Istinita priča o Ademu Ese iz Restelice

Ilustracija

Autor: Murat Muška

 

Ni Kabajetljija, ni Borjčljija

(Nit kriv, nit dužan)

Istinita bol jednog gorskog sela i porodičnog sjećanja — priča o Ademu Ese iz Restelice.

 

Godine 1948. i 1949, nakon sukoba Tita i Staljina, odnosi između Jugoslavije i Albanije bili su veoma zategnuti. Granica je postala mjesto straha, sumnji i političkih obračuna. U tom teškom vremenu, prema porodičnom i lokalnom kazivanju, dogodila se tragedija koja je obilježila porodicu Ese iz Restelice.

Adem Ese rođen je 4. septembra 1923. godine. Nakon povratka iz vojske, pred njim je trebalo da bude čitav život. Njegov dajdža Zaim Aziz, Albanac iz Albanije, prema predanju, bio je hrabar i odlučan čovjek. Zaim Aziz imao je tri sestre koje su se udale u Restelici, pa su ga zbog toga njihovi članovi porodice i rodbina zvali dajdžo. Priča se da su vlasti pokušavale pridobiti Zaima za saradnju i da je sastanak tim povodom održan u kući porodice Ese u Restelici. Nakon rasprave i sukoba, Zaim je, prema kazivanju, ugasio lampu i velikom brzinom pobjegao kroz prozor, pri čemu je bio ranjen.

 

Nedugo zatim, Ademu je, prema porodičnom predanju, povjereno pismo koje je trebalo odnijeti do granične karaule iza sela Globočice. Krenuo je od kuće ne znajući da je pismo koje nosi, prema ovom kazivanju, namijenjeno njegovom smaknuću. Prema kazivanju mještana, ubijen je u blizini Borja 10. februara 1949. godine, sa samo 25 godina. Njegova smrt navodno je predstavljena kao pokušaj bijega u Albaniju.

 

Kada je vijest stigla u Restelicu, njegova sestra Vahida krenula je da prepozna tijelo, u pratnji mještanina poznatog po inicijalima M. B. Drugi muškarci nisu se usuđivali poći, jer su se bojali novih zavjera i mogućih posljedica. Kada je ugledala lice svog ubijenog brata, pred njom se srušio čitav svijet.

U džepovima njegovog vunenog gunjčeta pronađena su tri krompira. Sestra mu ih je lično ispekla prije polaska, jer hljeb još nije bio gotov. Hljeb je ostao ispod Vrnika, a Adem je krenuo s krompirima kako bi imao šta pojesti usput, vjerujući da će se vratiti dok hljeb bude spreman.

Kada je prepoznala bratovo lice, iz Vahide je provalio bol koji se ne može izmjeriti riječima:

„Ademe, brate moj! Što mi te ubiše?! Pa ja sam ti krompire ispekla da ne ideš gladan! Hljeb još nije bio gotov. Mislila sam da ćeš se vratiti, da ćeš pojesti vruć hljeb… Ademe, brate moj, čekala sam te da se iz vojske vratiš, a sad kako da povjerujem da se nikada više nećeš vratiti?!“

U sjećanju mještana Restelice sačuvano je i kazivanje da se kao navodni organizator ovog zločina spominje ime čovjeka iz regiona Gore. To je ozbiljna tvrdnja koju treba istražiti i provjeriti. Ime koje se prenosi usmenim putem samo po sebi nije dokaz krivice. Na historičarima i nadležnim institucijama je da, uz arhivske dokumente, svjedočenja i druge provjerljive dokaze, utvrde šta se dogodilo i postoji li osnova za pripisivanje odgovornosti.

 

Zahvalni smo Arifu Nemčeu, sinu Vahide, koji nam je pomogao da dopunimo i sačuvamo ovaj bolni trag porodičnog sjećanja. Posebno poštujemo njegovu želju da na mjestu gdje je njegova majka pronašla ubijenog brata postavi hajrat, kako bi se sačuvalo sjećanje na Adema i tragediju koja je pogodila njihovu porodicu.

„Ni Kabajetljija, ni Borjčljija“ — (Nit kriv, nit dužan).

Ova goranska uzrečica ostaje uz Ademovo ime kao sjećanje na mladog čovjeka koji je otišao od kuće i nikada se nije vratio.

Neka se ne zaborave Adem Ese i bol jedne porodice. Neka se porodično predanje sačuva, a istina o njegovoj smrti traži na osnovu dokaza. Ako mu se za života nije sudilo po zemaljskom zakonu, Allah će zlocincu suditi na Sudnjem danu

.

Napomena: Ova priča će se naknadno dopunjavati novim informacijama i svjedočenjima do kojih budemo dolazili. Pozivamo sve koji imaju saznanja o ovom događaju da ih podijele kako bismo što potpunije sačuvali sjećanje na rahmetli Adema Ese.


Autor: Murat Muška 
Priča je objavljena uz prethodnu saglasnost autora, uz puno poštovanje njegovih autorskih i moralnih prava. Autorstvo teksta pripada izvornom autoru, a svako dalje preuzimanje ili objavljivanje dozvoljeno je isključivo uz njegovo odobrenje i pravilno navođenje izvora.

 

Imam Mola Hamid – priča o dostojanstvu, vjeri i stradanju

Autor: Murat Muška
Priča je objavljena uz prethodnu saglasnost autora.

Poslije odlaska turske vojske i dolaska srpskih snaga na ove prostore, počeli su pokušaji da se ljudi od autoriteta i ugleda pridobiju i vrbuju kako bi služili interesima srpskih obavještajnih struktura, odnosno tadašnje Udbe.

Među ljudima koje su pokušavali pridobiti bio je i imam Mola Hamid iz Restelice. Bio je to dostojanstven, ponosan i ugledan čovjek, poznat po svom karakteru i autoritetu među svojim narodom. Nije želio da bude ponižen niti da radi protiv vlastitog naroda. Upravo zbog toga odbio je saradnju.

Prema kazivanju koje se generacijama prenosilo u Restelici, nakon njegovog odbijanja počela je priprema atentata. Međutim, da bi se prikrila stvarna namjera i da niko neposredno ne bi snosio odgovornost, napravljen je plan preko ljudi povezanih sa Udbom i pojedinih doušnika iz samog kraja.

U to vrijeme u selu je postojao red po kojem su mještani odlazili sa stokom na ispašu i čuvali goveda. Svako je dolazio na red u skladu s brojem goveda koje je imao.

Imam Mola Hamid bio je izuzetak. Iz poštovanja prema njemu kao vjerskom predstavniku i uglednom čovjeku, seljani su ga oslobodili obaveze da učestvuje u redu za ispašu i čuvanje goveda.

Jednog dana, na čaršiji, jedan od ljudi povezanih s Udbom započeo je razgovor, pokušavajući ga navesti da sam prihvati ono što mu je bilo pripremljeno.

„Kako vi, hodža, nikada niste na redu? Vi nikada ne idete sa govedima“, navodno mu je rekao.

Imam Mola Hamid, ne sluteći da se iza tog pitanja krije mnogo opasnija namjera, dostojanstveno je odgovorio:

„Nema nikakvog problema. Ja se nikada nisam izdvajao od svojih seljana. Ako treba, neka sutra bude moj red.“

Neki mještani su se tada pobunili i govorili da nije lijepo da i imam bude stavljen na red za čuvanje goveda. Niko nije slutio da je upravo taj red poslužio kao dio plana za njegovo ubistvo.

Sutradan je imam Mola Hamid, zajedno sa svojim maloljetnim sinom, otišao sa govedima u planinu.

Na području Ravne Mlake, prema Omerovom kamenu, u predjelu resteličke planine sačekali su ih haramije – ljudi koji su, prema tadašnjem kazivanju, bili plaćeni da izvrše atentat.

Dok je imam Mola Hamid ručao sa svojim sinom, pojavili su se naoružani ljudi.

Jedan od njih mu je rekao:

„Došli smo po tvoju glavu.“

Imam mu je mirno odgovorio:

„Ako ste došli po pare, ja ovdje nemam novca. Mogu poslati sina kući da donese koliko tražite.“

Ali odgovor je bio:

„Ne. Mi smo već plaćeni za ovaj posao. Tvoj sin može ići, a ti ostaješ ovdje.“

Tada je imam Mola Hamid, svjestan da mu je život u opasnosti, zatražio samo jedno:

„Ako već moram biti ubijen, dozvolite mi da obavim posljednji namaz.“

Prema predanju, haramije su mu to dozvolile.

Imam Mola Hamid klanjao je svoj posljednji namaz, pomolio se Allahu i, prema kazivanju koje je ostalo u sjećanju mještana, zamolio da Allah presudi onima koji su došli da mu oduzmu život.

Nakon toga je ubijen.

Tako je, prema svjedočenju i predanju koje se prenosilo među ljudima, imam Mola Hamid iz Restelice ubijen u planini Šapki, na području Ravne Mlake, u resteličkoj planini.

Mjesto koje se ranije zvalo Ravna Mlaka, kasnije je među mještanima prozvano Odzina Mlaka, po imamu Mola Hamidu,kao trajni podsjetnik na mjesto njegovog pogubljenja.

Prokletstvo koje je ostalo u narodnom sjećanju

O sudbini dvojice ljudi koji su izvršili ubistvo među narodom su se godinama pričale različite priče. Jedna od najpoznatijih bila je da je jedan od njih kasnije oslijepio, dok je drugi postao invalid.

Ljudi su to povezivali s prokletstvom koje je, kako su vjerovali, pratilo one koji su digli ruku na nevinog i uglednog čovjeka.

Istina o cijelom događaju dugo se nije otvoreno govorila. O uzrocima, nalogodavcima i ljudima koji su mogli stajati iza svega pričalo se tiho, među četiri zida, i samo u krugu onih kojima se vjerovalo.

Strah je bio razlog šutnje.

Prema kazivanju koje je ostalo među starijim generacijama, iza svega su stajale tadašnje obavještajne strukture, a ljudi iz Restelice koji su bili povezani s njima imali su ulogu u pripremanju zamke.

Zato ova priča nije samo priča o jednom ubistvu.

To je priča o vremenu u kojem su se ljudi od autoriteta pokušavali slomiti, ucijeniti ili pridobiti da rade protiv vlastitog naroda.

A imam Mola Hamid ostao je zapamćen kao čovjek koji je, uprkos opasnosti, odbio da pogazi svoje dostojanstvo.

Njegov posljednji namaz u planini, pred ljudima koji su došli da ga ubiju, ostao je u narodnom pamćenju kao simbol njegove vjere, smirenosti i dostojanstva.

Ovo je priča koja se u Restelici prenosila s generacije na generaciju. Vrijeme je da se sačuva od zaborava – ne kao legenda, nego kao svjedočanstvo o jednom teškom vremenu i čovjeku koji nije pristao da izda svoje principe.

Mola Hamid – simbol dostojanstva, ugleda i časti našeg naroda. Čovjek čije su riječi, djela i život ostavili dubok i neizbrisiv trag u našoj zajednici.

Smatram da bi jedna od institucija u Restelici trebala nositi njegovo ime, kao trajni znak poštovanja i zahvalnosti prema njegovom liku i djelu.

Kompletnu priču pročitaj: OVDJE


Autor: Murat Muška 
Priča je objavljena uz prethodnu saglasnost autora, uz puno poštovanje njegovih autorskih i moralnih prava. Autorstvo teksta pripada izvornom autoru, a svako dalje preuzimanje ili objavljivanje dozvoljeno je isključivo uz njegovo odobrenje i pravilno navođenje izvora.

 

Zemljotres 1922. godine

 

Potres. U gorskom srezu Prizrena osetili se jači potresi, koji se ponavljaju i naneli su dosta štete. U selu Rastenici (Restelica) gde se zemlja jače potresla, srušilo se 20 kuća i staja. Poginulo je i marve (stoka). Narod se mnogo uplašio. 

Izvor:

Zastava (novine)
sreda 20. decembra 1922. godine

Odlomci iz romana "Štit od zlata" - Ferid Muhić

 

 

 MUHIĆ, Akademik prof. dr. Ferid je jedna od najmarkantnijih ličnosti u Bošnjaka, i jedan od najvećih živih filozofa Balkana, univerzitetski profesor, pjesnik, kritički analitičar, redovni profesor novovjekovne filozofije i savremene filozofije i filozofske antropologije na Univerzitetu „Kirilo i Metodije” u Skoplju, profesor po pozivu Univerziteta iz Malezije i više zapadnoevropskih univerziteta.
Rođen je 8. juna 1943, na visokim Rudinama, selo Mahoje, zaseok Zuber, srce Bosne. Muhić piše o filozofiji i ljudskim naravima, o svojim putovanjima diljem svijeta i planinarenjima, o konjima, psima i čovjekovu susretu sa prirodom. Na bivšem eksjugoslavenskom prostoru objavio je više stotina priloga, eseja, pjesama, naučnih rasprava, polemičkih ogleda. Najviše na bosanskom i makedonskom jeziku. 

Odlomci iz romana "ŠTIT OD ZLATA"

***

ZVIJEZDE NA VRACOM

Hamza i ja se razumijemo; on zna da se i ne može bolje objasniti zašto čovjek, makar mu sve bilo dobro i na svom mjestu, ipak, ponekad čuje žuborenje zvijezda nad nekom Vracom i zašto krene za tim pozivom, bez obzira na sve teškoće i svu besciljnost takvog puta.

Sam, sve kroz oblake putujući, ostavljao sam, iz sata u sat, nevidljiva mjesta: Vakuf, Karabunar, Smreka, Džini Beg, Sulejmanica, Milevo; sopstvena stopala nisam mogao vidjeti, Samo povremeno, procjepalo bi svijetlo kroz perine oblaka i onda bih ugledao mokar, žut komad travnatog tla, zasutog ponegdje sa krpama snijega. Studen se hvatala u inje i ledenice.

I Ovčinec je osvojen. Na samom vrhu susnježica i fijuk vjetra. Jednako zasljepljeno spuštanje. Poslije punih jedanaest sati hoda bez odmora, noge se još drže dobro. Postepeno primjećujem da sam već ušao u neki sokak. Vjetar natjeruje oblake između kuća, kroz kapije, preko krovova; oko mene, na rastojanju, raste grupa radoznale djece i prolaznika. Osim huka vjetra, čuju se još samo udari mog drvenog štapa po kliskoj, mokroj kaldrmi uske i strme ulice; pridružuje se jak žubor česme.

Izbijam ne sred selo: pet mlazeva iskri kroz mutno lepršanje oblaka i pada u ozidano, betonirano korito. Po kaldrmi, odsječene, krvave glave teladi, ovnova; sa streha krvave, odrane kože - kaplje i toplo isparava zadnje što je ostalo od života; ljudi se ostavljaju posla. Okružuje me - još na rastojanju. Nema nikakvog zvuka - samo žubor onih pet mlazeva. Najzad mi prilazi jedan čvrst, markantan čovek u poodmaklim godinama. Želi mi dobrodošlicu i oslovljava me imenom.

Kasnije, u njegovoj kući, sjedimo na bijelim krznima ovnova, uz toplu peć, pijemo čaj. Soba puna ukućana. Hamza me pita:

- Zašto ideš u planine?
Ne znam kako da mu objasnim; svi koje sam, putujući sam planinama, sretao, smatrali su me ili šumarom ili geometrom, ili... u svakom slučaju čovjekom koji je izabrao vrlo tešku službu čim i po svakom kijametu mora u planinu i to - sam! A ubjeđivati ih da mi to nije služba, značilo je predstaviti se u ulozi veselinka kome nisu sve na broju.
I onda Hamza odgovara: - Ja imam već osamdeset i tri godine. Najbolje bi bilo sjediti kod kuće, grijati se i uživati uz unuke i djecu.

Zvijezde na Vracom pročitaj: OVDJE

***

LOŠ DAN ZA RESTELIČKE ŠARPLANINCE

Ali, pravi znalci iz Tetova i okolnih planinskih sela, neprekidno su bili svjesni da se ta titula ne može prisvojiti, makar se pobjedile sve rase i sva čudovišta, svi hibridi krvoločnih pasmina, sve dok se ne pobjedi jedna tiha, ali nedodirnuta, neosporena legenda: legenda o resteličkim šampionima.

Kao i većina dana koji loše završe i taj dan je počeo - dobro; i kao što često biva sa danima koji osvanu sunčano, sumrak je stigao obliven tamom i gustom kišom; kao i mnoge bitke, završene velikim porazom i nenadoknadivim gubitkom i ova je otpočela blistavim pobjedama i slavnim dobitkom.

Ono na šta se čekalo više od dvije godine, bilo je dogovoreno da se desi upravo tog nedjeljnog dana. Poznavaoci, ljubitelji, seirdžije, kavgadžije - čak i stočari koji nikada nisu pristajali na takve stvari, niti su ih odobravali - svi su jedva čekali da vide kako će proći veliki dvoboj dvije škole u odgajanju pasa, dva pristupa životu, dva shvatanja svijeta.

Tetovski psi, od davnina poznati kao prvorazredni borci, prošli su, posljednjih godina, kroz nekoliko velikih izazova - stalno pobjeđujući! Od kada se jedan Tetovčanin, zaposlen u Njemačkoj, odlučio da dovede veliku, kao ponoć crnu dogu, u naponu snage i treniranu za borbe i da je pusti u borbu sa tadašnjim tetovskim šampionom, čuvenim Baljošem, obje sukobljene pozicije samo su se oštrije oblikovale; osokoljeni sjajnom pobjedom Baljoša, poslije neviđeno krvave borbe pune okrutnosti, pristalice tetovskog soja počeli su izazivati bilo koga da nađe kakvog hoće psa, protiv njihovih asova! Oponenti su, u porazu smjele i snažne doge, teže punih trideset kilograma i pleća viših punih dvadeset santimetara, samo dobili jedan novi prostor za traženje pravih rivala koji će se, tetovskim perjanicama suprotstaviti i jednakom brzinom, žestokošću i majstorstvom.

I tako su počele borbe sa nekoliko novih doga, mješanaca punih snage i krvoločnosti, dovedenih iz okoline Prizrena, Đakovice i Gnjilana... Pobjedničkim tetovskim psima - borcima, nov izazov došao je u liku pedigriranih šarplaninaca, prekrasnog dugog krzna, krupnih dimenzija, veličanstvenog izgleda, kupljenih od odgajivača iz sjevernih ravnica. Ali, uskoro su i oni, uprkos treninga kojem su ih podložili najbolji tetovski majstori, na čelu sa Memetom Jusufom, velikim znancem i Iljazom, iskusnim Hasanom, pokazali da, uprkos srodne krvi, nemaju onu staminu, da ne posjeduju onu tvrdokornu izdržljivost i borilačku istrajnost kakvu su očuvali izvorni psi.

Loš dan za resteličke šarplanince pročitaj: OVDJE

***

AUSTRIJSKE GLAVE

Podudarati - a ovde je riječ o podudarnosti, šta god ona značila, na šta god upućivala i koliko god uopšte bila moguća - dakle, biti slične, mogu samo stvari koje istrajavaju; ono što je kratkog vijeka, nema vremena da se podudari sa bilo čime, a sve ako bi se to i desilo, teško će baš u tom trenutku biti u blizini biti neko ko bi to registrovao. Kako bi to opazio. A ono što nije opaženo ni od koga, toga i nema.

Kapetan Franciscus Trakl, miljenik 6. brdske regimente, ranom zorom tog dana, prvi izbi na planinsku zaravan. Vojnicima koji su na čelu otegnute kolone od 162 čovjeka išli za njim, na rastojanju od pedesetak koraka, učini se da njihov Franci, ta silueta širokih i pravih leđa, otmjenog oficirskog držanja, ukopana u sedlo svog mišićavog Kulaša, zajedno sa konjem potonu u svijetlu plavet, preko tamnog ruba grebena, naglo i neopozivo, onako kako odlaze oni koji se više neće vratiti i kao što se prekine san koji više nikada nećemo usniti.

Kada njegov konj kroči preko ruba sjene, koju je ljubičasti mrak resko ocrtavao tik do samog oboda oštrog uspona, sasvim kao što okeansko indigo ocrta brid ostrva i odijeli ga od tamnih dubina, kapetan Trakl odjednom uroni u zaslijepljujući sjaj. Zaboravi na svoju četu, na sve četiri mučne godine vojevanja. Pritegnu uzde. Konj zastade toliko sinhrono sa njegovom kretnjom, da se ne bi moglo reći nije li, djelić sekunde prije komande i sam stao opčinjen čudom koje se otvorilo pred njima.

Nije to bila obična visoravan! Okean zelenih talasa obasjan jutarnjim suncem blistao je do granica horizonta. Sličan nebeskom ostrvu, blago se njihao taj prizor čiste, jarke trave i samo se poneki daleki greben, posijan bijelim stijenjem, ili lelujanje kovilja po blagim obroncima, izdvajalo iz okeanskog doživljaja, kao bjelasanje pjene sa dalekih talasa. Kada mu se vid priviknu, kapetan Trakl zapazi da se tom utihlom sjajnom pustoši osipaju guste galaksije livadskog cvijeća - poslednje zlato zvijezda padalica. U daljini je svjetlucalo nekoliko plavih ogledala; bijahu to glacijalna jezerca, tamnija i modrija od ostale površine, što Trakla potsjeti na prizore koje je gledao u Kornatima, na Jadranu, kada pod blagim udarima maestrala, usred sivila namreškane morske površine, sličnog nabranoj slonovskoj koži, svjetlucaju glatke tamne pjege mirnog mora. Malo ga iznenadi saznanje da mu ni malo ne smeta potpuno otsustvo bilo kakvih tragova ljudi, civilizacije, istorije. A onda mu preko lica preleti onaj fini unutrašnji osmijeh koji su njegove ljubavnice toliko voljele. Iznenadi ga jasna i kao već nekada zapisana ili pročitana misao. Da, ovdje bez sumnje nema ni Beča, ni Salcburga, nema Venecije, ni Praga. Ali ovo i nije čovjekov svijet. Ta sva četiri elementa, što ovdje tako raskošno caruju, ova širna zemlja visoravni, prozirni i reski vazduh planine, kristalno čista voda potoka i iskričavog jezerca i vatra ovog vječnog Sunca, koje caruje nad svime i svima, sigurno su nekako ovako izgledali i prije nastanka ljudi. Kako, to nikada neću znati. Ali, evo, znam sigurno kako će izgledati poslije našeg nestanka!

Austrijske glave pročitaj: OVDJE 

Popisivači sa austrougarskog popisa stanovništva 1918. godine

 

 

Prije 106. godina austrougarska administracija izvršila je precizan popis stanovništva na teritoriji okupirane Albaniji. Popis posjeduje veoma važne podatke o stanovništvu koje je živjelo na teritoriji tadašnje Albanije, među kojima je bila i Gora.

Detaljno o popisu 1918 možete pročitati: OVDJE


Prefekturi Žur pripadale su pet potprefekture, među kojima i Gora sa 14.933 stanovnika. Prefektura je imala ukupno 113 urbanih i ruralnih naselja među kojima unutar Gore:

- Šajna (Shajna - 9.458 stanovnika) i
- Šištevac (Shishtavec – 5.475 stanovnika).

Gora je bila jedan od 26 potprefektura (kreise) sa administrativnim sjedištem u Vraništi. Ukupna površina potprefekture Gora bila je 555 km², sa 27 stanovnika prosječne gustine naseljenosti na 1km² .


Detaljno o administrativnoj podjeli Gore: OVDJE


U vremenskom periodu od 1. marta 1918. do 11. aprila 1918. godine tri popisivača potpomognuti osobljem administracije potprefekture Gora popisali su kompletno stanovništvo. Popisivači su bili:

1. Gustav J. Rossler,
2. Milan Rechnitzer i
3. Adorjan Pavliček.

Cjeli popis nadgledali su regionalni i okružni komesari. Seoske starješine bile su dužne ispraviti lažne podatke koje je dao nosilac domaćinstva. 

Gustav J. Rossler je popisao stanovništvo u 25 sela.

1. 2. mart 1918.- Vraništa
3. mart 1918. - Mlike
4. mart 1918. - Bačka
5. 6. mart 1918. - Globočica
6. 7. mart 1918. - Zli Potok
8. 9. 10. i 11. mart 1918. - Restelica
12. mart 1918. - Kruševo
13. 14. 15. mart 1918. - Šištevac
16. 17. mart 1918. - Novo Selo
18. mart 1918. - Streževo
19. 20. mart 1918. - Kolovoz
22. mart 1918. - Topoljane
23. mart 1918. - Brekinje
24. mart 1918. - Nimča
25. mart 1918. - Lojme
26. mart 1918. - Bela
27. mart 1918. - Orčiklje
28. mart 1918. - Pakiša i Zapod
29. mart 1918. - Orgosta i Košarište
30. mart 1918. - Orešek i Crnoljevo
01. april 1918. - Bučje
05. april 1918. - Brezna

Milan Rechnitzer je popisao 22 sela.

09. mart 1918. - Kosavce
10. mart 1918. - Zgatar
11. mart 1918. - Brut
12.13. mart 1918. - Belobrad i Zjum
14. i 31. mart 1918. - Šajne
16. mart 1918. - Radeša
17. mart 1918. - Lještane
18. mart 1918. - Dragaš
19. mart 1918. - Ljubošta
20. mart 1918. - Zrze
21. mart 1918. - Plajnik
22. mart 1918. - Kapra
23.24. mart 1918. - Buzec i Rence
26.27. mart 1918. - Rapča
29. mart 1918. - Krstec
30. mart 1918. - Kukaljane
01. april 1918. - Bučje
05. april 1918. - Brezna
07. april 1918. - Dikance
od 08. do . 11. april 1918. Brod

Adorjan Pavliček je popisao 5 sela.

02.03. mart 1918. - Zaplužje
04. mart 1918. - Bljač
05. 06. mart 1918. - Brodosavce
07. mart 1918. - Kukljibeg
08. mart 1918. - Kukovce


Osoblje potprefekture Gora


Državni administratori potprefekture Gora

1. Fiqri Rusi (Dibra - 31) – Vraništa
2. Ziar Beqir Zhilta (Prizren - 33) – Vraništa


Sudija

1. Ahmed Sadri Haxhi (Epir, Libhova - 47) – Vraništa


Zvaničnici u državnoj službi

1. Pazo Glogoji (46) – Dragaš
2. Sejfula Murat (52) – Košarišta
3. Esad Blivani (61) – Kukaljane
4. Abdurahman Gulani  (70) – Leštane
5. Adem Tahir (45) – Orčikle
6. Muhamed Pelivan (40) – Radeša
7. Jakup Sali (40) – Zapod
8. Šaban Čoko (41) – Restelica
9. Adem Duman (26) – Restelica
10. Gjon Kol Mosi (Skadar - 45) – Šištavec
11. Dželil Ejubi (45) – Vraništa


Uredski službenici

1. Filip Ndoc Shahin (Prizren - 34) – Šištavec
2. Nedžip Abdulah Zajm (Zaplužje - 32) – Vraništa
3. Nailj Husejn Maliverdhi (Rapča - 38) Sekretar potprefekture Gora – Vraništa
4. Sadik Beqir Topojani (Prizren - 43) - Vraništa


Policajci i detektivi, javna služba

1. Ali (30) – Brod
2. Ali (36) – Dikance
3. Hasan Tufekči (47) – Ljubošta
4. Ramadan Sahid (32) – Orčikle
5. Jusuf Musa (25) – Orčuša
6. Bajram Kasan (17) – Šištavec


Glasnici

1. Sadik Husen (24) – Vraništa
2. Muhamed Dezdan (30) – Vraništa
3. Ramadan Dezdan (30) – Vraništa




Arhivski izvor:

Österreichische Akademie der Wissenschaften
(Archive of the Austrian Academy of Sciences)

Osnovne škole na području potprefekture Dragaš (Gora)

Zbirna statistika inspektorijata: Prizren
Školska: 1942/1943

1942. godine u potprefekturi Dragaš radile su škole u Brodu, Rapči, Vraništi, Bučju i Bljaču. Iste godine škole u Brodosavcu, Brutu i Restelici su bile spremne za otvaranje, ali zbog nedostatka nastavnog osoblja nisu se još otvorile.

Više informacija o školi u Rapči  iz tog perioda možete pročitati: OVDJE

U albanskom djelu Gore radile su škole u Šištevcu i Zapodu. Te godine su zatvorene škole u Borju, Orešeku i Kolovozu.

Osnovne škole na području potprefekture Dragaš (Gora)

Izveštaj inspektora obrazovanja:
Ibrahim Fehmiu
Prizren: 24 VII 1943.


Arhivski izvor:
AQSH. F. 188. (Zyra Qendrore e Statistikes), D. 119-031
AQSH. F. 188. (Zyra Qendrore e Statistikes), D. 119-007.1

Gora na popisu (defteru) 1833. godine

Piše: Sadik Idrizi

Ovih je dana u izdanju Albanološkog instituta u Prištini objavljena knjiga istraživača dr. Sadika Mehmetija pod naslovom "Popis (Defter) stanovništva Gorske kaze (1833) -

(Ljuma, Opolje, Gora)" (Deftefi i populsisë së kazës së Gorës (1833) - Luma, Opoja, Gora).

Na 625 stranica knjige prikazan je popis stanovništva 85 sela Ljume, Opolja i Gore, oblasti koje su u to vrijeme (1833.) pripadale Gorskoj kazi.

Ovim popisom obuhvaćena su i sva današnja sela Gore - ukupno 25 (Crnoljevo i Orešek su popisani zajedno, kao i oba Krsteca).

Ukupno je u svim selima Gore popisano 2.721 muških stanovnika. Ako računamo da, prema prihvaćenom principu među istraživačima, ima onoliko muških stanovnika koliko i ženskih, ispada da je 1833. godine Gora imala više od 5.500 stanovnika. Cjelokupno popisano stanovništvo je muslimansko. Ovom broju se mogu pridodati i djeca spahija koji su posebno popisana za cijelu kazu Gora.

(Možda će nekome ovaj broj stanovnika izgledati mali, ali samo da podsjetim da je 1834. godine Kneževina Srbija imala 678 hiljada stanovnika),

 

***

Broj muškog st.novništva (zajedno s onim u fusnotama) po naseljenim mjestima bio je sljedeći:

 

Rapča (Rapçe) – 284

Restelica (Resteliçe) – 278

Brod (Brud) - 252

Šištejec (Şışteveç) – 201

Borje (Borje) – 195

Zli Potok (Izlipotok) – 191

Dikance (Dikaniçe) – 153

Globočica (Globçiçe) – 103

Kruševo (Kuruşeve) - 99

Orgosta (Orgoşte) – 91

Radeša (Radeşe) – 86

Vraništa (Ivranişte) – 80

Bačka (Baçke) – 78

Lještane (Leştan) – 77

Kukaljane (Kukulan) – 70

Crnoljevo/Orešek (Çernaleva ma'a Oreşke) – 69

Ljubošta (Libovışte) – 65

Orčuša (Orçuşe) – 63

Krstec (Kırsteç) – 51

Pakiša (Pakişe) – 43

Orčikle ( Orçikle) – 42

Zapod (Zapod) – 41

Dragaš (Dıragaş) – 38

Mlike (Milıka) – 36

Košarište (Koşarişte) – 35

 

***

U popisu se pominju i imami, koji su istovremeno i predsjednici sela:

 

Rapča – mula Durmiš, sin Bećirov (star 38 godina)

Restelica – mula Hebibulah, sin Imerov (star 65 godina)

Brod – mula Mustafa, sin Muratov (star 50 godina)

Kruševo – mula Alija, sin Velijin (star 65 godina)

Borje – mula Jusuf, sin Imerov (star 50 godina)

Vraništa – mula Danjali, sin Bajramov (star 40 godina)

Mlike – mula Hajredin, sin Ibrahimov (star 75 godina)

Zli Potok – mula Alija, sin Ramadanov (star 19 godina)

Kukaljane – mula Ahmet, sin Mehmetov (star 60 godina.

 

Stare fotografije iz Gore 1943/44

SAFET DOKLE (1923-1981) 

 

Rođen je u Borju 1923. godine, a preselio (umro) 1981. godine u Kuksu (Kukës). Osnovnu školu završio je u rodnom selu, dok je „građansku školu“ i nižu profesionalnu školu trgovačkog smjera završio u Draču (Durrës). Srednju školu je završio na Trgovačkom institutu u Valoni (Vlorë), koja je važila za jednu od najboljih škola u Albaniji.

 

Još u toku školovanja posvetio se umjetničkoj fotografiji. U periodu od 1934. do 1981. godine uradio je 22 hiljade negativa, koji imaju veliku dokumentarno-naučnu vrijednost.

 

Safet Dokle je bio uzoran građanin u svakom pogledu. Rodio je, podigao i obrazovao sedmero djece.

Prve fotografije napravio je sa trinaest godina. Kasnije mu se u izradi fotografija pridružila njegova supruga Đulzada Dokle (Olomani), koja je, vjerovatno, i prva žena fotograf iz Gore.

 

Safetov sin Ramadan Dokle je preko 20 hiljada fotografija predao na čuvanje Nacionalnom muzeju "Marubi".