.jpg)
Objavljeno u reviji za društvo, vjeru i nauku - SELAM
Prizren, Februar 2002. Broj 23.
Godina VII str.10.-12.
Kompletan osvrt možete pročitati: OVDE
Sve je kod nas bila usmena tradicija, pamćenje po sjećanju. Sve je bilo običan dan jer niko nije zapisivao. Čak se nije zapisivalo ko je i kada rođen ili umro. Svaki je pamtio neki krupan događaj i pričao: "rođen sam dvije godine poslije velikog požara na Koritniku ali koje je godine to neznam" ili "umro je za vrijeme velike ekonomske krize" što bi moglo da znači u rasponu od jedne dekade i sl.
Čudna je naša smještenost na ovim prostorima. Kada se malo osvrnemo i za nas uočavamo da nas je dugo opredjeljivala poljoprivreda i stočarstvo i to je bilo gotovo jedino zanimanje.
Ali kako živimo na jednom malom prostoru a nas je bivalo sve više brzo se shvatilo da nema mjesta za sve nas nego da se negdje mora odlaziti. Pečalba je bila jedini izlaz da se opstane ili se tako mislilo da mora biti. Postoji i termin gurbet za ovu pojavu i ona doslovno znači izgnanstvo. Mi ga tako nismo doživljavali, dobrovoljno smo se tamo priklanjali, čak, se time pomalo dičili. Uvijek smo odlazili u druge krajeve radosni da imamo kuda otići ali sa još većim zadovoljstvom i željom vraćali smo se u svoj zavičaj. Pola životnog vijeka provodiš kao zanatlija a pola vremena kao kauboj.
Da li je bilo ispravno ili ne potraga za materijalnim sredstvima, negdje na stranu i često daleko da bi se opstalo, bila je dominantna pojava koja je odlučivala naše ponašanje, pa čak, i naš karakter. To je jedinstvenost ovog dijela naroda koji, umjesto da sa planina i brda silazi u gradove kao sav ostali svijet, je pokazivao čudan osjećaj pustinjaka. Odlazio je u druge krajeve (države i gradove), ostavaljao ženu i porodicu, radio i zarađivao teško, da bi se opet vratio na planine. Ili je neviđena nostalgija i ljubav za krajem ili nešto sasvim treće, peto ili deseto. Jedno je sigurno. Takav način života stvorio je osjećaj nestalnosti, privremenosti, balansiranja: niti si tamo niti si ovamo, a može se govoriti i o raspolućenosti na dvoje, jer hoće da pripada svijetu oko sebe ali i hoće da ostane svoj na svome.
U toj razumljivoj borbi da se opstane druge dimenzije čovjekovih potreba ostajale su zanemarljive i posve gurnute na stranu. Kao da se ovdašnji čovjek iscrpljivao radeći samo fizičke poslove a da uopšte nije imao vremena da taj rad ispuni nečim što će mu dati neku duhovnu kvalitetu čineći ga bogatijim i ljepšim. Kao da nije htio da se bakće sa takvim stvarima da ne bi opterećivao ionako težak život koji je bio siromašan, a finoća je lukzus bogatih i zadovoljnih ljudi. Jedini odmor su bile svadbena veselja i običaj s tim u vezi, sunetluci i po koja gozba. Tada se moglo zaigrati i zapjevati. Doduše on je pjevao i drugom prilikom i obično jašući konja da ublaži težak rad.
Nužda da se život održi
Privilegija učenosti je bila ograničena samo za hodže, neki su bili više priučeni, sa ponešto pročitanih knjiga i bili tu samo da ispune minimum vjerske obaveze. Teško su živeli od tog zanimanja jer ljudi nisu imali a mnogi i nisu htjeli da plaćaju imamsku dužnost. Tako su i oni bili primorani da rade poljoprivredu i bave se stočarstvom kako bi preživjeli. Ostalo im je samo da posao obavljaju dobrovoljno i fisebililah.
Koliko je bilo talentovanih i spretnih mladića koje je svakodnevnica iscrpljavala, uništavala i gušila njihovu darovitost? Koliko su za time patili, ali ih je nužda tjerala da se i to prevaziđe i opravda važnijim potrebama: da se život održi i nastavi pa ma kako bilo. I to je praksa svih takvih sredina na svijetu. Prevazići sve teškoće života sa nadom za bolja vremena. Možda će naredna generacija imati sreće da se stanje popravi a tada znači da se sve ispravilo.
Zato se često osjeća iz priča starijih ljudi da se takvo što namjerno činilo kao nešto što nema prvorazrednog značaja jer goli opstanak ne trpi takve tendencije koje mogu da znače ugrožavanje sebe, pa, i šire okoline. Ako se jednom dopusti, rezonovali su oni, eto ti pravila koje znači čisti gubitak. Narušava se ravnoteža opšteg poimanja da nas samo ovakav rad može održati i da je sve drugo opasnost i prijetnja. Kao da su ljudi dokazivali svoju postojanost samo upornim radom i angažovanjem svakoga i na sve.
Dok još nisi stasao za ozbiljan i samostalan rad imao si mogućnost da pohađaš mejtep i da to vrijeme iskoristiš da nešto naučiš od vjere, osnovno što treba da bi se poneo naziv muslimana. Da naučiš da pišeš i čitaš, sabiraš i oduzimaš i to je dovoljno da se otisneš u svijet. A ono će ti biti potrebno i kad nebudeš mogao da radiš, jer bi trebalo da ideš u džamiju, ako hoćeš, a znanje od prije ti dobro dođe.
I sa toliko malo znanja niko ništa ne zapisa, niko ne pokuša da nešto otrgne od zaborava i da ga vrijeme ne zaturi i prekrije. Kao da im slova nisu bila potrebna jer su ih znali napamet. Obični razgovori i ne traže pismenost i bilo je dovoljno da samo jedan zna pisati i da svakome napiše po koje pismo. Jesu li se svađali, prepirali i sudili, što su kupovali i prodavali i oko toga samo usmeno dogovarali i vjerovali na zadatu riječ da će tako biti.
Ugrožene obe komponente
Bilo kako bilo i kako-tako i sa velikom mukom se ipak opastalo a nada o boljitku se ispunila. Bog je dao da se i previše ima nego što iziskuje obično preživljavanje. Počelo je školovanje, gradnja lijepih kuća i luksuza svakojakoga. Zvezdani trenutci i trošenja, materijalni potencijal sa kojim se svako dičio i hvalio: ali duhovni potencijal kao da se nije makao sa mjesta. Nekako se to uvijek guralo po stranu, zanemarivalo i preskakalo. Samo da se uživa u bogatstvu i po cjeni da vlada duhovna bjeda, da ljudi budu uglađeni i dotjerani ali potpuno prazni, posni i primitivni. Kao da ta duhovnost nije osjetila materijalno bogatstvo, ostala je zakržljena, nerazvijena ili upravljana u pogrešnom smjeru. Mislili smo da nas samo materija može držati a da je duhovnost samo prati. A poznata je stvar da je materijalni život promenljiv i nestalan. Nekad ga ima dovoljno i preko toga a ponekad je veoma oskudan i redak. Ali duhovnost je konstantno puna ako je želimo imati, ona čovjeka čini trajnim i postojanim. Kažu da nema te slike koja je može poništiti.
Danas je i jedna i druga komponenta ugrožena. Jedna nam je uzeta a drugu nismo imali. Duhovna ugroženost se pokazuje upitnom jer je bila neodređena, nestalna i manipulativna. Mi smo potpuno razbacani i smeteni, neznamo gdje stojimo a sve nam izmiče ispod nogu. Tumaranje u mraku bez ikakvog pouzdanja, sve vrvi od zabluda i svi se okrećemo u jedno mjesto kao ludnici. Niti imamo svoj identitet ili smo ga nekome podarili da nam ga on čuva, a on nezna šta će sa njim da radi. Sve do dana kada će to ispariti a mi niti primjetili, a neko i zažalio, da se to desilo. Svi će slegati ramenima i isčuđivati kako se to moglo desiti i zašto?
Zašto je musliman potišten, sčućuren, povučen u sebe, nepovjerljiv i, u isto vrijeme, lukav? Spreman je da prevari, i sebe dakako, dvostruk, pun kompleksa i prepreden. Odakle njemu strogoća, poslušnost, pomirljivost i mirenje sa postojećim stanjem. Zašto je ponizan i mlitav, samo da izbjegne konflikt pa makar ga koštalo i na svoju štetu? Zašto se stavlja na stranu onih koji su jači i obično nepravedni? Zašto trpi nepravdu i slijedi je slijepo do ludosti? Zašto se toliko toga suprotno nagomilalo u njemu i zar ga to ne razjeda? I kako može sve to da podnese i ostane normalan i mentalno zdrav?... I zašto?
Kompletan osvrt možete pročitati: OVDE
