Murat i Razija - Jonuz Kaljo

Naslovna strana: Šaban Abdulah

Uspon književnosti u Gori

(iz predgovora: Alija Džogović)

Pisci u Gori sve više impresioniraju svojom literaturom: bogatim, raznovrsnim narodnim pesništvom, brojnim zbirkama poezije, a sad i dramom Jonuza Kalja.

Drama „Murat i Razija“ Jonuza  Kalja pravo je literarno iznenađenje. To je prva (druga, prva je Jusuf i Džemilja od Hamida Isljami, 1995.) drama na goranskom dijalektu. Ona potvrđuje nove činjenice da književnost u ovoj oblastiima uzlaznu razvojnu skalu, postaje zrela i kompletnija po rodu i formi.

„Murat i Razija“ je folklorno dramsko i muzičko delo sjajnih i trajnih umetničkih vrednosti. Kao u usmenom pesništvu, i njen literalni predmet je narodni život u Gori, posmatran kroz prizmu tragične ljubavi dvoje mladih – Murata i Razije, a u širem kontekstu i svih drugih čija je sudbina slična njihovoj. Zato je i radni naslov ove drame bio „Sudbina“. Radnja ove drame dešava se u najvećem selu u Gori, Restelici, u vrhovima visoke Šare, i tipična je za muslimansku etničku i socijalnu stvarnost. Po svojim folklornim i lirskim karakteristikama ona je melodrama, a po motivima i sadržaju približava se „Koštani“ Bore Stankovića i narodnoj muslimanskoj pesmi „Smrt Omera i Merime“, kao i Šekspirovoj drami „Romeo i Julija“. Realizaciju ljubavi dvoje mladih i ovde sprečavaju socijalne razlike i roditelji. 

Sem sadržaja o nesrećnim ljubavnicima, ovu dramu karakterišu originalno narodno pevanje i muzika, rustikalni folklorni kolorit, patrijahalni način života u porodici i u široj društvenoj sredini. U kontekstu originalnosti ove melodrame je i njen poetski jezik, melodičan i lirski intoniran – kakav je inače goranski govor po svojoj semantičkoj i komunikativnoj prirodi. I u umetničkoj funkciji monologa i dijaloga ovaj jezik je emotivan i poetičan. U osmišljavanju dijaloga pisac Kaljo je pravi majstor  - pesnik. Dijalog je prirodan, nije patetičan niti razvučen. Sažet je i dinamičan. Tok dramske radnje je evolutivan. Misli i dramski govor su u kontinuitetu sa razvojem radnje. Zastupljeni su svi principi dramske kompozicije. 

Ova drama je originalna. Samo su njeni motivi internacionalni, jer se život i ljubav ponavljaju u sličnostima i različitostima. Oni su večita inspiracija u svim oblicima književnog stvaranja.

Izvođenjem ove drame na pozornici predstavljaće novi kulturni događaj i poseban doživljaj za gledaoce željne originalnog, lepog i folklornog. Takođe, njeno objavljivanje biće događaj od izuzetnog značaja. 

Kompletan rad možete pročitati i preuzeti: OVDE

Jusuf i Džemilja - drama

Likovni rad: Sašina Ramadani Sulejmani

Jusuf i Džemilja su rođeni sredinom XIX vijeka u Kruševu. U njihovim životima sve je bilo normalno i sve bi ostalo izvan pjesme da se u njihov brak nije umiješala Jusufova majka. U njeno poimanje života se nikako  nije uklapalo ponašanje mlade i prelijepe Džemilje. Džemilja, koja je bila  “nišan vo Gora”, je mimo svih običaja u selu prečesto izlazila na kapiju dok je Jusuf odlazio na pazar, u Prizren. Svekrva joj je to uzela za neoprostiv grijeh.
Jednoga dana majka pozva Jusufa u svoju odaju i zamoli ga da ostavi (“turi”) Džemilju :
-  Ona neje za tebe. Ti nosiš golemo ime,ti si hadžija.
-     Ama, majko, ja ne i viđim mahana.
-   Ti ništo i ne viđiš, ti si ćorav. Džemilja nema mesto vo kuća naša.

 Jusuf je u životu mogao uraditi sve, ali nije mogao da ne posluša majku. U jednom trenutku krize prihvata  majčin savjet i ostavlja Džemilju. Ubrzo uviđa grešku, ali ispravke u ovakvim slučajevima su rijetke i, gotovo, nemoguće.  Da lji ste čulje razbralje
šo bilo čudo goljemo
vo tija selo Kruševo?
Se beret hodže, hadžije
i Demiljina akraba,
Džemilja će ga turaje.
Iz inata ili, možda, iz srdžbe, Džemilja se ubrzo preudaje, sada u susjedni Šišteec. Jusuf, koji se još nije pribrao od posljedica svoga postupka, bio je potpuno izgubljen i  slomljen. Prestao je odlaziti “na pazar”, a sa majkom je sve manje razgovarao. U čaršiju nije silazio mjesecima. U džamiju je išao samo za džumu, dok je sve ostale namaze obavljao kod kuće. Mnogo  puta bi zastao u namazu i nije znao na kojem je rekjatu. Često se pitao da li mu je namaz valjan, jer dok ga obavlja “otputuje” pa mu treba vremena da se pribere i povrati. Mada je bio iskren vjernik, sve je više dolazio  u kušnju i pitao se da li je to što mu se dešava normalno i da li je još u vjeri. Čak je tražio  savjete i od čuvenog imama iz Restelice, od kojeg  je dobio ohrabrenje, jer mu je ovaj poručio :
- Proći će to, ti si  do sada bio primjer
ostalima. Alah nas  stavlja na iskušenje da bi vidio koliko smo jaki u teškim situacijama.
To mu nije mnogo pomoglo, jer je i dalje ostao u bunilu.   
Džemiljina druga svadba bila je mimo svih običaja . To i nije bila obična svadba, nego nešto  što se dogodi jednom u sto godina. Do tada su se u Gori raspuštenice uvijek udavale  i odlazile u novu kuću oko ponoći, da ih niko ne vidi i ne čuje. Nekoliko žena, mahom tetke, bi je otpratile do novog doma. Selo bi o tome saznalo mnogo kasnije i ta se vijest  prenosila šapatom.
U svatove po Džemilju se digao cijeli Šišteec. Svi na konjima i sa puškama. I muzika je bila bučna i neobična – “dve ralje svirlje i tupani” (četiri goča i četiri zurle).
Kruševo, koje je kao u kazanu i gotovo ispod zemlje, ječi od muzike i pucnjave. Beskrajna kolona svatova spušta se preko Mlake i Bele zemne. Preko drvenog mosta ulaze u centar sela. Tu se stvorila gužva kakvu selo do tada nikada nije vidjelo.
 U Jusufovoj kući je tiho kao da se čuva dženaza. On se, slomljen od bola, zatvara  u svoju odaju da ne čuje svu tu jeku i ne vidi svatove svoje bivše žene. Pokušava da bude jak, da pobijedi samoga sebe, ali nikako ne može da odoli svom nagonu. Na kraju donosi odluku da krene i pridruži se onima koji će ispraćati Džemilju. Sestru zamoli da mu osedla konja Doriju. Sestra Raza prepoznaje njegovu namjeru i moli ga da ne čini ludost i ne bruka sebe i cijelu familiju:
-  Brate, nemoj  da ni se smije Gora!
-  Nemoj ti da se mešaš vo muške rabote,osedlaj konja i ništo ne zbori.
 Sestra, na koju Jusuf nikada u životu nije podigao glas, bez riječi posluša brata. Jusuf kreće za svatovima i sustiže ih na izlazu iz sela, više Pirove njive.  

Blizu šišteječkog groblja dogodila se velika drama, kada je Jusuf smogao snage da zaustavi  Džemiljine svatove. Zatražio je da mu dozvole da još jednom vidi Džemilju, da je daruje i zamoli da mu halali grešku. Od nje je zatražio da podigne duvak, kako bi je darovao dukatima koji su bili njoj kupljeni i koji drugoj ne priliče.

”Ej, mori, bela Džemiljo,
podigni duak ot čelo,
još jen put da se viđime,
ja da ti dajem daroji
i halaf da se učinime,
eto  ti nosim, džanam, amanet,
amanet – kapa so dukati,
zemi i džerdan nareden,
za druga ovja ne ljiči.”
“ Oj, more, Jusuf-hadžija,
  ne digam duak ot čelo,
  ot tebe imam havalje.”
  Zamalje Jusuf, premalje,
  na šišteječke grobišta.

Samo veliki ljudi, a Jusuf-hadžija je bio takav, mogu da urade nešto slično, da zaustave tuđe naoružane svatove. Među svatovima je, vjerovatno, bio neko ko je u Jusufovom bolu prepoznao sebe i nije dozvolio da se dogodi tragedija.
Ipak , kod šišteječkog groblja dogodilo se nešto što je moralo ući u pjesmu. Dogodilo se nešto što je jače i od smrti. Uvrijeđena Džemilja odbija Jusufovu molbu govoreći : “Ne digam duak ot čelo, ot tebe imam havalje.” Jusuf gubi svijest i pada ispod šišteječkih ornicca, sada potpuno slomljen kao čovjek i bez snage da bilo šta preduzme u životu. Napušta svoju majku i  dom, napušta svoju Goru i odlazi u Tursku. Odlazi u daleke pustare Anadolije. Tamo je, kažu, završio svoj nesretni život.
Mnogo godina kasnije je neki čobanin, koji je svoje stado tokom zime čuvao u Turskoj, pričao kako je sreo Jusufa kao sijedog starca. Čobanin je negdje tamo pjevušio pjesmu o Jusufu i Džemilji a ovaj to čuo i zamolio ga da još jednom otpjeva pjesmu. Dok je čobanin pjevao, starac je plakao kao dijete. Iz džepa je izvadio dukat i rekao : “Uzmi, ovo je pjesma o meni, ovo je moja pjesma.” Čobanin je u čudu otišao za svojim stadom, a Jusuf nestao kao priviđenje. Preselio se u pjesmu.
U gornjem dijelu šišteječkog groblja nalazi se teće. Svake večeri tamo  neko zapali svijeću. Po noći se niko ne približava, jer kažu da se tu svake noći sastaju Jusuf i Džemilja. Kažu da će tako biti do Kijametskog dana.
(Sadik Idrizi Aljabak - Gora Daleka i Sama)

Hamid Isljami – Rođen je 1. Maja 1959.godine u selo Rapča. Bio je jedan od prvih književnih stvaralaca iz Gore. Pisao je pjesme, pripovijetke, a autor je i prve drame napisane na lokalnom jeziku Gore objavljene 1995.godine u Valjevu (Jusuf i Džemilja). Hamid Isljami je radio u školi u selo Rapča, Gora. Umro je 2. Aprila 2013.godine u Kruševcu, Srbija. 

Objavljene knjige: Počivaljište (1990), Među nas i vo nas (1993), Devojke na konju (1995), Jusuf i Džemilja, drama (1995), Dolapče, priče (1996), Nebo u čaši vode (1996), Pisma iz Gore (1996), Kameno ogledalo (1997), Nibet Gori (1997), Abdes duše (1998).

Kompletan rad možete pročitati i preuzeti: OVDE

.

. 

Radivoje Mladenović - Goranski govor (1986)

Foto arhiva

Goranski govor je bio predmet proučavanja mnogih naučnika. Među brojnim istraživačima i lingvistima još uvijek postoji niz nesuglasja kad je u pitanju govor Gore, njegovo porijeklo i autorizacija.
Gora se nalazi na mjestu gdje se završava jedna i započinje druga zona južnoslavenskih jezika. Osim toga, u neposrenoj blizini Gore su u prošlosti, ali i sada, živjele zajednice čiji jezici pripadaju različitim neslavenskim grupama (albanski, grčki, aromunski, turski jezik) i koji su snažno uticali kako na leksiku tako i na strukturu govora Gore.
Gora je zaseban dijalektološki areal interesantan za proučavanje teorije jezičkih kontakata, kao i teorije razvoja jezika u tuđoj jezičkoj sredini. Govor Gore je vjekovima ostao u izolaciji i imao periferni položaj i „zamrznuto stanje“, ali se nakon historijskih promjena koje su se u posljednjih sto godina desile na Balkanu, našao u potpuno novoj i izmijenjenoj situaciji. Danas govor Gore može biti dobar izvor podataka za proučavanje diglosije, bilingvizma, jezičkih interferencija, kao i za druga lingvistička i sociolingvistička istraživanja.

Radivoje Mladenović goranski određuje “kao prelazni, mešavinski makedonsko-srpski govor”. Proučavajući goranski govor došao je do zaključka da se “na osnovu aktuelnog jezičkog stanja ne može govoriti kao makedonskom ili srpskom govoru, već se on može definisati kao tip prelaznog govora, mešovitog govora, koji je, verovatno, nastao u bilingvnoj sredini, na graničnom području dvaju jezika – srpskog i makedonskog.” Na drugom mjestu Mladenvić tvrdi da je “goranski govor većinom svojih osobina rubni zapadnomakedonski govor sa tipičnim perifernim arhaizmima i infiltracijom pojedinih srpskih crta.”

(Dr. Sadik Idrizi: Govor Gore)

Profesor Radivoje Mladenović rođen je u Prizrenu 1950.godine. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radio je kao profesor u Prizrenu na Višoj pedagoškoj školi, zatim u Filološkoj gimnaziji u Beogradu. Od 2003.godine radi kao profesor Filološkog-umetničkog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu.  Za poseban doprinos nauci u jeziku, Monografija Govori šarplaninske župe Gora odlikovana je nagradom "Pavle Ivić" Slavističkog društva Srbije za 2002.godine

U nastavku objavljujemo rad profesora Radivoja Mladenovića objavljenog 1986.godine u Zborniku radova povodom 25 godine rada Više Pedagoške Škole "Xhevdet Doda" u Prizrenu.

Naslov rada: Goranski govor u odnosu na granične makedonske i granične srpske govore

Kompletan rad možete pročitati i preuzeti: OVDE

.
.