Korab planina sa Dešatom i Krčinom

Mirko Marković, Zagreb

Izvor: Naše planine,
revija Planinarskog Saveza Hrvatske i Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine
Godina VIII, 1956. Broj 1
Str. 19.–29.

Južno od Šar-planine u zapadnoj Makedoniji dižu se uz samu albansku granicu visoke planine, slabo poznate još i neobrađene u naučnom svijetu. Planinarima su one ostale sve do najnovijeg vremena nepoznate i rijetki su danas među nama, koji su zašli u ovo ogromno planinsko područje, da ga vide i upoznaju na licu mjesta. Među tim planinama jedno naročito mjesto zauzima skupina Koraba sa Dešatom i Krčinom, jer su one dio najvišeg i planinarima najinteresantnijeg gorskog masiva zapadne Makedonije.
Ta visoka planinska površ razdvojena je oštro dubokom dolinom Radike i Mavrovske Reke, te tako čini dvije skupine. Istočnu sačinjavaju Bistra, Jama i Stogovo, a zapadnu uz samu albansku granicu Korab, Dešat i Krčin, da bi kasnije iz doline Drima prešao u dugi lanac Jablanice planine, koja se dalje veže na Pindski masiv u Grčkoj. Na sjeveru on se bogato dijeli u visoke lance Šare, dok uz samu granicu stalno se povija jednim visokim grebenom, koji se preko Đalića i Koritnika može slijediti sve do samih Prokletija. Ove planine pripadaju šarsko-pindskom gorskom sustavu i to je njegov najviši dio. On se proteže od Metohije na jug i napušta našu zemlju kod Ohridskog jezera, te nastavlja u Grčkoj sa Smolikom u Pindu.
O Korabu se danas još vrlo malo znade, a pogotovo širi redovi današnjih planinara poznaju ga samo po sjećanju iz školskih klupa kada nam se usjeklo u uši to kratko ime: Korab.
Prije nekih 100 godina unazad nismo znali o Korabu ništa, pa čak ni da postoji. Sredinom prošlog vijeka je podno tih planina proputovao austrijski putnik J. G. Von Hahn. Tada su ovi krajevi bili deo velike turske carevine, a tako je bilo i prije 40 i 50 godina. Pristup u taj dio carevine bio je vrlo težak i nesiguran zbog stalnih trzavica i upada raznih pljačkaških banda. Sigurnosti nije bilo niti na drumovima, a o planinama i njihovim gudurama nitkok nije ni pomišljao.
.
Godine 1922. u sporazumu sa Albanijom vršila je naša vojska točno razgraničenje između dvije zemlje, te se tom zgodom jedna vojna komisija sa pratnjom i konjima ispela na vrh i tu ukopala velik kamen međaš. Čini se da je to bio prvi poznati uspon do vrha Koraba. Iduće godine (1923) boravila je na Korabu geodetska ekspedicija vojnih topografa i tom zgodom je visina Koraba podignuta na 2764 m. Talijani ga danas u svojim kartama označavaju sa 2752 m. Prije toga Korab je smatran posve nepoznatim vrhom Balkana, a neke karte sve do unazad 20 do 30 godina bilježile su mu visinu sa 2050 m, dakle za 714 m manje od stvarne visine. Tako je Korab došao na svoje pravo mjesto, i od daleke „neznatne“ i „beznačajne“ čuke na Balkanu, on je danas drugi vrh u našoj zemlji i daleki pratilac starca Triglava, iza kojega je on svojom visinom prvi, i svega 99 m niži.
Iza izlaska sekcije Debar, Korab postaje i prvo poprište planinara. I hrvatski planinarski veterani zaputili su se prvi u Srbe i Slovence. Od planinara, prvi uspon na vrh Koraba učinio je u ljeto 1927. godine D. Krivokapić, te je tom zgodom obišao malone čitav masiv Koraba od Šar-planine do Radike. Poslije su bili D. Jakšić, B. Gušić, R. Stefanović, J. Rogulja, M. Jovanović, Lj. Barić, S. Vatovac a i drugi, koji nas nisu izvjestili o usponu. Malobrojni ali lijepi i vrijedni opisi i predavanja, pa slike sa Koraba bili su prilog nas planinara sve boljem i dubljem upoznavanju jedne visoke, lijepe, a i danas još nažalost premalo poznate planine. Ali njezine ljepote i bogatstva postat će uskoro poznata – jer Korab je naša planina budućnosti.
...

Nomadskih stočara bilo je na Korabu prije rata vrlo mnogo. Oni nisu imali stalnog naselja, već bi selili po planini zajedno sa ovcama za boljom pašom. To su Cincari, koji spadaju u Arumune, a sami sebe zovu: Karakućani, Crnovunci (po crnoj vuni u koju se oblače), pa Vlasi, Karavlasi (Crni Vlasi – isto po crnovunim ovčijim kožama), Kučovlasi ili pak Karaguni. Karakaćana nisam susreo na Korabu, ali vjerujem da ih se još može naći. Oni se zemljoradnjom uopće ne bave, već sele za stokom i boljom pašom sve do juga pa i dalje u Grčku do Soluna i obala Egejskog mora.

Stanovništvo pod Korabom nije siromašno, kako bi zamišljali na prvi pogled i obzirom na kraj i kuće u kojima žive. Video sam domaćinstva koja su imala stada od par stotina, a i do hiljadu grla ovaca, što je milijunska vrijednost ako se preračuna vrijednost vune, maslaca i sira što ga prodaju, a da blago nije ni taknuto. Tako i siromašniji stočari mogu da imaju novaca dovoljno, pa čak i više od potrebe za njihov skroman život. Moje je mišljenje, da sve to uvjetuje vanredno bogata paša korapskih ispasišta, koja su do danas neiscrpljeno vrelo i dohodak ovih ljudi. Kod nas na Dinaridima nema danas takvih bogatih i velikih pašnjaka, pa ni tog blagostanja i napretka u stočarstvu.

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

QR Code