Džafer Ramadani

„Ondje gdje nema dembela i neradnika, tu nema špijuna i munafika!“
.
Rođen je u selu Topoljanu (Topojan) u Albaniji, ali su mu se roditelji preselili u Kruševo u vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je imao 3- 4 godine.
Bio je jedan od najpismenijih ljudi svoga vremena. Pisao je na bosanskom (srpskohrvatskom), albanskom i turskom jeziku. Posjedovao je bogatu biblioteku a njegovo polje interesiranja bilo je široko. Imao je averziju prema komunizmu i nikada se nije uključio u „društvene tokove“ i zbivanja.
Nije nam poznato kakvo je obrazovanje stekao. Oskudni podaci se mogu naći na marginama njegovih knjiga u kojima je bilježio svakodnevne događaje.
Porodična tragedija (smrt ćerke jedinice Hateme) uticala je da je bio dosta prijek i povučen. Gotovo da je vodio asketski život
Preselio je 1978. godine u Prizrenu.
Interesantna su njegova zapažanja o fenomenu alkoholizma, trihinozi i štetnosti svinjskog mesa. U vezi toga zapisao je: „Zaista je islam pravi izvor sreće, i najmanje udaljenje pod kakvim vidom 'reformacije', 'savremenog života', 'boljih uslova i životne perspektive' je odricanje od njega, pad sa čistog obzorja u materijalistički i egoistički ambis. Dakle, promotrivši gornja izlaganja kao apsolutno tačna i nepobitno dokazana, jasno je svakome, radi čega je zapravo Kur'ani Kerim, kao božanski arbitar sreće čovječanstva, zabranio kakav bilo način uživanja svinjskog mesa. Kulturnoj Evropi je trebalo desetine vjekova da otkrije strahovitog ništitelja ljudskog života u obliku trihine, a Islamu je poznata ta bolest za vrijeme svog početka.“

Pisao je o Ibn Sini, Ibni Batuti moreplovcu, o Muhamedu Ibn Musi (čuvenom matematičaru po čijem se djelu zove algebra – nauka o brojevima), o derviškim redovima (posebno o bektešijama, rufaijama, mevlevijama). Pisao je o Sarajki Umihani Čuvidini, prvoj pjesnikinji iz Bosne, koja je na narodnom jeziku opjevala žalost za poginulim ljubavnikom Mujom barjaktarom. Pisao je o mnogim pašama iz naših krajeva, između ostalog i o čuvenom Sinan-paši, njegovom seljaninu.
Jedna sveska njegovih „Tumačenja“ je iz 1950. godine, dok je mnogo zapisa ostalo na marginama njegovih knjiga. Neke stvari je prepisivao, druge sam pisao, ali je teško utvrditi pravo autorstvo. Osim toga, neki su tekstovi pisani na turskom jeziku.
Koristio je latinicu i ćirilicu a poznavao je i arapsko pismo. Imao je izuzetan rukopis, njegova slova su pravi kaligrafski biseri.

Svojina g. Džafera Ametovića iz sela Kruševa
Samouk

Vidi se da je samouk al sad nije samouk.

Njegova ostavština nije dovoljno proučena a nije ni sačuvana. Bliža rodbina čuva neke njegove rukopise, dok je najveći dio uništen nakon njegove smrti.
Imao sam sreću da sam lično poznavao ovog mudrog čovjeka. Bio sam mlad, ali sam zapamtio mnoge njegove savjete.
Nekoliko mudrosti iz njegove ostavštine:
„Svjestan sam da zahtjevam nemoguće. To je jedini način da dobijem moguće. Ako bih se zadovoljio time da jednostavno zahtjevam moguće, ne bih dobio skoro ništa.“
„Prilikom pozivanja naroda u Islam, Hazreti Muhamed, a.s. nikome nije kazao: 'Skini tvoje odijelo, obuci ovo ili ono.' U kakvom se zatekao čovjek, u takvom i ostaje...“
„Ondje gdje nema dembela i neradnika, tu nema špijuna i munafika!“

(Objavljeno uz dvadesetgodišnjicu preseljenja u TAKVIMU za 1998. godinu)
Sadik Idrizi