Restelica 1907. godine

Iz memoara Barona Franza Nopcsa

Ceo tekst možete pročitati: OVDE 

Austrougarski naučnik, avanturistički putnik, renomirani paleontolog i geolog, Baron Franz Nopcsa (1877 - 1933), putovao je u Albaniju i na jug Balkana (Bosna, Kosovo, Makedonija, Srbija) u više navrata od 1903. do 1914. godine (period turske vladavine, Balkanski ratovi, albanska nezavisnost i početak Prvog svjetskog rata). Živio je nekoliko godina u Skadru, koji je koristio kao bazu za svoja putovanja po sjevernoj Albaniji.

Nopcsa je bio oduševljen planinama sjeverne Albanije u koje, zbog sigurnosnih razloga, nije stupio nijedan stranac. Upoznao je stanovništvo tog kraja, naučio njihov jezik i način života i vremenom postao vodeći stručnjak albanoloških studija. Na ovim putovanjima, sem puške, koristio je i „Kodak“ s kojim je napravio fascinantne i veoma rijetke fotografije Balkana u prvoj deceniji dvadesetog vijeka. Pisao je i svoje memoare. Originalne fotografije i bilješke čuvaju se u Hungarian Natural History Museum (Magyar Természettudományi Múzeum) u Budimpešti. Bio je uključen i u političkom životu tog doba, bio je kandidat za upražnjeni albanski tron.

Šar planina 1907.

Šar planina 1907.

Bajazid Elmaz Doda je rođen 1888. godine u planinskom selu Štirovica, region Gornje Reke u zapadnoj Makedoniji. Kao većina mladih ljudi, u potrazi za poslom, napustio je planinu i emigrirao u Rumuniju. 20. Novembra 1906. godine u Bukureštu susreo se sa mađarskim naučnikom, Baronom Franz Nopcsa, koji ga je unajmio kao svog slugu na putovanjima po Balkanu. Iz Bukurešta, Nopcsa i njegov mladi sluga otputovali su u Szacsal (Sacel) u blizini Hatzega u Transilvaniji, u porodičnoj kući familije Nopcsa, a nekoliko mjeseci kasnije za London gdje se Bajazid razbolio.

Sredinom novembra 1907. godine, otputovali su u Skadar, gdje je Nopcsa imao kuću. Putujući planinama Mirdite prema Kalisu pali su u ruke zloglasnog pljačkaša Mustafe Lite koji ih je uzeo kao taoce. Nakon što su oslobođeni u Prizrenu, putovali su u Skoplje i dalje prema dolini Reka, kako su prvobitno planirali. Oni su se potom vratili u Skadar kako bi istražili teritoriju plemena Hoti i Gruda.

Selo Štirovica

U svom putopisu Baron Franz Nopcsa je opisao i svoje putovanje kroz Goru, tačnije svoj boravak u Restelici:

„Nakon pet dana boravka u Kalisu, sa dva konja krenuli smo prema Prizrenu. Na jednom konju jahao je Mustafa Lita, a drugi je bio određen za Bajazita i mene. Na konjima smo išli sve do visoravni kod Qafe Restelica, duboki snijeg nas je spriječio da idemo dalje. Ovdje smo pojeli obrok, sir i hljeb od kukuruznog i pšeničnog brašna. Poslije podne izašli smo prema Restelici. Na putu ka Restelici bilo je magle i snijega, tako da smo izgubili put, ali napokon stigli smo srećni ka Kepi i u Restelici. Mustafa Lita, Abdul Rahmani, Dalip, Bajazid i ja spavali smo u kući Mola Sadika, a ostali u jednoj drugoj kući. Soba je bila dobra, prekrivena tepihom. U sobi je bila gvozdena peć i zazidano prozorsko staklo. Prije nego što smo otišli kući kod domaćina, pili smo kafu u jednoj kafečajdžinici, dok nas nije pozvao Mola Sadik. Naš domaćin je došao sa brojnim posjetiocima, uključujući jednog znatiželjnog hadžiju i druge duhovne vođe. Sa hadžijom smo nešto govorili na rumunskom. Pričao bih ja, ali su se oni povukli u jedan ćošak i planirali nešto sa Dalipom. Ljudi u Restelici su obrazovani i većina zna da čita i piše.

Restelica se nalazi na jednoj visoravni iznad strme doline. To je naselje sa mnogo prodavnica i kafana. Seoske ulice izgledaju dobro uređene. Kemene kuće nisu okrečene ali su dobro građene. Restelica ima 300-400 kuća i više stotine konja, a stanovnicini nisu siromašni. Ovdje se mnogo više govori slavenski. Ljudi su relativno malo pitali ko sam, samo je hadžija bio znatiželjan. Bajazid mi je na mađarskom rekao "ne mondjon semmit" (ne pričaj ništa). Kasnije sam razgovarao sa Mustafom Litom o sutrašnjem danu. Ja sam prijedložio da u Prizren stignemo u akšam, kako moje hapšenje ne bi privuklo previše pažnje. Ja bih proveo noć u zatvorskoj jedinici. Dan nakon toga je pazarni dan u Prizrenu i Hukumet (vlast) će najvjerovatnije biti otvorena. Pored ovoga, dogovorili smo da tokom mog privođenja u Prizrenu ne predam moj Mannlicher karabin, već da uz sebe imam Bajazidovu Martini pušku. Time bi izbjegli da mi oduzmu karabin.

Po planu rano ujutro napustili smo Restelicu, a onda smo u jednom dahu otišli ka Prizrenu. Ja sam stalno hodao, a Bajazid je bio slomljen iako je jahao na konju. Ručak je bio od sira i hljeba. Dan prije toga uveče u Restelici jeli smo pasulj sa mesom i druga turska jela, iskreno sva su bila dobra, ali sam imao jaku gorušicu. Kada sam kod mjesta Zli Potok htio da uberem jabuku pokraj puta, Bajazid se jako uznemirio i rekao mi da se uzimanje jabuke u istočnoj Albaniji računa kao sramota i neprihvatljiv manir.

Od Karaule Guri Dervent put mi je od ranije bio poznat. Sat i pol prije akšama stigli smo u Prizren. Neposredno prije grada oduzeli su mi pušku i kaiš sa municijom i vezali užetom oko stomaka. Drugi kraj konopca držao je jedan čovjek iz Kalisa, da se zna da sam zarobljenik. Mustafa Lita bio je prestravljen da ga možda ne izdam u Prizrenu. Bajazid je prošao pored mene i u jednom mahu sam mu dao poruku za konzulat. Moj prtljag uzeo je Mustafa Lita i sutradan donio u Hukumet. Bajazidu je zabranio da ide u Hukumet jer se bojao da ga ne izdamo. Moj ulazak u nošnji Mirdite nije izazvalo veliku pažnju na ulicama Prizrena. Takođe, ni u Hukumet nisu se preterano iznendaili. Mustafa Lita je rekao policiji bimbaši, da me je uhvatio na putu Vila – Kalis, i onda me namamio u svoju kuću. Pokušao sam pobjeći, on me je ponovo uhvatio i sad me isporučio vlastima. Bio sam izveden pred bimbašu (komandir), kojeg sam poznavao od ranije ali on mene nije prepoznao. Onda su me poslali kod Mutesarrifa (guvernera). Tamo su me zadržali. Mustafa Lita je iskazivao strahopoštovanje, prekrštenih nogu razgovarali su na francuskom sa guvernerom. Guverner je obavijestio konzulat. Vratio sam se ponovo kod bimbaše, poslije do komandanta zatvora, po imenu Milazim i tu sam trebao da prenoćim. Bajazid je u međuvremenu javio konzulatu, a oni su se sada zainteresovali. Guverner i konzulat poslali su telegram u Solun. Vicekonzul Prohaska poslao mi je hranu i ćebe u zatvoru Ostao sam još nekoliko dana u Prizrenu. Cijela afera sa Mustafom Litom je dobila i drugi epilog. Kada je Bajazidov otac u Štirovnici čuo za ovo, iznenada je sa deset naoružanih ljudi stigao u Prizren. Četrdeset ljudi je ostavio u Restelici. Njegova prvobitna namjera je bila zasjeda Mustafe Lite blizu Kepa, ali su stigli prekasno, pa je htio da ga sada ubije u Prizrenu. Ja i Bajazid smo ga spriječili da to uradi. Ispričali smo mu šta je prava istina, pa se idućeg dana Mustafa Lita vratio natrag u Kalis.

Prevod sa nemačkog i engleskog jezika: B.M i A.I
Korektura:S.I

Ceo tekst možete pročitati: OVDE

Kruševo - Alija Džogović - Onomastika Gore

Alija Džogović - ONOMASTIKA GORE

Onomatološki prilozi, XII, SANU

Odeljenje jezika i književnosti, Odbor za onomastiku, Beograd, 1996, 33–366 (1–334).

Kruševo

Kruševo je jedno od starijih i većih goranskih sela. Nalazi se na srednjem toku Resteličke reke, koju nazivaju i Šarplaninska reka, u tesnacu između visokih brda, na nadmorskoj visini  oko 1100m. Od gradskog naselja Dragaš udaljeno je 18km. Selo ima 107 kuća sa 646 stanovnika muslimanske nacionalnosti. Ovde, pored starih kuća planinskog tipa, ima i novih, građenih po najsavremenijim projektima. Selo je elektricifirano, ima sopstveni vodovod  i odvod, jednu osmogodišnju školu, dva razreda srednje škole, a ovde je i mesna kancelarija za nekolika susedna sela. Takođe, u ovom selu nalaze se i nekolike prodavnice, tri čajdžinice, jedna poslastičara i veća radionica za izradu gajtana za narodnu nošnju (č`akšire i gun`č`e). Na reci u selu su dva veća mosta, više sela jedan. U centru sela nalazi se i veća stara džamija. Od Dragaša do sela dolazi se makadamskim putem, kojim saobraćaju teretna i putnička vozila, kao i autobus dva puta dnevno.

Iz ovog sela zapažena je migracija stanovništva prema industrijskim centrima i većim gradovima SFRJ. Mnogi se u zavičaj vraćaju samo tokom leta, da pozavršavaju neke poljoprivredne poslove, a zatim ponovo odlaze u pečalbu. Između dva svetska rata veliki broj meštana iz ovoga sela, kao i iz drugih goranskih sela, migrirao je u Tursku.

Iako je ovo selo u pograničnoj zoni, toponimija je vrlo brojna i starijeg porekla. Informatori su saopštili da je ime sela nastalo po tome što je na ovim terenima uvek bilo krušaka, divljih i pitomih, a danas ovde u izobilju rastu. Međutim, neki meštani pripovedaju da su prvi naseljenici ovde došli iz Kruševa u Makedoniji, i ovde u Gori osnovali prva naselja Kruševo, Brod i Globočicu. Ovim predanjem meštani potvrđuju svoje staro makedonsko poreklo i pravce seobe daljih predaka stočara iz predela zapadne Makedonije prema goranskim pašnjacima na kojima su vremenom formirali i svoja stalna naselja. O svom govoru kazuju da je „makedonski“ ili „našenski“, da je najsličniji severozapadnim makedonskim govorima (Debar, Jelovjane, Urvič) u koji su vremenom unošene i brojne pozajmice iz susednih nemakedonskih govora. Uglavnom su ih unosili pečalbari.

Etnici: Kruševl`anin i Kruševl`anka, Kruševl`ani i Kruševl`anke, ktetik: krušeeč`ki.

Informatori: Nazif Šerifi (1911), Amet Isljami (1906), Đeljadin Brenoli (1921) i Osman Ođa (1923).

Prezimena

Abidini, osam kuća. Informator Kadrija Abidini (1930)

Aliriza, tri kuće. Informator Rizo Aljiriza (1926)

Aruni, jedna kuća. Informator Asan Aruni (1932)

Bejluli, dve kuće. Informator Abdiraman Bejljulji (1930)

Bero, četiri kuće. Informator Ramadan Bero (1933)

Bećirler, dve kuće. Staro prezime sa turskim finalnim formatom. Informator Beair Bećirler (1952)

Brenoli, trinaest kuća. Staro prezime u ovom selu. Pretpostavljaju da je albanskog porekla (etimološki: bre = jela, nolli = zatečen). Informator Redžep Brenoli (1944)

Dute, pet kuća. Prezime dobijeno po nadimku pretka. Informator Jaija Dute (1910)

Idrizi, sedam kuća. Informator Galip Idrizi (1916)

Ilijazi , dve kuće. Informator Deir Ilijazi (1928)

Jakupi, dve luće. Informator Jakup Jakupi (1936)

Mustafa, jedanaest kuća. Prezime imaju po dedinom imenu. Informator Bećir Mustafa (1924)

Nedžipi, četiri kuće. Prezime imaju po dedinom imenu. Informator Jakup Nedžipi (1931)

Osmani, deset kuća. Informator Rifat Osmani (1912)

Odža, šest kuća. Predak im je bio hodža. Informator Feris Odža (1928)

Ramadani, četiri kuće. Informator Abas Ramadani (1912)

Sejrani, dve kuće. Informator Sejran Sejrani (1932)

Seferi, devet kuća. Informator Ganija Seferi (1924)

Sopi, dve kuće. Po predanju poreklom su Albanci. Ovde je početkom ovoga veka došao jedan dečak, zatim se oženio i osnovao porodicu. Informator Malić Sopi (1938)

Tairi, jedna kuća. Informator Ekrem Tairi (19..)

Šerifi, devet kuća. Informator Ganija Šerifi  (1924)

Nišani – historijske paralele

Mezarje - Zli Potok

Autor teksta: Vejsel Hamza
Tekst je objavljen u Alemu God VI, br.133 Septembar 2004

Podizanje nadgorbnih spomenika umrlim muslimanima datira kod nas od pojave islama u našim krajevima. Ovaj običaj je naslijeđen od bogumila, koji su svojevoljno prelazili na islam. Naši stari su te nadgrobne spomenike nazivali bašlucima, nišanima ili, najčešće, izglavnicima, čije su nazivlje preuzeli od osmanlijskih Turaka koji su na ovim prostorima vladali više od pet strotina godina.

Na tom širem geografskom arealu na kojem su upravljali Osmanlije, pronalazimo najstarije nišane kod nas i to su tzv. „šehidski nišani“, koje se ranije nalazio u mnogim mezarlucima, a bilo je također i zasebnih šehidskih mezaristana. Na njima nije bilo nikakvih natpisa nego su na nekima od njih bile uklesane razne rozete ili biljni ornamenti, a na nekima sablja, mač, sjekira ili kakvo drugo ratničko oruđe onoga vremena.

Ponekad i ponegdje takve nišane običan svijet je smatrao svetim, pa se tako i dan-danas mogu čuti različite legende i gotovo nevjerovatne hikaje o svetosti određenog mezara. Ponukani sujevjerjem mnogi od njih vodu sa ovih mezara smatrali su ljekovitom za liječenje bradavica i nekih drugih kožnih bolesti.

Nadgrobni spomenik - Šišteec, Albanija

Nadgrobni spomenik - Šišteec, Albanija

Od čisto bogumilskih stećaka, koji su bili masivni i koji su, isključivo, horizontalno polagani, preko prelaznih formi simbiotičkih bogumilsko – islamskih stećaka nišana, pa sve do, opet, čisto islamskih nišana koji su bili nešto lakši i manjih dimenzija, pratimo stalni uspon i u pogledu tretiranja samog materijala od kojega se nišan izrađuje i u pogledu likovno – umjetničke predstave na njegovoj površini. U tom smislu ne nedostaje figuralno – geometrijskih predstava (trokut, krug, cik-cak linija, rozeta, spirala, zvijezda, sunčeva zraka, listovi, grančice, palmete, šestougaonik, oktogon, poligon...), floralnih ornamenata, ideografskih motiva, raznovrsnog ratničkog materijala, različitih turbana i kapa sa ili bez mudževeze (završni dio nišana), kao svjedodžba o pripadnosti određenom tarikatskom bratsvu ili određenoj klasnoj strukturi (aga, beg, ulema...).

Mezarje u krugu Mličke džamije

Dakle, način klesanja, obrade i dekorisanja nišana je, počev od XV stoljeća, u stalnom uzletu tako da tokom XVII stoljeća imamo nekoliko domaćih centara koji postižu zavidnu stilizaciju, kako same nadgrobne ploče (nišana) tako i natpisa na njima (tarih – epitaf). Materijal od kojeg su najčešće (i najviše) klesani nišani je skopski kristalni mramor, iz Aranđelova kod Skopja, Uskup, a poznati su kod nas pod imenom „ušćupski nišani“. Ovi skopski nišani su manjih dimenzija. Na nišanima su, gotovo svi, istovjetno stiliyirani, i to su, ima se dojam, najistaknutiji i najuspjeliji primjerci, ali ima i znatan broj onih koji su klesani i izrađivani od kamena krečnjaka, vapnenca, ili, pak, muljike, a ponegdje i ponekad izrađivani su i od nekog drugog „domaćeg“ materijala.

Šišteec, Albanija

Sami natpisi na ploči realizovani su najčešće neshi pismom, zatim talikom, neshi –talikom, sulusom, ili oni najatrikvniji u dželi ili dželi-neshi pismu. Tako dekorativno izvedeni nadgrobni spomenici, ili sakralni i javni objekti, rukopisi, predmeti za svakodnevnu upotrebu...nazočno svjedoče da epigrafika u islamskoj umjetnosti nalazi primjenu svuda gdje dolazi ukras.

U velikim gradovima u osmansko-tursko doba radili su sa ostalim zanatlijama i „hattati“, koji su se bavili kaligrafskim ukrašavanjem rukopisa, ispisivanjem tekstova (tariha) na nadgrobnim spomenicima i u arhitekturi.

Osnovna namjena tariha, koji je kao oblik pjesničkog isražavanja preuzet iz orjentalnih književnosti, jeste težnja za ostavljanjem nekog traga ne samo na konretnom ograničenom prostoru (zidna površina, nišan...) već i u vremenu. Tarihi, ipak, ne nose samo dokumentarnu vrijednost koja leži u podacima koje nam pružaju natpisi o objektima nego i kulturno – književnu vrijednost, iako im književno-estetsko nije primaran cilj, ali po svojoj formi oni često prerastaju okvire osnovne namjene i postaju svojevrsne pjesme.

Pored odličnog poznavanja jezika na kojem se hronogram pravi (na arapskom, turskom, ili perzijskom jeziku), sastavljanje hronograma zahtjeva i poznavanje utvrđenih pravila pisanja ove vrste pjesništva koje raspolaže strogo ograničenih i beskrajno rotiranim krugom dopuštenih simbola, metafora i alegorija koje možemo manje-više podvesti pod kategoriju loci communi (opšta mjesta).

Mali bronzani pečat

Mali bronzani pečat pronađen je 04.09.2016.godine (nedelja) u Kruševu.   
Na donjem ravnom delu piše: Ahmed 1312.godine najverovatnije po Hidžretskom kalendaru, a 1894/1895 godine po Gregorijanskom kalendaru. Tragajući po internetu u vezi ovakvih pečata, da se zaključiti da ga je koristila vojska u Osmanskoj kraljevini.

 

ANTIQUE TURKISH OTTOMAN EMPIRE BRONZE WAX SEAL

Period: 19th century
Culture: Ottoman
Dimensions: high – 24 mm, diameter - 14 mm
Material: Bronze, with Islamic Calligraphy - AHMED 1312
Condition: Excellent