U proučavanju drugih kultura muslimanski historičari nastojali su primijeniti ono pravilo koje je uspostavio veliki Ebu Rejhan el Biruni (u. 1050.), koji je u jedanaestom vijeku izučavao veliku hindusku kulturu i uspostavio antropologiju kao znanost. Njegov je princip bio da istraživač mora dati drugima da govore o sebi. Nije zadaća istraživača da definira drugoga, nego to pravo pripada njemu samome.
„Muslimani ne treba da predstavljaju sami sebe“
Pustiti drugoga da govori o sebi, da predstavlja sebe, postalo je zlatni standard u izučavanju drugih kultura i općenito ideal objektivne nauke. Nasuprot tome, zapadnjačka nauka nije imala pretjeranu želju da dozvoli drugima da pričaju o sebi, nego su to pravo uzeli sami za sebe. Edward Said u sjajnom djelu Kultura i imperijalizam ukazuje na glasoviti roman Robinson Kruso koji zasniva paradigmu odnosa prema drugom i drugačijem u evropskoj etnocentričnoj kulturi. Naime, u tom poznatom romanu Robinzon završava na pustom i dalekom ostrvu i tu gradi vlastiti feud kojim suvereno i po nekom „prirodnom“pravu vlada i upravlja. Ne samo to, već on sebi uzima za pravo da imenuje predmete i osobe, pa domorodačkog poznanika on sam imenuje Petkom, samo zato jer ga je sreo baš na petak. Upravo u ovom romanu Said iščitava paradigmu odnošenja prema drugim kulturama od strane zapadnjačkog evrocentričnog uma, jer sebi daje za pravo da cijelom svijetu govori ko su i šta su. Ovaj obrazac vrlo često je primjenjivan u proučavanju istoka, napose osmanske kulture i historije. Na tom tragu su i riječi Karla Marksa koji je rekao „da muslimani ne treba da se predstavljaju sami. Oni treba da budu predstavljeni“. Dakle, svi drugi narodi, a muslimani posebno, nemaju pravo da o sebi govore, već je obaveza drugih tj. zapadnjaka da ih definiraju, objasne i kažu ko su. I ne samo to. U prvom koraku zapadnjaci će govoriti ko su i šta su drugi, a onda će drugi zbog dominantnog stava prihvatiti takav narativ, jer svoj neće imati. Tu poziciju u glasovitom djelu Orijentalizam Said imenuje „orijentalizacijom orijenta“, tj. kada sami Orijent počne sebe gledati kroz iste one naočale koje im je natakao sami Zapad, što je krajnji cilj i svrha takvog narativa.
Odnos prema naslijeđu Osmanske Države
Jedan od najboljih i najilustrativnijih primjera „orijentalizacije orijenta“jeste odnos prema naslijeđu Osmanske Države od strane njenih bivših podanika. Ne samo da su neprijatelji i nacionalne države koje su nastajale na razvalinama ove moćne države gledale na Osmansku Državu s podozrenjem i mržnjom koju su pomno njegovali, nego su i sami Osmanovi podanici, među kojima su i Bošnjaci, upali u zamku da o osmanskom kulturnom naslijeđu sude na temelju onoga što su o njemu govorili njihovi vlastiti neprijatelji. Rijedak je slučaj u historiji da je jedan narod svoju historiju i kulturu učio i saznavao od istih onih koji su ih opetovano ubijali. Mi smo narod koji sliku o sebi gradi na temelju tumačenja naših dokazanih neprijatelja. Možda baš zato sebi dozvoljavamo krvavo ponavljanje historije.
Slika koju su projicirali o Osmanskoj Državi bila je opterećena nacionalnom ideologijom, okliještena genocidnim pretekstom, oktroisana odsustvom ozbiljne naučne kritike i znanja. Naime, proces nastanka nacionalnih država na Balkanu bio je proces dijeljenja od osmanskog naslijeđa. Da bi se kreirao kontekst u kojem je moguće činiti najveće zločine nad jednim narodom, ili mnoštvom naroda s jednom religijom, nužno je demonizirati Osmanove podanike i prikazati ih u najgorim bojama i karakteristikama. Studije o genocidu jasno ukazuju da je upravo ovo prva od deset etapa u kreiranju genocida kao zločina institucija. Da bi se taj cilj ostvario potrebno je okrenuti zajednicu od njihovog naslijeđa i stvoriti sliku o drugima kao bogoubicama, djecoubicama i zločincima najgore vrste koji ne zaslužuju ljudski tretman. Na tom putu moguće je pogaziti sve istine i porušiti naučne argumente, ustvari sve ono što se suprotstavlja zadatoj slici svijeta. Cilj izučavanja historije u novouspostavljenim nacionalnim državicama nije bio traganje za istinom, nego njeno dezavuisanje i iskrivljavanje. Tako se, recimo, moglo desiti da se Devle usmanijje el-alijje ili Uzvišena Osmanska država, što je zvanično ime Osmanske Države može zvati Turska država, a ono to nije. To nije država Turaka, koji jesu bitni i osnovni akteri, ali je to prije svega jedan model kulture zajedništva i sinteze koji je rijetko zabilježen u ljudskoj historiji. „To je period historije u kojem su slatka jela iz Halepa prenesena na prostore Balkana, a arhitektonski oblici s Balkana na istok. Kad je perzijski jezik prenošen u srpski, a grčki u arapski. Ako nekog upitate koliko je sati dok šetate po bulevaru Terazije usred Beograda, odgovorit će vam jedan sat. U Egiptu se nekome učtivo obraćate s efendum što je riječ grčkog porijekla“, kako piše Ilber Ortayli. Preko deset posto elemenata bugarskog jezika je porijekom iz turskog jezika, a sličan je slučaj i s drugim jezicima balkana. Kad zagrebete ispod kože svih balkanskih naroda naći ćete osmanske korijene.
Dakle, Osmanlije su jedna mješavina a turski nacionalni element u njoj dobija snagu tek u dvadesetom vijeku. Prisustvo drugih naroda u Osmanskoj Državi bilo je toliko da se Osmanska flota morala ukotloviti kada su bili kršćanski praznici, jer je bilo toliko ljudi koji su slavili. Ian Almon bilježi da je je u borbama za Budim bila trećina nemuslimana i da se u osmanskim garnizonima manje govorio turski koliko jezici južnoslavenskih naroda.
Percepcija osmanskog kulturnog naslijeđa
Sasvim je prihvaćena teza da se osmansko kulturno naslijeđe naziva stranim, tuđinskim i osvajačkim jer je „civilizacijsko ognjište“na kojem je nastala ova kultura u Istanbulu. Istovremeno se zaboravlja da je srpska kultura sazdana na kulturi Bizanta koja je opet, nastala u Carigradu, dakle Istanbulu. Kao što ni izvorište hrvatske kulture nije u Zagrebu nego u Rimu ili Veneciji, pa su latinski jezici temeljni jezik ove kulture. Ako je osmanska kultura strana i tuđinska onda je to i srpska i hrvatska?
Za historijsku nauku, dokumenti jesu primarni izvor za njeno izučavanje. Preko dokumenata mi otvaramo dijalog s minulim događajima i bivšim ljudima. Ali i ovdje prepoznajemo orijentalistički narativ koji iščitavamo u tezi da osmanskim izvorima ne treba vjerovati, da su oni pristrasni i samim tim netačni, a da za izvore treba uzeti neke posredne, narativne ili druge izvore. Ovo je presedan koji ni u jednoj drugoj nauci ne može proći, izuzev kada je u pitanju izučavanje istoka i posebno Osmanske Države. Nasuprot tome, Osmanska Država je kao veliko carstvo koje je naslijedilo tradiciju Bizanta pomno bilježilo događaje i procese i baš na toj preciznosti uspjelo opstati stoljećima.
No, da bi se kreirala lažna slika o tom velikom carstvu napustilo se istraživanje izvorne građe, ili je ono svedeno na minimum i pristupilo izučavanju drugih izvora, kako bi se kreirala željena slika o jednom vremenu. Vrlo često nalazi iz historijskih dokumenata nisu odgovarali projiciranoj ideološkoj slici i najzgodnije ih je bilo zanemariti. Malo je pitanja koje je toliko upotrebljavano, ili preciznije zloupotebljavano, u kreiranju slike o „zlim Turcima“, kao što je pitanje Devširme ili kako se govorilo „danka u krvi“. Teško je naći pitanje o kojem se toliko malo znalo, a da je toliko zloupotrebljavano u svrhu epskih, ideoloških narativa kao što je ovo. Živo se sjećam slike koju nam je nastavnik historije u OŠ „Luka Jeličić“u Stranjanima slikao o odvođenju male dječice u sepetima za Stambol, i kako su majke sakatile djecu i skrivale ih od zlih Turaka. Sjećam se dobro kako sam se pitao jesam li ja taj zli Turčin i stidljivo sam uvlačio glavu u dječija ramena. Nastavnik se zvao Čedo, a na zidovima su bile velike slike nekih dalekih ljudi s gustim brkovima. Jedan se zvao Vuk Karadžić, a drugi Petar Petrović Njegoš. Upravo na tim narativima desili su se zločini nad našim narodom. I to je činjenica koju ne smijemo zanemariti. Mi možemo ne znati ko su Dahije, kad se i zašto desio Prvi srpski ustanak, ali genocid u Srebrenici obrazlagan je i tim događajima. Zato je upravu Ilber Ortajli da se „historija može ignorirati, ali se od nje ne može pobjeći“. Dakle, na jednoj strani imamo malo autora koji su se ozbiljno i odgovorno bavili ovim fenomenom i jednodobno nevjerovatno široku zloupotrebu pitanja devširme u popularnom diskursu susjednih nacionalnih kulturnih tradicija. Dovoljno je napomenuti da se samo ime ove pojave devširma, što nije ništa drugo nego „odabir i regrutiranje mladića u vrijeme osmanske vladavine te njihovo pripremanje za vojne i civiline službe“u nacionalnim historiografijama jugoistočne Evrope dominantno imenuje kao „danak u krvi“, ili „krvarina“, što nikako ne odgovara ovom značenju. Upravo tu kolosalnu diskrepancu uočio je prof. Aladin Husić i iskazao ambiciju da na temelju relevantne historijske građe istraži ovo pitanje i predstavi javnosti kako bi ga oslobodio mitskih narativa i misinterpretacija. Upravo to i jeste temeljna misija i zadaća historičara.
Svako simplificiranje ide nauštrb istine
Knjiga prof. Aladina Husića Devširma u Bosni – o regrutaciji Bosanaca u janjičare iznimno je vrijedan i neprocjenjiv izvor za razumijevanje ovog fenomena na temelju izvorne dokumentarne građe. On ovom fenomenu ne prilazi incidentno tj. na osnovu izolovanih slučajeva, nego procesno na temelju zakona i ustaljene prakse koja je stoljećima egzistirala na ovom području. Temeljna postavka mnogih kvaziinterpretacija ovog razdoblja i jeste u tome da se stoljeća historije osmanske uprave i mnogoliki geografski i kulturni prostori objedine i sažmu u jednoj tezi ili ideji. Dobronamjeran istraživač zna da svako simplificiranje ide nauštrb istine same, stoga ga nastoji izbjeći. Prof. Aladin smatra da je „sud o devširmi potrebno donositi na osnovu onoga što je preovlađujući princip, a ne na osnovu izolovanih slučajeva njegovog kršenja kako je dominantan pristup ovoj temi u užoj i široj regiji“(str. 7).
U ovom djelu autor nas upoznaje s ključnim dilemema u vezi s devširmom tj. sami proces odabira mladića, da li se išlo prisilno ili dobrovoljno, broj mladića koji su uključeni u mobilizaciju, njihova starost, proces školovanja i dolaska do ključnih pozicija u hijerarhiji osmanske vlasti. Na temelju ozbiljnog istraživačkog napora i do kraja usredsređen na sami predmet, autor dokazuje da je devširma rađena pod strogim nadzorom nadležnih organa, da je bila uglavnom dobrovoljna, jer su društvene privilegije regrutiranima bile znatne, da su novačeni punoljenti mladići, a ne djeca itd. Za sve teze autor iznosi dokumente i njihove analize koje permanentno kontrastira s narativnim i drugim izvorima. Ovim dragocjenim djelom prof. Aladina Husića pitanje devširme neće biti skinuto s dnevnog reda, jer „džaba ti je gluhu šaptati i čoravu namigivati“. Još će ono biti zloupotrebljavano i korišteno za formiranje popularne imaginacije određenih nacionalnih zajednica. Međutim, ova studija će svakom tragaocu za znanjem i istinom biti platforma za razumijevanje ne samo ovog fenomena, nego i za kreiranje jasnije slike o moćnoj Osmanskoj Državi koje je imalo i svoje slabosti, ali i svoje visoke domete.
Kompletan tekst možete pročitati: OVDE
Aljabakof kamen, Asof potok, Atiđin dof, Avina ljivada, Baćiljišća, Bajrak, Bajroska mlaka, Baljevo gumno, Bara, Barbula, Bela zemna, Belo brašno, Belostane, Borić, Brdo, Bregoi, Bukičića, Burine rupe, Cevka češma, Ciganska češma, Crešnin dof, Crkov, Čardaci, Čukar, Ćepljes, Dejkine kamene, Dva kamna, Dve buke, Dof, Dovna llivada, Dovna češma, Dovna plajna, Dovna šuma, Durosko ljenišće, Đandarske vrtišća, Đeljov dof, Đinof potok, Eštrefoske grobišća, Gabrojca, Gazaljišće, Gladnica, Gorna češma, Gorna ljivada, Gorna plajna, Izvori, Jabuče, Jas, Jasičića, Jasika, Jaski dof, Javor, Javoriče, Jela, Jezero, Kadijin kamen, Kaljčeve livađe, Kaljina, Kamenica, Karpuškina rudina, Kobec, Koljenica, Kozarsko ljegalo, Kozmina, Krajne, Krinčišća, Krstov dof, Krstovo polje, Kutica, Laornice, Ljekojta, Lječišće, Ljenišće, L'k, Ljevi raven, Ljivadica, Ljuboška, Meždejec, Mlake, Mlakiče, Miskova, Mrajence, Mučinova, Mutajčino sljivče, Murga, Nadjela, Nurova ljivada, Ođin kamen, Ograđe, Okljetec, Omerovo češmiče, Omerof kamen, Pirove nive, Potkruša, Potploča, Propas, Preko reka, Podjas, Podof, Poprađišća, Potstratorje, Pozljipočica, Radof kamen, Rakita, Rit, Samarđin dof, Sibike, Sinukove mlake, Stratorje, Strge, Studenevce, Suo dere, Suji dof, Svibe, Svibin dof, Strane, Stanica, Svraka, Šarulje, Šerupa, Šikovo korito, Tabija, Tabijiče, Trantorišća, Trinčaljka, Tumba, Uboza, Ubozin kamen, Uglješofci, Ukrsta, Uska češma, Utov kamen, Vakaf, Velji kamen, Visok zavor, Više kuće, Vlak, Vrtešćica, Zorina dupka.
(Iz Monografije „Kruševo/Gora“)
Nedžmidin Ihtimani (1912 – 1990) je rođen u Lještanu u poznatoj porodici iz koje je izašlo više generacija imama. Njegova braća su Isak i Hafus. Bio je oženjen Zejnepom (1915–1988). Njihova djeca su: Ihtiman (1940), Ajdin (1945), Džemilja, Anifa i Ćibrija.
U kraljevskoj vojsci, koju je služio u Sloveniji i Tuzli, bio je vjeroučitelj. Preživio je Barski maskar.
Poslije Drugog svjetskog rata bio je predsjednik Udruženja za djecu bez roditelja. Zbog neslaganja sa Partijom tri puta je bio u zatvoru.
Završio je trgovačku školu. Poznavao je turski i arpaski jezik, a znanje je sticao od svog starijeg brata Hafusa.
Dužnost imama u Kruševu započeo je 1956. godine, poslije Sulejmana iz Restelice. Službovao je oko petnaest godina. Nakon Kruševa, imamsku dužnost obavljao je u Dikancu i Ljubošti. Istovremeno je radio i kao nalbatin i zubar.
Nedžmidinovi sinovi i unuci drže poslastičarsku radnju u Pukovcu, Srbija.
Prezime između dva svjetska rata: Aslanović.
(Iz Monografije „Kruševo/Gora“)
Mola Aslan Sejdi je rođen u Lještanu krajem 19. vijeka a preselio (umro) na početku Drugog svjetskog rata od tifusa. Bio je oženjen Nazljom iz Radeše. Njihova djeca su: Fatima, Džemilja, Amiš (čija su dva sina u Kanadi), Ramadan, Ramiza i Aliriza. Ramiza i Ramadan su se iselili za Tursku.
Kao imam u Kruševu radio je od 1930. do 1939. godine i za to vrijeme je nekoliko generacija završilo mekteb i izučilo hatmu („isteralje atme“). I njegov sin Amiš je kratko vrijeme, nakon Drugog svjetskog rata, bio imam u selu.
Prezime između dva svjetska rata: Jašarević.
(Iz Monografije „Kruševo/Gora“)
Piše: Sadik Idrizi
Vasiljevićeva knjiga Narodne melodije koje se pevaju na Kosmetu, objavljena je 1950. godine kao prvenac u ambiciozno planiranoj seriji Jugoslovenski muzički folklor.
Knjiga sadrži obiman materijal, sabran po većim mestima uže teritorije Kosova (Podrima, Gorski srez, Binačka Morava i Sredačka Župa). Mnoge pesme zabeležene su u Skoplju i Beogradu, od ljudi koji su poticali sa pomenutih prostora. Autor je pesme prikupljao od 1932.do 1948. godine.
Knjiga sadrži ukupno 536 pesama (sa varijantama), razdvojenih na notni i tekstualni prilog, i plod je saradnje sa brojnim pevačima (pretežno pravoslavnim, u manjem broju i sa muslimanima iz Gore).
Autor je knjigu podelio na tri karakteristične celine. Jedna je muzikološka (sa rezimeom na stranom jeziku), druga notno-tekstualna, dok treći deo čine prateći sadržaji: analitički pregledi, registri pevača i pesama, rečnik manje poznatih reči lokalnog govora.
U ovom radu namera mi je bila da izvučem sve pesme koje je autor zabeležio u Gori i koje su vezane za Goru i da ih objavim u zasebnoj publikaciji.
Vasiljević je u Gori zabeležio 46 jednoglasnih pesama, dominantno muških pevača, a u manjoj meri grupnog ženskog izvođenja. Ovom izdanju dodate su još dve pesme, koje su zabeležene u Prizrenu, a spominju Goru i Gorane. Pesma pod rednim brojem 123. i pesma pod rednim brojem 153. Ukupno 48 pesama.
Na početku ove publikacije objavljen je autorov predgovor iz knjige kao i registar teritorija (sela) i pevača u kojima je sakupljao narodne pesme u Gori. U zagradi iza imena pevača zabeležene su tadašnje trenutne godine pevača i zanimanje kao i redni brojevi pesama koje je pomenuti pevač otpevao.
U knjizi je prvo objavljen notni pa tekstualni deo za sve pesme. Ovde su pesme poređane po redosledu (po rednim brojevima) kako su ušle u originalu, s time što paralelno uz tekst ide notni zapis pesme. Postavljanje teksta i notnog zapisa jednog pored drugog daje jasniju sliku čitaocima i istraživačima.
Sve pesme iz Gore (48) žanrovski su podeljene na sedam celina:
● Ljubavne pesme - 21
● Pečalbarske pesme - 8
● Porodične pesme - 2
● Stare rodoljubive pesme - 3
● Umetničke pesme - 1
● Obredne pesme - 12
● Ostale obredne pesme (žetvarske i beračke) - 1
Na kraju publikacije objavljen je i rečnik manje poznatih reči lokalnog govora.
Kompletan rad možete pogledati: OVDE
U septembru 1913. godine izbila je albanska pobuna koja nije zaobišla ni Goru. Neki su historičari ovo nazvali Trećim balkanskim ratom. Tucović je o tome pisao: ”i kada je buna izbila, Vlada je preko zastupnika ministra spoljašnjih dela izjavila da će Arbanasi biti ‘primerno kažnjeni’, buržoaska štampa je tražila istrebljenje bez milosti, a vojska je izvršavala. Arbanaska sela, iz kojih su ljudi bili blagovremeno izbegli, behu pretvorena u zgarišta. To behu u isto vreme varvarski krematorijumi u kojima je sagorelo stotinama živih žena i dece. I dokle su ustanici zarobljene srpske oficire i vojnike razoružavali i puštali, dotle srpska soldateska nije štedela ni njihovu decu, žene i bolesne.”
Srpska vojska je izvršila i nekoliko masakara nad nedužnim i preplašenim stanovništvom Gore. To je još više pojačalo nesigurnost i ubrzalo iseljavanje u Tursku koje će u narednim godinama poprimiti dimenzije egzodusa.
Najveći masakr je izvršen u Restelici, gdje je ubijeno 12 meštana. U Kruševu je ubijeno 8 članova porodice Mola Arifa, među kojima i dvoje dece od po nekoliko godina. U Brodu je na mjestu Zdražejec, također, izvršen masakr i ubijeno desetak mještana. Zločini su se dogodili i u drugim selima Gore - Vraništu, Radeši, Globočici. U Globočici je ubijen seoski imam mola Kahriman. Svi ovi zločini su izvršeni sa jednim ciljem - da se stanovništvo zaplaši i, u slučaju izjašnjavanja pred međunarodnim komisijama za granice, izjasni da želi da živi u Srbiji.
Kompletan rad "Treći balkanski rat" u beogradskoj štampi
možete pročitati: OVDE
Govoreći za Redakciju na bosanskom jeziku RTK Radija 2, Balje kaže da je za njega pisanje romana “Kazivanje Velikog leptira”, bila posebna putešestvija, jer se oprobao da napiše nešto što ga je godinama tištelo, nešto što je godinama bilo nagomilano u njemu.
“Zahvaljujući mojoj majci Zineti, koja je bila narator, hroničar i detaljista, imao sam priliku da čujem neke interesantne stvari iz naše historije, koncentrisane na područje Gore, tačnije Restelice, koje su me motivisale da napišem ovaj roman prvjenac u pet kazivanja. Radi se o historijskom romanu i ideja je bila da to sumblimirano znanje pretočim u knjigu a da,sa druge, strane sebi olakšam, zato što sam bio pod velikim pritiskom. I što sam se više približavao cilju i završavao roman, počeo sam da osjećam neki unutrašnji mir i neku slast koju ne mogu opisati”, priča nam Balje.
Balje kaže da ga je, još dok je bio dijete, opčinjavala ljepota i surovost njegovog zavičaja a Veliki leptir je, na neki način, metaforički u svim pet kazivanjima pokušao da dočara ljude i događaje od 1913. do 70.tih godina prošlog vijeka.
“To su pet istinitih kazivanja. U tom romanu su likovi i sudbine koje su me, na neki način, probudile da ja potražim odgovor na jedno osnovno pitanje: Kako je dio mog etnosa krčio put opstanka u najtežim sudbonosnim tranzicijskim vremenima?. Razmišljao sam o njihovim nedaćama, golgotama, gurbedžijama koji su uz teške muke izdržavali svoje familije. Sve to pod nekim “plaštom” određenih sistema. Mislim da je dosta bilo usmjenih predanja i vrijeme je bilo da počnemo da pišemo. Zar da sve što imam u glavi ostane ne zabilježeno?. To je bio moj stalni osjećaj, teret, ali sa druge strane me pekla savjest. I onda sam krenuo sa pisanjem ovog romana”, kaže Balje.
On se zahvalio ekipi izdavačke kuće Connetum iz Sarajeva, lektoru Džemaludinu Latiću, recezentu Feridu Muhiću i svima onim koji su pomogli da roman ugleda svjelost dana.
Prije romana “Kazivanja Velikog leptira”, Mustafa Balje je objavio i pet knjiga poezije: Leptiri po pločnicima (2009), Gošća (2013), Noćno putovanje (2015), Ademov mjesec (2017) i Otok od živog srebra (2021). Sa Sadikom Idrizijem Aljabakom, koautor je Antologije poezije Gore.
Autor: Meliha Murić Januz, RTK-Radio
Izvor:
Nezavisni magazin na bosanskom jeziku „ALEM“
Godina I broj 6 str.17-19
11. maj 2001.god
Kompletan tekst: OVDE
Desilo se, ne ponovilo se
Piše: Mustafa Balje
Blizu Linza, na oko 150 kilometara od Beča, usred čudnoga pejzaža stoji strašna tvrđava. Bila je sagrađena za uništavanje ljudskih života. Svaka stijena ovoga zdanja krije priču ljudskog stradanja.
Kroz vrata logora Mauthausena, iznad kojih je bilo ispisano: „Ti, koji ovdje ulaziš, ostavi iza sebe nadu“, prošlo je oko 200 hiljada muškaraca i žena, dok su Hitlerovi naci-fašisti u tom logoru na razne načine ubili oko 113 hiljada logoraša: Rusa, Poljaka, Jugoslovena, Italijana, Grka, Belgijanaca, Francuza, Mađara, Španaca, Čehoslovaka, Austrijanaca, njemačkih anti-fašista i drugih. Nakon Hitlerove kapitulacije, 5. maja 1945. godine, u Mauthausenu je u gasnim komorama usmrćeno 1.500 logoraša.
Jedan i jedini iz Prizrenskoga regiona, koji je doživio stradanja i golgotu i Maunthausenu je Jonuz Jonuzi, tada Sulejmanović. Rođen je u Rapči kod Dragaša, 1919. godine, a danas „slavi“ 56 godina od oslobođenja iz Mauthausena. U sinovljevom stanu kod Ćuljana, u Prizrenu, srećemo ga kako sa svojom „staricom“ brižljivo slaže slike u svom porodičnom albumu i, nakon upoznavanja, prisjeća se teških dana u austrijskom konc-logoru Mauthausen.
Strahote Mauthausena
Daleke 1940., pred sami početak Drugog svjetskog rata, bio sam na privremenom radu u Rumuniji. Nakon šest godina rada, kao dvadesetjednogodišnjak, preko kraljevske jugoslovenske ambasade u Bukureštu, uručen mi je poziv za odsluženje vojnog roka. Tebalo je da odem u Zagreb. Nakon kapitulacije tadašnje Jugoslavije, 1941. godine bivam zarobljen, uz Nezira Isakovića iz Restelice. Isaković je bio u 34. pješadijskom puku u Subotici, a zarobljen je u Sremskoj Mitrovici. Tako je počeo moj put u neizvjesno. Na hiljade ratnih zarobljenika je odvedeno u Austriju i Njemačku. Ja sam bio jedini iz Gore koji je vidio i doživio strahote austrijskog nacističkog konc-logora Mauthausena. Karakteristika tog logora je bila njegova veličina i kamenolom u kojem su logoraši radili najteže poslove – sjeća se Jonuzi i nastavlja: - Komandant logora Mauthausen je bio pukovnik SS-divizije Franz Ziereis, ratni zločinac. Imao je kćerku maturantkinju, za koju kažu da joj je jedina želja bila da joj otac napravi tašnicu od ljudske kože. To je i učinio. Najteže mi je bilo što sam praktično svakoga časa mogao biti svjedok neke egzekucije. Život logoraša u Mauthausenu za naciste nije vrijedio ništa. Možete zamisliti, njihova mašinerija ubijala je logoraše na 33 načina. Logoraši su sistematski, psihički i fizički ubijani. Mi smo za njih bili samo „Wernichtung dur arbait“, najjeftinija radna snaga. Na „stepenicama smrti“, kako su nazivali jedan od načina ubijanja, žrtvi su stavljali na leđa 50 kilograma kamenja i on se morao tako penjati na 186 stepenika. Ukoliko bi umorni logoraš pao, stražari su puštali dresirane pse koji bi ga zadavili. Kada bi logoraši odlazili u stroju prema kamenolomu, onoga koga su nacisti željeli da ubiju, jednostavno bi gurnuli u ponor dubine 150 metara. Neke su streljale u potiljak, stavljajući ih na vagu prije nošenja u gasne komore. Jednoj povećoj grupi od oko 500 jevrejskih djevojaka deportovanih iz Mađarske, uzimali su krv, koja je kasnije bila nošena vojnicima Wermachta na ratištima. Te djevojke su potom preko noći bile odvežene u gasne komore a kasnije u krematorijume. Skoro svakoga dana je u Mauthausen pristizalo novih logoraša iz drugih konc-logora.
Svakoga dana je bilo ubijanja na najbestijalniji način. Na tzv. „Zidu žalbe i optužbe“ vezali bi logoraša okrenutim prema zidu. Tako je stajao vezan i po nekoliko dana. Stalnim batinjanjem bi ga razulareni nacistički vojnici usmrtili.
-U Mauthausenu je stradao i Xhevdet Doda, jedan od kosovskih heroja. U to vrijeme sam radio kao bolničar-sanitet u paviljonu 2, logorske bolnice. Glavni ljekar je bio dr. Čapljinsky, Poljak. Ništa nismo mogli pomoći, tu su nam donosili pretučene ili logoraše koji su služili kao eksperiment na kojima su nacisti u njihovim ordinacijama isprobavali razne pokuse. Samo u jednom malom krevetu bolnice ležalo je po šestoro logoraša – kaže Jonuz Jonuzi i uz suze, nakon toliko vremena, dodaje: - U velikom konc-logoru Mauthausen, bili su ogromni podzemni krematorijumi. Tu su u pepeo pretvarane žrtve iz gasnih komora. Prikupivši određen broj logoraša – nastavlja priču Jonuzi – u improviziranim kupatilima sa 33 tuša, i zaptivenim vratima, kroz ventilator su pustali otrovni gas Ciklon B. Taj otrov su dopremali kolima i pod oznakama Crvenog krsta. Po 30 lješeva dnevno je nošeno u krematorijum. U drugom krematorijumu, smještenom u zgradi koja je prije bila škola za časne sestre, u tzv. „Hatermanovom dvorcu“ bilo je odnošeno na hiljade lješeva. Pepeo koji su dobijali paljenjem lješeva u krematorijumima služio im je kao đubrivo za bašće. Ljudi su uništavani po raznim salama gdje su nacisti vršili kastriranje muških i ženskih polnih organa. U tijela logoraša ubrizgavali bi razne klice oboljelih ćelija rakom. Čak je bilo i ubrizgavanja benzina u venama logoaša. Marta 1945. godine deportovani su i lješevi iz Aushvitza. To su mahom bili logoraši stradali od trbušnog tifusa i raznih zaraznih bolesti. Jedan od metoda uništavanja koji su koristili nacisti, bilo je i smrzavanje. Vodom bi poprskali žrtve i tako ih zimi, na -20 do -30 stepeni Celzijevih, ostavljali van logoraških baraka. Tako su najčešće ubijali Ruse. Sve je to trajalo pet godina. Napokon je došla neočekivana sloboda. Došao je kraj ubijanju i mučenju.
Spašavanje fizičara Mojsijeviča, Jevreja
U konc-logorskoj bolnici „Kranken Revir Haus“ gdje sam radio, početkom septembra 1944. godine, došli su SS-ovci da ubiju Jevreja Mojsija Mojsijeviča. On je bio fizičar iz Rusije. Na pitanje vojnika gdje je Mojsijevič odgovorio sam: „Mozsievitch ist schon tot“ (Mojsijevič je mrtav). U stvari, na bolničkom krevetu je bilo beživotno tijelo Ahmeda Osmanova, ja sam samo karticu od pokojnog Osmanova dao Mojsijeviču. Tako sam spasio fizičara od sigurne smrti. Poslije rata, jedna jevrejska organizacija „Holokaust Jad Vashem“ je za svakog onog koji je spasio nekog Jevreja dodjeljivala „medalju pravednika“. Međutim, tažili su kao dokaz izjavu spašenoga. Mojsije Mojsijevič je umro odmah nakon rata, tako da nisam mogao da dobijem tu medalju. Znam da je dosta Bošnjaka iz Bosne dobilo odlikovanje. Na kraju krajeva, ja sam to uradio iz čisto ljudskih razloga. Osjećao sam bol svakog logoraša Mauthausena, jer sam i ja bio jedan od njih – kaže Jonuz Jonuzi.
-Na dan oslobođenja 5. maja 1945. godine, logoraši iz Mauthausena su skinuli sa ulaznih vrata logora znak kukastog krsta. Toga dana sam se ponovo rodio – kaže Jonuzi.
Povratak kući nakon 11 godina
Padom fašizma, nakon punih 11 godina Jonuzi se vraća u svoj „memljećet“, gdje počinje svoj drugi život.
Moja tadašnja vjerenica me čekala. Kada sam se vratio, sve se promijenilo. Zadruga u Dragašu mi je dala neki kupon kojim sam mogao da podignem jorgan i novu košulju. Napravio sam skromnu svadbu, jer je bila velika nemaština i nije se moglo drugačije. Zaboravio sam na nemaštinu nakon onoga što sam doživio u konc-logoru u Mauthausenu. Krenuo sam dalje u život. Učio. Zbog teške žutice od koje sam bolovao, nisam bio u stanju da završim svoje školovanje za doktora u Beogradu. Priznali su mi, ipak, Višu medicinsku školu. Tako sam pune 43 godine radio kao ljekar u dragaškoj bolnici. Svakoga dana obilazio sam pješke nemoćne i bolesne po selima Gore i Opolja. Dešavalo se da prespavam noć u nekom od sela, da bih sutra nastavio svoj posao – priča ovaj vitalan 82- godišnjak.
Kompletan tekst možete pročitati: OVDE
.jpg)
Objavljeno u reviji za društvo, vjeru i nauku - SELAM
Prizren, Februar 2002. Broj 23.
Godina VII str.10.-12.
Kompletan osvrt možete pročitati: OVDE
Sve je kod nas bila usmena tradicija, pamćenje po sjećanju. Sve je bilo običan dan jer niko nije zapisivao. Čak se nije zapisivalo ko je i kada rođen ili umro. Svaki je pamtio neki krupan događaj i pričao: "rođen sam dvije godine poslije velikog požara na Koritniku ali koje je godine to neznam" ili "umro je za vrijeme velike ekonomske krize" što bi moglo da znači u rasponu od jedne dekade i sl.
Čudna je naša smještenost na ovim prostorima. Kada se malo osvrnemo i za nas uočavamo da nas je dugo opredjeljivala poljoprivreda i stočarstvo i to je bilo gotovo jedino zanimanje.
Ali kako živimo na jednom malom prostoru a nas je bivalo sve više brzo se shvatilo da nema mjesta za sve nas nego da se negdje mora odlaziti. Pečalba je bila jedini izlaz da se opstane ili se tako mislilo da mora biti. Postoji i termin gurbet za ovu pojavu i ona doslovno znači izgnanstvo. Mi ga tako nismo doživljavali, dobrovoljno smo se tamo priklanjali, čak, se time pomalo dičili. Uvijek smo odlazili u druge krajeve radosni da imamo kuda otići ali sa još većim zadovoljstvom i željom vraćali smo se u svoj zavičaj. Pola životnog vijeka provodiš kao zanatlija a pola vremena kao kauboj.
Da li je bilo ispravno ili ne potraga za materijalnim sredstvima, negdje na stranu i često daleko da bi se opstalo, bila je dominantna pojava koja je odlučivala naše ponašanje, pa čak, i naš karakter. To je jedinstvenost ovog dijela naroda koji, umjesto da sa planina i brda silazi u gradove kao sav ostali svijet, je pokazivao čudan osjećaj pustinjaka. Odlazio je u druge krajeve (države i gradove), ostavaljao ženu i porodicu, radio i zarađivao teško, da bi se opet vratio na planine. Ili je neviđena nostalgija i ljubav za krajem ili nešto sasvim treće, peto ili deseto. Jedno je sigurno. Takav način života stvorio je osjećaj nestalnosti, privremenosti, balansiranja: niti si tamo niti si ovamo, a može se govoriti i o raspolućenosti na dvoje, jer hoće da pripada svijetu oko sebe ali i hoće da ostane svoj na svome.
U toj razumljivoj borbi da se opstane druge dimenzije čovjekovih potreba ostajale su zanemarljive i posve gurnute na stranu. Kao da se ovdašnji čovjek iscrpljivao radeći samo fizičke poslove a da uopšte nije imao vremena da taj rad ispuni nečim što će mu dati neku duhovnu kvalitetu čineći ga bogatijim i ljepšim. Kao da nije htio da se bakće sa takvim stvarima da ne bi opterećivao ionako težak život koji je bio siromašan, a finoća je lukzus bogatih i zadovoljnih ljudi. Jedini odmor su bile svadbena veselja i običaj s tim u vezi, sunetluci i po koja gozba. Tada se moglo zaigrati i zapjevati. Doduše on je pjevao i drugom prilikom i obično jašući konja da ublaži težak rad.
Nužda da se život održi
Privilegija učenosti je bila ograničena samo za hodže, neki su bili više priučeni, sa ponešto pročitanih knjiga i bili tu samo da ispune minimum vjerske obaveze. Teško su živeli od tog zanimanja jer ljudi nisu imali a mnogi i nisu htjeli da plaćaju imamsku dužnost. Tako su i oni bili primorani da rade poljoprivredu i bave se stočarstvom kako bi preživjeli. Ostalo im je samo da posao obavljaju dobrovoljno i fisebililah.
Koliko je bilo talentovanih i spretnih mladića koje je svakodnevnica iscrpljavala, uništavala i gušila njihovu darovitost? Koliko su za time patili, ali ih je nužda tjerala da se i to prevaziđe i opravda važnijim potrebama: da se život održi i nastavi pa ma kako bilo. I to je praksa svih takvih sredina na svijetu. Prevazići sve teškoće života sa nadom za bolja vremena. Možda će naredna generacija imati sreće da se stanje popravi a tada znači da se sve ispravilo.
Zato se često osjeća iz priča starijih ljudi da se takvo što namjerno činilo kao nešto što nema prvorazrednog značaja jer goli opstanak ne trpi takve tendencije koje mogu da znače ugrožavanje sebe, pa, i šire okoline. Ako se jednom dopusti, rezonovali su oni, eto ti pravila koje znači čisti gubitak. Narušava se ravnoteža opšteg poimanja da nas samo ovakav rad može održati i da je sve drugo opasnost i prijetnja. Kao da su ljudi dokazivali svoju postojanost samo upornim radom i angažovanjem svakoga i na sve.
Dok još nisi stasao za ozbiljan i samostalan rad imao si mogućnost da pohađaš mejtep i da to vrijeme iskoristiš da nešto naučiš od vjere, osnovno što treba da bi se poneo naziv muslimana. Da naučiš da pišeš i čitaš, sabiraš i oduzimaš i to je dovoljno da se otisneš u svijet. A ono će ti biti potrebno i kad nebudeš mogao da radiš, jer bi trebalo da ideš u džamiju, ako hoćeš, a znanje od prije ti dobro dođe.
I sa toliko malo znanja niko ništa ne zapisa, niko ne pokuša da nešto otrgne od zaborava i da ga vrijeme ne zaturi i prekrije. Kao da im slova nisu bila potrebna jer su ih znali napamet. Obični razgovori i ne traže pismenost i bilo je dovoljno da samo jedan zna pisati i da svakome napiše po koje pismo. Jesu li se svađali, prepirali i sudili, što su kupovali i prodavali i oko toga samo usmeno dogovarali i vjerovali na zadatu riječ da će tako biti.
Ugrožene obe komponente
Bilo kako bilo i kako-tako i sa velikom mukom se ipak opastalo a nada o boljitku se ispunila. Bog je dao da se i previše ima nego što iziskuje obično preživljavanje. Počelo je školovanje, gradnja lijepih kuća i luksuza svakojakoga. Zvezdani trenutci i trošenja, materijalni potencijal sa kojim se svako dičio i hvalio: ali duhovni potencijal kao da se nije makao sa mjesta. Nekako se to uvijek guralo po stranu, zanemarivalo i preskakalo. Samo da se uživa u bogatstvu i po cjeni da vlada duhovna bjeda, da ljudi budu uglađeni i dotjerani ali potpuno prazni, posni i primitivni. Kao da ta duhovnost nije osjetila materijalno bogatstvo, ostala je zakržljena, nerazvijena ili upravljana u pogrešnom smjeru. Mislili smo da nas samo materija može držati a da je duhovnost samo prati. A poznata je stvar da je materijalni život promenljiv i nestalan. Nekad ga ima dovoljno i preko toga a ponekad je veoma oskudan i redak. Ali duhovnost je konstantno puna ako je želimo imati, ona čovjeka čini trajnim i postojanim. Kažu da nema te slike koja je može poništiti.
Danas je i jedna i druga komponenta ugrožena. Jedna nam je uzeta a drugu nismo imali. Duhovna ugroženost se pokazuje upitnom jer je bila neodređena, nestalna i manipulativna. Mi smo potpuno razbacani i smeteni, neznamo gdje stojimo a sve nam izmiče ispod nogu. Tumaranje u mraku bez ikakvog pouzdanja, sve vrvi od zabluda i svi se okrećemo u jedno mjesto kao ludnici. Niti imamo svoj identitet ili smo ga nekome podarili da nam ga on čuva, a on nezna šta će sa njim da radi. Sve do dana kada će to ispariti a mi niti primjetili, a neko i zažalio, da se to desilo. Svi će slegati ramenima i isčuđivati kako se to moglo desiti i zašto?
Zašto je musliman potišten, sčućuren, povučen u sebe, nepovjerljiv i, u isto vrijeme, lukav? Spreman je da prevari, i sebe dakako, dvostruk, pun kompleksa i prepreden. Odakle njemu strogoća, poslušnost, pomirljivost i mirenje sa postojećim stanjem. Zašto je ponizan i mlitav, samo da izbjegne konflikt pa makar ga koštalo i na svoju štetu? Zašto se stavlja na stranu onih koji su jači i obično nepravedni? Zašto trpi nepravdu i slijedi je slijepo do ludosti? Zašto se toliko toga suprotno nagomilalo u njemu i zar ga to ne razjeda? I kako može sve to da podnese i ostane normalan i mentalno zdrav?... I zašto?
Kompletan osvrt možete pročitati: OVDE
 |
| The Illustrated London News. February 1878 |
Jen den vo selo dojdoha dva čauša. Doneslje ferman od Sultan Hamita. Negova askerija propanuje nis ratoj preko Azija i Evropa. Trebet da se soberet nizami od sve nahije. Hojćeš-nejćeš, mora da ideš. Nekoj šo ne beše doma, šo beše idan na gurbet ke babovci, se spasiv. Pa i nekoj koj čuh za ovja, skrišum izbega i se skri vo Bosno ke gurbetlije borske. Za tri dena se sobraha 76 nizami samo od Borje. Pa koljko se od druge sela gorske nikoj ne zn'je. Četirijeset od Borjani ne beha ženeti, drugiti muži so deca i so familije. Deset od ovja imaha izvadene dejke, nišanlije i se spremiha za svadbe vo ljeto. Toga ima vo selo sve: ljeb, patlidžani, piperike, kromit i meso koljko sakaš. I sve ima, sve.
Vo selo pana ka čuma. Nikomu ne mu se ide nizam. Ne im se odvovaše decam od babofci, mužim od žene, gljedancam od gljedanice. Kakva oneme selo. I deca sedet pojće pri babovci. Rat nikat ni biv hubav ni će bide. Poginalje mladi na naprešne ratoj ka vo Karadak, vo Đirit i take druge. Beljki ne pogubilje život, koj zneje. Samo doma ne se vratilje više, nikakov haber ni trak od nih.
Sega kakva ni kučića ne lajet, samo uvivaje. A im se fatif glas? Svim im je krivo. Mladi zaljubeni, ne ideha doma svua. Cev den sedeha so gljedanice svuje. Pa i noća sedeha zajeno. Se šetaha. Selo se izbuni. Za dva dena trebeha da spremajet jadene za put i obljeklo. Fermandžije čauši napišalje 76 duše od Borje. Od sve sela gorske će idet. Grupa od Borje će se staj so Globočani, Krušejani, Resteljičani, Šištijani, Brođani vo Restelica. Od tuje zajeno će zaminet za na Vraca du vo Skopje. Vo Skopje će jahnet na pampuri.
Zajde s'nce i se razdeni. Stignaha i zajdoha još dva dena druge. Treći den vo sabah rano preko Pljevniče se sobraha na Jasen Dovnomahavci i Šundinci, preko Julica sljizaje Gornomahavci, se stavaje so Čikorinci. Žene, devojke, deca, svi gi praćaje. Nekoj so ruka briši s'vze, nekua žena so kraj od krpče elj burmulak od glava, devojke vađaje malo čahmice i karafilji od puas, im go davaje gljedancam so sve mindiljče bećarsko. Zaminujet preko Brce za na Ploča. Ovja put odbraha da se zdravujet so babovci elji majke šo im spijet tuje vekuječno. Koj zn'je a će se vratet više da se zakopet pri nih. Od Brce se viđi sve selo na ruka. Od ke Dve crešne, tuje ke prajlje uranik za Đurđevden, vraćaje glave i mahaje ruke so starke šo iljezlje na porta da gi praćaje. Ne možet da frljet ni jeden kreč pojće od staros. Ruke im se treset, ruke samo damari, trup prekukaljen od godine, zavijen so haljišta obeljene, samo šo sedet na nih.
Se pocrne Brce od ljuđi. Nekoj ruka za ruka, nekoj so torbe na ramo, zaminujet od ka izučilje dova nad grob ocov, materin, sestrin elji bratov. Z'đni pozdrav beše na Ploča. Od tuje se viđet sela goranske. Se iskršiha glave grljejeći jena so druga. Ostanaha ruke dignate, mahajeći nizamim. Mladi mahaha mindiljčića šarene šo im dalje gljedanice, a gljedanice trnavaha krpčića od glave svuje i im mahaje dur zaminaha za vo Prisje. Dejke se sobralje tuje kup i zeha da pujet:
Trna pampur, mori nane, trna pampur,
Trna pampur, mori nane, so nizami,
Svi se deca, mori nane, svi se deca,
Svi se deca, mori nane, neženete
Ostailje, mori nane, ostailje,
Ostailje, mori nane, gljedanice.
Pojće od nih, mori nane, pojće od nih,
Pojće od nih, mori nane, nišanljije,
Dadenice, mori nane, nišanljije,
Nišanljije, mori nane, askerice.
Svi će idet, mori nane, svi će idet,
Svi će idet, mori nane, dur vo Stambol,
Askerlak je, mori nane, askerlak je,
Askerlak je, mori nane, mlogo težok,
K'smet da je, mori nane, k'smet da je,
K'smet da je, mori nane, da se vratet
Vo memlječet, mori nane, vo memlječet,
Vo memlječet, mori nane, đuzelj Gora.
Gi čekaje, mori nane, gi čekaje,
Gi čekaje, mori nane, gorske dejke,
Gorske dejke, mori nane, sve pristalje,
Sve pristalje, mori nane, ka hurije.
Pesna ljeta preko veter i stigna vo planina. Nizami ga zeha so sebe, vo vazduh nis usta du vo duša. Ona stigna du vo Skopje, pa du vo Stambol. Sega pocrne planina od Gorani: Borjani, Zljipotočani, Šištijani, Krušejani, Resteljičani i Brođni. Izbegaha od strah i vuci i mečke. Više nihne glave se vrtet orloj i jastremi. Ka će zastanet da odmoret, nekoj tutun vrti, nekoj nekuje jabuko elj hajva dvoj so drugara, nekoj malo ljeb da ne go ostaj put. Poslje kup će se soberet i će krisnet: De-de-ri, ori- Goranko, i-hu-huuuuu! Poslje će ga vratet na dejke od sela svuje: Borjanko, Šištijanko, Resteljičanko, Brođanko, Krušejanko, Globočanko i druge. Ozvivajca se ozviva du vo sela goranske i vamo dejke hickaje.
Se obesiha zanadolu, za vo Tetovske sela. Zeha put za vo Skopje. Ka se pribljižiha pri Skopje, srcina kakva zastanujet. Još ne im se veruje koljko daljeko došlje, ne im se trnava od um ke ostajlje najmilje svuje.
Kompletan tekst možete pročitati: OVDE
