla u Herceg Novom, gdje je i ukopana.

Malić se drugi put oženio 1937. godine Magbulom (Bulom) Filipović (1912–1997), kćerkom Mahmud-bega Filipovića. Nisu imali djece. Magbula je bila doktorica ginekologije i smatra se prvom Bošnjakinjom ginekologinjom. Godine 1939. imala je ordinaciju u Beogradu. U Americi se specijalizovala za anesteziologiju. Radila je u Milanu, Kairu, Aleksandriji i Istanbulu. U Istanbulu je radila u Američkoj bolnici, a kasnije je otišla u Ameriku, gdje je radila u Beth Israel Hospital i predavala na Columbia Premed School u New Yorku.

Tokom bombardovanja Beograda, u septembru 1941. godine uništena je radnja kod Kneževog spomenika broj 4, pri čemu je poginulo šest radnika. Malik je kratko vrijeme bio mobilisan u vojsci i boravio u Sarajevu.

U aprilu 1943. godine dobio je albanske pasoše preko Albanskog konzulata u Beogradu, koje je skupo platio, te je s porodicom otišao u Italiju. U Beogradu su ostali njegov otac Mehmed, supruga Hava i kćerka Vezira. Tokom boravka u Italiji živjeli su u nekoliko gradova: Bressanoneu, Cortini d'Ampezzo, Veneciji, Sondolu i do kraja rata u Milanu.

Nakon rata kompletna imovina mu je konfiskovana od strane novih vlasti, a povratak u Jugoslaviju bio mu je zabranjen. U februaru 1947. godine Malić je sa svojom drugom suprugom Magbulom otišao u Egipat, a potom u Istanbul, jer nijedna tadašnja država nije željela izdati vizu u njegov albanski pasoš. Turski konzulat u Milanu izdao mu je posebnu putnu ispravu sa turskom vizom.

U Istanbulu su živjeli u četvrti Beyoğlu.

Njegova djeca Mustafa i Ajša ostali su u Milanu zbog školovanja. Nakon određenog vremena Mustafa je otišao u Ameriku, a kasnije su mu se pridružile Ajša i Bula.

Malićova kćerka Vezira bila je profesorica romanistike. Bila je udata za Zuko Džumhur. Imali su kćerku Dunizadu, udatu Milatović, koja živi u Beogradu.

Nakon završetka rata, pošto je Malić po uvjerenju bio monarhista i poslovno sarađivao s kraljevskim dvorom kao dvorski liferant, proglašen je neprijateljem države. Porodična imovina — vile, kuće i radnje — nacionalizovana je i konfiskovana.

Jednu radnju vodio je Sehadin, Malićov sestrić, poznatu kao „Stari Pelivan“, sve do 1997. godine. Drugu radnju, na novoj lokaciji u Bulevaru kralja Aleksandra broj 20, otvorio je Azir, koji je prije Drugog svjetskog rata radio kod Malića. Alija, Azirov otac, i Mehmed, Malićov otac, bili su braća.

Nakon Azirove smrti radnju je preuzela njegova kćerka Seija sa suprugom, a danas su vlasnici njena djeca.

Nakon 2013. godine mali dio oduzete Malićove imovine restituisan je porodici, dok je veći dio ostao nevraćen. Zbog imovinskih sporova šira porodica nije u dobrim odnosima i uglavnom izbjegava govoriti o ovoj temi.


 Kompletan tekst sa prilozima možete pogledati na slijedećim likovima: 

Link 1   Link 2