Prezimena u Gori

 

Piše: Admir Idrizi

 

UVOD

 

U današnje vrijeme ime i prezime su lična karta svakog čovjeka. Pravo na lično ime i prezime predstavlja najvažniji izraz ličnog identiteta, kao i apsolutno subjektivno pravo svakog pojedinca. Pored toga, ličnim imenom se izdvaja pojedinac u poznatom i društvenom kontekstu, a predstavlja i sredstvo kojim država identifikuje svoje subjekte. Danas je pitanje imena i prezimena u većini država regulisano Porodičnim zakonima i garantovano je Ustavima. Bez postojanja ličnog imena i prezimena, danas bi život u zajednici bio nezamisliv.

Ime (rođeno ime) predstavlja ličnost, prezime (porodično ime) tradiciju, porijeklo, korijene i pretke. Prezime karakteriše jednu familiju, izdvaja je od većine i daje joj lični pečat. Prezimena kriju mnoge tajne i mnogo govore ne samo o jednoj porodici već i o pojedincu koji ga nosi.

Da bi se proučavala patronimija, nauka o prezimenima,  jedne oblasti, u ovom slučaju Gore, mora se najprije dobro savladati onomastika, nauka o imenima i njihovom porijeklu, kad i gdje su se pojavila, jer svako prezime najčešće potiče od imena nekog od predaka. Pored patronimije, potrebno je poznavati i historijske podatke kao i o administraciji zemalja koje su vladale na teritoriji Gore, jer su prezimena bila vezana za administrativni sitem zemlje.

Danas se po društvenim mrežama dosta piše a vode se i rasprave oko prezimena stanovnika Gore. Često se poseže za prošlošću kao za oružjem, koriste se termini „vjekovna prezimena”, „nasilno albanizovana prezimena“, i sve to bez historijskih fakata i konkretnih činjenica. Problem je u tome što se u današnjoj komunikaciji jednom izgovorena laž za kratko vrijeme može preko „copy-paste“ komunikaciju „pretvoriti“ u istinu.

 

HISTORIJAT PREZIMENA U SVIJETU

 

Historija prezimena svoje najranije porijeklo vodi iz Kine.

U vrijeme antičke Grčke prezime je predstavljalo mjesto odakle neko potiče (Tales iz Mileta...), ali je kasnije promijenjeno pa su počela da se koriste tipična prezimena ali i patronimi “sin od” ili drugi oblici prezimena koji upućuju da se prezime prenosi po muškoj liniji.

U Rimskom carstvu je postojao potpuno drugačiji sistem davanja imena djeci, pa su tako postojala tri imena (tria nomina). Prvo je bilo preanomen - koji su birali roditelji, drugo gens - najsličnije današnjem prezimenu, ali se odnosilo i na klan ili pleme, pa čak i na cio region, dok je treće ime bilo cognomen - nadimak koji je omogućavao da se po njemu razlikuju oni koji imaju isti preanomen i gens.

U novoj eri Irci su prvi narod koji je počeo da koristi “porodična imena koja su se prenosila sa kolena na kolejno”. Prvo njihovo prezime je bilo  “O Cleirigh” koje potiče iz 916. godine. Simbol O, koji se ponekad pisao i kao Ua ima značenje “unuk/unuk od”, dok se danas piše kao “O’ “. Ovo nije jedini prefiks koji se koristi pored prezimena, pa tako postoji i ”Mac/MC” što znači “sin od”, za kćerke se dodaje “Nic”, a za supruge “Mhic”.

Prezime je ono „osim imena, tj. ono čim zovu osim imena” i u prvoj polovini XVI vijeka pisalo se odvojeno kao prez ime, da bi se tek kasnije ova sintagma transformisala u današnji oblik prezime. Tokom širenja imperijalizma u XVII vijeku usledila je “ekspanzija” prezimenima u Evropi.

Osmanska administracija nije poznavala instituciju prezimena.

U zvaničnoj osmanskoj administraciji ljudi su se identifikovali na različite načine; najčešće samo ličnim imenom i imenom oca. U cilju pouzdanije identifikacije ličnosti, a umjesto imena oca, odnosno patronimika, uz lična imena upotrebljavali su se, također, nadimak (lakab/p) i apozicija, s tim što je ista riječ mogla biti i nadimak i apozicija zavisno od toga da li stoji ispred ili iza ličnog imena. Poznati mađarski turkolog Lajoš Fekete podijelio je nadimke koristeći podatke Mukataa deftera (Budimska defterhana, XVI vijek) na sljedeće grupe:

imena zanata i obrta (bakkal, ašči, terzi);

riječi koje se odnose na vojnu odnosno upravnu službu (topču, yeničer, gazi),

riječii iz domena religije (haci, hoca, baba);

riječi koje ukazuju na porijeklo odnosno mjesto življenja određene ličnosti, drugim, riječima, etnonimi odnosno ojkonimi (Bosna, Macar, Yahuddi, Belgradli);

riječi koje ukazuju na posebna duševna svojstva (deli, kurt, tilki) i, najzad,

zaštitna imena (Tur, Turak).

Muslimani su inače u Kur’anu upozoreni da ne nazivaju jedni druge ružnim nadimcima; u jednom hadisu vjerovesnik Muhamed također preporučuje muslimanima da se ne treba ljudima obraćati nadimcima koji im se ne dopadaju. Uprkos tome, upravo nadimcima su se izrazile mnoge ljudske tjelesne osobine i, naročito, nedostaci. Vremenom će se ti nadimci pretvarati u prezimena; danas tako ima mnogo Topalovića (topal – hrom), na primjer.[1]

 

HISTORIJAT PREZIMENA U GORI

 

Dokumenta iz predosmanskog perioda u Gori nisu analizirana u ovom radu. Oni ukazuju na porodično prisustvo očinstva, ali to nisu bila prezimena u današnjem smislu. U tom periodu prezimena nisu bila poznata.

Historijski gledano, Gora je preko četiri vijeka bila u sastavu Osmanskog Carstva. Carska administracija se služila osmansko-turskim jezikom, a pisalo se modifikovanim arapskim pismom. Nažalost, iako za taj period postoji ogromna arhivska građa, u današnje vrijeme veoma mali broj ljudi iz Gore poznaje osmansko-turski pa je i mali broj prevedenih historijskih izvora iz tog perioda.

Za potrebe ove tematike koristio sam drugi, možda još bitniji, historijski izvor a to su nadgrobni spomenici, nišani, bašluci ili kako se najčešće nazivaju izglavnici, koji nam daju uvid kako se koristilo ime i „prezime“ u Gori u tom periodu. Nadgrobnih spomenika iz tog perioda je ostalo veoma malo, kako zbog nebrige tako i zbog planskog uništavanja u prethodnih sto godina.

U knjizi koja je izdata 2007. godine u Istanbulu od strane autora dr. Tülin Çoruhlu „Kayıp mirasın izinde": Gora halk sanatları“ (U potrazi za izgubljenim naslijeđem: Goranska narodna umjetnost) objavljene su fotografije i prijevod sa preko 70 nadgrobnih spomenika iz osam goranskih naselja (Bačka, Kukaljane, Restelica, Leštane, Brod, Mlike, Zli Potok, Dragaš).

Ono što je važno za ovaj rad je to da su postojale dvije vrste pisanja imena na nadgrobnim spomenicima: arapski i turski način.

Arapski način je obuhvatao:

Lično ime - bin (sin) - ime oca - pr. Abdullah bin Muhammed (Abdulah sin Muhamedov)

Lično ime - binti (kći) - ime oca - pr. Rabia binti Ahmed (Rabija kćerka Ahmedova)

Turski način je obuhvatao:
Ime oca - oĝlu (sin) - lično ime - pr. Jakub oĝlu Vejsel (Jakubov sin Vejsel)

Ime oca - kızı (kći) - lično ime - pr. Osman kızı Ajša (Osmanova kćerka Ajša).

Kao svjedodžba o pripadnosti određenom tarikatskom bratsvu ili određenoj klasnoj strukturi dodavane su određene titule (hadži, efendi, mola, derviš, hodža, šejh, aga, beg, ulema...).

Na starijim nišanima, prije 1800. godine, nalazilo se najčešće samo lično ime i godina preseljenja po Hidžri. Pr. Hasan 1188/1738

Od svih nadgrobnih spomenika iz knjige, koji se nalaze u tabeli u prilozima,  najstariji nišan je iz 1710. godine u selu Zli Potok na ime rahmetli Idriza sina Hamze ili Hamzin sin Idriz.

Nadgrobni  nišan iz 1954. godine u selu Bačka, je najmlađi, ali je zanimljiv po tome što je ispisan na osmansko-turskom jeziku. Iako se radi o novijem nadgrobnom spomeniku autor ga je uvrstio u katalog jer nastavlja staru tradiciju izrade nišana.

U tabeli je objavljen i jedan nadgrobni spomenik iz sela Globočica.

Znači, u Osmanskom Carstvu u funkciji prezimena se u Gori koriste najčešće patronimi (prezimena izvedena od ličnog imena oca) i identifikacija ličnosti u to vrijeme bila je vezana za ime oca.

Nakon povlačenja Osmanskog carstva sa Balkana, slijede godine nesigurnosti i formiranja novih država. Gora je kratko ušla u „novoosovojenim teritorijama“ Kraljevine Srbije a kasnije i sastav Albanije. U tom periodu je Austro-Ugarska uradila popis stanovništva, i sa sigurnošču se može reći da je to godina kada se po prvi put koriste prezimena na teritoriji Gore.

Tokom austro-ugarskog popisa jedan od najvećih problema koji je trebalo riješiti bio je kako utvrditi prezimena i imena ljudi. Do tada je u Gori korišćen arapski i turski model. Generalno, ljudi su koristili samo imena, a za razlikovanje su dodavali imena oca ili djede. Nosioci domaćinstava (domaćini) mogli su slobodno birati svoja prezimena. Najčešće su prezimena u tom periodu nastala na osnovu nekoliko izvora: rodovskih imena, zanimanja, toponima, nadimka, patronima (od ličnog imena oca).

U samo nekoliko slučajeva ime je odabirala administracija. Smjernice ovog procesa razvio je austrijski učenjak Max Lambertz.

Za vrijeme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije (1918-1941), nepune 23 godine, u administraciji Gore nametnuta su prezimena sa dodatkom -OVIĆ, najčešće na ime oca. Nastavak -IĆ na slavenskim jezicima znači mali. Osnovno je njegovo značenje „umanjenost“, „deminucija“. Dok nastavak -OVIĆ sugeriše da je riječ o "potomku od..." ili "sinu od...", ukazujući na naslijeđivanje prezimena od određenog pretka ili oca.

Takva administrativna forma je bila strana za stanovništvo Gore jer do tada nikada nisu koristili takvu formu, pa je većina stanovnika i u tom periodu koristila formu koju su koristili u Osmanskom periodu.  Dokaz za to su dokumenta matičnih službi između dva svjetska rata kao i privatni dokumenti (uvjerenja, ugovori, zahtjevi, tapije, posjedovne prijave, poreski listovi…) u kojima se imena i prezimena javljaju pomiješano, u zavisnosti ko je nadležni organ. Primjetno je da se pojedine osobe preko državne administracije bilježile prezimena sa nastavkom -ović, na ime djeda (najstariji član porodice), a u istom dokumentu se iste osobe potpisuju sa prezimenom na ime oca. Forma koja nije naslijeđena, već nametnuta.

Prezimena na -ić u svijetu se najčešće nalaze kod Bošnjaka, Cmogoraca, Srba i u manjoj mjeri Hrvata. Što se ide dalje od Bosne na sjever Hrvatske ili jug Srbije ta prezimena su bila manje učestala ili se pojavljuju tek u 19. vijeku. Takva prezimena nemaju Makedonci, ni Bugari, a ni kod Slovenaca njihov broj nije veći od 25% sveukupnih prezimena. Prezimena na -ić su zastupljena djelimično i kod Poljaka, Čeha, Slovaka i istočnoevropskih Jevreja, a kod Rusa je to oznaka očinstva ali ne i prezime. Srpska propaganda je ovaj nastavak predstavljala kao neki srpski kuriozitet iako je u Srbiji  masovno uvođenje prezimena na nastavak -ić počelo tek kada je knez Aleksandar Karađorđević 1851. godine aktom naredio uspostavljanje trajnih prezimena po ranijem pretku.

Kroz nekoliko tekstova koji su dostupni na internetu, a govore o historiji Gore, pisalo se da je kralj Aleksandar donio ukaz o prezimenima 1923. godine, ali najvjerovatnije došlo je do zabune i greške jer je ukaz donio knez Aleksandar, a Srbija je taj ukaz koristila i u administraciji Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije.

Knez Aleksandar Krađorđević (1806 - 1885) je 31. januara 1851. godine donio ukaz o prezimenima. Kako bi se ova naredba mogla sprovesti u djelo, isto tako naređeno je svim građanskim, duhovnim, školskim i vojnim vlastima, da se po ovoj naredbi prezimena zavode po najstarijem članu porodice, da se ova prezimena ubuduće vode kao stalna, da se kao takva upisuju u nadležna javna i zvanična akta, te da se na njih izdaju i sva rješenja i zaključci vlasti.

U periodu između dva svjetska rata, oni koji su migrirali prema Turskoj, na osnovu „Zakona o prezimenima“ (Soyadı Kanunu) koji je donet 1934. godine, morali su imati prezime. Nakon kratkog vremenskog perioda dobiće nova prezimena. Po odredbama zakona:

-  Prezimena familije biće turska;

-  Svaki Turčin mora da svoje prezime koristi u skladu sa tradicijom;

-  Prezime će stajati posle ličnog imena;

- Prezime će, ili biti jednostavno, ili će biti korišćeno sa „oğlu”(njegov sin).

Tokom Drugog svjetskog rata Gora ulazi u sastav Kraljevine Albanije. Čitava administracija je vođena na albanskom jeziku. Isto tako, i prezimena su „albanizovana“. Međutim, bitno je istaći da je korišćena slična forma kao i u osmanskom periodu s tim što je na ime oca, za pripadnost (čiji je),  kako se koristi u albanskom jeziku, na lična imena dodavao nastavak -i (Osman-i, Idriz-i...) a u srpsko-hrvatskom je nastavak -a (Osman-a, Idriz-a).

Tako je nastavljeno i nakon rata u FNR Jugoslaviji, s tim što se ime oca stavljalo na početku a iza ime. Primjer: Osmana Safet, Idriza Mehmed. Prezimena s nastavkom  -i većinom su zadržana do danas u Gori.

U vrijeme posljednjeg iseljeničkog talasa prema Turskoj (1956-1966), svi koji su se odlučili da napuste Goru, morali su promijeniti prezimena i dodati turske sufikse -lar, -ler, -oglu, -lardan, -dži, -ali i sl.

Oni koji su odustali od iseljavanja i ostali u Gori, zadržali su prezimena s turskim nastavkom: Hasanlar, Begler, Muratoglu, Mahmutlardan, Ahmetlerden, Kučlar, Mrčolar, Bećirler, Redžeplar, Džemalar, Ljajkolar, Ajdarlar, Katlar, Ćoroglu, Jagdži, Baldži, Gungali, Musalar i dr.

Međutim, u Gori su dobrim dijelom zadržana stara prezimena i imena rodova.

Kruševo: Aljabak, Bero, Duro, Dute, Džajko, Kajrak, Kendo, Ljupan, Prco, Toro, Žagulj.

Zli Potok: Kare, Koklje, Krčo, Mrčo, Šukerinci, Šutman.

Restelica: Bajmak, Balje, Bazda, Boza, Čoko, Čolda, Doda, Đinđo, Đuzel, Ese, Efe, Gorde, Gurguška, Kaćka, Kaljo, Kokora, Kuka, Kuši, Liko, Mutaš, Mikina, Mekača, Muška, Parko, Paša, Sulta, Šiko, Šuša, Šuplja, Tuče, Žuljka.

Globočica: Čukulj, Hočko, Kaljoš, Kajkuš, Kojčin, Ljajko, Nelja Pajko, Piro, Tudžar, Šok, Šola.

Brod: Ziza, Lila, Žile, Bogdan, Veljan, Lika, Mandak, Cako, Ćaja, Caro, Čučulj, Ljokan, Renda, Kalinka, Šata, Pupe, Bojda, Mido, Kesasi, Kotro, Amada, Karpać, Šuta, Drnda, Seba, Butaljen, Đafče, Drango, Mango, Muše, Kango, Gago, Tutar, Čajko, Paljoš, Dočka, Ljuša, Barbut, Šokar, Gošo, Kržo, Tota, Gugna, Bufle, Cura, Lompar, Puhto, Rahte, Pure, Šurban, Đurđo, Jankula, Krto, Prčko, Zijade, Pajče, Buza, Većka, Lala, Šišo, Tunko, Džamper, Kočo, Fidžgo, Tananaz, Džadžo, Bengo, Mento, Šop, Čičo, Moukoč, Baska, Panda, Džolopan, Džejmen.

Rapča: Surduljovci, Pačarizovci, Balabanovci, Tućka, Kamburovci, Drangovci, Paškovci.

Radeša: Đuraškovci, Šarda. Dikance: Tonga, Drango. Leštane: Anđurovci, Bardovci, Kanturovci, Odovci. Ljubošta: Drindovci, Jadrašovci, Kajčovci, Pokačovci. Vraništa: Čolovci, Gagovci, Tutarovci. Gornji Krstec: Mijačovci, Miljašinovci, Žiljinci, Mangovci.

Borje: Bungurovci, Cekovci, Čabrakovci, Čačkinci, Čekorinci, Činarovci, Čkeprnovci, Čkorovci, Čupinci, Čučinci, Dalačinci, Dapkovci, Debrusovci, Dišovci, Doklevci, Dupešovci, Džaklevci, Giđevci, Godžovci, Kapanovci, Karevci, Kuškovci, Lakovci, Niketevci, Škorovci, Šošinci, Šundovci.

Šištejec: Damatovci, Dočovci, Drajčinci, Draga, Grošovci, Kumaničovci, Markočovci, Maretovci, Piljuljevci, Kalabak, Griša, Murga, Čaka, Živkovci.

Orgosta: Fučkovci. Zapod: Šušljakovci. Pakiša: Mangovci, Purovci, Lukovci, Mečkarovci, Vlačovci. Jelovjane: Kamatnikovci, Krljevci, Kukulj, Lačovci...[2]

 

ZAKLJUČAK

Prevashodno sam za cilj imao prezentovanje hronologije prezimena u Gori u periodu od XVIII do XX vijeka analizirajući nekoliko historijskih dokaza koji se nalaze kao prilozi na kraju rada. Ovom hronologijom se može pratiti kako je u Gori od imena evoluiralo prezime prolazeći kroz razne državne administracije.

U poslednje vrijeme u literaturi koja obrađuje problematiku Gore kao i preko društvenih mreža pogrešno se stvara slika o goranskim prezimenima koja su se „odvajkada“ završavala na -ić. Isti je slučaj i sa „albanizovanim“ prezimenima. U radu sam objasnio o čemu se radi. Mislim da je to plod višegodišnje propagande.

Ime i prezime su lična karta svakog čovjeka i svijestan sam da ovaj tekst dira duboko u stvari koje su za nekoga svete. Nisam htio nikoga da uvrijedim. Moguće je da u nekim stvarima i griješim. U svakom slučaju, rado ću odgovoriti i na pitanja koja ovaj tekst eventualno izazove.

---

[1] Olga Zirojević – Oko posebnosti Bošnjaka, Helsinška povelja, jul-avgust 2012.Beograd

[2] Dr. Sadik Idrizi – Prezimena i imena rodova u Gori - https://www.docdroid.net/tfuNjpH/prezimena-i-imena-rodova-u-gori-pdf

 

Kompletan rad možete pročitati: OVDJE

Goranska izreka

Poslješ kuća ne vrti.
Utreš ić!

Fatima (Ramadani) Abidini
(1930-2021)

Sufur vo zima - Bajram Bero

Teška, dl'ga i jako studena zima beše jena godina. Snek du puas, a sred Ramazan je.

Vo odaja "ke sedime", na tron nana spije so dete od osom godine. 

Rogoža vo ćuše. Jasteci se nasipane so košulje stare, a oni se pokrijene so kožen ložnik. 

"Sobiće" od lamarina b'boti, a drva ćifćet, a dolapka vo zid, skoro pa metar debev. 

Visoko na zit poljica, štica potesna, ponašarena. Na poljica se naredene "testa" ćibriti, sapuni, manestećko sveće i ponekoj smilj, da udri dušica.

 

Tek došla struja, a nana na radionće malovo, tiho sluša pesme toskaljinske. Nejzine koreni se od albansko selo Topoljane, i srce ga vljeće nake tamo. Jetim još ka dejćence ostanala. Iako ništo ne razbira, pesme se mlogo tužne, bar po muzika.

 

Ona mlogo rizikuje da ga čujet ljuđi šo rabotajet za UDBA, šo se kaćet ponad kuće so ploče kamene, i naslušujet nekoj da ne sluša nekua radio stanica od "preko ritće", da go priberet.

 

 

Tiho se čuje od daljeka tupan ke tupa za sufur...

 

 

Kako se pribljižuje sve pojako i pojako zake kuća, dur ne dojde du pod pendžer, i nana će im zborne, će otvori pendžer i će im daje nešto slatko da k'snet, tupandžiji i tomua šo šo nosi fener.

 

Ona gotvi sufur vo "kuća". "Kuća" je kujna so ugnište, so verige, a na ćengilj obeseno kotlje naćadeno. A vo čuše noćvi, povne so brašno i ljep.

S'doi se naredene na poljica od štice, vo tri reda . Najzdola kofe i džugumi so voda, pa tenđerina šarene, pike pike i ka ravanije naredene. 

 

Se beret svi šo će držet, da sufurujet. Ložice počinet da trinćet. Dete se razbuduje ka boš slučajno.

Na sofra goljemata, jufka, nana sama šo naprajla, so maslo ka dukat ž'fto. 

Ošaf, sirence, ljebec i kiselo mljeko bilje najbogata trpeza vo tija vreme ka ke svakogo bif musafir fukaralak .

Kaposlje jope tupandžija zaminuje da istupa imsać, i počine držene za togua den, i svi popoljeka tonet vo son zimski...

 

 

Bajram Bero 

"Plemeniti Mostar" - knjiga o jednoj od najhumanijih akcija u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi

U petak 28. juna, u prostorijama Centra za kulturu Mostar sa početkom u 20 sati održana je promocija knjige „Plemeniti Mostar“, autora Ahmeta Kurta. 

O knjizi su govorili njeni recenzenti: dr. Senija Milišić iz Sarajeva, prof. dr. Faruk Taslidža iz Mostara, kao i autor knjige Ahmet Kurt. Promociju je moderirala Bea Balta Manjgo. Skupu su se obratitila i djeca nekadašnjih malih muhadžira koji su nastavili život u Mostaru.

 

 

 

Nakon osam decenija zaborava ova knjiga Ahmeta Kurta čiji je izdavač BZK “Preporod” Gradsko društvo Mostar, na svijetlo dana iznosi, sigurno jedan od najhumanijih događaja u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi.

Knjiga govori o djeci izbjeglicama iz istočne Bosne koji su našli spas u Mostaru. Bošnjaci Mostara svesrdno su im u tim teškim ratnim godinama pružili svu pomoć koju su bili kadri dati. Zadnjeg dana oktobra 1943. godine vozom u Mostar stiglo je 610 mališana, od kojih su polovina bili bez jednog ili oba roditelja. Svu djecu su prihvatile porodice Mostara, Blagaja i Bijelog Polja čiji spisak se nalazi u ovoj knjizi.

 

Ova knjiga-dokument, napisana je na osnovu sačuvane dokumentacije i dopunjena iskazima zapisanim u susretima s nekadašnjim muhadžirima i njihovom rodbinom. Ahmet Kurt je uspio istražiti arhive, sakupiti vrijedne dokumente i fotografije, ali i doprijeti do još uvijek živih aktera ovih događaja.

Knjiga prati sudbinu djece od njihovog dolaska u Mostar pa do današnjih dana. Spisak skoro šest stotina dobrotvora daje unikatni uvid u socijalnu i privrednu strukturu Bošnjaka Mostara 40-ih godina prošlog stoljeća, a također nudi i pregled porodične i socijalne strukture bošnjačkih porodica iz jugoistočne Bosne na koje se sručio četnički pogrom.”

 

Kompozicija voza uskotračne pruge sa deset vagona dovezla je u Mostar u sumrak kišne nedelje, 31. oktobra 1943. godine 610 siročića iz istočne Bosne čijeg su jednog ili oba roditelja pobili četnici. O ovoj plemenitoj akciji mostarskih Bošnjaka u obimnoj socijalističkoj historiografiji - vjerovali ili ne - nije napisana ni jedna jedina riječ! Zašto se o tome pola stoljeća šutjelo možete saznati iz knjige.

Te najteže ratne godine, 1943, svaka druga mostarska bošnjačka porodica primila je jednog malog muhadžira, a neke i više njih. Voz je sa ostatkom djece nastavio prema Čapljini gdje su Bošnjaci tog grada, te Počitelja, Tasovčića, Višića i Čeljeva već ranije tražili da prime dvije stotine djece, pa nisu bili zadovoljni kad je stigao manji broj djece od traženog. 

 

U odnosu na današnji broj stanovnika broj djece primljene u Mostaru bio bi tri hiljade.

Dobročinstvo, ili merhamet osoba koji su primili male izbjeglice, bez sumnje je ležalo u njihovom poimanju i upražnjavanju vjere, gdje se u velikom broju ajeta iz Kur’ana ukazuje na važnost i značaj činjenja dobrih djela, a vjernike uči da budu plemeniti, humani i ljubazni prema ostalim ljudima.

Od 610 djece koji su izašli na mostarskoj željezničkoj stanici iz Marhametovog voza spasa u suton zadnjeg oktobarskog dana 1943. godine u Mostaru i okolini trajno je ostalo i kasnije zasnovalo porodice oko stotinu malih izbjeglica. Mnogi od njih i njihova djeca, tačno pedeset godina poslije, 1993. godine, ponovno postaju izbjeglice.

 

Da za vrijeme socijalističke Jugoslavije nije bilo institucionalnog prešutkivanja četničkih zločina nad Bošnjacima, nego da se o tome govorilo i kritički propitivalo, broj ubijenih Bošnjaka u agresorskom ratu protiv Bosne i Hercegovine u periodu 1992–1995. bio bi daleko manji, a Bošnjaci se ne bi uvijek ponovo iščuđavali zašto ih žele pobiti njihove prve komšije. 

 

 

GORANCI - MOSTARSKI DOBROTVORI

 

 

Već sam ranije spominjao samostid koji je Bošnjacima poslije Drugog svjetskog rata nametnut, a oni ga objeručke prihvatili. (!?) Srbi i Hrvati, nastanjeni u gradovima, nisu kidali veze sa kulturom svojih naroda. Dok su se oni ponosili seoskim običajima svojih naroda (vršidba, kosidba, klanje svinje i drugo) za to vrijeme gradski Bošnjaci su se izrugivali običajima svojih predaka, nastojeći oponašati i svidjeti se svojim prijateljima drugih narodnosti, misleći da će ih ovi onda zavoljeti.

 

Mnogi su pokušali zamijeniti tradiciju i kulturu svog naroda sa ideologijom vladajuće partije bivše Jugoslavije, ali ideologija nikad ne može biti kultura, pa su Bošnjaci upadali u identitetski procjep iz kojeg se mnogi ni dan-danas nisu izvukli.

 

U tom oponašanju Srba bilo je i nazivanje vrijednih Goranaca, pobožnih stanovnika mnogih bosanskohercegovačkih gradova, pogrdnim imenom šiptari ili šiftari.

U knjizi “Plemeniti Mostar” zabilježena su imena Goranaca među onim Mostarcima koji su davali najveće novčane priloge za pomoć Bošnjacima istočne Bosne stradalim u četničkim zločinima za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

 

Interesantno je napomenuti da su SVI mostarski Goranci primili u svoje porodice male muhadžire ratne, 1943. godine: Zajko Jakupović, Nezir Hazirović, Ramiz Kahrimanović, Ćamil Ramadanović, Abdulah Jakupović, Mehmed Jusufović, Mahmut Idrizović, Emin Kahrimanović, Bećir Idrizović i Šaban Sejdihović.

 

Foto: Vraništa 1955. - 2015. godine

 

Foto: Mlike 1955. - 2015. godine

 

Horo so mesečina - Namik Dokle

Naslovna strana albanskog izdanja

Pisac Namik Dokle je početkom marta 2024. u izadnju izdavačke kuće TOENA objavio na albanskom jeziku knjigu VALLËZIM ME HËNËN (Legjendat e Gorës). 

Početkom maja mjeseca u prijevodu s albanskog Nevruza Mehmetija i literarnoj redakciji prof. Sadika Idrizija, objavljena je na goranskom govoru "Horo so mesečina - Goranske legende".

Maria Roces Gonzales ju je već prevela na španski (Danza con la luna - Leyendas de Gora) i poslala izdavaču Ani Cristini Herrero. Ova knjiga, sa 52 legende i priče iz Gore, zapravo je nastala na prijedlog i zahtjev španskog izdavača.

Također, izdavačka kuća Connectum iz Sarajeva već planira izdavanje ove knjige  na bosanskom "Ples sa mjesecom - Legende iz Gore" u prijevodu prof. Sadika Idrizija.

 

Tamo kede snce iljiza dva puti

Muži od Gušafce beše ošlje čimbiljer kede da prašajet za boljez od nihno selo, a žene tražeha hubava voda niz šume i ljivade.

Prašaha najpametne od sedom nahije, ama svakoj davaše um svoj što ne beše isti ka što zboreha druge. Ga ostajha taja rabota, samo koga jen hodža što beše došof od Alep od Sirija, vo malova džamija vo Mljike, im reče da od ovaja boljez može da se olječet svi, ka će najdet i da dignet kuće vo jeno mesto ke snce iljiza dva puti na den i mesečina se krije dva puti svaki noć.

Što beše sme bilje prokvnate od Sajbija; nigde nema takvo mesto ke se rađa snce dva puti na den - rekoha muži od Gušavce. I take primiha kako što Bog gi kaznif. Samo žene ostanaha da tražet i jen sabah rano, pred da stignet na Crni vrh, denetisaha da snce, što go videha malo vreme napre, nemago nigde.

Zatrćaha malo katamo, ka zaminaha jena ridka, videha da snce, svitna jope među dva vrha, po nad bukojne ljisje.

-Evo go! - viknaha oni i ne dotpriha da čekaje noč da viđet mesečina. Poljaj ovde, među dve ridke, snce se rađa dva puti i mije ovde će naprajme naše kuće.

I take postana novo selo. Poslje nekoljko godine, mlogo ljuđi što misljiha da menajet rodeno mesto, zaradi nekuje boljezi, siromaština, elji da se spaset od krv, prašujejeći tamojvamo, strećavaha nekogo što će im reče: -Ako sakate da se spasite, idite vo seloto kede snce iljiza dva puti svaki den a mesečina zajduje dva puti svaki noć.

 I vake Gori i se pridodaha, od dvanaeset puasa napre dur docna, familjije i pljemena, što narod prvujet gi nazua “došljaci”.

Na kraj-kraj, i oni same ne beha vniknalje tuje, beha došlje stotine godine napre, poterane od krstari i popoi, so sablje i nožoji vo ruke, da gi ubijet, da im presečet ruke dur lakči, elji još pološo, da im presečet jezik da oni nikoga ne spomnet hereza, što kažuješe da vo nebo i nad zemna ima dva Boga: Jeden Bog od hubaine i drugujet Bog od lošoštije.

I vake oni gi primiha dojdenite vo selo, i poslje pet veka od koga stignalje nihne prajdedovci bogumili, im davaha svim došljacim odžak i pravo da se ženet i mužet so dejke vo selo.

Ama došljaci ne prajeha nikakov šer vo selo, mada begaha od šer, na umot da će najdet mir tuje ke snce se rađa dva puti na den.

Prvo dojdoa Šundinci, od jen šer krvav za planina vo nihna nahija, kede za jen plot ilji kotar, za jeno bunarče voda elji pločiće so solj za krmene stoka, se potepalje među sebe ka pljeme. Toga take rekoha: “Svaka planina - svua temnina”.

Prvi Šundo dojde sam deveti, ama osom od nih beha ženske, žena negova so sedom dejčića. Muškarci beha ostajlje koske vo planine i padine. On donese so sebe jen braf i jena ofca i od nih napraj najgoljemo trlo vo selo, što rasteše zajeno so dejčića negove.

Koga dejčića porastoha i se naprajha dejke, seljani videha da oni beha najpristalje na duna, elji napristalje što oko im zateklo. Mlogo brgo, bećari zapuaha jena pesna, što i deneska, poslje stotine godine, se razviva ka crešnino cveće:

“Zajdi snce među dve planine,
A ja ljegna među dve Vlahine”. 

 

Od kniga:
NAMIK DOKLE - Horo so mesečina (Goranske legende)
Tirana, 2024.
Prevod od albanski: Nevruz Mehmeti

Imenovanje naiba u Skoplju - 1936.godine

 

Za naiba* pri Vakufsko-mearifskoj direkciji u Skoplju postavljen je g. F.H. Hamzić

Zastupnik Ministra pravde i Ministar socijalne politike i narodnog zdravlja g. Dragiša Cvetković potpisao je dekret, kojim je g. Fevzija Hadži Hamzić, advokat iz Skoplja, naimenovan za naiba Vakufsko-mearifske direkcije u Skoplju. 

G. Fevzija Hadži Hamzić rodom je iz Priboja. Pravni fakultet završio je u Beogradu i već duže vremena živi u Skoplju, gdje je svojim radom stekao uvaženje naročito među muslimanskim življem. On je jedan od onih naših muslimana, koji od svojih nacionalnih osjećaja, nije pravio kapital. 

G. Hamzić je čovjek sa Juga, za koji je vezan i rođenjem i radom i porodičnim vezama. Oženjen iz beogradske porodice Kumbaradžija, koji su potomci Isa-bega, Kosačinog sinovca, on je stekao sve uslove da upozna sve slojeve muslimanskog življa u Južnoj Srbiji, gdje ima mnogo muslimana naše krvi, kao što ima mnogo muslimana naše krvi i našeg jezika koji su do skora nazivani Turcima i Torbešima i kojima niko nije posvećivao ozbiljnu i sistematsku pažnju.  

Zadatak naiba g. Fevzije Hadži Hamzića je da u Vakufsko-mearifskoj direkciji vodi poslove odlučno i pošteno u duhu islamskih vjerskih popisa i pozitivnih zakona, koji vladaju u našoj zemlji, vodeči računa i o tome, da se i muslimanima naše krvi i našeg jezika ne uskrate sve dužne prosvjetne i moralne pažnje, koje oni zaslužuju. 

 (”Vardar”)

 

 *arapski - zastupnik, predstavnik

IZVOR:
Nezavisni kulturno-prosvjetni i informativni list “Islamski glas”
10. April 1936.
18. Muharema 1355.
Broj. 26 str.7
Sarajevo

"VREME" i "POLITIKA" 06. maj 1924.

 

 

Uz pisku zurli i tresku goča, arnautska kolonija u Beogradu proslavila je svoj praznik

 
Juče je bio turski praznik Bajram, i nigde se po Beogradu nisu mogli videti ni beli kečovi, ni čalme, ni fesovi. Nigde bozadžija na ulici. Industrija boze i briga o sjaju naših cipela poverena je, kao što se zna, našim došljacima sa Juga, stotinama Arnauta koji strpljivo slažu dinare u Beogradu i misle na daleka sela oko Prizrena. A pošto je bio juče njihov praznik, oni su spakovali svoje alatke, i u novo obučeni proveli ceo dan na otvorenom polju u Kralja Aleksandra ulici, na igralištu “Srpski Mač”.

Tamo su oni odmerkali odavna one procvetale bagreme i tuberkulozne boriće. Tu, u “gori zelenoj” zapištala je zurla još sabajle, zalupao je ogromni doboš i povelo se lagano i mirno kolo, sve muško do muškog, bez ijedne Arnautke. One su ostale tamo dole, da primaju uputnice i čekaju.

A stari su, prekrstivši noge, posmatrali mladež, eglenisali od jutra do podne i od podne do mraka. Pravoslavne bozadžije točili su im bozu i zaradili pare na ovom narodnom veselju, jer ova kolonija sa belim kečevima nije bila tako mala. Možda ih je bilo na pet stotina. 

 

IZVOR:
Novine VREME
utorak, 06.maj 1924.
godina IV br. 854. str.4

 

____

 

Novine “POLITIKA”

SPORT, jedno tursko hrvanje

U nameri da Bajram ukrase kakvim vidnim događajem, šaka muslimana što žive u Beogradu, pozivali su od ranog jutra zurlom i gočem svoje verske jednomišljenike na veliku utakmicu između Aslana iz Gostivara i Mazloma iz Prizrena... 

 

I posle masnih ručkova, začinjenih raznovrsnim istočnjačkim slatkišima, na igralištu Srpskog Mača ogroman broj fesova bio se nakrenuo prema krugu u kome su do pojasa gole hrvače mazali zejtinom i osvežavali gutljajima vode. Jedna marama napunjena je brzo i lako novcem za onoga koji će da pobedi.

Jašar je onda iz punih pluća dunuo u svoju spravu, a Memed razvukao svom snagom po zategnutoj koži. Mladi Aslan, tigrovskih pokreta i skoro ćelavi Mazlom, puniji ali ipak divovskih mišića izvode prvo počasni marš, pozdravljaju se neobičnim dodirivanjem i hvataju se najzad u strašan koštac. 

 

I Prizrenac je hrvač od zanata, ali je Aslan snažniji, okretniji. Mazlom je brzo pao na kolena i šćepan s leđa nema snagu za dalju borbu: mladić ga posle mučnih pokušaja diže u vis i time poraženog baca na zemljicu crnu. 

 

Razdragana svetina urliče i pljuje na dinare, desetice i stotinarke da bi ih zalepila na čelo i obraze veselog Aslana. Pokunjeni Mazlom navlači košulju. Kraj nogu mu je pola pogače, pojas, fez i cokule pune novaca.  

 

Kustudić

Novine “POLITIKA”
Utorak, 06. Maj 1924.
Broj. 5758
Godina XXI str. 5.

 

 

 

 

Odlomci iz romana "Štit od zlata" - Ferid Muhić

 

 

 MUHIĆ, Akademik prof. dr. Ferid je jedna od najmarkantnijih ličnosti u Bošnjaka, i jedan od najvećih živih filozofa Balkana, univerzitetski profesor, pjesnik, kritički analitičar, redovni profesor novovjekovne filozofije i savremene filozofije i filozofske antropologije na Univerzitetu „Kirilo i Metodije” u Skoplju, profesor po pozivu Univerziteta iz Malezije i više zapadnoevropskih univerziteta.
Rođen je 8. juna 1943, na visokim Rudinama, selo Mahoje, zaseok Zuber, srce Bosne. Muhić piše o filozofiji i ljudskim naravima, o svojim putovanjima diljem svijeta i planinarenjima, o konjima, psima i čovjekovu susretu sa prirodom. Na bivšem eksjugoslavenskom prostoru objavio je više stotina priloga, eseja, pjesama, naučnih rasprava, polemičkih ogleda. Najviše na bosanskom i makedonskom jeziku. 

Odlomci iz romana "ŠTIT OD ZLATA"

***

ZVIJEZDE NA VRACOM

Hamza i ja se razumijemo; on zna da se i ne može bolje objasniti zašto čovjek, makar mu sve bilo dobro i na svom mjestu, ipak, ponekad čuje žuborenje zvijezda nad nekom Vracom i zašto krene za tim pozivom, bez obzira na sve teškoće i svu besciljnost takvog puta.

Sam, sve kroz oblake putujući, ostavljao sam, iz sata u sat, nevidljiva mjesta: Vakuf, Karabunar, Smreka, Džini Beg, Sulejmanica, Milevo; sopstvena stopala nisam mogao vidjeti, Samo povremeno, procjepalo bi svijetlo kroz perine oblaka i onda bih ugledao mokar, žut komad travnatog tla, zasutog ponegdje sa krpama snijega. Studen se hvatala u inje i ledenice.

I Ovčinec je osvojen. Na samom vrhu susnježica i fijuk vjetra. Jednako zasljepljeno spuštanje. Poslije punih jedanaest sati hoda bez odmora, noge se još drže dobro. Postepeno primjećujem da sam već ušao u neki sokak. Vjetar natjeruje oblake između kuća, kroz kapije, preko krovova; oko mene, na rastojanju, raste grupa radoznale djece i prolaznika. Osim huka vjetra, čuju se još samo udari mog drvenog štapa po kliskoj, mokroj kaldrmi uske i strme ulice; pridružuje se jak žubor česme.

Izbijam ne sred selo: pet mlazeva iskri kroz mutno lepršanje oblaka i pada u ozidano, betonirano korito. Po kaldrmi, odsječene, krvave glave teladi, ovnova; sa streha krvave, odrane kože - kaplje i toplo isparava zadnje što je ostalo od života; ljudi se ostavljaju posla. Okružuje me - još na rastojanju. Nema nikakvog zvuka - samo žubor onih pet mlazeva. Najzad mi prilazi jedan čvrst, markantan čovek u poodmaklim godinama. Želi mi dobrodošlicu i oslovljava me imenom.

Kasnije, u njegovoj kući, sjedimo na bijelim krznima ovnova, uz toplu peć, pijemo čaj. Soba puna ukućana. Hamza me pita:

- Zašto ideš u planine?
Ne znam kako da mu objasnim; svi koje sam, putujući sam planinama, sretao, smatrali su me ili šumarom ili geometrom, ili... u svakom slučaju čovjekom koji je izabrao vrlo tešku službu čim i po svakom kijametu mora u planinu i to - sam! A ubjeđivati ih da mi to nije služba, značilo je predstaviti se u ulozi veselinka kome nisu sve na broju.
I onda Hamza odgovara: - Ja imam već osamdeset i tri godine. Najbolje bi bilo sjediti kod kuće, grijati se i uživati uz unuke i djecu.

Zvijezde na Vracom pročitaj: OVDJE

***

LOŠ DAN ZA RESTELIČKE ŠARPLANINCE

Ali, pravi znalci iz Tetova i okolnih planinskih sela, neprekidno su bili svjesni da se ta titula ne može prisvojiti, makar se pobjedile sve rase i sva čudovišta, svi hibridi krvoločnih pasmina, sve dok se ne pobjedi jedna tiha, ali nedodirnuta, neosporena legenda: legenda o resteličkim šampionima.

Kao i većina dana koji loše završe i taj dan je počeo - dobro; i kao što često biva sa danima koji osvanu sunčano, sumrak je stigao obliven tamom i gustom kišom; kao i mnoge bitke, završene velikim porazom i nenadoknadivim gubitkom i ova je otpočela blistavim pobjedama i slavnim dobitkom.

Ono na šta se čekalo više od dvije godine, bilo je dogovoreno da se desi upravo tog nedjeljnog dana. Poznavaoci, ljubitelji, seirdžije, kavgadžije - čak i stočari koji nikada nisu pristajali na takve stvari, niti su ih odobravali - svi su jedva čekali da vide kako će proći veliki dvoboj dvije škole u odgajanju pasa, dva pristupa životu, dva shvatanja svijeta.

Tetovski psi, od davnina poznati kao prvorazredni borci, prošli su, posljednjih godina, kroz nekoliko velikih izazova - stalno pobjeđujući! Od kada se jedan Tetovčanin, zaposlen u Njemačkoj, odlučio da dovede veliku, kao ponoć crnu dogu, u naponu snage i treniranu za borbe i da je pusti u borbu sa tadašnjim tetovskim šampionom, čuvenim Baljošem, obje sukobljene pozicije samo su se oštrije oblikovale; osokoljeni sjajnom pobjedom Baljoša, poslije neviđeno krvave borbe pune okrutnosti, pristalice tetovskog soja počeli su izazivati bilo koga da nađe kakvog hoće psa, protiv njihovih asova! Oponenti su, u porazu smjele i snažne doge, teže punih trideset kilograma i pleća viših punih dvadeset santimetara, samo dobili jedan novi prostor za traženje pravih rivala koji će se, tetovskim perjanicama suprotstaviti i jednakom brzinom, žestokošću i majstorstvom.

I tako su počele borbe sa nekoliko novih doga, mješanaca punih snage i krvoločnosti, dovedenih iz okoline Prizrena, Đakovice i Gnjilana... Pobjedničkim tetovskim psima - borcima, nov izazov došao je u liku pedigriranih šarplaninaca, prekrasnog dugog krzna, krupnih dimenzija, veličanstvenog izgleda, kupljenih od odgajivača iz sjevernih ravnica. Ali, uskoro su i oni, uprkos treninga kojem su ih podložili najbolji tetovski majstori, na čelu sa Memetom Jusufom, velikim znancem i Iljazom, iskusnim Hasanom, pokazali da, uprkos srodne krvi, nemaju onu staminu, da ne posjeduju onu tvrdokornu izdržljivost i borilačku istrajnost kakvu su očuvali izvorni psi.

Loš dan za resteličke šarplanince pročitaj: OVDJE

***

AUSTRIJSKE GLAVE

Podudarati - a ovde je riječ o podudarnosti, šta god ona značila, na šta god upućivala i koliko god uopšte bila moguća - dakle, biti slične, mogu samo stvari koje istrajavaju; ono što je kratkog vijeka, nema vremena da se podudari sa bilo čime, a sve ako bi se to i desilo, teško će baš u tom trenutku biti u blizini biti neko ko bi to registrovao. Kako bi to opazio. A ono što nije opaženo ni od koga, toga i nema.

Kapetan Franciscus Trakl, miljenik 6. brdske regimente, ranom zorom tog dana, prvi izbi na planinsku zaravan. Vojnicima koji su na čelu otegnute kolone od 162 čovjeka išli za njim, na rastojanju od pedesetak koraka, učini se da njihov Franci, ta silueta širokih i pravih leđa, otmjenog oficirskog držanja, ukopana u sedlo svog mišićavog Kulaša, zajedno sa konjem potonu u svijetlu plavet, preko tamnog ruba grebena, naglo i neopozivo, onako kako odlaze oni koji se više neće vratiti i kao što se prekine san koji više nikada nećemo usniti.

Kada njegov konj kroči preko ruba sjene, koju je ljubičasti mrak resko ocrtavao tik do samog oboda oštrog uspona, sasvim kao što okeansko indigo ocrta brid ostrva i odijeli ga od tamnih dubina, kapetan Trakl odjednom uroni u zaslijepljujući sjaj. Zaboravi na svoju četu, na sve četiri mučne godine vojevanja. Pritegnu uzde. Konj zastade toliko sinhrono sa njegovom kretnjom, da se ne bi moglo reći nije li, djelić sekunde prije komande i sam stao opčinjen čudom koje se otvorilo pred njima.

Nije to bila obična visoravan! Okean zelenih talasa obasjan jutarnjim suncem blistao je do granica horizonta. Sličan nebeskom ostrvu, blago se njihao taj prizor čiste, jarke trave i samo se poneki daleki greben, posijan bijelim stijenjem, ili lelujanje kovilja po blagim obroncima, izdvajalo iz okeanskog doživljaja, kao bjelasanje pjene sa dalekih talasa. Kada mu se vid priviknu, kapetan Trakl zapazi da se tom utihlom sjajnom pustoši osipaju guste galaksije livadskog cvijeća - poslednje zlato zvijezda padalica. U daljini je svjetlucalo nekoliko plavih ogledala; bijahu to glacijalna jezerca, tamnija i modrija od ostale površine, što Trakla potsjeti na prizore koje je gledao u Kornatima, na Jadranu, kada pod blagim udarima maestrala, usred sivila namreškane morske površine, sličnog nabranoj slonovskoj koži, svjetlucaju glatke tamne pjege mirnog mora. Malo ga iznenadi saznanje da mu ni malo ne smeta potpuno otsustvo bilo kakvih tragova ljudi, civilizacije, istorije. A onda mu preko lica preleti onaj fini unutrašnji osmijeh koji su njegove ljubavnice toliko voljele. Iznenadi ga jasna i kao već nekada zapisana ili pročitana misao. Da, ovdje bez sumnje nema ni Beča, ni Salcburga, nema Venecije, ni Praga. Ali ovo i nije čovjekov svijet. Ta sva četiri elementa, što ovdje tako raskošno caruju, ova širna zemlja visoravni, prozirni i reski vazduh planine, kristalno čista voda potoka i iskričavog jezerca i vatra ovog vječnog Sunca, koje caruje nad svime i svima, sigurno su nekako ovako izgledali i prije nastanka ljudi. Kako, to nikada neću znati. Ali, evo, znam sigurno kako će izgledati poslije našeg nestanka!

Austrijske glave pročitaj: OVDJE 

Popisivači sa austrougarskog popisa stanovništva 1918. godine

 

 

Prije 106. godina austrougarska administracija izvršila je precizan popis stanovništva na teritoriji okupirane Albaniji. Popis posjeduje veoma važne podatke o stanovništvu koje je živjelo na teritoriji tadašnje Albanije, među kojima je bila i Gora.

Detaljno o popisu 1918 možete pročitati: OVDJE


Prefekturi Žur pripadale su pet potprefekture, među kojima i Gora sa 14.933 stanovnika. Prefektura je imala ukupno 113 urbanih i ruralnih naselja među kojima unutar Gore:

- Šajna (Shajna - 9.458 stanovnika) i
- Šištevac (Shishtavec – 5.475 stanovnika).

Gora je bila jedan od 26 potprefektura (kreise) sa administrativnim sjedištem u Vraništi. Ukupna površina potprefekture Gora bila je 555 km², sa 27 stanovnika prosječne gustine naseljenosti na 1km² .


Detaljno o administrativnoj podjeli Gore: OVDJE


U vremenskom periodu od 1. marta 1918. do 11. aprila 1918. godine tri popisivača potpomognuti osobljem administracije potprefekture Gora popisali su kompletno stanovništvo. Popisivači su bili:

1. Gustav J. Rossler,
2. Milan Rechnitzer i
3. Adorjan Pavliček.

Cjeli popis nadgledali su regionalni i okružni komesari. Seoske starješine bile su dužne ispraviti lažne podatke koje je dao nosilac domaćinstva. 

Gustav J. Rossler je popisao stanovništvo u 25 sela.

1. 2. mart 1918.- Vraništa
3. mart 1918. - Mlike
4. mart 1918. - Bačka
5. 6. mart 1918. - Globočica
6. 7. mart 1918. - Zli Potok
8. 9. 10. i 11. mart 1918. - Restelica
12. mart 1918. - Kruševo
13. 14. 15. mart 1918. - Šištevac
16. 17. mart 1918. - Novo Selo
18. mart 1918. - Streževo
19. 20. mart 1918. - Kolovoz
22. mart 1918. - Topoljane
23. mart 1918. - Brekinje
24. mart 1918. - Nimča
25. mart 1918. - Lojme
26. mart 1918. - Bela
27. mart 1918. - Orčiklje
28. mart 1918. - Pakiša i Zapod
29. mart 1918. - Orgosta i Košarište
30. mart 1918. - Orešek i Crnoljevo
01. april 1918. - Bučje
05. april 1918. - Brezna

Milan Rechnitzer je popisao 22 sela.

09. mart 1918. - Kosavce
10. mart 1918. - Zgatar
11. mart 1918. - Brut
12.13. mart 1918. - Belobrad i Zjum
14. i 31. mart 1918. - Šajne
16. mart 1918. - Radeša
17. mart 1918. - Lještane
18. mart 1918. - Dragaš
19. mart 1918. - Ljubošta
20. mart 1918. - Zrze
21. mart 1918. - Plajnik
22. mart 1918. - Kapra
23.24. mart 1918. - Buzec i Rence
26.27. mart 1918. - Rapča
29. mart 1918. - Krstec
30. mart 1918. - Kukaljane
01. april 1918. - Bučje
05. april 1918. - Brezna
07. april 1918. - Dikance
od 08. do . 11. april 1918. Brod

Adorjan Pavliček je popisao 5 sela.

02.03. mart 1918. - Zaplužje
04. mart 1918. - Bljač
05. 06. mart 1918. - Brodosavce
07. mart 1918. - Kukljibeg
08. mart 1918. - Kukovce


Osoblje potprefekture Gora


Državni administratori potprefekture Gora

1. Fiqri Rusi (Dibra - 31) – Vraništa
2. Ziar Beqir Zhilta (Prizren - 33) – Vraništa


Sudija

1. Ahmed Sadri Haxhi (Epir, Libhova - 47) – Vraništa


Zvaničnici u državnoj službi

1. Pazo Glogoji (46) – Dragaš
2. Sejfula Murat (52) – Košarišta
3. Esad Blivani (61) – Kukaljane
4. Abdurahman Gulani  (70) – Leštane
5. Adem Tahir (45) – Orčikle
6. Muhamed Pelivan (40) – Radeša
7. Jakup Sali (40) – Zapod
8. Šaban Čoko (41) – Restelica
9. Adem Duman (26) – Restelica
10. Gjon Kol Mosi (Skadar - 45) – Šištavec
11. Dželil Ejubi (45) – Vraništa


Uredski službenici

1. Filip Ndoc Shahin (Prizren - 34) – Šištavec
2. Nedžip Abdulah Zajm (Zaplužje - 32) – Vraništa
3. Nailj Husejn Maliverdhi (Rapča - 38) Sekretar potprefekture Gora – Vraništa
4. Sadik Beqir Topojani (Prizren - 43) - Vraništa


Policajci i detektivi, javna služba

1. Ali (30) – Brod
2. Ali (36) – Dikance
3. Hasan Tufekči (47) – Ljubošta
4. Ramadan Sahid (32) – Orčikle
5. Jusuf Musa (25) – Orčuša
6. Bajram Kasan (17) – Šištavec


Glasnici

1. Sadik Husen (24) – Vraništa
2. Muhamed Dezdan (30) – Vraništa
3. Ramadan Dezdan (30) – Vraništa




Arhivski izvor:

Österreichische Akademie der Wissenschaften
(Archive of the Austrian Academy of Sciences)

Alija Džogović - Pjesma nas je uzdigla do najviših vrhova čovječanstva

 

Izvor:
Glas Islama (Glasilo Islamske zajednice - List za vjeru, društvo i kulturu)
Godina I broj 8. Avgust 1997. Novi Pazar

Alija Džogović
(Izlaganje na književnim susretima u Mušnjikovu kod Prizrena)

Kada sam 1980. godine otišao u Goru, a godinu dana kasnije i u Sredsku Župu, već na prvom koraku bio sam impresioniran ljepotom govora ovih krajeva, izvornošću i fleksibilnošću onomastičkog materijala, narodnim usmjenim pjesništvom, ljepotom i bogatstvom drugih oblika folklora, kao što su muzika i pjevanje, igre, arhaični obredi i običaji, usmjena predaja, te originalna i specifična tradicija i kultura.

Sela u oblasti Šar-planine postala su tada privlačna za mnoge naučnike i istraživače, svakako i ranije, čiji su aspekti bili različiti. Tada je u Gori iz Danske dolazila, više puta, Birte Trearup, poznata kao naučnik, muzikolog, sa namjerom da ovdje proučava goransku muziku i pjevanje, da je zapisuje, jer je doznala da su goranski muzički oblici specifični i očuvani u svojoj prvobitnoj formi i sadržajima, za razliku od ostalih krajeva u Evropi.

Moje divljenje ljepoti govora ovih krajeva i ljepoti narodnog pjesništva motivisalo me da na ovim terenima provedem više godina tokom ljetnih mjeseci i da zapišem cjelokupni onomastički materijal, da proučavam dijaktološke specifičnosti govora (njegov fonološki sistem, fonetske procese, morfološke i sintaksičke karakteristike), a uzgred da zapišem i po neki oblik iz usmjenog poetskog korpusa naroda ovih krajeva.

U Dragašu sam se tada sreo sa Harunom Hasanijem, koji se, pored ljekarskog posla, intenzivno bavio snimanjem i prikupljanjem muzičkog folklora, a zapisivao je i lirske narodne pjesme u kontekstu pjevanja i izvođenja uz razne muzičke instrumente. Rekao sam mu tada da je to dobro i da će biti još bolje ako nastavi da sakuplja sve oblike goranskih narodnih umotvorina. Bio sam takođe oduševljen kada se, poslije nekoliko godina, pojavila knjiga “Goranske narodne pesme”.

Moram reći da nisam bio zadovoljan lekturom tekstova, koji su mestimično fonetski prepravljeni i neujednačeni, jer osoba koja je to u Prištini obavljala, nije poznavala specifičnosti goranskog fonološkog sistema, pa su neke jezičke karakteristike netipične i neprirodne, što nije trebalo činiti. Međutim, i takva, ova knjiga bila je veliki književni i jezički događaj za Goru, za nauku o narodnom usmjenom stvaralaštvu, kao i za dijaktologiju.

Prije godinu dana došao mi je do ruku jedan rukopis goranskih narodnih pjesama sakupljenih u goranskim selima u Albaniji. Taj rukopis sadrži materijal visoke književne vrijednosti, a posebno i jezičke, i valjalo bi ga štampati. Goranska narodna književnost bila bi kompletnija.

Sem ovih zbirki lisrskih tvorevina, dobro je poznato da u oblasti Gore i Sredske Župe postoji i bogato prozno stvaralaštvo, pa bi bilo od ogromnog značaja pristupiti njegovom sistematskom prikupljanju i objavljivanju. Svako odlaganje može da bude štetno i zloupotrebljeno.

Na moje veliko zadovoljstvo, prije godinu dana takođe mi je došla do ruku još jedna zbirka narodnih lirskih pjesama izuzetne poetsko-jezičke ljepote i originalnosti. To je knjiga POAENJE čiji je autor-sakupljač Miftar Adžemi, prijeklom iz sela Donje Ljubinje više Prizrena. On je ove pjesme više godina zapisivao od svoje majke Ramize, ali i od drugih informatora po selima Sredske Župe. Ističem, takođe, da sam bio impresioniran poetskom ljepotom ovih pjesama. Predložio sam Miftaru Adžemiju da nastavi da sakuplja i druge oblike usmjenog narodnog stvaralaštva u oblasti oko gornjeg toka Prizrenske Bistrice. Jer on to može, poseduje znanje i iskustvo.

Za našu bošnjačko-islamsku kulturu od ogromnog je značaja što su ove knjige narodnih umotvorina iz Gore i Sredske Župe, i još neke slične ovima, ugledale svijet i ušle u korpus evropske literature. Trebalo je to da se desi mnogo ranije, ali nije bilo uslova niti korektnog vrijednovanja. Postojala je teza da naš narod nema svoju usmjenu tradiciju niti sopstveni jezički sistem. A nije tako. Naši skupljači usmjenih narodnih tvorevina, i naši pisci, demantovali su oponente teorije i potvrdili činjenice da smo sa svojim duhovnim nasljeđem ispred mnogih drugih u susjedstvu i okruženju. Ove činjenice potvrđene su i otkrićem velikog djela sandžačkog Homera Avda Međedovića, pjevača i guslara sa Obrova kod Bjelog Polja. Tako, možemo reći Evropi da i mi imamo svoj Olimp i svoj Parnas. Figurativno rečeno, to su Šara (Monti Skardus), Obrov, Materidža, Karanfili...

Činjenica je da je naš narod najljudskiji na svijetu. Reinkarnira se iz pepela, sa merhametom i pjesmom. Historijski događaji su potvrdili da je naš bošnjački narod izabrao pjesmu kao jedan od oblika svoga identiteta, da njom zamjeni privremenu smrt. U pjesmu je utkivao svoj život - da uđe u vječnost. Ta nas je pjesma uzdigla do najviših vrhova čovječanstva.

U zaključku, izražavam želju da ova današnja književna svečanost bude podsječanje na sve one koji su anonimni ili znani stvaraoci našeg muslimanskog eposa, usmjenog i pisanog. U skladu sa ovim, neka ona bude inspiracija za dalja izučavanja našeg narodnog stvaralaštva, te inspiracija za nove knjige, nove zbirke poezije naših autora.

Danas su ovdje muslimanski pisci iz Prizrena, Gore, Sredske Župe, Prištine, Novog Pazara, Bijelog Polja i drugih krajeva.