Gora 1902. godine

3. vojno kartografsko istraživanje Austro-Ugarske

Indeksni list generalne karte srednje Evrope (1:200 000)

Originalni listovi su objavljeni oko 1910. godine

Prizren 38º -42º

Offiz. W. Kotzauer 

Karta je izrađena 1902. godine od strane Austro Ugarske. Na njoj su obelježena većina naseljenih mjesta Gore. Nisu obelježena sela Krstac i Lještane.

Naseljena mjesta obelježena pod istim imenima: Zlipotok, Globočica, Borje i Radeša.

Ostala naselja su obelježena pod sljedećim imenima: Reštelica (Restelica), Koršova Kruševac (Kruševo), Šišnević (Šištavec), Oraška (Orešek), Crnoljeva (Crnoljevo), Bančage (Bačka), Bizance (Dikance), Brod Brut (Brod), Vranić (Vraništa), Begite Beglere (Mlike), Kukoljan (Kukaljane), Lebovište (Ljobošta), Dragač (Dragaš), Orgošte Orčuša (Orgosta), Zabod (Zapod), Bališa (Pakiša), Vrhike (Orčikle), Rapče (Rapča), Karazinč (Košarište ?).

Od planina obelježene su: Vraca, Rudoka (2300), Koritnik (2381), Babašnica (2487), Kazi Košine, Akbaka (Kalabak).

Obelježene su i dve česme:

Barina česma – iznad Restelice na putu prema planini Vraca,

Gurče česma – na putu od Dragaša prema selu Plav.

Obelježena je i reka Mlika (Brodska reka). 

 

Planinske opasnosti na Šar-planini - 1962.

Foto: Ilustracija

Visoka 2747 m, dugačka 76 km po horizontalnoj projekciji,  s površinom oko 1600 km², Šar-planina spada u red visokih planina. Pored Velebita, to je najduži planinski venac u našoj državi. Međutim, ova prostrana planinska oblast nije još planinarski obrađena, sem što je podignuto deset planinarskih kuća, od kojih su pet prihvatnice u zapuštenom stanju. Ne postoji markacija. Nema verziranih putovođa. Lokalne planinarsko-turističke organizacije, nezainteresovane za planinarska ispitivanja, ne mogu da pruže pouzdana obaveštenja. Povremeno izletničko strujanje, ograničeno na predele Popove Šapke, Ljubotena, Karanikole i Brezovice nerodimske, svodi se uglavnom na društvenu razonodu i, zimi, na skijaška takmmičenja. Zbog svega toga, na Šar-planini morate da se sami snalazite ili da se, ako hoćete, prepustite najmljenom pratiocu (nadnica je od 500 do 800 dinara) koji poznaje samo predele u granicama svojega sela.

***

Prvi izletnički udes na Šar-planini izazvala je mećava. Štafetna grupa od šesnaest planinara krenuvši po vejavici s Popove Šapke ka Velikom Turčinu, na Vakafu je bila iznenađena velikim i još neslegnutim smetovima snega – sušca, navejanog jugozapadnim vetrom. Trinaestorica su odjednom zapala u duboki sneg, koji ih je uz to još i uveliko zavejao. Jedanaestorica su supela da se iz snega izbave, dok su dvojca, nažalost, platila životom: Dime Jovanovski iz Tetova i Ivan Hadži-Zafirovski iz Skoplja. Njihovi leševi nađeni su u snegu tek nakon jedanaest dana. Nesreća se dogodila 31. januara 1954. godine na jednom priličnom položenom potesu jugozapadno od Vakafskog kajnaka.

Drugi udes dogodio se 27. juna 1957. godine. Planinu je izjutra zahvatila strahovita mećava, kojoj je prethodila provala oblaka. Vetar je duvao brzinom do 100 km na čas. Napadali sneg bio je dostigao debljinu od jednog metra. Za 36 časova, koliko je trajalo, ta nezapamćena nepogoda nanela je stočarstvu velike gubitke. Na bačijama župe Gore bila je zavejala pedeset krava i 400 ovaca, a u predelju od Vratničkih livadica do Kobilice pobila je 342 ovce i 278 konja i goveda. Ljudske žrtve bile su izbegnute, izuzev četvorice promrzlih ovčara, nađenih u besvesnom stanju. 

Izvor: Dušan S. Krivokapić

Naše planine, revija Planinarskog Saveza Hrvatske i Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine
Godina XIV, studeni – prosinac 1962. 

Broj 11-12

Str. 273.–278.

Kompletan rad možete pročitati: OVDE
.
.

Ahmet Kurt - Goranske porodice u Mostaru

Autor: Ahmet Kurt
Izvod iz knjige: Mahala Carina u Mostaru - Historija i razvoj grada 

Još davne 1477. godine zabilježeno je da su tri od ukupno trideset i jednog posadnika mostarske tvrđave bili sa prostora današnje Albanije i Kosova - Šimerd, Jusuf i Arnaut Karadža. Kroz pet narednih stoljeća u Mostaru je uvijek bilo ljudi sa ovih prostora, a priliv se povećava poslije Balkanskih ratova dolaskom izbjeglica, entičkih Albanaca, Goranaca i Turaka sa prostora kojeg je Osmansko carstvo tada izgubilo. Poslije nestanka Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS/Jugoslavije neki su se, vratili u Albaniju, ne želeći ponovo živjeti u drušvenom uređenju iz kojeg su oni izbjegli.

U Mostaru je živjelo dvanaestak goranskih porodica, polovina od njih u mahali Carina. Većina je držala poslastičarnice i vrijedno, radili po cijeli dan. Djecu su vaspitavali da žive skromno i da se uzdaju samo u svoj rad. Nikoga nisu opterećivali pričom o svojoj hudoj sudbi zbog koje su morali napustiti svoja ognjišta. Posebno su njegovali dobre komšijske odnose, uvijek spremni priteći u pomoć. Na ovoj slici iz 1958. godine vidimo u bašti njihove kuće na Carini Nezira Hazirovića, sina Hazera Bahtijara i suprugu Imku, također Goranku, rođenu Kahrimanović (Kahrimani), kćerku Kahrimana Eminovića. Imka i Nezir dobijaju dva sina i dvije kćerke. Još kao dječacima, po nepisanom adetu, sinovima su opasane kecelje u slastičarnici kako bi se učili da preuzmu očev posao, ali jedan od, Mehmed-Mešak, demonstrativno baca kecelju jer u njegovom mladalačkom zanosu biti slastičar nije bilo neko zanimanje za momka koji želi promijeniti svijet, te odlazi na automehaničarski zanat. U prvim godinama Drugog svjetskog rata, kao 16-godišnjak pridružuje se partizanima. Slastičarnicu preuzima mlađi brat Bahtijar-Bato, a kasnije Batini sinovi. Bato i Mešak žene se sa djevojkama iz starih mostarskih porodica, Sefić i Hadžiosmanović.

Privatna arhiva: Nezir Hazirović, sin Hazera Bahtijara i supruga Imka, također rođena Kahrimanović (Kahrimani)

Imkina braća, Emin, Bajram i Ramiz, stanovali su u Srednjoj ulici na Carini. Bajram kasnije postaje najpoznatiji mostarski poslastičar. Emin, u Drugom svjetskom ratu poznati dobrotvor koji je pomagao izbjeglu djecu, male mahadžire, ispred četničkih pokolja, nije imao djece, pa uzdiže Mustafu, sina svog brata Ramiza. Osim Mustafe Ramiz je imao djecu Muhameda-Hamu, Nijaza i Jasminku. Mustafa Kahrimanović, poznatiji kao Mujo kasnije se, na osnovu svog tabijasuzluka, profiliše kao jedna od gradskih legendi, kako to Mostarci vole zvati. Malo je poznato da je Mujo, kada bi umro neki Mostarac uvijek zaključavao slastičarnicu i obavezno odlazio na dženazu ili sahranu.

Od potomaka ovih dvanaestak mostarskih goranskih familija do današnjih dana je nastalo preko sto porodica, od kojih su mnogi u ratu 1992-95. kao druga ili treća generacija, opet postali izbjeglice i morali bježati iz svog grada.

Izvod iz knjige možete pročitati: OVDE

Spisak stanovnika koji su radili u Bosni po popisu iz 1918. godine
možete pogledati: OVDE