Mesud Islamović - Medo Goranin

Banja Luka, 24.10.1926. – Bihać 2002.

BILJEŠKA O PISCU

 

Mesud Islamović rođen je u Banjaluci, gdje je poslije završene osnovne škole izučio krojački zanat i završio nižu gimnaziju, srednju ekonomsku školu. Diplomira je na VPŠ, grupa SH jezik jugoslovenske književnosti i istorije. Od osme godine života počinje da radi kao kolporter, nosač, sudopera po aščinicama, kafanami i slastičarnicama, ulični prodavač sladoleda, boze, šećerlema. Bio je krojački šegrt, krojački radnik, trgovački pomoćnik, vaspitač, korektor, stručni saradnik u SIZ-u kulture, a potom je proveo 12 godina kao organizacioni sekretar Udruženja književnika SR Bosne i Hercegovine – Podružnica u Banjaluci. Dao je otkaz na radno mjesto sekretara 1.11.1986. Od tada ima status slobodnog umjetnika. 

 

Bijanec i Buka

Izbor stihova prevedenih na goranski

… ako si gi zabrajf babovci će bideš zabrajen.

NAPOMENA

Kada sam odlučio da načinim izbor pjesama i prevedem ih na goranski jezik bio sam ponesen ljubavlju, a svjestan rizika. Kažem rizika, jer goranski jezik se koristi samo među Goranima koji žive u Gori. Goranski jezik su koristile starije generacije Gorana, koji su bili gurbetčije i tako prenijeli dio maternjeg jezika u svijet. Goranski jezik se vremenom gasio u urbanim sredinama i do današnjeg dana se gasi.

Imao sam čast i ponosan sam što sam imao priliku da učim od predaka Gorana, gurbetčija, život. Ostale su mi u srcu te oči pune nostalgije. Žive u meni Gorani, selepdžije, bozadžije, halvadžije i šećerlamadžije, koji su sa sobom dovodili i svoju djecu, pa tako i ostala u tužem svijetu.

Neki se nikada nisu mogli vratiti u Goru, pa su zasnovali pretežno  sa gorankama brak i tako ostavljali gorančiće po Bosni i cjelom svijetu.

Moja ljubav i obaveza su jače od poznavanja ovog jezika, pa sam I tako preveo ove pjesme. Goranski pisani riječnik ne postoji, a nije mi poznato da li postoji kakav jezički priručnik. Zato se, ovom prilikom zahvaljujem Hatidži, Sadiku i Šemi koji su mi pomogli da se obogatim sa nekoliko riječi više, koje sam i zaboravio.

Molim Gorane i sve poznavaoce goranskog jezika da mi ne zamjere i ne uzmu za zlo… Dobronamjerno sam pokušao. Sigurno sam naškrinuo vrata svijeta ljepoti i muzikalnosti goranskog jezika, koji će živjeti, kao što žive i njegovi Gorani …

Pjesme pod naslovima “BIJANEC I BUKA” i “SON GORANA” nisu prevodi. Napisane su izvorno goranskim jezikom. Moj pokušaj neće, nadam se štetiti, ni meni ni drugima da pokušaju upoznati i otkriti ljepotu goranskog jezika. Sav moj pokušaj je neznatan i skroman, ali je iskren sa željom da bar malo pridonese i ukaže na život gorana i život njihovog jezika …

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

Nailj Huseini Dano 1888 - 1919

Nailj Huseini Dano je rođen 1888. godine u Gornjoj Rapči. Njegov djed Rašid bio je muderis i bliski saradnik Imera Prizrenija. Kod muderisa Sulejmana Hamze pohađao je i završio mekteb, dok je ruždiju završio u mjestu Skeče u Grčkoj, gdje je njegova porodica imala slastičarnicu.
Bio je poliglota jer je, pored maternjeg, govorio turski, albanski, bugarski, grčki i njemački jezik. Od 1910-1912. godine bio je član Skopskog svečanog hora, što govori da je bio i muzički obrazovan.

Nakon pobjede Mladoturske revolucije, u kojoj je učestvovao, Nailj Dano dobija zadatak da organizuje stanovništvo Gore i Opolja za odbranu. Ukazivao je na opasnost koja dolazi od Balkanske alijanse (Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska), zato je mudro radio i okupljao ljude. Mnogo je čitao, a posjedovao je i bogatu ličnu biblioteku, koja će kasnije u nekim krugovima biti zapamćena kao izvor destabilizacije, te je 1981. godine bila povod pretresa kuće njegovog brata Havzije.

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

Safet Hoxha 1924 - 2000

Lingvista prof.dr. Safet Hoxha

Safet Hoxha (Hodža) je rođen u Pakiši 17. septembra 1924. godine u poznatoj porodici, u kojoj su islamska vjerska ubjeđenja bila u suglasju sa zapadnom kulturom. Njegov djed, Mehmet Alija (1848-1912), školovao se u Istanbulu i bio čuveni muderis u Gori.


Profesor Safet Hodža je nastavio tradiciju svojih predaka. Pohađao je medresu u Tirani, ali je tokom Drugog svjetskog rata prekinuo školovanje, koje je nastavio poslije rata. Sudbina nije htjela da studije završi u Tirani, jer se priključuje grupi učitelja koje je Vlada Albanija poslala na Kosovo (1945), kako bi pomogli otvaranje albanskih škola. Safet Hodža je bio učitelj u Šajnovcu u Opolju, zatim u selu Bučje, gde je osnovao i upravljao tamošnjom školom. Odatle odlazi u Prizren na zadatku inspektora obrazovanja. Isti zadatak obavljao je i u Podujevu.

 Kompletan tekst možete pročitati: OVDE