Mola Rasim Zapodski (1865 – 1924)

Piše: Nazif Doklje

U ime gorskog naroda Mola Rasim potvrđivao je: “ Osim što nikako ne prihvatamo da živimo pod srpskom vlašću, 18 000 duša koliko obuhvata svjesnog stanovništva našeg kraja bićemo prinuđeni da kolektivno emigriramo i nećemo ostati pod srpskom vladavinom.” Nakon dva dana Mola Rasim poslao je pismo načelniku: Zapođani nisu krivi, oslobodite ih iz zatvora, inače očekujte, dolazim sa 500 naoružanih i spaliću te sa svom porodicom. Pročitavši pismo načelnik je oslobodio seljake

Historija albanskog nacionalnog pokreta dobro poznaje ogroman doprinos islamskih vjerodostojnika koji su uputili svoj džemaat na pomjenutom pokretu pod motom „Ko ratuje za vjeru ratuje za domovinu.“ Jedan od njih koji se veoma malo spominje je i Rasim Selman Krasniqi, poznat pod imenom Mola Rasim Zapodski.

Prva učenja je stekao u Zapodu, svom rodnom selu, dok je vjersko obrazovanje stekao u Bitolju 1890.godine. Nakon nekoliko godina držanja u plamenu albanstva, 1895.godine, vratio se u svoje rodno selo, gdje je bio imam, učitelj po mektebima u Lomni i Zapodu, a kasnije i gorski Muftija.

 Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

Babe (Zajemnici)

Prema usmenoj predaji, kada je vrijeme malo zatoplilo, starica (Baba) je sa kozama izašla u planinu i pohvalila se “sečketu” (februaru):

Séčko, séčko petmésečko,
Da ti prdnem na brádina.
Kóze som gi izvádila,
K’mesa ne som ga isábila.

Séčko (februar) se obraća Marti (mjesecu martu) i zamoli je:

- Márto, séstro, dáj mi tri déna i tri nóća vó zajem, da ga záginem bába vo plánina!
Zato se Babe nazivaju i Zajémnici (pozajmljeni dani).
Marta je dobila tri dana i tri noći koje je tražila. Nastala je oluja („dim i m'gla“) koja je zatrpala Babu, zajedno sa hizmećarima i kozama. Spasio se samo jedan pas, koji se sklonio ispod samara. Tagičan kraj Babe zbog nepriznavanja snage marta, koji je nakratko donio lijepo vrijeme, prate stihovi:

Séčko séče,
Márta dére.
Ápril nósi,
Da pródava.

(Iz knjige „Torbeši Kuksa“ Nazifa Doklea)

 

Emin Kačar (Gaziu)

Emin Kačar (Gaziu)

(01.07.1882. Kruševo, Gora - 06.01.1960. Yalıköy / Podima, Turska)

Od oca Arifa i majke Hadžire

Prije nekoliko godina, prikupljajući informacije o užoj familiji i historijskim događajima iz našeg kraja, čuo sam priču o Eminu, sinu mola Arifa Gazije. U vrijema kada su Srbi zaposjedali Goru i vršili neopisiva zvjerstva, Emin je u zadnjem času pobjegao i izvukao živu glavu. Tada mi je u oči zapao jedan detalj priče, koji glasi:

„Emin, stariji sin poznatog mola Arifa Kruše, bio je odvažan čovjek, izrazitog fizičkog stasa. Bio je iz ugledne porodice u selu i držao poslednju valjavicu u selu. Kada se situacija pogoršala, i srpske snage vršile torturu i pritisak nad stanovništvom Gore, Emin je među prvima uzeo pušku i branio svoj vatan. Jednoga dana, dok je boravio u selu, nehatom ga je prijavila jedna žena iz sela, dok ga je drugi seljanin prokazao srpskoj žandarmeriji. Žandarmi su opkolili kuću u kojoj se Emin nalazio. Vidjevši da je opkoljen, stavlja mahramu na glavi, oblači terljik (ženski mantil), ispod kojeg stavlja pušku, uzima tuariju (drvenu posudu za vodu), izlazi iz kuće i neometano prolazi pored žandarma. Čim se dovoljno udaljio, bacio je stvari ali je iznenada naišao na vojnike i „komandanta“. Razmijenili su vatru u kojoj je „komandant“ ranjen. Emin je bio vješt u rukovanju oružjem, pa je u selu ostala uzrečica da je imao „dva srca“. Poslije ovog događaja, nije se više vraćao u selo, postao je kačak. Neko vrijeme se krio u šumama blizu sela, a nakon ubistva nekoliko članova njegove porodice, među njima i  njegova žena, Emin odlazi u Tursku.“ 

Dugo sam razmišljao i sklapao fragmente priče koju sam čuo od svoje nane. Na prvom slušanju djelovala mi je onako nestvarno, čak „bajkovito“. Međutim, prije neki dan sam naišao na jedan novinski članak od 19. septembra 1913. godine, u kojem piše o Arnautinu „koji se obukao u žensko odelo“ i ranio vojvodu Trbića:

Ranjen vojvoda Trbić (Specijalni telegram našeg dopisnika)

Skoplje, 19. septembar 1913. godine 9 sati i 50 minuta po podne

Ovde je stigao glas, da je vojvoda Trbić ranjen na prevaru. Ranio ga je jedan Arnautin, koji se obukao u žensko odelo, pa mu došao vrlo blizu. Usled ovakvih podmuklih događaja, naši su vrlo ogorčeni i biće velikog okršaja. Opšte je uverenje, da Arnaute treba satrti, da više nikad ne dignu glavu.

(Dnevne novine „Mali Žurnal“ br.263)

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

Ko smo, u stvari, mi

Nazif Dokle

Piše: Alija Džogović

Najviše zbrke o prošlosti ovoga stanovništva uneli su u usmenu komunikaciju i pisanu etno-istorijsku literaturu izvesni političari, brojni istraživači-posebno Jastrebov i M.Lutovac, a i drugi kojima je nauka bila samo izgovor ali su ciljevi bili drugačiji.

Meštani Gore i Prizrenskog Podgora, u svojoj višedecenijskoj zbunjenosti, često postavljaju pitanje, sažeto u jednoj rečenici, „Ko smo u stvari mi“. Određenije rečeno, ova zbunjenost traje od balkanskih ratova, jer su ih od tada, silom prilika, razni upravljači nacionalno definisali i „svoatali“ po svojoj volji i svom nauku, a bez saglasnosti stanovništva ovih šarplaninskih oblasti njegovog slobodnog opredeljenja i izjašnjavanja. U nastalom neredu krajeve a najviše prema Orjentu. Neka sela su gotovo ostala pusta, da bi se posle izvesnog vremena ponovo populaciono oporavila. 

Sem političkog programa, na dezorijentaciji ovog stanovništva uticali su razni istraživači i „naučnici“, čak i silne ekspedicije, koje su ovim krajevima krstarile i „pisale“ o porijeklu i prošlosti stanovnika šarplaninske regije, kojima se obećavalo i ono što im nije bilo potrebno, ali su oni uvek ostajali na periferiji progresa i poboljšanja životnih uslova, te im je jedino ostala privilegija da do dana današnjeg ostanu pečalbari.

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE

Treći balkanski rat u beogradskoj štampi

Početkom XX vijeka, Otomanska imperija, pritisnuta sopstvenom krizom i brojnim separatističkim pokretima, odobrila je zahtjev albanskih plemena za osnivanje posebnog albanskog vilajeta u okviru Carstva. Za Srbiju, Crnu Goru, Bugarsku i Grčku, koje su imale ozbiljne osvajačke planove prema ovom dijelu evropske Turske, ovo je bio poziv na uzbunu. Prvi balkanski rat, nije ništa drugo do osvajački rat i izraz imperijallističkih pretenzija balkanskih državica. Nezadovoljstvo podjelom osvojenih turskih područja, posebno Makedonije, dovelo je do Drugog balkanskog rata. 

Srbija zaposjeda oblast od Prištine do Elbasana i Drača, i uvodi "red i mir" u zauzetim oblastima. I Goru zaposjeda srpska vojska. Gora se našla na poprištu oružanih sukoba koji su se vodili na liniji uspostavljanja granice između Srbije i Albanije. Srpska vojska je izvršila nekoliko masakara nad nedužnim i preplašenim stanovništvom Gore. To je još više pojačalo nesigurnost i ubrzalo iseljavanje u Tursku koje će u narednim godinama poprimiti dimenzije egzodusa.

Muslimani Gore i okolnih teritorija pretrpeli su strahovite demografske gubitke. To stanovništvo je izgubljeno putem stradanja, preseljenja, izgnanstva. U tom periodu izgubljen je veliki dio muslimanske elite, jer je među muhadžirima bio veliki broj visokoobrazovanih ljudi, svetovno i vjerski obrazovnih ljudi, tako da su muslimani Gore, a i drugih krajeva na Balkanu, tokom ovih događaja izgubili svoju elitu. Zamislite koliko vremena treba da se ponovo izgradi vjerska i svetovna elita. Gora to nije dočekala!
Najveći masakr je izvršen u Restelici, gdje je ubijeno 13 meštana. U Kruševo je ubijeno 8 članova porodice Mola Arifa, među kojima i dvoje dece od po nekoliko godina. U Brodu je na mjest Zdražejec, također, izvršen masakr i ubijeno desetak mještana. Zločini su se dogodili i u drugim selima Gore - Vraništu, Radeši, Globočici. U Globočici je ubijen seoski imam mola Kahriman.
U septembru 1913. godine izbila je albanska pobuna koja nije zaobišla ni Goru. Neki su istoričari ovo nazvali Trećim balkanskim ratom.
Iza većina novina u Srbiji stajale su političke stranke. "Politika" je u to doba bila bliska Ministarstvu spoljnih poslova. "Pravda", je bila glasilo naprednjaka, braće Marinkovića, a "Mali Žurnal" osnovali su braća Savić, koji su bile poznati list sa radikalskom, a kasnije demokratskom orjentacijom.
Da bi izbjegli nepotrebne riječi za ovu tematiku u nastavku ćemo iznijet samo jedan dio tadašnjih naslova i pisanja "Pravde", "Politike" i "Malog Žurnala" o događajima iz septembra 1913. godine, kako bi čitala sam presudio. 

Kompletan tekst možete pročitati: OVDE