Jusuf i Džemilja - drama

Likovni rad: Sašina Ramadani Sulejmani

Jusuf i Džemilja su rođeni sredinom XIX vijeka u Kruševu. U njihovim životima sve je bilo normalno i sve bi ostalo izvan pjesme da se u njihov brak nije umiješala Jusufova majka. U njeno poimanje života se nikako  nije uklapalo ponašanje mlade i prelijepe Džemilje. Džemilja, koja je bila  “nišan vo Gora”, je mimo svih običaja u selu prečesto izlazila na kapiju dok je Jusuf odlazio na pazar, u Prizren. Svekrva joj je to uzela za neoprostiv grijeh.
Jednoga dana majka pozva Jusufa u svoju odaju i zamoli ga da ostavi (“turi”) Džemilju :
-  Ona neje za tebe. Ti nosiš golemo ime,ti si hadžija.
-     Ama, majko, ja ne i viđim mahana.
-   Ti ništo i ne viđiš, ti si ćorav. Džemilja nema mesto vo kuća naša.

 Jusuf je u životu mogao uraditi sve, ali nije mogao da ne posluša majku. U jednom trenutku krize prihvata  majčin savjet i ostavlja Džemilju. Ubrzo uviđa grešku, ali ispravke u ovakvim slučajevima su rijetke i, gotovo, nemoguće.  Da lji ste čulje razbralje
šo bilo čudo goljemo
vo tija selo Kruševo?
Se beret hodže, hadžije
i Demiljina akraba,
Džemilja će ga turaje.
Iz inata ili, možda, iz srdžbe, Džemilja se ubrzo preudaje, sada u susjedni Šišteec. Jusuf, koji se još nije pribrao od posljedica svoga postupka, bio je potpuno izgubljen i  slomljen. Prestao je odlaziti “na pazar”, a sa majkom je sve manje razgovarao. U čaršiju nije silazio mjesecima. U džamiju je išao samo za džumu, dok je sve ostale namaze obavljao kod kuće. Mnogo  puta bi zastao u namazu i nije znao na kojem je rekjatu. Često se pitao da li mu je namaz valjan, jer dok ga obavlja “otputuje” pa mu treba vremena da se pribere i povrati. Mada je bio iskren vjernik, sve je više dolazio  u kušnju i pitao se da li je to što mu se dešava normalno i da li je još u vjeri. Čak je tražio  savjete i od čuvenog imama iz Restelice, od kojeg  je dobio ohrabrenje, jer mu je ovaj poručio :
- Proći će to, ti si  do sada bio primjer
ostalima. Alah nas  stavlja na iskušenje da bi vidio koliko smo jaki u teškim situacijama.
To mu nije mnogo pomoglo, jer je i dalje ostao u bunilu.   
Džemiljina druga svadba bila je mimo svih običaja . To i nije bila obična svadba, nego nešto  što se dogodi jednom u sto godina. Do tada su se u Gori raspuštenice uvijek udavale  i odlazile u novu kuću oko ponoći, da ih niko ne vidi i ne čuje. Nekoliko žena, mahom tetke, bi je otpratile do novog doma. Selo bi o tome saznalo mnogo kasnije i ta se vijest  prenosila šapatom.
U svatove po Džemilju se digao cijeli Šišteec. Svi na konjima i sa puškama. I muzika je bila bučna i neobična – “dve ralje svirlje i tupani” (četiri goča i četiri zurle).
Kruševo, koje je kao u kazanu i gotovo ispod zemlje, ječi od muzike i pucnjave. Beskrajna kolona svatova spušta se preko Mlake i Bele zemne. Preko drvenog mosta ulaze u centar sela. Tu se stvorila gužva kakvu selo do tada nikada nije vidjelo.
 U Jusufovoj kući je tiho kao da se čuva dženaza. On se, slomljen od bola, zatvara  u svoju odaju da ne čuje svu tu jeku i ne vidi svatove svoje bivše žene. Pokušava da bude jak, da pobijedi samoga sebe, ali nikako ne može da odoli svom nagonu. Na kraju donosi odluku da krene i pridruži se onima koji će ispraćati Džemilju. Sestru zamoli da mu osedla konja Doriju. Sestra Raza prepoznaje njegovu namjeru i moli ga da ne čini ludost i ne bruka sebe i cijelu familiju:
-  Brate, nemoj  da ni se smije Gora!
-  Nemoj ti da se mešaš vo muške rabote,osedlaj konja i ništo ne zbori.
 Sestra, na koju Jusuf nikada u životu nije podigao glas, bez riječi posluša brata. Jusuf kreće za svatovima i sustiže ih na izlazu iz sela, više Pirove njive.  

Blizu šišteječkog groblja dogodila se velika drama, kada je Jusuf smogao snage da zaustavi  Džemiljine svatove. Zatražio je da mu dozvole da još jednom vidi Džemilju, da je daruje i zamoli da mu halali grešku. Od nje je zatražio da podigne duvak, kako bi je darovao dukatima koji su bili njoj kupljeni i koji drugoj ne priliče.

”Ej, mori, bela Džemiljo,
podigni duak ot čelo,
još jen put da se viđime,
ja da ti dajem daroji
i halaf da se učinime,
eto  ti nosim, džanam, amanet,
amanet – kapa so dukati,
zemi i džerdan nareden,
za druga ovja ne ljiči.”
“ Oj, more, Jusuf-hadžija,
  ne digam duak ot čelo,
  ot tebe imam havalje.”
  Zamalje Jusuf, premalje,
  na šišteječke grobišta.

Samo veliki ljudi, a Jusuf-hadžija je bio takav, mogu da urade nešto slično, da zaustave tuđe naoružane svatove. Među svatovima je, vjerovatno, bio neko ko je u Jusufovom bolu prepoznao sebe i nije dozvolio da se dogodi tragedija.
Ipak , kod šišteječkog groblja dogodilo se nešto što je moralo ući u pjesmu. Dogodilo se nešto što je jače i od smrti. Uvrijeđena Džemilja odbija Jusufovu molbu govoreći : “Ne digam duak ot čelo, ot tebe imam havalje.” Jusuf gubi svijest i pada ispod šišteječkih ornicca, sada potpuno slomljen kao čovjek i bez snage da bilo šta preduzme u životu. Napušta svoju majku i  dom, napušta svoju Goru i odlazi u Tursku. Odlazi u daleke pustare Anadolije. Tamo je, kažu, završio svoj nesretni život.
Mnogo godina kasnije je neki čobanin, koji je svoje stado tokom zime čuvao u Turskoj, pričao kako je sreo Jusufa kao sijedog starca. Čobanin je negdje tamo pjevušio pjesmu o Jusufu i Džemilji a ovaj to čuo i zamolio ga da još jednom otpjeva pjesmu. Dok je čobanin pjevao, starac je plakao kao dijete. Iz džepa je izvadio dukat i rekao : “Uzmi, ovo je pjesma o meni, ovo je moja pjesma.” Čobanin je u čudu otišao za svojim stadom, a Jusuf nestao kao priviđenje. Preselio se u pjesmu.
U gornjem dijelu šišteječkog groblja nalazi se teće. Svake večeri tamo  neko zapali svijeću. Po noći se niko ne približava, jer kažu da se tu svake noći sastaju Jusuf i Džemilja. Kažu da će tako biti do Kijametskog dana.
(Sadik Idrizi Aljabak - Gora Daleka i Sama)

Hamid Isljami – Rođen je 1. Maja 1959.godine u selo Rapča. Bio je jedan od prvih književnih stvaralaca iz Gore. Pisao je pjesme, pripovijetke, a autor je i prve drame napisane na lokalnom jeziku Gore objavljene 1995.godine u Valjevu (Jusuf i Džemilja). Hamid Isljami je radio u školi u selo Rapča, Gora. Umro je 2. Aprila 2013.godine u Kruševcu, Srbija. 

Objavljene knjige: Počivaljište (1990), Među nas i vo nas (1993), Devojke na konju (1995), Jusuf i Džemilja, drama (1995), Dolapče, priče (1996), Nebo u čaši vode (1996), Pisma iz Gore (1996), Kameno ogledalo (1997), Nibet Gori (1997), Abdes duše (1998).

Kompletan rad možete pročitati i preuzeti: OVDE

.

. 

Radivoje Mladenović - Goranski govor (1986)

Foto arhiva

Goranski govor je bio predmet proučavanja mnogih naučnika. Među brojnim istraživačima i lingvistima još uvijek postoji niz nesuglasja kad je u pitanju govor Gore, njegovo porijeklo i autorizacija.
Gora se nalazi na mjestu gdje se završava jedna i započinje druga zona južnoslavenskih jezika. Osim toga, u neposrenoj blizini Gore su u prošlosti, ali i sada, živjele zajednice čiji jezici pripadaju različitim neslavenskim grupama (albanski, grčki, aromunski, turski jezik) i koji su snažno uticali kako na leksiku tako i na strukturu govora Gore.
Gora je zaseban dijalektološki areal interesantan za proučavanje teorije jezičkih kontakata, kao i teorije razvoja jezika u tuđoj jezičkoj sredini. Govor Gore je vjekovima ostao u izolaciji i imao periferni položaj i „zamrznuto stanje“, ali se nakon historijskih promjena koje su se u posljednjih sto godina desile na Balkanu, našao u potpuno novoj i izmijenjenoj situaciji. Danas govor Gore može biti dobar izvor podataka za proučavanje diglosije, bilingvizma, jezičkih interferencija, kao i za druga lingvistička i sociolingvistička istraživanja.

Radivoje Mladenović goranski određuje “kao prelazni, mešavinski makedonsko-srpski govor”. Proučavajući goranski govor došao je do zaključka da se “na osnovu aktuelnog jezičkog stanja ne može govoriti kao makedonskom ili srpskom govoru, već se on može definisati kao tip prelaznog govora, mešovitog govora, koji je, verovatno, nastao u bilingvnoj sredini, na graničnom području dvaju jezika – srpskog i makedonskog.” Na drugom mjestu Mladenvić tvrdi da je “goranski govor većinom svojih osobina rubni zapadnomakedonski govor sa tipičnim perifernim arhaizmima i infiltracijom pojedinih srpskih crta.”

(Dr. Sadik Idrizi: Govor Gore)

Profesor Radivoje Mladenović rođen je u Prizrenu 1950.godine. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radio je kao profesor u Prizrenu na Višoj pedagoškoj školi, zatim u Filološkoj gimnaziji u Beogradu. Od 2003.godine radi kao profesor Filološkog-umetničkog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu.  Za poseban doprinos nauci u jeziku, Monografija Govori šarplaninske župe Gora odlikovana je nagradom "Pavle Ivić" Slavističkog društva Srbije za 2002.godine

U nastavku objavljujemo rad profesora Radivoja Mladenovića objavljenog 1986.godine u Zborniku radova povodom 25 godine rada Više Pedagoške Škole "Xhevdet Doda" u Prizrenu.

Naslov rada: Goranski govor u odnosu na granične makedonske i granične srpske govore

Kompletan rad možete pročitati i preuzeti: OVDE

.
. 

Gora krajem XIX vijeka u putopisima Miloša S. Milojevića i Ivana S. Jastrebova

Apstrakt: U radu se govori o putopisima Miloša S. Milojevića i Ivana S. Jastrebova iz druge polovine XIX vijeka, sa posebnim osvrtom na zapise o Gori. Ovi radovi su unijeli najviše zbrke o prošlosti stanovništva Gore, jer su kroz pisanu etno-historijsku literaturu istraživača, kao i kroz kasniju usmenu komunikaciju naučnika i drugih, kojima je nauka bila samo izgovor a ciljevi bili drugačiji. Stanovništvo je ove „naučne rezultate“ prihvatilo djelimično i sa rezervom jer je smatralo da dolaze od „učenih ljudi“.

Trotomni putopis Milojevića iznosi podatke o stanovništvu i naseljima na Kosovu i prvi je takve vrste koji spominje Goru. Milojević je dio postupnog pomicanja srpske historiografije pod uticajem megalomanskih etnografskih i nerealnih percepcija stvarnog stanja u jugostočnoj Evropi. Ivan Stepanovič Jastrebov, ruski konzul u Prizrenu, u drugoj polovini XIX vijeka obišao je Goru i u nekoliko svojih radova opisao ovo područje. Jastrebov je začetnik teze o srpskom porijeklu stanovnika Gore, koju će kasnije, gotovo bez izuzetka, prihvatiti većina srpskih autora koji su istraživali i pisali o Gori.

U radu su hronološki i u manjem obimu izloženi njihovi argumenti, koji u nekom budućem radu mogu poslužiti kao dobra osnova i podsticaj za obimnija naučna istraživanja.

Ključne riječi: Gora, putopisi, Milojević, Jastrebov, XIX vijek, Stara Srbija

Abstract: work speaks of the travel chronicles by Miloš S. Milojević and Ivan S. Jastrebov from the second half of XIX century, with particular reference to the record on Gora. These works entered most confusion regarding the past of the Gora population, because through written ethno-historic literature of the researcher and later oral communication of the researcher and others, to which the science was the mere excuse, the goals were something else. The population has accepted those „scientific results“partially and with the reserve, because they considered that it was coming from „educated people“.

Three volumes of travel chronicles by Milojević lay out information about population and the villages of Gora and they were the first of their kind to mention Gora. Milojević is a part of gradual movement of Serbian historiography under the infulence of megalomaniac ethnographic and unreal perception of the real situation in the south-east Europe. Ivan Stepanovič Jastrebov, Russian consul in Prizren, visited Gora in the second half of the XIX century and in several of his works he described this area. Jastrebov is the pioneer of thesis on Serbian origin of Gora population, which will be later accepted, with almost no exception, by majority of Serbian authors who were researching and writing about Gora.

Their arguments have been exhibited in the work chronologically and on a smaller scale, and they could serve in future works as a good basis and incentive for more extensive research.

Key words: Gora, travel chronicles, Milojević, Jastrebov, XIX century, Old Serbia

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

.
.